Ulogujte se / Kreirajte profil

Kakuzo Okakura – Knjiga o čaju

Kakuzo Okakura, rođen u Yokohami 1862. godine, bio je književnik, kritičar umjetnosti, povjesničar, istraživač i nadasve čovjek široke naobrazbe za kojega je slikar John La Farge napisao: “On je najinteligentniji kritičar umjetnosti – a, mogu reći, i svega što znam…”

Knjiga o čaju nastala je kao izraz ljubavi i poštovanja prema japanskoj kulturi čije su izvorne vrijednosti blijedile pod pritiskom moderne zapadne kulture. Djelo je napisano na engleskom jeziku, za vrijeme autorovog boravka u Americi, u pokušaju da se kulturi drukčijeg svjetonazora približe umjetnost, filozofija i običaji Dalekog istoka.

Zašto naziv Knjiga o čaju? Autor nas izborom ovog naslova kroz primjer jednostavnosti čajne ceremonije vodi prema skrivenom smislu i ljepoti onog običnog, a što često podcjenjujemo. To možda najbolje pojašnjavaju riječi japanskog pjesnika Matsuoa Bashoa:

“Važno je da ti duh bude visoko u svijetu istinskog razumijevanja, a da pritom ne zaboraviš vrijednost onog što je obično. Uvijek traži istinu ljepote, svaki se put vrati svijetu običnog doživljaja.”

Kroz sudjelovanje u nečemu što je naoko jednostavno, čajna je ceremonija omogućavala sudionicima uroniti u vlastiti unutrašnji mir i doživjeti osjećaj jedinstva sa svijetom. Istovremeno biti uzvišenog duha, ali i biti prisutan u svom okruženju. Čaj je zbog svog djelovanja bio simbol budnosti, a opet smirenosti i meditacije koji su potrebni kako bi se čovjek lakše okrenuo svojoj nutrini.

Kroz ovu knjigu autor je na istančan i poetičan način prenio djelić ljepote i vrijednosti japanske kulture te poput majstora čajne ceremonije otvorio čitateljev um za opažanje nedovoljno poznatih dimenzija čudesne stvarnosti kojoj pripadamo. Ovdje donosimo neke dijelove iz te knjige:

Šalica ljudskosti

Čaj je ponikao kao lijek, a prerastao u napitak. U Kini je, u VIII. stoljeću, ušao u carstvo pjesništva kao jedna od uglađenih naslada. Petnaesto stoljeće vidje kako ga Japan izdiže do religije esteticizma – do teizma. Teizam je obred utemeljen na štovanju onoga što je lijepo među prljavštinama svakidašnjega života. On nameće čistoću i sklad, tajnu međusobne ljubavi, romantičnost društvenog reda. (…)

Filozofija čaja nije puki esteticizam, u uobičajenom smislu te riječi, jer ona izražava, s etikom i religijom, cijelo naše naziranje na čovjeka i prirodu. Ona je higijena jer nameće čistoću; ekonomija jer pokazuje više uživanje u priprostome negoli u zamršenom i skupocjenome; moralna geometrija jer definira naš smisao za razmjere svemira. Ona izražava pravi duh istočnjačke demokracije jer sve svoje poklonike pretvara u aristokrate ukusa.

Duga odvojenost Japana od ostaloga svijeta, što tako pridonosi introspekciji, izvanredno je pogodovala razvitku teizma. Naša kuća i navike, odjeća i kuhinja, porculan, lak, slikarstvo – sama naša književnost – bili su svi izloženi njegovu utjecaju. Nijedan proučavatelj japanske kulture ne bi mogao zanemariti njegovu prisutnost. Prožeo je eleganciju plemenitaških budoara i ušao u sirotinjske nastambe. Naši su seljaci naučili slagati cvijeće, naš najniži radnik uputiti pozdrav liticama i vodama. U svakidašnjem izražavanju govorimo o “čovjeku u kojem nema čaja” kad je neosjetljiv na ozbiljno – komične stvari osobne drame. S druge strane, žigošemo neobuzdana esteta koji, ne obazirući se na svjetsku tragediju, daje maha povodnju oslobođenih osjećaja kao onoga u komu je “previše čaja”.

Tko gleda izvana, može se doista začuditi tome što je, prividno, mnogo buke ni oko čega. Kakve li bure u šalici čaja! – reći će. Ali kad razmotrimo kako je, na kraju krajeva, malena šalica ljudskoga užitka, kako se često prelije od suza, kako se lako iskapljuje, do dna, zbog naše neutažive žeđi za beskrajnošću, nećemo prekoravati sami sebe što tako veličamo čajnu šalicu.

Taoizam i zen

Ali, glavni je doprinos taoizma azijskom životu na području estetike. Kineski su povjesničari uvijek govorili o taoizmu kao o “umjetnosti da se bude na svijetu”, jer se on bavi sadašnjim – nama samima. Upravo se u nama Bog susreće s Prirodom i odvaja jučer od sutra. Sadašnjost je pokretljiva Beskrajnost, zakonita sfera Relativnoga. Relativnost ište Prilagođavanje; Prilagođavanje je Umjetnost. Umijeće življenja u neprekidnom je prilagođavanju našem okolišu. Taoizam prihvaća zemaljsko kakvo jest i, razlikujući se od konfucijevaca i budista, nastoji otkriti ljepotu u našem svijetu muke i jada. (…)

Taoisti ističu da bi se komedija života mogla učiniti zanimljivijom kad bi svi čuvali jedinstvo. Čuvati razmjer među stvarima i davati mjesto drugima a da se ne izgubi vlastiti položaj – to je bila tajna zemaljske drame. Moramo poznavati cijeli igrokaz da bismo kako treba odigrali svoje uloge; shvaćanje ukupnosti ne smije se nikada izgubiti u pojedinačnom. To Lao Ce ilustrira omiljenom metaforom o Praznini. On tvrdi da je samo u praznini istinska bitnost. Stvarnost sobe, na primjer, mora se naći u praznom prostoru opkoljenom krovom i zidovima, a ne u samom krovu i zidovima. Korisnost vrča za vodu u njegovoj je praznini u koju voda može stati, a ne u obliku vrča ni u tvari od koje je napravljen. Praznina je svemoćna jer sve sadrži. Samo je u praznini moguće gibanje. Tko bi od sebe mogao učiniti prazninu u koju bi drugi mogli slobodno ulaziti, postao bi gospodar svih situacija. Cjelina može uvijek vladati dijelom.

Taoističke su ideje uvelike utjecale na sve naše teorije o akciji, čak na one o mačevanju i hrvanju. Jiu-jitsu, japansko umijeće samoobrane, duguje svoje ime jednom ulomku iz Tao te kinga. U jiu-jitsuu nastoji se izvući i iscrpsti neprijateljeva snaga neopiranjem, prazninom, dok se vlastita snaga čuva za pobjedu u završnoj borbi. U umjetnosti je vrijednost istoga načela ilustrirana vrijednošću sugestije. Ostavljajući štogod nedorečenim, promatraču dajemo priliku da upotpuni ideju, te tako neko veliko remek-djelo neodoljivo privlači vašu pozornost sve dok vam se ne učini da ste i sami postali njegov dio. Praznina je tu za vas, da biste ušli i do vrha ispunili svoju estetsku emociju.

Onoga tko bi od sebe napravio umjetnika u umijeću življenja taoisti su smatrali Stvarnim čovjekom. Po rođenju on ulazi u carstvo snova samo da bi se u smrti probudio za stvarnost. On prigušuje vlastitu svjetlost da bi se stopio s tamom drugih.(…) Za nj su tri dragulja života: Samilost, Čuvarnost i Skromnost. (…)

Štovanje umjetnosti

Remek-djelo jest simfonija što se svira na našim najtananijim osjećajima. Istinska je umjetnost Pai Ya, a mi smo harfa Lung Mena. Na čarobni dodir ljepote, tajne se žice našeg bića bude, mi drhtimo i titramo odgovarajući na njen zov. Duh govori duhu. Slušamo neizrecivo, gledamo nevidljivo. Majstor priziva zvuke koje mi ne poznajemo. Sve davno zaboravljene uspomene vraćaju nam se s novim značenjem. Nade prigušene strahom, čežnje koje se ne usuđujemo prepoznati istupaju u novoj slavi. Naš je duh platno na koje umjetnici nanose svoju boju; njihovi su pigmenti naša čuvstva; njihov chiaroscuro svjetlost radosti, sjena tuge. Od nas je remek-djelo, a mi smo od remek-djela.

Sućutno zajedništvo duhova, nužno za štovanje umjetnosti, mora biti zasnovano na uzajamnu ispovijedanju. Promatrač mora zauzimati pravi stav da bi primio poruku, kao što umjetnik mora znati kako da je priopći. Majstor čaja Kobori Enshu, i sam daimyo, ostavio nam je ove nezaboravne riječi: “Pristupi velikoj slici kao što bi pristupio velikom knezu.” Da biste razumjeli remek-djelo, morate se poniziti pred njim i, bez daha, čekati njegov najmanji izričaj. Jedan glasovit kritičar za dinastije Sung iznio je zamamnu ispovijest: “Za mladih sam dana hvalio majstora čije sam slike volio, ali, što je moj sud bivao zreliji, hvalio sam to više sebe jer volim ono što su mi majstori odabrali da volim.” Za žaljenje je što se tako malo nas odista trudi da prouči sklonosti majstora. (…) Majstor uvijek ima nešto da ponudi, dok mi idemo gladni, zbog pukoga nedostatka štovanja.

Sućutnima je remek-djelo živa zbiljnost, i mi osjećamo da nas k njemu privlače drugarske veze. Majstori su besmrtni jer njihove ljubavi i strepnje oživljuju u nama uvijek iznova. Nama se obraća više duša nego ruka, više čovjek nego tehnika – što je ljudskiji poziv, dublji je naš odgovor. (…)

Veliki majstori i na Istoku i na Zapadu nikad nisu zaboravljali vrijednost sugestije kao sredstva da steknu promatračevo povjerenje. Tko može gledati neko remek-djelo a da ne osjeti strahopoštovanje pred golemim misaonim vidikom koji nam je izložen na uvid? (…)

Ništa nije uzvišenije od jedinstva srodnih duša u umjetnosti. U času susreta, ljubitelj umjetnosti nadilazi sam sebe. Odjednom on postoji i ne postoji. On načas spazi Beskonačnost, ali riječi ne mogu izraziti njegovu radost, jer oko nema jezika. Bez okova tvari, njegov se duh giba u ritmu stvari. Upravo zato umjetnost biva srodna religiji i oplemenjuje čovječanstvo. Upravo to čini remek-djelo nečim svetim.

Odabrala: Anastazija Pulja

Preuzeto iz knjige: Knjiga o čaju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.

Nova Akropola

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *