Kamenje u džepovima, ili smrt Virdžinije Vulf

Kamenje u džepovima, ili smrt Virdžinije Vulf – 28. marta 1941. Virdžinija Vulf je izvršila samoubistvo. Obukla je mantil, napunila džepove kamenjem, i otišla do obližnje reke. Njeno telo su našli 21 dan docnije. U svom oproštajnom pismu mužu Leonardu objašnjava svoj čin bolešću koja je sve više obuzima i sprečava je da radi.

O njenome životu, i o smrti, napisano je mnogo, od psihoanalitičkih studija do optuživanja njenog muža da ju je takoreći doveo do samoubistva: njeno psihičko stanje, manična depresija, uistinu je obeleženo samoubilačkim željama. Nemam nameru da se guram među ugledne vulfologe, niti uopšte da se bavim uzrocima i povodima. Samoubistvo Virdžinije Vulf je izvesno kontekstualno povezano sa mnogim samoubistvima intelektualaca na početku Drugog svetskog rata i posle rata: samoubistva za vreme rata opredeljuje volja da se očuva ljudsko dostojanstvo, dok ona pre ili posle odlikuje potpuno očajanje pred nacizmom i svetom koji je za sobom ostavio. Kuća Virdžinije Vulf je porušena u vazdušnom napadu, njen muž bio je Jevrejin, oboje su bili na Hitlerovoj crnoj listi onih koje treba istrebiti kada Engleska bude osvojena. I bez toga, zorno prikazan novi svet bio je dovoljan da se ozbiljan posmatrač sveta odluči na takav korak. Ako ništa drugo, kombinacija psihičke iscrpljenosti dugotrajnom bolešću je samo mogla pomoći odluci.

No Virdžinija Vulf je svome samoubistvu dala ključni kulturni upis: umrla je kao feministkinja. Kamenje u džepovima je savršeni trik da se mršavo telo potopi brzo i konačno. No u kamenju je tekst, tekst o ženama, tekst o kulturnoj antropologiji, koji je Virdžinija Vulf izvesno poznavala. Reč je o verovanju da je žensko telo lakše od muškoga, a posebno da žensko telo lebdi u vodi i teže se potapa od muškoga. Virdžinija Vulf nije htela da bude Ofelija. Da se podsetimo: Ofelija skoči u reku da bi se udavila, ali njeno telo još izvesno vreme lebdi u vodi, dok Ofelija peva pesmice, a cveće iz venca koji je pravila plovi oko nje.

Verovanje koje je Šejkspir preuzeo je verovatno evropsko i srednjevekovno. Tekst koji je Virdžinija Vulf poznavala je Deklamacija o plemenitosti i izvrsnosti ženskoga roda Henrika Kornelija Agripe od Neteshajma iz 1529. Ovaj alhemičar, lekar, okultni pisac, čarobnjak i vojnik bio je prisutan u mnogim književnim imaginarijima, sve do Getea (u Faustu), Džojsa, Borhesa, do Havela – da o upotrebi u elektronskim igrama i ne govorimo. U Deklamaciji… Agripa od Neteshajma dokazuje da je žena superiorna nad muškarcem, i to u okvirima teološke sholastike i čitanja Biblije: žena je poslednje što je Bog napravio, dakle mora biti njegov najsavršeniji proizvod, ne nekakav dodatak muškarcu. Adam je načinjen u divljini, žena u Raju: Adam je načinjen od gline, Eva od ljudskoga tela. Ženino telo je lepše, njen glas prijatniji, njen govor bolji. Ženino telo je lakše, zato je bliža nebesima, a ženska kosa je nalik anđeoskim krilima. Žena svoje polne organe skriva u telu, dok ih muškarac nespretno pokazuje. Žena je mudrija, jer je sklona miru. Ženino mleko je najbolja hrana na svetu, ženina menstrualna krv moćan lek. Žena je blaga i mila, muškarac grub i agresivan. Žena poučava decu i voli ih više od oca. Deca poštuju oca, a vole majku. I konačno, briljantni obrat: dokazano je – na primeru Marije – da žena može zaneti bez pomoći muškarca! I to nije sve: Adam je grešnik, jer ga je Bog obavestio o grehu, dok Eva nije znala za greh. Zato je Hrist morao biti muško, jer su muškarci nosioci pragreha. Hrista su na krstu napustili svi, sem žena oko njega. Muškarci su svet napunili nepravednim zakonima. Muškarac i žena su doduše poreklom jednaki, ali je muškarac sprečio izvođenje jednakosti u životu zato što je žena u svemu superiorna. Ona, opet, nema želju za vlašću, već pre svega želju za harmonijom u zemaljskom životu – što izražava njenu nebesniju prirodu.

Agripa od Neteshajma je svoju deklamaciju namenio Margareti Austrijskoj, još 1509. godine. Knjigu je objavio tek dvadeset godina kasnije, kada je ona praktično zavladala Habsburškom Holandijom u ime svoga nećaka, budućeg cara Karla V. Tada je Agripa postao dvorski holandski istoričar. Pisao je, dakle, za pare. Za koga – za ekstremnu feministkinju? Ili je možda svoju deklamaciju napisao kao savršeni paradoks. Za koga? Za zlobnoga patrijarhalnoga muškarca? Margareta Austrijska, učena i mudra žena, udavana dva puta i svaki put ostala uskoro udovica, rodila je jedno dete, i ono je odmah umrlo. Više se nije udavala, već se posvetila odgajanju i savetovanju Karla. U njenoj biblioteci su između ostalog, bile i knjige Kristine de Pizan (Grad žena). Erazmo Roterdamski je bio gost na njenom dvoru. Opis ne odgovara nijednoj ekstremnoj varijanti. Zašto onda ne bismo pretpostavili da je među intelektualnim elitama Evrope toga vremena razmišljanje o položaju žena bilo jedno od tekućih pitanja? Čitali su Aristotela, tvorca ideje da su žene manje ljudski rod od muškaraca, ali i druge autore, Platona i hrišćanske autore, lekare i srednjovekovne naučnike, koji su slobodno raspravljali – bar u svojim krugovima – o odnosu među polovima. Istorija feminizma obično počinje od druge polovine osamnaestoga veka, a stvari su daleko dublje upisane u istoriju. Feminizmi pre feminizma bi morali biti deo opšte istorije žena, jer donose neočekivano sveže, premda starije ideje i svedoče o neočekivanim prostorima slobode.

Najzad, Agripa od Neteshajma raspravlja i o lakoći ženskoga tela u vodi. Njegov primer je obojen savremenošću: ne samo da su lakše, nego i odeća pomaže ženama da se zadrže na površini, dok muškarci, sa sve oklopima i metalnim ukrasima, tonu odmah. Skriveni smisao ovog opisa možemo čitati kao optužbu protiv suđenja vešticama. Suđenje vodom je podrazumevalo da je osumnjičena žena sigurno veštica ako ne potone, nego lebdi na vodi, i tada joj sledi smrtna kazna. Ako potone, nije veštica – ali nije ni živa… Možda treba podsetiti da je u Srbiji ranog devetnaestog veka bilo potrebno najstrožije, dakle istom kaznom, zapretiti onima koji su po svome sudili vodom osumnjičenim “vešticama”.

Virdžinija Vulf je odlučila da umre kao feministkinja, i da ne podlegne mogućnim zahtevima svoga roda, čak ni kada su oni obećavali spasenje: pohvale Agripe od Neteshajma je ozbiljno uzimala za života, sada ih je morala isključiti, jer je uistinu želela smrt. “Savršena smrt” Virdžinije Vulf podrazumeva simbolički prelazak u drugi rod, muški, koji označava smrt. U senci te smrti je najkobniji patrijarhalni, dakle muški greh, rat. Nema tog psihičkog stanja koje se može podnositi i još manje uspešno lečiti, u doba rata. Virdžinija Vulf u svom oproštajnom pismu govori o svojoj bolesti, koja više nema nikakve nade za lečenje: suočena sa strahotama masovnih arbitrarnih ratnih smrti, Virdžinija Vulf odbija da se ratu i smrti prikloni. Ženskoj budućnosti i miru ona žrtvuje svoju ženskost. Ostaje razumnost odlaska kada se više ne može sačuvati ženski razum i njegova briga za čovečanstvo.

Virdžinija Vulf je znala za Agripu od Neteshajma. On bi možda najuspešnije tumačio ovaj primer, među mnogima za koje je on znao i umeo da ih opiše.

Svetlana Slapšak

Peščanik.net

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments