Ulogujte se / Kreirajte profil

Kazuo Išiguro: Uzeću koliko god mi je vremena potrebno

Gospodine Išiguro, da li ste ikada naišli na neku od svojih knjiga u second hand knjižari?

Jesam, takve stvari su teške. Kada odem u neku od secondhand knjižara negde u unutrašnjosti Engleske i nađem svoju knjigu, pomislim „Pa, ovo je uvreda! Neko nije želeo da zadrži  moju knjigu!“ (Smeh) Ali ako je nema, opet sam uvređen i zapitam se „Zašto je ljudi ne razmenjuju? Zašto je nema u radnji?“

Da li bavljenje pisanjem podrazumeva da morate biti otporni na kritike?

Da, na primer, moja žena zna da bude veoma gruba. Na svojoj poslednjoj knjizi, Sahranjeni džin, počeo sam da radim još 2004, ali sam pisanje prekinuo nakon što sam joj pokazao deo rukopisa. Smatrala je da je u pitanju koještarija. (Smeh) Problem je u tome što, kada mi je bila devojka, ja nisam bio pisac. Dakle, dok čita moje rukopise, ona me i dalje posmatra kao tek diplomiranog studenta koji mašta o tome da se jednog dana bavi pisanjem.


Čak i nakon što ste osvojili Buker nagradu?

Nju to uopšte ne zastrašuje, i dalje me kritikuje na isti način kao što je to činila dok sam tek počinjao i nisam još bio objavljen. Ona je vrlo stroga, mora da bude. Raspravljamo o mojim romanima, romanima drugih ljudi, filmovima koje gledamo, predstavama koje posećujemo od 1980 – 35 godina! Postoje neke stvari oko kojih se slažem sa njom i neke oko kojih se večito ne slažem. Dakle, neke stvari koje kaže ne uzimam za ozbiljno, ali ima i onih drugih za koje znam da su relevantne. Postoje određene oblasti u kojima je ona veoma jaka.

Ali nikada ne biste pravili kompromis oko onoga što treba da bude osnovna zamisao.

Ne, nikada ne bih odstupio od osnove, od srži, od ideja ili tema. Ona, zapravo, nikada to ne kritikuje. Uvek se radi o načinu na koji sam nešto izveo. Ona bi rekla „Ovo nisi dobro uradio. Znam šta želiš da postigneš, ali ovako ti nije uspelo.“ Mislim da mi nikada nije rekla „Ideja tvog romana je pogrešna.“

Zašto ste onda Sahranjenog džina toliko dugo ostavili po strani? Započeli ste rukopis pre više od deset godina.

Često sam prestajao sa pisanjem i ostavljao knjige na nekoliko godina. Ne daj mi nikada da odem, prethodni roman, tri puta sam pokušavao da napišem! Navikao sam na tu ideju da knjige koje pišem mogu da ostavim u stranu, pa ako im se nakon dve, tri godine vratim… mogu da ih promenim. Možda mi se razvila mašta ili mogu da razmišljam o novom kontekstu ili načinu da nešto uradim. Dešavalo mi se i ranije, pa ne paničim kada mi neko kaže „Stavi to na stranu.“ Iz iskustva znam da takva stvar može da bude veoma dobra.


Kakav je osećaj znati da ste upravo završili knjigu?

Zanimljivo je što to kažete, jer mi se nikada nije desio momenat u kom bih pomislio „Uh, završio sam!“ Gledam fudbalere na kraju utakmice, znate, čuje se zviždaljka i oni znaju da li su pobedili ili izgubili. Do tog momenta, oni daju sve od sebe i znaju kada je kraj. Smešno je jer kod pisca ne postoji završni zvižduk. Nije baš spektakularno.

Zašto?

Pa, čak i nakon objavljivanja knjige, stvari se stalno menjaju. Od kada je u Britaniji objavljeno štampano izdanje moje knjige u tvrdim koricama, na primer, različiti prevodioci su postavljali različita pitanja – jako su rigorozni u veziu sa sitnim detaljima. Ja onda saslušam sve njihove komentare i promenim određene delove. Tek kada štampano izdanje izađe, imam osećaj kao da je to finalna verzija i onda mogu da stanem… Jer je tada prekasno, to je završni zvižduk. Nema pravog trijumfalnog momenta.

Da li ikada osetite pritisak da treba da pišete više? Objavili ste samo osam romana u toku tridesetpetogodišnje karijere.

Na početku svoje karijere sam odlučio da broj knjiga koje postoje na svetu nije problematičan. Vodio sam diskusiju o tome sa urednikom izdavačke kuće Faber & Faber, Robertom MekKramom, čovekom koji me je otkrio. Nakon prvog romana sam ga pitao koliko bi vremena trebalo da prođe dok ne objavim drugu knjigu. Rekao mi je „Pa, za tvoju karijeru bi najbolje bilo da objaviš knjigu na svake dve godine.“ Uvek ga podsećam na ovo, jer smo i dalje veoma dobri prijatelji, i on uvek kaže da je to bio glup savet! Ali sećam se da sam tada pomislio „To je za mene nemoguće.“

Kreativnost ne možete požurivati.

Tada sam odlučio da ne želim kvantitativno da doprinesem književnosti, ono što sam smatrao da moram da uradim jeste da pokušam da stvorim dela koja su malo drugačija od onih koja već postoje. Koja je svrha u pukom dodavanju na već postojeću planinu knjiga osim ako ne napišem nešto novo ili malo drugačije? Stenli Kjubrik je za mene neka vrsta uzora, on je mnogo vremena provodio razmišljajući o projektu i svaki film je potpuno drugačiji od prethodnih. Mislio sam „Moram da budem kao Kjubrik. Uzeću koliko god mi je vremena potrebno.“ To bi mi omogućilo da svaki put sagradim novi svet.


Šta prvo smislite, priču ili svet dela?

Scenu biram u skladu sa potrebama priče. I u stvari, to me često dovodi u teške situacije. Često imam priču, ali nisam odlučio gde bi trebalo da se odvija, u kom vremenskom periodu… Osećam se kao da izviđam lokacije za film. Postavka, a to uključuje vreme i mesto, jedan je od mojih glavnih alata u pričanju priče. Postao sam prilično zainteresovan za stvaranje tog malog sveta. Takođe, muzika je veoma važna za moj način pripovedanja.

Kako to?

Teško je objasniti. U muzici, posebno ako se udubite u neku pesmu, čak i ako nema reči, postajete duboko svesni određene emocije koja u njoj vlada. A kada pišem, ono što pokušavam da uradim je da prenesem  određenu vrstu emocije ili raspoloženja. Tako, često uhvatim sebe kako razmišljam o atmosferi u određenoj pesmi koja mi se dopada, a koja je bliska emociji koju želim da uhvatim.

Šta možete da saopštite bez reči?

U poslednjih nekoliko dana sam putovao i, iz nekog razloga, razmišljao sam o svojoj omiljenoj kompoziciji od Kita Džereta, pijaniste za koga mislim da u toj pesmi opisuje stariju osobu koja se osvrće na svoju mladost. U pitanju je instrumental, bez reči, pa sam razmišljao kako bih voleo da prenesem tu priču u sledećem romanu. Potrebna mi je ta vrsta atmosfere, mešavina žala i ponosa. Ali to osećanje možete imati samo slušanjem muzike… 

Kako emociju iz muzike prevesti u reči na papiru?

Problem za pisce je taj što zbog upotrebe reči kao alata, a reči se često koriste u esejima i raspravama, nailazimo na iskušenje da mislimo da uvek moramo da razmišljamo u okvirima logičnih intelektualnih obrazaca. Naravno, to je važan aspekt pisanja romana, ali je za romanopisca takođe važno da maštu koristi kao što bi je i muzičar, kompozitor ili slikar koristili, na neki nelogičan način. Mislim da je za mene jako važno da ne postanem neka vrsta intelektualnog pisca.

Prevod: Iva Kosovac
izvor: the-talks.com


Nikad me ne ostavljaj – Kazuo Ishiguro

Never Let Me Go 2005.
 
Za Lomu i Naomi.

Engleska, koncem 1990-ih

(Početak romana)
 
Prvo poglavlje

Zovem se Kathy H. Imam trideset jednu godinu i već sam jedanaest godina njegovateljica. Znam da to zvuči dovoljno dugo, ali zapravo žele da nastavim još osam  mjeseci, do kraja ove godine. To će biti gotovo točno dvanaest godina. Sada znam da činjenica da sam tako dugo njegovateljica ne mora značiti da me smatraju izvrsnom u tom poslu. Ima nekoliko doista dobrih njegovatelja kojima su nakon samo dvije ili tri godine rekli da je dovoljno. I mogu se sjetiti barem jednog njegovatelja koji je taj posao obavljao svih četrnaest godina, premda je bio posve beskoristan. Dakle, ne pokušavam se hvalisati. No s druge strane, zasigurno znam da su zadovoljni mojim radom, a sve u svemu, i ja sam zadovoljna. Moji su se donori uvijek oporavljali mnogo bolje no što se očekivalo. Njihovo vrijeme oporavka bilo je impresivno, a jedva da je bilo koji od njih klasificiran kao »uzrujan«, čak ni prije četvrte donacije. U redu, sad se možda ipak hvalim. No to mi mnogo znači, sposobnost da dobro obavljam svoj posao, osobito onaj dio o tome da moji donori ostaju »smireni«. Razvila sam neku vrstu instinkta o donorima. Znam kad se treba zadržati uz njih itješiti ih, kad ih ostaviti nasamo; kad slušati sve što žele reći, a kad jednostavno slegnuti ramenima i reći im neka se priberu. U svakom slučaju, ne tvrdim da sam po bilo čemu posebna. Poznajem njegovatelje, koji trenutno rade, a jednako su dobri bez ičije hvale. Ako ste vi jedan od njih, mogu razumjeti kakvu biste zavist mogli osjećati, zbog mojeg jednosobnog stana, mojeg automobila, i povrh svega, zbog načina na koji mogu birati koga ću njegovati. Osim toga ja sam pohađala školu Hailsham, što je katkad samo po sebi dovoljno date ljudi poprijeko gledaju. Kathy H., kažu, ona može birati i uvijek bira svoje: ljude iz Hailshama ili iz neke druge privilegirane ustanove. Nije ni čudo da ima tako sjajan uspjeh. Ja sam to dovoljno često čula, pa sam sigurna da ste vi čuli još češće, a možda u tome ima nečega. Ali ja nisam prva kojoj je dopušteno birati, a sumnjam da ću biti posljednja. U svakom slučaju, dala sam svoj doprinos njegovanju donora odgojenih na svakakvim mjestima. Imajte na umu da ću, kad završim, za sobom imati dvanaest godina ovoga posla, a samo su mi tijekom posljednjih šest dopustili da biram. A zašto i ne bi? Njegovatelji nisu strojevi. Trudiš se i daješ sve od sebe za svakog donora, ali to te na kraju iscrpi. Ne posjeduješ bezgranično strpljenje i energiju. Kad ti se pruži prilika da biraš, naravno, biraš one slične sebi. To je prirodno. Ni slučajno ne bih mogla ovoliko izdržati da sam prestala na svakom koraku suosjećati sa svojim donorima. I u svakom slučaju, da nikad nisam počela birati, kako bih se nakon svih tih godina uopće ponovno zbližila s Ruth i Tommyjem?

No u današnje je vrijeme, naravno, preostalo sve manje i manje donora kojih se sjećam, pa zapravo i nisam baš tako mnogo birala. Kao što kažem, posao je mnogo teži ako nemate onu dublju vezu s donorom, a premda će mi nedostajati njegovateljski rad, nekako mi se čini da je u redu što ću koncem godine završiti s tim poslom. Ruth je, usput rečeno, bila tek treći ili četvrti donor kojeg sam dobila po vlastitom izboru. U to joj je vrijeme već bio dodijeljen njegovatelj, i sjećam se da sam se morala malo potruditi oko toga. No na koncu sam uspjela, a čim sam je ponovno ugledala, u onom oporavilištu u Doveru, sve naše nesuglasice, premda nisu u potpunosti nestale, ipak se nisu doimale ni približno onako važnima kao sve ostalo: kao što je činjenica da smo zajedno odrasle u Hailshamu, činjenica da smo znale i sjećale se nekih stvari koje nikom drugom nisu bile poznate. Mislim da sam otad počela tražiti svoje donore među ljudima iz prošlosti, a kadgod sam mogla, među ljudima iz Hailshama.

Bilo je trenutaka tijekom godina kad sam nastojala zaboraviti na Hailsham, kad sam govorila sebi da se ne bih smjela toliko osvrtati unatrag. No tada je stigao trenutak kad sam se jednostavno prestala opirati. To je moralo imati veze s jednim donorom kojega sam jednom njegovala, tijekom svoje treće godine rada kao njegovateljice; radilo se o njegovoj reakciji kad sam spomenula da sam iz Hailshama. Upravo je prošao kroza svoje treće doniranje, koje nije dobro prošlo, te je zasigurno znao da neće uspjeti. Jedva je disao, ali je pogledao prema meni i rekao:- Hailsham. Kladim se da je to bilo krasno mjesto.- Idućeg jutra, kad sam nešto pričala kako bih skrenula njegove misli sa svega toga, i pitala gdje je on odrastao, spomenuo  je neko mjesto u Dorsetu, a njegovo se lice iskrivilo u neku posve novu vrstu grimase. Tada sam shvatila kako očajnički želi zaboraviti na to mjesto. Umjesto toga, želio je slušati o Hailshamu.

Stoga sam mu tijekom narednih pet ili šest dana pričala o svemu što je želio znati, a on je ondje ležao, prikopčan na sve moguće aparate, dok mu se na licu pojavljivao blag osmijeh. Pitao me o velikim i o malim stvarima. O skrbnicima, o tome kako je svatko od nas ispod kreveta imao vlastitu škrinju za raznorazne sitnice, o nogometu, o bejzbolu, o stazi što jevodila s vanjske strane glavne kuće, oko svih njezinih zakutaka, o jezercu za patke, o hrani, o pogledu iz Umjetničke sobe što se za maglovitih jutara pružao preko polja. Katkad bi tražio da neprestano ponavljam neke stvari; raspitivao bi se o nečemu što sam mu ispričala prethodnoga dana kao da mu to uopće nisam spomenula. »Jeste li imali sportski paviljon?«  »Koji je skrbnik tebi bio najdraži?« U početku sam mislila da je riječ o lijekovima, ali sam tada shvatila da mu je um posve bistar. Zapravo nije želio samo slušati o Hailshamu, želio se sjećati Hail shama, baš kao da je to bilo njegovo vlastito djetinjstvo.

Znao je da je blizu skončanju, pa je zato to radio: tražio je da mu sve opisujem kako bi mu se sve to doistausjeklo u pamćenje, pa će se možda tijekom besanih noći, uz lijekove, bolove i iscrpljenost,zamagliti linija između mojih i njegovih sjećanja. Tad a sam prvi put shvatila, doista shvatila, koliko smo sreće imali, Tommy, Ruth, ja, i svi ostali.

*Dok se sada vozim naokolo, još uvijek vidim ponešto što me podsjeća na Hailsham. Možda prođem kraj maglom zastrtog polja, ili u daljini opazim dio velike kuće dok se spuštam u neku dolinu, čak i posebno raspoređene jablane na nekoj padini, te pomislim:»Možda je to! Našla sam ga! Ovo doista jest Hailsham! «Zatim shvatim da je to nemoguće i nastavim voziti, a moje misli prijeđu na nešto drugo. Osobito su tu oni paviljoni. Svuda ih vidim kako stoje na udaljenom kraju igrališta, malene bijele montažne kuće s nizom prozora smještenim neprirodno visoko, gotovo tik ispod strehe. Mislim da su ih mnogo izgradili u pedesetima i šezdesetima, kad su vjerojatno i našu postavili. Ako prođem kraj jednog takvog paviljona, promatram ga što je moguće dulje, a jednog ću dana tako imali sudar, ali ipak to radim. Nedavno sam vozila pustim područjem Worcestershirea i ugledala jedan kraj terena za kriket, a bio je tako sličan našem u Hailshamu da sam okrenula automobil i pošla bolje pogledati. Obožavali smo naš sportski paviljon, možda zato jer nas je podsjećao na one slatke malene kolibe što su ih ljudi imali u slikovnicama. Sjećam se kad smo bili u mlađim razredima, pa smo preklinjali naše skrbnike da sljedeći sat održe u paviljonu umjesto u običnoj prostoriji. Nakon toga, kad smo bili u šestom razredu, kad smo ušli u trinaestu godinu života, paviljon je postao mjesto gdje smo se mogli skrivati sa svojim najboljim prijateljima, kad smo se željeli maknuti od ostalih iz Hailshama. Paviljon je bio dovoljno velik da ondje borave dvije zasebne skupine bez međusobnog ometanja; ljeti se na verandi mogla zadržavati i treća skupina. No u idealnim okolnostima zapravo ste vi i vaši prijatelji željeli cijeli paviljon samo za sebe, pa je često dolazilo do nadmudrivanja i prepirki. Skrbnici su njima  uvijek govorili neka se ponašamo civilizirano polom pitanju, ali u stvarnosti vam je trebalo nekoliko jakih ličnosti u skupini kako biste imali šanse zauzeti paviljon tijekom odmora ili slobodnog razdoblja. Ni ja nisam bila baš povučeni tip, ali pretpostavljam da smo paviljon onako često imali za sebe zapravo zahvaljujući Ruth. Obično bismo se rasporedile po stolicama i klupama; bilo bi nas pet, odnosno šest ako bi došla i Jenny B.; te bismo s užitkom tračale. Postojala je vrsta razgovora do koje je moglodoći jedino kad ste bili skriveni u paviljonu; mogle smo raspravljati o nečemu što nas je zabrinjavalo, ili bismo se mogle valjati od smijeha, ili se bijesno posvađati. Uglavnom je tobio način opuštanja uz najbliskije prijatelje.Onog poslijepodneva o kojem sad razmišljam, stajale smo na stolcima i klupama,gurajući se uz visoke prozore. Tako smo dobro vidjele sjeverno igralište gdje se okupilo dvanaest ak dječaka s naše godine i iz sedmog razreda da bi igrali nogomet. Sjalo je sunce, ali je ranije toga dana zasigurno padala kiša jer se sjećam odsjaja sunca na blatnjavoj travi. Netko je rekao da ne bismo trebale tako otvoreno zuriti, ali gotovo se uopće nismo pomaknule unatrag. Zatim je Ruth rekla:

– Uopće ništa ne sumnja. Pogledajte ga. Doista ni ušto ne sumnja.Kad je to rekla, pogledala sam je i potražila znakove neodobravanja onoga što će dečkiučiniti Tommyju. No Ruth se u idućoj sekundi nasmijala i rekla:- Idiot!

Shvatila sam da je za Ruth i ostale prilično nevažno ono što će dječaci učiniti; nije bitno odobravamo li mi to ili ne. U tom se trenutku nismo natisnule na prozore jer smo uživale upomisli da ćemo vidjeti kako ponovno ponižavaju Tommyja, nego zato što smo čule za tunajnoviju zavjeru pa nas je nekako neodređeno zanimalo što će se događati. Mislim da u tim danima nismo bile previše zainteresirane za ono što su dječaci među sobom radili. Za Ruth, za ostale, sve je bilo tako nepristrano. I svi su izgledi da je tako bilo i za mene. Ili me možda sjećanje vara. Možda sam čak i tada, dok sam gledala kako Tommy trči potom igralištu, s neskrivenim oduševljenjem na licu jer su ga ponovno primili u svoje redove, te je trebao igrati igru u kojoj  je bio tako dobar, možda sam ipak osjećala bol. Međutim, točnose sjećam kako sam opazila da Tommy nosi plavu polo majicu što ju je prošlog mjeseca kupiona Rasprodaji, onu kojom se tako ponosio. Sjećam se da sam pomislila:

»Doista je glup kad u tome igra nogomet. Uništit će se, a kako će se onda osjećati?« Glasno sam rekla, nikomu određenom:

Tommy ima svoju majicu. Svoju najdražu polo majicu. Ne vjerujem da me itko čuo jer su se svi smijali Lauri, velikom klaunu u našoj grupi, koja je oponašala izraze što su se pojavljivali na Tommyjevu licu dok je trčao, mahao,dozivao, driblao. Ostali su se dječaci kretali igralištem na onaj namjerno tromi način kao štočine dok se zagrijavaju, ali je izgledalo đa Tommy, u svojem uzbuđenju, već daje sve od sebe.Rekla sam, ovoga puta glasnije:

– Bit će mu jako mučno ako uništi tu majicu.

– Sad me Ruth čula, ali je zasigurno pomislila da sam to rekla kao neku šalu jer se mlitavo nasmijala, a zatim je i sama dala neku duhovitu primjedbu. 

Tada su dječaci prestali šutirati loptu naokolo i okupili se na sredini igrališta. Prsa su imse lagano uzdizala i spuštala dok su čekali da počne biranje ekipa. Dva kapetana momčadibila su iz sedmog razreda, premda su svi znali da je Tommy bolji igrač od bilo koga s te godine. Bacali su novčić da vide tko će prvi birati, a zatim se onaj koji je pobijedio zagledao uskupinu dječaka.

– Pogledajte ga – rekao je netko iza mene.- Posve je uvjeren da će njega prvog izabrati. Samo ga pogledajte! Tommy je u tom trenutku doistadjelovao nekako komično, a to vas je navodilo dapomislite, pa, da, ako je tako budalast, zaslužuje ono što će ga snaći. Svi su se drugi dječacipretvarali da ignoriraju postupak biranja, glumeći da im je svejedno kad će doći na red. Nekisu tiho međusobno razgovarali, neki su vezivali vezice nacipelama, a drugi su samo zurili usvoje noge dok su gazili po blatu. Ali Tommy je željno gledao u dječaka iz sedmog razreda,kao da je ovaj već prozvao njegovo ime.

Laura je svoju predstavu izvodila za cijelo vrijeme biranja ekipa, oponašajući sve različite izraze Tommyjeva lica: vedra usrdnost na početku; zbunjena zabrinutost nakon što jesvaki kapetan izabrao četiri igrača, a on još uvijek nije bio prozvan; povrijeđenost i panika kad je počeo shvaćati što se zapravo događa. Ja, međutim, nisam neprestano pogledavala Lauru jer sam promatralaTommyja; znala sam što ona radi jer su se ostale stalno smijale ipoticale je. Kad je Tommy ostao sam ondje stajati, a svi su se dječaci počeli smijuljiti, čulasam kako Ruth kaže:

Dolazi. Čekajte. Sedam sekunda. Sedam, šest, pet…

Nije stigla do kraja. Tommy je počeo gromoglasno vikati, a dječaci, koji su se sad već otvoreno smijali, potrčaše prema južnom igralištu. Tommy je učinio nekoliko koraka zanjima; teško je reći je li nagonski krenuo u bijesan lov za njima ili ga je obuzela panika jer su ga ondje ostavili. U svakom slučaju, uskoro se zaustavio i stajao ondje, bijesno zureći zanjima, grimizna lica. Tada je počeo vrištati i vikati; besmislena zbrka psovki i uvreda.

(Odlomak)

Izvor: scribd.com

Prema prognozama kladioničara dobitnik Nobelove nagrade za književost Kazuo Išiguro nije bio ni na spisku širih favorita.

Kenijac Ngugi va Tiong’o (79) i Japanc Haruki Murakami (68) bili su vodeći kandidati sve do nekoliko sati pred dodelu, kada ih je pretekla dotada trećeplasirana Kanađanka Margaret Atvud (77).

Interesantno je da je japanski pisac godinama unazad glavni favorit za Nobelovu nagardu. Vredno priznanje mu je izmaklo i ove godine.

Novčani dodatak uz Nobelovu nagradu iznosi devet miliona švedskih kuna (oko 940.000 evra)

Nobelova nagrada prvi put je dodeljena 1901. godine

Ukupno 109 pisaca dobilo je do danas Nobelovu nagradu za književnost među kojima je 14 žena, 36 pesnika i 28 autora koji su pisali na engleskom.

Najmlađi laureat, Rađard Kipling, imao je 41, a nastariji, Doris Lesing, 88 godina. U proseku nagrađeni pisci imaju 65 godina.

Švedska akademija nikada ne odaje ko je sve razmatran za nagradu, a spisak užih kandidata otkriva se tek 50 godina kasnije.

Za P.U.L.S.E Velibor Mihić

oOOo

Jedan komentar na tekst Kazuo Išiguro: Uzeću koliko god mi je vremena potrebno

  1. Боба М.

    06/10/2017 at 04:49

    Волим Ишигура, признајем да ме је и овог пута изненадио Нобелов комитет. Похваљујем главног и одговорног уредника П.У.Л.С.Е на брзини реаговања, тј., објављивања овог интервјуа с Ишигуром – кад су сви остали ћутали! Несхватљива брзина! Браво! Боба М.

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *