Kolapsirajući svet umetnika

Kolapsirajući svet umetnika – A šta to znači misliti i maštati? Šta to čovek postavlja pred sobom kao predivo za tkanje imaginarnog, za trenutno uživljavanje kroz nove okolnosti i momente? To je svakako jedan vid bekstva i često melanholije pomešane sa nostalgičnim elementima koje prate čoveka dok živi. Lepo je znati da uživljavanje uvek uspeva da zadovolji maštovitost i ispuni očekivanja mislećeg, sanjarskog bića. Jasno je zašto se to dešava ako se uzme u obzir da je novo slaganje alternativnih puteva prošlosti ili budućnosti uvek oslobođeno drugog, oslobođeno je tvrde realnosti i kompleksnosti koje sa sobom nosi svaka druga volja i egzistencija, jer u glavi čoveka koji mašta i kroji, koji zamišlja određene situacije ili prosto svoj životni put i sopstveno ostvarenje, nalazi se samo on, drugoga dakako nema. Zato je mišljenje i krojenje linearno, ne postoje oscilacije i neizvesnosti koje nosi realni vid življenja i korelacije sa drugima, upravo jer onaj koji mašta i zamišlja sve tvori, svi likovi su plod njegove uobrazilje pa iako su eventualno uzeti iz stvarnog života i njegovog ličnog okruženja oni ne mogu biti samostalni misleći elementi unutar jednog moždanog korpusa koji nosi sanjar u svojoj glavi; njihove slike su možda realne, ali njihovi postupci su proizvod mišljenja čoveka koji mašta, koji putem osnove koju grade njegove ćelije diktira tempo i razvoj imaginarnih ličnosti koje sastavlja u jednoj apstrakciji za koju postoji onolika mogućnost da se ostvari koliko se sanjar može približiti realnoj slici osobe koju pokušava da inkarnira u mašti, i to uvek biva nešto nepredviđeno.

Zato kada čovek misli, tu nema teških prepreka i trenutaka na koje nema odgovor, nema otpora realnosti iz razloga što sanjar kreira vakuum fantazmagorije gde sinhronizuje imaginaciju sa imaginarnim, on piše scenario i režira, bira statiste i glavne uloge, osmišljava dijaloge i monologe, pokrete i gestikulacije, i tako se rađa umetnost pisanja i pretvaranja ideje u konkretan niz, uslovno nazovimo, realnih segmenata koji u slikama snevača izgledaju sasvim mogućno i stvarno kao da su iščupane iz alternativnih istorijskih tokova koji su se mogli zbiti. Ili, sa druge strane, to može izgledati kao predviđanje budućih realnih tokova koji će u jednom vremenskom periodu zaista postati stvarni istorijskih tokovi, kada se pređe linija koja razdvaja budućnost od prošlosti. Tako snevač i umetnik umišlja, ali to je doista daleko od stvarnosti i može se reći da je nemoguće umisliti situaciju koja se u biti poklapa sa realnom okolnošću koja se katkada zbije nakon umišljaja, već ako se nešto i nalik tome dogodi onda se imaginarna animacija poklapa u svega nekoliko segmenata sa stvarnom, ali snevač i umetnik usled uzbuđenja previđaju i više od sitnih detalja koji se nikada nisu poklopili sa njihovom slikom i prosto proglašavaju maštariju ovaploćenom a sebe smatraju velikim talentima sa urođenom anticipacijom. Dovoljno je da se samo jedna od bitnijih stavki poklopi sa onom ostvarenom pa da sanjar otkloni ostatak promašene imaginacije iz toka svesti i inkorporira ga onoj okolnosti koja se ostvarila i tako putem iluzije doživi stvarno zadovoljstvo umešnosti predviđanja, ne uviđajući previd.

Kasia Derwinska.

Zašto kažem umetnik? Pa zato jer je umetnik sanjar par exellence, i tu činim blagi pleonazam dovodeći sanjara i umetnika jednog pored drugog, no tim samo želim naglasiti umetnika, njegovu prirodu, potvrditi identitet još jednom, zapečatiti ga. Njegov svet je satkan od mašte i uobrazilje, on je intelektualni krojač koji nekada meri a često, pak, ni ne uzima meru iz realnog sveta, već dopušta sebi igru sa rečima i mogućnostima, stvarnim i nestvarnim. U takvim uslovima umetnik postaje samobegunac, čovek koji se oštro opire u sebi bežeći od sebe i svoje okoline, koji žmuri na stvarnost kako bi izgradio što unikatniji i pompezniji lični svet u kome život konačno postaje moguć i lep. Takav umetnik u bekstvu vidi spas i smisao i pomoću bežanja stvara olakšavajuće okolnosti sopstvenog opstanka, gde recipročno postaje žrtva solipsizma u koji se sam uvukao, a koji izgleda kao atomsko sklonište neprobojnih zidova i volframskih vrata koja nemaju kvaku sa unutrašnje strane, te zato takvom umetniku i treba pomoć spolja iako je on ne želi niti je svestan njene potrebe. Sa druge strane možemo se zapitati da li je etički čupati ga protiv svoje volje iz sveta u kojem je samozarobljen, u kojem uživa i koji mu je dovoljan, koji poznaje i jedino priznaje. Izvlačenjem umetnika stvaramo situaciju koja nalikuje ogromnoj opasnosti od nesnalažnja i teške melanholije u koju može olako da sklizne. Rušenje iluzornog sveta ne može da podnese svaki pojedinac koji je uložio ogroman napor da ga izgradi, u kojem se savršeno snalazi i koji mu očevidno godi, već naprotiv, to može dovesti do teških neuroza sa epilogom koji je i te kako predvidiv. Kada se sanjar trgne iz učaurenog sveta i promili na marginama društvene stvarnosti, ta strahota sveta, koji je uporno odbacivao, bljesne mu pred očima i ostavi ga u trenutnom slepilu koje se ili veoma sporo povlači ili trajno zaposedne i onemogući vid. Saznanje da lični svet ništa i gotovo nikome ne znači, predstavlja za umetnika težak udarac koji poput razorne eksplozije ostavlja samo krhotine imaginarnog sveta da lebde u mislima kao sećanje na jedan san koji bledi i nestaje, koji oholo biva posednut od strane razornih sila neutažive realnosti koja ne trpi apstraktne provokacije pojedinca. Maštovitost koja je opstala na rubovima porušenih zamisli sada predstavlja teskobu i breme koje s vremenom poprima sve veću težinu, diktira nostalgiju i razvija melanholiju. Tada umetnik liči na čoveka koji je prevalio podugačak put kroz gusti čestar bez utabane staze, a usput nije ostavljao orijentacione tragove dok je neumorno i uzbuđeno koračao ka umišljenoj svetlosti i uzvišenoj svrsi za koju je bio spreman da položi svoj život da bi dokazao njeno postojanje, koje se na kraju ipak ispostavilo kao nepostojeće i takvo mu se pred očima raspršilo poput jutarnje magle, ispod koje mu se ukazao ovaj strašni, stvarni svet od koga je bežao i protiv koga je podigao sve te silne bedeme i zidove naivne imaginacije.

Kasia Derwinska.

Sada stoji pred tim svetom razoružan i rezignirano doživljava odricanje od jedne iluzije koju je navodnjavao umećem mišljenja i zamišljanja koje se otelo kontroli i samo od sebe, kao po automatizaciji, kreiralo besprekorno uverljiv personalni svet, koji ga je silno uvukao u svoju ljušturu, navodno ga braneći od realiteta. Čežnjivo posmatra ostatke kako pulsiraju, kako se poput svitaca u noći razmimoilaze i gube svaki na svoju stranu. U tim presudnim momentima umetnik postaje svedok i vinovnik uništenja sopstvene fantazije, kada se i odluči na korak ka konkretizaciji ideje radi spasenja imaginarnog sveta, ili onoga što se spasiti može. Odlučuje se da svoj svet projektuje putem slikanja, pisanja, pevanja, komponovanja i tako dalje, a sve u zavisnosti od strukture sveta koji je izgrađivao.

Tako se rađa umetničko delo: izbavljenje jednog imaginarnog sveta od čeljusti ovog stvarnog koji na njega pušta breme i teskobu da kroz teški zaborav uništi potencijalnu utopiju koja se u umetniku razvijala putem maštanja i fantazije. Na taj način je mogućnost koja je sve više težila da ostane samo u domenu mogućeg, i sa tim i nestane, postala stvarno i realno kao konkretni, materijalni deo sveta koji je, naprotiv, imao za cilj da je ugura u nepovratni talas zaborava da na njemu večno surfuje po okeanu mogućnosti i tako uništi ne samo taj nestvarni svet koji je plod mašte umetnika, već i umetnika samog.

Svet koji je ponikao unutar jedne kreativne lobanje može se dalje razvijati u lobanjama svih onih koji o njemu saznaju na način koji je umetnik odabrao da ga predstavi, kao što fetus nastavlja da se razvija kao novorođenče nakon napuštanja materice. Duhovna trudnoća, kako veli Platon da veli Sokrat.

Za P.U.L.S.E: Senad Avdović

Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
letindor
7 years ago

i onaj ko misli da ne sanja – sanja, i te kako
drugi je tu i skriven u nama
i svijet je drugi pred nama
vidljivi svijet je uvijek drugost
Zatim,
mašta u saradnji s genijem (duhom) stvara fantaziju koja je realna slika istine, realnija od nižeprirodne slike kuda baulja sav prosti svijet sebe nazivajući realnim
Umjetnici su Vidioci
tek Umjetnik je u stvarnosti dok
sjenke umišljaju da su one puna realnost
i po Platonu.
Umjetnik i snivač nisu isto
Umjetnik ne stvara već raskriva
realnost, koja je obrnuta,
sjenke sanjaju veličinu
Umjetnik ne bježi već upravo blizak je Sebi
nije mu lako k’o narodu koji traži gotivu i udobnost
Umjetnik živi i Ratnik je koji
čezne za Bogom, a ne za stvarčicama kao običan i ,,realan” narod
Umjetnik ne dokazuje
On(a) se odvaja od svoga djela
od Božanskog ne
Umjetnik nije razoružan
naprotiv
OVO je potpuna zamjena teza.

Senad R. Avdović
Senad R. Avdović
7 years ago

@letindor:
Divno zapažante i razmišljate. No, kada je u pitanju gorenavedeni tekst na koji se osvrćete, u mnogim tačkama se nećemo niti moramo složiti, pogotovo ne u singularitetu pojma istine koji pridajete umetniku, doživljaju društvenog realiteta i funkcijama za genezu umetnikovog sveta (mašta, san, relacija umetnik-sanjar i tako dalje).
Ali, to je opet lepota razlike u mišljenju i osećaju.
Zahvaljujem na čitanju i opaskama.