La Serenissima

La Serenissima – Venecija ima moć da omađija došljake i svaki novi susret sa njom donosi ushićenje u dobro poznatom dekoru istorije i tradicije, magije i avangarde, kroz splet uličica i kanala, šarolikih fasada i stilova, okuka i ćorsokaka. Njene trošne kuće i nakrivljeni tornjevi koji bi u nekom drugom okruženju delovali odbojno, ovde odišu šarmom. Gde god čovek spusti pogled biva nagrađen nezaboravnim prizorom i poželi da makar na tren zaustavi vreme i nauživa se ove venecijanske lepote. Koliko samo skrivenih dragulja u zabačenim sokacima, umetničkih dela po crkvama čija spoljašnost to ničim ne pokazuje, dućana sa prelepom robom! Što je bolje upoznajete sve vas više omamljuje svojim čarima. Zovu je La Serenissima, što bi u prevodu značilo presvetla.

Čuvene palate, iza čijih prozora su se nekad, sa maskama ili bez njih odvijale tajnovite i sumnjive aktivnosti , i u koje su se posle useljavali razni pesnici, pisci, kompozitori i slikari,  i danas mame svojom lepotom spremno pozirajući objektivima. Venecija je kao magnet privlačila svakojake vagabunde, šićardžije, belosvetske skitnice, bonvivane, opsenare, bogataše, kockare, ljubavnike, umetnike i šarlatane. Pohodili su je razni svetski boemi i kosmopolite, svi u potrazi za neuhvatljivom i varljivom inspiracijom.  Malobrojnim srećnicima je nesebično, u prijatnoj osami nekog memljivog sobička  poklanjala istinsko nadahnuće. Jedna od takvih soba nalazi se na Riva Schiavoni u kojoj je američki pisac Henri Džejms sastavio svoj roman « Portret jedne dame ».

Nešto dalje, kod prve okuke na Kanalu Grande, nalazi se Harijev bar koji je rano stekao svetsku slavu zahvaljujući čuvenim gostima počevši od Ernesta Hemingveja, pa preko Čarli Čaplina i engleskog pisca Somerseta Moma. Otvorio ga je 1931. Djuzepe Ćipriani poznat po tome što je izumeo specijalitet “karpačo”, kao i čuveni koktel Belini koji je nazvao po venecijanskom slikaru Djovaniju Beliniju, od penušavog vina i ispasirane breskve kojeg je Hemingvej sa uživanjem ispijao.

Nije ni čudo što je upravo Venecija iznedrila jednog Vivaldija i što su baš tu nastali savršeni tonovi “Četiri godišnja doba”.  Čuveni arhitekta Andrea Paladio, poreklom iz Padove, tada pod venecijanskom upravom, koji je suvereno vladao graditeljskom scenom Italije ostavivši za sobom remek dela pozne renesanse, u Veneciji je doživeo vrhunac karijere, projektujući veličanstvenu crkvu sa benediktinskim manastirom San Giorgio Maggiore na istoimenom ostrvcetu, čiji su obrisi sa zvonikom ono što prvo ugledate kad prilazite Veneciji sa mora. U kratkom roku Paladio je uradio nacrt za još jedan sakralni objekat, baziliku Hrista spasitelja na ostrvu Giudecca (Đudeka), ne bi li se tako sprečilo širenje kuge. Epidemija je zaustavljena i stanovništvo je proslavilo ovaj dan praveći most od spojenih čamaca koji je vodio od Trga Sv. Marka sve do Đudeke, čime je započeta vekovna tradicija koja se održava svake godine u noći između 18. i 19. jula. Danas u ovom spektaklu učestvuju i turisti, praveći silan metež na Trgu Sv. Marka , odakle se otiskuju preko improvizovanog mosta od nakinđurenih čamaca, osvetljenih hiljadama sveća, uz vatromet i muziku u bučnoj i razuzdanoj atmosferi koja je odavno poprimila odlike fešte.

Plovidba po Grand kanalu, najlepšoj ulici sveta pruža mogućnost da se vide raskošne venecijanske palate koje je gradila gradska elita počevši od 13. Veka, pod uticajem vizantijskog stila. Umetnički predmeti koji se u njima čuvaju postali su deo venecijanskih kolekcija tokom dugog istorijskog perioda, koji je ostavio upečatljiv trag na celokupnu viziju koju svet ima o nekada moćnoj Mletačkoj Republici.

Poseban užitak  je vožnja vaporetom – vodenim gradskim prevozom, koji polazi od Trga Sv. Marka a završava vožnju na Piazzale Roma. Za nešto više od pola sata mogu se videti sjajni primeri građanske arhitekture Venecije. Ulaz sa kopna mnogim od ovih palata nije ni približno tako atraktivan kao sa vode, jer su impozantni prilazi sa kanala označavali statusni simbol vlasnika palate.

Venecijanska arhitektura je zapravo spoj raznih stilova, i vizantijskog i gotskog i baroknog i renesansnog, ali iako potiču iz raznih epoha, sve venecijanske građevine imaju pečat orijentalnog, jer je Venecija u dugom vremenskom rasponu održavala bliske veze sa islamskim svetom,  upijajući umetničke i kulturne ideje potekle sa ovog područja, i primenjujući ih u gradu koji je predstavljao najprimamljiviju trgovačku, političku i diplomatsku luku Sredozemlja. Staklo, tepisi, svila, oružje, keramika, skulpture, plemeniti metali,  nameštaj, slike, knjige, povezi za knjige, rukopisi , koji se danas u impresivnom broju čuvaju u venecijanskim muzejima, crkvama i galerijama, pripovedaju jednu fascinantnu storiju o islamskom doprinosu venecijanskoj umetnosti u vreme njenog najvećeg procvata, koji se naziva zlatno vreme Serenisime, čiji početak obeležava događaj iz 828. kada su dvojica mletačkih trgovaca ukrala telo Sv. Marka iz muslimanski kontrolisane Aleksandrije i donela ga u Veneciju, a kraj kada Mletačka republika pada pod vlast Napoleona Bonaparte 1797. Donošenjem moštiju jevandjeliste Marka u Veneciju, republika je nazvana po Sv. Marku, koji je postao zaštitinik grada.

Grad republika je osnovan 421. godine na mreži od preko 100 ostrvaca smeštenih u teško dostupnoj laguni na severnoj obali Jadranskog mora, koju su naselili Veneti bežeci od Gota. Podeljena je u 6 gradskih četvrti: San Marco, San Polo, Santa Croce, Dorsoduro, Cannaregio i Castello. Uglavnom je zadržala isti izgled kakav je imala u srednjem veku, tako da za Veneciju slobodno možemo da kažemo da je grad – muzej. Prvi put je povezana sa kopnom kad je 1846. izgradjen železnički most.

Učvršćujući svoje trgovinske veze sa Vizantijom, Venecija ubrzo izrasta u jednu od najvećih trgovinskih imperija srednjevekovne i renesansne Evrope, čiji se uticaj prostirao daleko izvan istočnog Mediterana. Postepeno je Mletačka Republika okupirala veći deo doline reke Po, uključujući Vićencu, Padovu, Veronu, Ravenu i Treviso. Već u 10. veku uspostavila je snažne političke veze sa Konstantinopoljem što je rezultiralo trgovinskim privilegijama koje su mletački trgovci dobili od vizantijskih careva. Venecija je vekovima predstavljala centar vizantijske kulture i umetnosti, što najbolje svedoči najveće sakralno zdanje, bazilika Sv. Marka, sa osnovom u obliku grčkog krsta i koja se odlikuje kružnim vizantijskim lukovima i kapitelima sa elegantno izvajanim skulpturama.

Kada su krstaši napali Konstantinopolj 1204. nastalo je pustošenje i pljačka grada u čemu su Venecijanci prednjačili.  Tom prilikom odneli su četiri bronzana konja u Veneciju da krase fasadu crkve Sv. Marka. Oni se i danas tamo nalaze. Iz Konstantinopolja je otišao i veliki broj najboljih zanatlija. Duvači stakla, zlatari i kujundžije, ikonopisci, slikari i vajari – redom su odvođeni u Veneciju. S vremenom je njhovo umeće postalo sinonim grada u koji su silom dovedeni, pri čemu se skoro i zaboravilo na grad iz kog su potekli. Posle turskog osvajanja Vizantije i pada Konstantinopolja 1453. nastaje preokret i moć Venecije od tada polako opada, a pravi kraj nastupa Napoleonovim dolaskom.

Medjutim, Venecijanci su se odlično snašli u novonastalim okolnostima. Kako je primat nad vizantijskom zemljom preuzimalo muslimansko stanovništvo, Mlečani su postepeno ostvarivali kontakt sa islamskom kulturom, tradicijom i načinom života. Kao rezultat ove interakcije, Venecija je postala najveći eksponent civilizacije Bliskog Istoka u hrišćanskoj Evropi, što je ostavilo dubok uticaj na arhitekturu i ornamentiku, a venecijanski dijalekt je poprimio i pojedine reči iz arapskog jezika. Vekovima su mletački trgovci, među kojima je svakako najpoznatiji Marko Polo, pohodili carstva Levanta u potrazi za začinima i luksuznom robom, kojima su snabdevali venecijanske tržnice i dućane, zahvaljujući čemu je Venecija dobila epitet  “Evropski bazar”, a zbog svoje tipično orijentalne arhitekture zvali su je još i “Ogledalo Istoka”.

Mogla bi Venecija mnogo da pripoveda o svojim čudesima, predionicama finih tkanina medju kojima su naročito poznati brokat i svila, pravljenju lampi  od raznobojnog stakla koje je za svoju palatu kupovao turski sultan, o lađama koje su neprestano pristizale u venecijanske luke nabrekle od tovara porcelana, dragog kamenja, sandalovine i punokrvnih konja, a odlazile put otvorenog mora krcate robom iz venecijanskih zanatskih radionica. Uprkos čestim ratovanjima, Republika je zadržala status privilegovanog partnera zahvaljujući savršenoj ravnoteži između religije, vešte diplomatije i nepogrešivog osećaja za biznis i tako sačuvala dobre trgovinske veze sa Persijom, i gradovima Damaskom, Aleksandrijom, Kairom, i Istanbulom.  Početkom 15. veka u Aleksandriji i Damasku jedini novac u opticaju na tržištu začina bio je venecijanski dukat. Da bi konkurisali umetninama sa Istoka kojima su bogati Mlečani bili okruženi u svojim palatama, venecijanske zanatlije su počele da imitiraju  istočnjačke stilove. Pozlaćeno i emajlirano staklo postaje domen u kojem Mlečani postepeno preuzimaju primat.  Kako se duvačnice stakla nikad nisu gasile, požari su bili česti pa je gradska vlast 1291odlučila da proizvodnju stakla preseli na obližnje ostrvo Murano. Duvači stakla sa Murana su bili toliko cenjeni da su imali pravo da nose mačeve i njihove kćeri mogle da se udaju za gospodu plave krvi, ali bilo im je zabranjeno da napuštaju Veneciju. Ukoliko bi se neko na to usudio bivao je uhvaćen i ubijen na licu mesta. Venecijanska vlast nije dozvoljavala da tajna proizvodnje stakla izadje van njenih granica. Pa šta je to što je činilo duvače stakla sa Murana tako posebnim? Kao prvo, oni su bili jedini u Evropi koji su znali kako se prave ogledala. Pored ove tajne, razvili su rafinisane tehnologije pravljenja kristalnog stakla, emajliranog stakla, raznobojnog, mlečnog, i stakla protkanog zlatom.

Nažalost , politička moć Venecije slabi u 18. veku i konačno gubi samostalnost pod Napoleonovom okupacijom. Nekad ponosan i nezavisan grad-država gubi svaki značaj, koji više nikada neće uspeti da povrati. No, njena specifična arhitektura, bogatstvo i raskoš njenog slikarstva i  skulpture od samog postanka su bili magnet za posetioce i umesto trgovinske velesile, Venecija postaje turistička i umetnička meka, što je ostala do danas.

Kad se vaporeto približi mostu „Rialto“, čije su konture na razglednicama bezbroj puta obišle svet, tu vredi izaći i obići ovaj kraj. Nekad trgovačka žila kucavica Republike, ovo je najstariji naseljeni kvart , zaštićen od čestih i pogubnih plima u laguni. Sadašnji most koji potiče iz 16. veka, i danas je kao u stara vremena najprometniji deo grada, sa živopisnim tržnicama i restoranima. U njegovoj blizini se nalaze riblja i zelena pijaca i čuvene trgovačke ulice, Ruga degli Speziale sa začinima i raznim lokalnim specijalitetima i Ruga degli Orefici sa zlatarama. Ovde, na Rialtu može se iznajmiti i gondola, jedan od simbola grada, savršeno prilagođene navigaciji kroz uske i plitke kanale. Rade se ručno od 9 vrsta drveta, pomoću tehnike koja je započeta još 1880. Potrebno je 3 meseca da se izradi jedna godnola i cena joj je oko 14.000 evra. Njena dužina iznosi 10,75m a širina 1,75m. Gondola ima asimetričan oblik da bi se napravila protivteža veslu i gondolijeru. Desna strana je za 24cm šira od leve, da se pri veslanju ne bi vrtela u krug.

U spletu uličica oko Rialta postoji niz restorana i tratorija a može se prezalogajiti i na samim pijacama. Posle nekog laganog ručka i kratkotrajnog opuštanja, put neminovno vodi prema kvartovima Dorsoduro i San Polo i Akademiji lepih umetnosti – muzeju venecijanskog slikarstva,čije je osnivanje inicirao Napoleon. Sa mosta kod Akademije, jedinog drvenog na kanalu Grande, pruža se prizor koji se ne propušta, čuvena okuka sa jasnim obrisima veličanstvene Santa Maria della Salute, remek dela venecijanske barokne arhitekture, i nešto dalje zgrada Pomorske carine ( Dogana di mare) sa zlatnom kuglom na vrhu.

Akademija pruža kompletnu panoramu venecijanskog likovnog stvaralaštva do 18. veka,  obuhvatajući vizantijski i gotski period, ranu i poznu renesansu, barok, sve do žanrovskog, pejsažnog i ceremonijalnog slikarstva. Venecijansko slikarstvo je nastalo na tradiciji vizantijskog ikonopisa i uticaji sa Istoka su dominirali na platnima i freskama sve dok Andrea Mantenja nije inicirao renesansni stil koji je do 16. veka potpuno prihvaćen. Kolekcija obuhvta dela  Tijepola, Kanaleta, Karpača, Tintoreta, Đorđonea, Belinija, Ticijana, Veronezea, Frančeska Gvardija, pravog hroničara grada.  

U neposrednoj blizini Akademije, na desetak minuta šetnje, ukoliko vam izlozi sa najmaštovitijom robom sasvim ne odvuku pažnju, krivudajući levo desno kroz ljupke male sokake, ispresecane minijaturnim kanalima sa  mostićima ne dužim od dva koraka, stiže se do galerije moderne umetnosti, koju je osnovala ekscentrična muza Peggy Guggenheim, strasni ljubitelj avangardnog slikarstva i svega što je bilo ispred svog vremena. Peggy Guggenheim je pomagala neafirmisane slikare i umetnike i otkupljivala njihove radove. Galerija nije velika, pa njen obilazak predstavlja osveženje i specifičan estetski doživljaj. Kolekcija sadrži glavne radove kubizma, futurizma, metafizičkog slikarstva (šta god to značilo) , evropskog abstraktnog slikarstva, nadrealizma, američkog ekspresionizma , sa potpisima umetnika kao sto su Pikaso, Brak, Brankusi, de Kiriko, Mondrijan, Kandinski, Miro, Đakometi, Kle, Ernst, Dali i Polok, dok se u dvorištu galerije nalaze skulpture Henrija Mura.

Kao šlag na torti, na kraju vas čeka slavljena i opevana barokna lepotica Santa Maria della Salute podignuta 1631, u zahvalnost Devici što je oslobodila grad od kuge. Dok obilazimo crkvu setimo se i našeg Laze Kostića koji je po njoj nazvao  jednu od svojih najlepših pesama.  Od platoa kod crkve Santa Maria della Salute vozi se samo jednom stanicom vaporeta do Trga Sv. Marka. Najlepši trg Venecije može da bude polazna tačka za sve ostale obilaske. Tu možete da  obidjete galerije pod otvorenim nebom, častite sebe kafom u Florianu, najstarijoj kafeteriji Venecije, razgledate radnje sa divnim primercima stakla pod arkadama i ostavite dovoljno vremena za sladoled. „Gelateria“ je u Italiji institucija, a kad probate , znaćete zašto.

Venecija je dugi niz godina suočena sa realnim problemom velikog broja turista, ali postoje kvartovi van utabanih staza koji su ostali mirni, autentični i prijatni za obilazak, kao što je Castello oplemenjen zelenom oazom “Giardini Pubbici”, po Napoleonovoj zamisli. U neposrednoj blizini je prostor u kome se odvija Bijenale, mada se ova manifestacija održava i na drugim lokacijama po celom gradu. Odavde se možete ukrcati na brod za  čuvena ostrva Murano i Burano, prvo poznato po tradiciji pravljenja stakla a drugo po izradi čipke i po svojim raznobojnim kućama.

Trg Svetog Marka i dalje ima onu istu privlačnost kao onda kada su u kafeima pod njegovim arkadama sedeli Vagner, Tomas Man, Stravinski, Lord Bajron,  Peggy Guggenheim,  a stare građevine i danas zadržale autentični izgled svojih veličanstvenih dvorana. Ni engleski slikar Tarner nije odoleo magiji neuhvatljive svetlosti venecijanske, majstorski je prenevši na svoja platna, dok su slike na kojima je Frančesko Gvardi ovekovečio Veneciju dobila značaj arhivske gradje. Za izgled Trga zaslužan je arhitekta Sansovino, poreklom Firentinac, koji je živeo i radio u Veneciji. Slavu je stekao kao glavni arhitekta koji je projektovao i nadgledao izgradnju bazilike Sv. Marka, Nacionalne biblioteke i Duždeve palate, simbola venecijanske lepote, čija konstrukcija dočarava egzotičnu i orijentalnu atmosferu iako je izrađena u gotskom stilu, dok je enterijere njenih sala projektovao Paladio, čime je prostran trg postao harmoničan i skladan gradski prostor.

Reč „dužd“ je venecijanskog porekla, kao i čitav koncept koji je stajao iza nje.Prvi duždevi su zapravo bili vojni zapovednici koje je imenovao vizantijski car. Uporedo sa jačanjem moći i nezavisnosti Venecije, rasla je i potreba za nezavisnim vođom, čime se rodila ideja o duždu. Kao svetovni vođa bio je blisko povezan sa svecem i dužnost mu je bila da u slučaju potrebe brani svete mošti. Zbog toga je sveti Marko pružao Veneciji blagoslov i zaštitu. Ovaj specifični sporazum garantovao je da će Venecija ostati privržena zapadu i hrišćanstvu i da se neće svrstati među istočnjačke sekte. Sveti Marko i dužd su delili kontrolu nad sudbinom grada.

Veličanstvenosti Trga Sv. Marka doprinose prepoznatljivi simboli grada – Torre del Orologio“- kula sa satom, i zvonik – Campanile.  Zvonik crkve Sv. Marka, visok gotovo sto metara  sadašnji izgled je dobio tek u 16. veku nakon jednog zemljotresa. Kažu da se sa njegovog vrha kad je dan vedar mogu videti obrisi Dolomita, a na njegovom  balkonu svojevremeno je Galilej demonstrirao duždu svoj teleskop. Vekovima su zvona sa zvonika odredjivala ritam života grada u laguni. Zvonik se medjutim 1902. iznenada urušio, ali su Venecijanci podigli novi za samo10 godina. Na samom prilazu Trgu sa vode , uzdižu se dva monolitna stuba, jedan sa statuom Sv. Teodosija ( ili Teodora) iz Konstantinopolja a drugi krilatog lava, simbola grada Venecije, čija šapa leži na stranici knjige na kojoj piše: „ Neka je mir s tobom Marko.“

A kad Serenissimu prekrije tama, Trg Sv. Marka poput sazvežđa zablista u laguni pod blještavim svetlima reflektora. Piazza San Marco postaje prostrani koncert podijum gde se celog leta smenjuju imena iz sveta roka, dok se u neposrednoj blizini u dvorani Ateneo S. Bosso odrzavaju kamerni koncerti Vivaldijeve muzike i izvode arije iz poznatih opera. Od atrakcija koje nudi Venecija, pored karnevala i filmskog festivala, svake godine u septembru se održava regata u kojoj se takmiče sva plovila na Kanalu Grande, praveći neverovatan šareniš i metež na čuvenom kanalu.

I kako reče jedan simpatični desetogodišnjak neposredno pre nego što je prvi put ugledao La Serenissimu: „ Celog života sam želeo da posetim Veneciju“, a kad mu se ostvarila želja: „Nikad u životu nisam video lepši grad“. Meni samo ostaje da kažem – Verujte mu na reč.

Za P.U.L.S.E Lola Kilibarda

Putopisi na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Ceca
Ceca
7 years ago

Znano i sa mnogo ljubavi napisan tekst. Hvala za ovaj divni putopis.