Ulogujte se / Kreirajte profil

Lihvar

Spuštao se niz ulicu i često zastajkivao. Kočilo ga je u prstima. To je radio neprimjetno, diveći se izlozima. Bio je star, uglađen i prav. I poštovan od svih.

Dok je silazio ljudi su skidali šešire i na čas pokazivali svoje glave, ćelave ili ne, iz pijeteta prema njemu, ćelavom. Oni bez šešira klimali bi glavama i prvi pozdravljali, nerijetko sa laganim naklonom, rjeđe bez njega. I on sam bi im primjetno otpozdravio. Vrijeme nije mijenjalo običaje, a novi pozdravi su iznova, sve više i više učvršćivali one stare i krug se zatvarao, a poštovanje otvaralo.

Iz časa u čas.

Iz vremena u isto.

thumb460_94900_1stariji-covek-starac-deda-deka-starost-cekanje-foto-profimedia-1446662670-777607

Lice je odavalo datum njegovog rođenja. Prugasto, izborano, kao da ga je slikar mladog portretirao, pa prezreo svoj rad. Zgužvao ga i bacio. Neko našao sliku, ispravio izgužvano, ali ne potpuno – nemoguće je. Poslije sam pogledao nacrtano, onako djelimično ispeglano, a na njegovom licu bore. One papirske, izgužvane, sad su staračke.

A starac je stigao na odredište. U butik svog sina Hame.

Otvara vrata.

“Merhaba, babo”, čuje pozdrav.

“Merhaba, Hamo”, odgovara otac.

Sin je veseo, ustaje i grli oca, a on sjeda na stolicu i odhukuje.

“Džaba, nisam lanjski”, govori, brišuć znoj.

“Nemoj babo, tako! Jest da si sve stariji i stariji, al’ nije đuturum k’o je đuturum već k’o je u duši takav. I koliko god godina imaš i meni si stigao ostavit dva lokala i pomoć mi u parama pa sam gazda i po. A sve si to sam”, tješi ga sin.

“Jest, imaš pravo”, otac će, pa nastavi: “Ostavio sam ti jer ja više ne mogu, a ti si moje dijete. Kome ću ako neću tebi? I ti bi babi, k’o što gledam sve dao, jel’ tako?”, ozbiljno će.

“Bi, jašta, samo para ne traži”, otvori se sitna duša Hamina.

Starac se lecnu, i damar mu zaigra.

“Kad otac daje sinu smiju se i otac i sin, a kad sin daje ocu, plaču obojica”,

sjetio se riječi koje je k’o dijete čuo od jednog pjane, u Đurđinoj kafani, pored rijeke.

Nije mu bilo pravo. Hamo je počeo posao na njegovim temeljima i samo nastavio da ga širi. Otac je, iako već u godinama, bio napredan i svjetskih shvatanja tako da su Hamini butici imali stalne mušterije, i para nije nedostajalo.

87385912

Samo što je sin bio škrt i nije vidio dalje od nosa.

“Sad ću ga ubehutit!’”, odluči stari. pa reče “Lijepih cipela imaš”.

“Jašta babo, izaberi ako ti se sviđa”,

uslužno mu odvrati Hamo, ali tek pošto je vidio nove cipele kod oca na nogama.

Babo primjeti taj pogled, i to ga rani. Uzdahnu. Namršti se. Odluči je da ide do kraja!

“Ma, ove mi nikako nisu kako treba, pa sam mislio da sebi kupim druge”

i kad je pogledao sina nastavi:

“A pošto ću od tebe, pare mi ne trebaju, jel’ tako?”

Hamo uzdahnu, pa će teška srca:

“Tako je babo. Jasno da je tako.”

Otac izabra crne, gospodske cipele visokog sjaja sa pačijim kljunom, pa samo naizgled zadovoljan reče sinu da ih spakuje.

Bolilo ga je što nije ni na njega ni na mater, već na tetku mu Dževahiru, čuvenu škrticu i stipsu. Bolilo ga je što mora da se ustručava zbog svog djeteta, k’o da je Hamo njemu hljeb dao, a ne on Hami. Danas je išao prvi put do dna, al’ ga zato dira srce. I duša.

“Kako može žalit za oca i mater?”, pitao se u čudu.

Hamo mu je pakujuć cipele davao odgovor:

“Ja čudna čovjeka. Prije dvije godine je dobio novu kravatu od mene, prošle godine dvije potkošulje i nije mu dosta. Uzeo se modirat pod stare dane. Te ove mu nevaljaju, one ga biju u prste, ovo se ne nosi! Vala si mi se, stari, popeo na vrh glave! I ti i ona mater. Sva sreća da si mi kupio stan pa imam gdje da živim sa ženom! Dođe, izabere, uzme k’o da je radnja njegova, a ne moja”, govorio je sebi u bradu.

59107

Više nije bio veseo. Štaviše, lice mu je sve više blijedilo. Prelivali su ga talasi tuge.

Otac je znao što Hamo gunđa, iako ga nije čuo. Zato babi nove cipele nisu pružale zadovoljstvo. Danas je izašao iz kuće maksuz zbog ovoga. Nije više htio da se laže. Sada zna ko mu je dijete. I kakav je. Uzeo je kesu, i izlazeć iz radnje pozdravio sina.

Još jednom ga je pogledao.

Ovaj je jedva otpozdravio, ne skrivajući razočarenje. Zatvarajući vrata, starac osjeti nekakvu težinu u prsima, vjerujuć da je sve to zbog promjene vremena. Pokušavao je da se tješi. Ipak, iz koraka u korak samo je priznavao sebi kome je otac.

Zamišljen i utučen, nije primijetio da je ušao u čikmu. Pozdravi ga komšija Lovro.

“Kako je, gospodine Suljaga?”, upita.

“’Nako, moj Lovro, kako je tebi na tom biciklu?”,

odgovori babo i postavi pitanje.

“Kod bicikla samo guzica, da izvinete, odmara, a noge i dalje hodaju”,

našali se, k’o i uvijek Lovro i ode, okrećuć pedale, niz istu čikmu. Nije nasmijao starca.

Suljaga uđe u kuću i s vrata se oglasi hanumi:

“Odo’ u sobu da mislim. Cipele sam donio, a sin nam je lihvar i škrtac.”

Te noći, nakon što je uzeo abdest i klanjao jaciju, liježući u krevet izustio je riječi što ih je nekada davno čuo:

“Ja legoh, ja Allah,
Ako ustah, inšallah,
Ako umrijeh,
ešhedu en la ilahe illellah”

Podsjetiše ga da nešto dolazi i to ga na trenutak zbuni.

kuranvelika-635x300

Iduće jutro ga nije probudilo. Suljagin’ca je sasvim prisebna, donijela perku i stavila je ispred nosa mu. Ona se i ne pomače. Zatim je izvadila ogledalo i stavila ga pravo pred usta mu. Sjajna površina se ne zamagli. A i kako bi!

Puhnuo je nekakav čudan vjetar koji otvori prozor i pomače zavjesu. Sunčeva svjetlost se probi u sobu, osvijetlivši lice živo i lice mrtvo. U blizini zaplaka tek rođeno dijete. Novi dan je započeo prije negoli onaj juče.

Starac to nije mogao vidjeti.

Kad je Hamo stigao, prvo što je pitao bilo je:

“Đe su cipele?”

Majka mu, kao i svaka prava hanuma, nije odgovorila.

Znala je:

”Vratio ih ti il’ ne vratio u dućan, mog Suljagu ništa vratit neće!”

I pitala se gdje su to njih dvoje pogriješili.

piše: Omer Ć. Ibrahimagić

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *