Ulogujte se / Kreirajte profil

Hrvati, Hrvatska i bosanskohercegovačko jezično pitanje: Lingvistika ili politika?

Koje su veze između jezika i identiteta/nacije? Postoji li standardizirani oblik bosanskoga jezika? Kako bi se Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini morali suočavati bosanskohercegovačkom jezičnom pitanju? Hrvatski jezikoslovac Ivo Žanić pokušava odgovoriti na ova i druga pitanja svojim stručnim člankom po naslovu ‘Hrvati, Hrvatska i bosanskohercegovačko jezično pitanje,’ izdanim u sklopu znanstvenih radova za slučaj desete godišnjice Daytonskih sporazuma (1995 – 2005).

Po Žaniću, svaki jezik služi dvije temeljne uloge za govornike, odnosno komunikacijsko-funcionalne i simbolično-identitetske upotrebe jezika, gdje prva označava jezik kao glavno sredstvo svakodnevne komunikacije dok druga naglašava centralno mjesto jezika u građenju zajedničkog identita jednog naroda. Od pravog početka, autor tvrdi da je Hrvatski ne samo potpuno standardizirani jezik, nego što također samostalni od drugih južnoslavenskih jezika. Zapravo, ideološka paradigma političkih elita u bivšoj Jugoslaviji diktirala je ujedinjenje dvaju različita jezika u anacionalnu varijantu ‘nepostojećega jedinstvenoga srpsko-hrvatskog/hrvatsko-srpskog standarda,’ (Žanić, 70) ali očito bezuspješno.

Reklo bi se da u ovoj poankti autor zanemari nedostatak konsenzusa među samim jezikoslovcima u Hrvatskoj o statusu hrvatskoga glede srpskoga jezika. Na primjer, ako s jedne strane Miro Kačić smatra pretpostavku da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik pravom zabludom, s druge strane hrvatski jezikoslovac Ivo Pranjković u intervjuu na dnevniku Slobodna Dalmacija tvrdi da ‘na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika.’

Nakon toga, Žanić nastavi svoju analizu obraćajući pažnju u situaciju u Bosni, čiji entitetski ustav izjavljuje da ‘službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine su: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica’ (Žanić, 83).

No, autor ističe kako bosanski, za razliku od obadvaju druga jezika, nije još dostigao razine pune standardizacije zbog očitih povijesnih razloga, na primjer kratkovremenska prisutnost samostalne bosanske države. Ali glavni izvor njegovog sadašnjeg stanja treba se nalaziti u hegemoniji srpskoga jezika za vrijeme SFRJ-e, kada u ime ‘velikog bogatstva’ i ‘slobodnog odabiranja riječi radi stilskih i informativnih funkcija i efekata’ (Žanić, 75) opravdavalo se efektivno krojanje jezika na takozvanu istočnu varijantu kao donositelj najprestižnijeg jezičnog oblika.

Žanić podupire svoje stavove nizem umjestnih primjera, među kojim se mogu istaknuti poda(t)ci o poslijeratnih promjena u upotrebi nekih ključnih riječi u središnjem dnevniku Oslobođenje. Tu slijedi ishod:

odnos nogomet – fudbal bio je 1945. godine 9:1, nagodinu 7:1, dvije godine kasnije 5:13, a 1950. nogometa više uopće nema; duhan je u odnosu na duvan 1945. vodio 6:2, a već sljedeće godine zastupljenost se izjednačila; oblik Jugoslaven bio je neposredno poslije rata čak nešto učestaliji od oblika Jugosloven, ali je s vremenom posve nestao; oblici Talijan i talijanski nestali su oko 1948. u korist oblika Italijan i italijanski, a jednako su prošli i sretan, vlastit, august, cesta, ugljen, Babilon u odnosu na srećan, sopstven, avgust, drum, ugalj, Vavilon itd. (Žanić, 70)

Iako s jedne strane autor vrlo uvjerljivo dokazuje dominaciju srpske varijante u Bosni, s druge strane njegov argument se izgrađuje na jednoj temeljnoj (i nedokažljivoj) pretpostavci, odnosno da ‘osobine jezičnoga standarda i uzusa […] iz Hrvatske […] su velikim dijelom bile i bosanske’ (Žanić, 70). Pišem nedokažljivoj zbog toga što za vrijeme bivše Jugoslavije ljudi u Bosni su govorili različite jezične varijante ovisno o geografskom području više nego što o pripadnosti bilo kojoj skupini, pa onda zvuči donekle zlonamjerno naglašavati kako bi narodi iz Bosne mogli tada doživljavati jednu ili drugu riječ u vezi s jezičnim porijeklom s točke gledišta današnjih političkih događaja.

Istina je da su tada Hrvati i Srbi iz Bosne imali prednost ‘dodatnog’ jezika/identiteta u prisutnost Hrvatske i Srbije kao sastavne republike SFRJ-e. No, u okviru Jugoslavije pitanje o specifičnom bošnjačkom identitetu, odnosno o definiranom bosanskom jeziku, nije se postavilo s tolikom hitnošću koliko i danas u samostalnoj Bosni. Čak i kad su današnji bošnjaci tražili (i dobili) status konstitutivnog naroda u Ustavu SRFJ-e 1974. godine, definirali su sebe kao ‘Muslimani,’ ističući vjersku pripadnost umjesto narodnosti i pripadnosti nekoj definiranoj državi, odnosno Bosni.

.

Lingvistika ili politika?

Gledajući u budućnost, bosanski Hrvati morat će izabrati između triju opcija s obzirom na bosanskohercegovačko jezično pitanje. Prva opcija bi značila podržavanje aktualnog stanja stvari na institucionalnoj razini, budući da ‘Hrvatska, pozivajući se na kulturuloške kriterije i emocionalnu solidarnost, i formalno preuzima apsolutnu kompetenciju jezične politike i jezičnog planiranja za dio stanovništva druge države’ (Žanić, 85-86).

U Žanićevoj formulaciji je očito kako autor smatra nastavljanje status-a quo-a neprihvatljivim zato što u nerješenju jezične standardizacije leži potencijalnost za sukob oko suvereniteta jedne države u cijelosti svojih teritorija i naroda.

Druga bi opcija uključivala građenje specifičnog standardnojezičnog izraza od strane bosanskih Hrvata. Premda ova mogućnost predstavlja uzajamno obogaćivanje dviju varijanta hrvatskoga jezika, u tome da ‘takav bi standard Hrvatima u Hrvatskoj bio ne samo savršeno razumljiv nego bi i donio toliku žuđenu tradicijsku patinu’ (Žanić, 86), autor na kraju podržava tvorenje zajedničkog, općebosanskog standardnojezičnog izraza. Taj novi bosanski bi omogućavao Hrvate ne samo da utvrđuju svoje pravo mjesto u Bosni kao temeljni narod te entitete, nego što da znatno utječu na proces standardizacije protiv sadašnjih trendova prema promoviranju bosanskog jezika dominantom varijantom u federaciji.

Žanić spominje nekoliko preduvjeta za građenje općebosanskog standarda, među kojima strši uključenje svake jezične tradicije u BiH-i, dodajući da ‘po naravi stvari, taj bi novi bosanski sadržavao određene dublete, no bez njih nije nijedan jezični standard na svijetu’ (Žanić, 84).

Ovaj stav može zvučiti zaista iznenađujuće kada se isti autor malo prije u članku snažno proturječio nedostatku standardizacije hrvatskoga jezika za vrijeme bivše Jugoslavije, smatrajući je nestabilnošću norme upravo zbog naizmjeničnog upotrebljavanja tih određenih dubleta, na primjer tvornica i fabrika. Prema tome, BiH i novi bosanski pretvarali bi se u istu Jugoslaviju u malome koju autor čvrsto kritizira na početku članka (Žanić, 75 i 70).

No, u situaciji gdje postoji više razlika unutar iste jezične varijante nego između navedenih jezika (bosanski, hrvatski i srpski), čini mi se da rasprave o definiciji i standardizaciji jezika te o različitim varijantama istoga jezika pretvorile su se u politička, i ne lingvistička, pitanja. Kada Žanić predlaže da svaka zajednica u BiH-i nazove novi standard općebosanskog izraza ‘kako želi,’ po uzoru na Kataloniju i Valenciju (Žanić, 84), neizbježno je to uopćiti na cijelo područje bivše Jugoslavije. Možda, da su crte među tim jezicima crtane na osnovu lingvističkog, umjesto političkog, načela, na ovom prostoru ne bi bilo nikakvih granica.

.

Za PULSE / Franco Galdini

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *