Lirska metafizika Vladislava Petkovića Disa

Lirska metafizika Vladislava Petkovića Disa

“To je onaj život gde sam pao i ja,

 S nevinih daljina, s očima zvezda,

I sa suzom mojom što nesvesno sija,

I žali ko tica oborena gnezda.

To je onaj život gde sam pao i ja.”

(Tamnica)

 

Vladislav Petković Dis, pjesnik moderne, sanjar, umjetnik riječi lirske metafizike. Pjesnik između jave i sna, pjesnik zatečen u “Tamnici” misli koje sežu do zvijezda rođenja te padaju na tlo, pjesnik koji sluti prisustvo “Nirvane”.

Kažu da Dis pripada takozvanim metafizičkim odnosno kosmičkim pjesnicima, neki od njih su: Zmaj, Njegoš, Laza Kostić.

Što je Disa svrstalo u redove zvijezda i što su zvijezde u Disovim pjesmama a šta je tamnica?

“I da beže zvezde iz mojih očiju,

 Da se stvara nebo i svod ovaj sada,

 I prostor, trajanje za red stvari sviju,

 I da moja glava rađa sav svet jada,

 I da beže zvezde iz mojih očiju”

(Tamnica)

 

Zvijezde su nešto s čim je Dis drugovao prije rođenja, nešto što je odavalo sjaj koji je počeo da bježi iz tihih zenica u kojima se kasnije ogleda “tamnica”.

Stihove ovog metafizičkog pjesnika prati melanholični ton, te shvatamo da metafora tamnice jeste zapravo život tj. rođenje, dolazak na ovaj svet, pri čemu zvezde “begaju” i postaju deo preegzistencijalnog perioda.

“Al begaju zvezde; ostavljaju boje,

 Mesta i daljine i viziju jave”

(Tamnica)

 

Čitajući pjesme ovog umjetnika moderne stiče se utisak da on čezne za nekim nevidljivim daljinama, nečim što je nedodirljivo, na izmaku života i što se naslućuje na domaku rođenja ili pak sna.

Tri njegove najpoznatije pjesme su: “Tamnica”, “Možda spava” i “Nirvana”.

Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one
Što me čudno po životu vode i gone;
U snu dođu, da me vide šta li radim sam…
Ali slutim, a slutiti još jedino znam:

Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.”

(strofe pjesme “Možda spava“)

 

Pjesma posvećena dragoj koja nije odbolovana ili nepreboljena ljubav iz prošlosti, već je žena koja dolazi iz tajanstvenih predjla sna. Neimenovan lik drage se samo naslućuje, ostaje mističan i nejasan dok san ostaje nedostižan, predstavlja ogledalo lirske metafizike gdje se san naizgled zbunjeno prepliće sa tananom svjelošću

Jedan od glavnih Disovih motiva su oči… Stiče se utisak da zapravo u njegovim pjesmama oči predstavljaju sve: nerođeno što čuva sjaj zvijezda, rođeno kome taj sjaj izmiče i umrlo što naslućuje neki sjaj koji se krije pod plaštom nevidljivog i naslućenog.

Iako naizgled različite pjesme “Tamnica”, “Možda spava” i “Nirvana” zapravo predstavljaju krug života samim tim znače i  lirsku metafiziku Disovog stvaralaštva.

Dis ostaje nedorečen, djelimično naslućen, sputan dok u istom trenutku predaje stihove zaboravu kosmosa. S obzirom na to da njegova umjetnost sadrži metafizičku dubinu gdje se naslućivanje života i očigledna smrt prepliću mogu reći da njegv izraz misli podsjeća na simbolističku nedorečenost, dubinu, zbunjenost i neodređenost.

Prethodno je spomenuto da “Tamnica” predstavlja rođenje odnosno život, “Možda spava”  je simbol  bunila gdje se na početku  naslućuje kratka svjetlost koja se potajno gasi, “Nirvana” predstavlja posrnuće, krah i snagu koja se odala okovima poraza te je izdahnula predajom.

“I nirvana imala je tada

Pogled koji nemo ljudsko oko:

Bez oblika, bez sreće, bez jada,

Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, kô kam da je neki,

Padao je na mene i snove,

Na budućnost, na prostor daleki,

Na ideje, i sve misli nove.”

(Nirvana, Vladislav Petković Dis)

 

Za P.U.L.S.E Milošević Slavica

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Slavica Vukasović
Slavica Vukasović
6 years ago

U najlepšoj gimnazijskoj svesci, sa zeleno-žutim čvrstim koricama i žućkastom hartijom po kojoj je pisati bilo kao slikati, upisala sam Disovu pesmu “Možda spava”. To je bila pesma gimnazijske lektire sa kojom smo putovali dva časa otkrivajući lirske, tanane, kao kakva daleka šuma predele, u kojima negde ona – možda spava. Pesma je treperila iz suncem obasjanih površina nemirne vode potoka u ustreptalo srce pesnika koji tumarajući i osluškujući, luta kroz tu šumu, tražeći svoju dragu. Možda spava. Njegov san i njegova java.
I šta drugo da dodam nego da kažem da je Disova pesma “Možda spava”, pesma mladosti. Tako je bilo tada, u danima gimnazijskim, kada smo je otkrili moji drugari i drugarice i ja. Tako je i sada, kada ova pesma kao slutnja o ljubavi i slika šume i potoka u kojima se ljubav skrila, proleteše godine života pred sam prag starosti.