Quantcast

Ulogujte se / Kreirajte profil

Ludvig van Betoven

“Tko pronikne u smisao moje glazbe, oslobodit će se bijede u kojoj pate ostali ljudi.” – Betoven

Beethoven je jedan od najvećih glazbenika: u mnogočemu nedostignut, uzorom je umje­tničke veličine i etičke snage, a njegova je glazbena umjetnost jedna od najuzvišenijih manifestacija ljudskog uma. I možda, u nekim trenucima, u njegovim djelima pojam glazbe postaje upitan: umjetnikov izraz kao da nadilazi ono što ljudski sluh može čuti…

U činjenici da je gotovo jednak broj godina proživio u XVIII. i XIX. stoljeću oslikava se duboka simbolika Beethovenove uloge u razvoju euro-pske glazbe: on ujedinjuje nastojanja Haydna i Mozarta vodeći ih neslućenom vrhuncu. No, smjelo vodi i u budućnost: djela mu snažno odražavaju uzburkanu i bolnu svakidašnjicu i postaju su-bjektivnim ispovijestima umjetnikovih nutarnjih sukoba; po tim romantičkim crtama Beethovenova djela sasvim pripadaju XIX. stoljeću.

Beethoven kada je imao osam godina

.

Djetinjstvo

Beethoven je rođen u Bonnu 17. prosinca 1770. godine u glazbenoj obitelji flamanskog podrijetla. Pri­mijetivši dječakove iznimne glazbene sposobnosti njegov ga je otac, tenor dvorske kapele, uputio na satove klavira i violine. No, on mu je prvi i zagorčao život: kao nepopravljiv pijanac, surove ćudi, u nadi da će tako steći novac za opijanja po bonskim krčmama, nastojao je od malog Ludwiga pod svaku cijenu stvoriti novog Mozarta, prisiljavajući ga već u petoj godini na beskonačne klavirske vježbe.

Učitelji su mu bili oboist Federico Pfeiffer, violinist Francesco Rovantini, dok ga je tehnici harmonije i kontrapunkta podučavao poznati skladatelj i orguljaš Christian Gottlob Neefe. Već kao osmogodišnjak, Beethoven postiže golem uspjeh u Bonnu, Kölnu i Nizozemskoj; postaje klavirsko “čudo od djeteta”, započevši dugu karijeru priznata glazbenika.

.

Odlazak u Beč

Na preporuku grofa Waldsteina 1792. godine odlazi u Beč; isti onaj Beč u kojem je 1787. godine održao koncert nakon kojeg mu je Mozart predskazao blistavu budućnost.

U Beču, gradu u kojem će prove-sti čitav svoj život, Beethoven se kao skladatelj predstavlja javnom izve-dbom svog Koncerta u c-duru. S već proslavljenim Haydnom započinje proučavanje kontrapunkta, no, i pored Haydnovih dragocjenih savjeta, ta je suradnja za Beethovena bila potpuno razočaranje: Haydn je tražio poslušnost koju je Beethovenov neobuzdani duh teško podnosio…

Stoga je potražio druge učitelje: počeo je uzimati satove kod Johanna Schenka, i, po Haydnovoj preporuci, glasovitog učitelja kontrapunkta Albrechtsbergera, a čuveni Salieri davao mu je savjete s područja dramske deklamacije i vokalne glazbe.

U tom razdoblju snažno napreduje u svom stvaralaštvu, te njegova djela, iako pod utjecajem Haydna i Mozarta, već iskazuju njegovu neobuzdanu oso-bnost; Prva i Druga simfonija drzovitije su i inovativnije od Haydnovih i Mozartovih simfonija. U masivnosti i sjaju instrumentacije i povremenom marcijalno-herojskom prizvuku nekih tema i ritmova očituje se Beethovenova narav nezadovoljna ustajalim običajima: Beethovenova duša nije na sebi mogla trpjeti okove što sputavaju let mašte: trebao joj je širi vidik…

To je i razdoblje kada napose izgrađuje svoju osobnu kulturu, makar nikad ne prestaje stjecati nova znanja. Tako postojano čita djela grčkih mislilaca poput Platona, Plutarha, Homera, Sofokla, Aristotela, Euripida. Iznimno je cijenio Shakespeareova djela koja utječu na njega i kao skladatelja. Poznavao je francuski, talijanski i latinski. U originalu je čitao Voltaireova i Rousseauova djela, a već je kao dječak zavolio velike njemačke klasike: Schillera, Goethea, Klopstocka. Ukratko, bio je žedan znanja i nastojao se uspraviti u svoj svojoj snazi i veličini, nadvisujući vlastitu bol kako bi je pretvorio u glazbu – bit vlastita postojanja.

J.G.Albrechtsberger

.

Gubitak sluha

Već u svojoj dvadeset šestoj godini osjeća prve znakove najtežeg udarca koji može zadesiti jednog glazbenika: postupno gubi sluh; najprije gotovo neprimjetno, a potom sve intenzivnije. S gubitkom sluha dolazi i postupan gubitak veze s vanjskim svijetom, te se sve više zatvara u sebe. Godine 1801. svom prijatelju dr. Wegeleru piše: Živim bijednim životom. Već dvije godine izbjegavam društvo jer ne mogu ljudima reći: Gluh sam!… to je strašno… Čudno je da ima ljudi koji, razgovarajući sa mnom, nikad to nisu primijetili… Često sam prokleo svoj život. Bude li moguće, prkosit ću sudbini, ali ima trenutaka kada se osjećam poput najbjednijeg Božjeg stvorenja.

Vjerujući da je zbog svoje podmu-kle bolesti prepušten jadnoj budućnosti, početkom listopada 1802. godine ozbiljno razmišlja o samoubojstvu. U Heiligenstadtu, mjestu gdje se liječio, odlučuje učiniti kraj nesnosnu životu. Tu je sastavio poznatu Heiligenstadtsku oporuku:

…Božanstvo, ti vidiš s visoka moje srce, ti ga poznaješ, ti znaš da u njemu prebiva ljubav prema bližnjemu i čežnja za dobrim djelima!… Kao što jesenje lišće uvelo pada, tako je uvela i moja nada!… O Providnosti, daj mi jedan dan, jedan jedini dan prave radosti!…

.

Na rubu ponora, ipak je smogao snage pobijediti smrt i nastaviti bor­bu. Svladavši krizu, počeo je stvarati novim poletom: tada, u Trećoj simfoniji, dosiže svoj prvi vrhunac u simfonijskom stvaranju; stvarajući je, pomišljao je na Napoleonove herojske pothvate… Napoleon će, mislio je, ostvariti republikanska načela i podići državu utemeljenu na jednakosti, ljubavi i bratstvu… Poput nebrojenih umjetnika svog vremena i Beethoven je morao osjetiti moć feudalizma. Iako je nesmetano ulazio u aristokratske palače i stjecao poznanstva i pokrovitelje u visokim krugovima, glasno je izražavao svoje mišljenje ne obazirući se pred kim govori. Kneže! To što jeste, postali ste slučajem i rođenjem, dok ja svoj položaj dugujem samome sebi. Kneževa je bilo i bit će ih na tisuće, Beethoven je samo jedan. Ovo su bile riječi koje je uputio arogantnom knezu Lichnowskom; ni novčana pomoć ni boravak u njegovoj palači nije umjetnika mogao učiniti kneževim poslušnikom. Zaštita moćnika nikad nije Beethovena učinila njihovim slugom.

U monumentalnoj Trećoj simfo­niji ogleda se i Beethovenov osobni heroizam; snaga i smjelost kojom se umjetnik suočio s podmuklom bolešću… Kao da se u tim zvukovima može osjetiti junakov ponos i prkos u svladavanju zapreka; naposljetku, heroj pobjeđuje!

.

Betovenov život

U borbi s bolešću njegova je duša stekla još veću snagu. Svijetla, vedra Četvrta simfonija poema je sreće i zanosa. Umjetnik je u to doba imao i svijetlih trenutaka: boraveći 1806. godine na imanju obitelji Brunswick u Mađarskoj, upoznaje Teresu Brunswick, vjerojatno jedinu ženu koja ga je doista voljela. U tom su djelu Beethovenovu dušu vodili ljubav i krasote prirode, te je ispunjen silinom ljubavi, glazbom uobličavao doživljene dojmove… No, do braka nikad nije došlo.

Zgrabit ću sudbinu za vrat! pisao je Beethoven Wegeleru, svladavši duševnu krizu u Heiligenstadtu. Slušajući Petu simfoniju gotovo da možemo čuti te njegove riječi, koje kao da su zgusnute u one početne četiri lapidarne note koje se, uvijek drukčije, a uvijek iste, provlače kroz čitavo to gigantsko djelo. Tako kuca sudbina na vrata, rekao je navodno Beethoven za te početne taktove Pete simfonije. Iz njih u glazbeno tkivo prodire napeta dramatika; u divovskom se zamahu umjetnikova borba sa samim sobom pretvara u borbu čitavog čovječanstva, koje svladava i krši zapreke na putu prema sreći… Prometej će raskinuti lance!

Mnoga njegova djela skladana nakon krize u Heiligensdtatu imaju pri-zvuk borbenosti, oduševljenja i zanosa: zgrabio je sudbinu za vrat! No, iz nekih radova izbijaju lirski ugođaji, strastve-nost i čežnja. Njegova je Šesta simfonija himna koju je umjetnik ispjevao prirodi, svom najmilijem utočištu; sve što je u prirodi doživljavao, tišinu u svanuće, svečani večernji mir, sagibanje stabala pred silinom vjetra, veseli ples seoskih momaka i djevojaka, zabrinutost se­ljaka pred oluju, njenu snagu, i njiho­vu pjesmu zahvanicu kad se oluja bez posljedica stiša… sve to živi u ovome djelu. U šumi, u drvu, u stijeni na­staje zvuk kojeg čovjek želi oćutjeti, napisao je jednom. Što ga je više gluhoća odvajala od ljudi, to ga je priroda više tješila. Volio je samotne šetnje poljima i pe­njanje brežuljcima s kojih mu se pogled širio u nedogledne daljine. Ali, to djelo nije samo odraz njegove duboke ljubavi prema prirodi, već i njegov poziv na povratak suživotu s prirodom pred iskvarenošću suvremene civilizacije…

Beethoven je, zatvarajući se u sebe pritisnut nezaustavljivom gluhoćom, utjehu nalazio u stvaranju. U predanom je stvaralačkom radu stasala njegova vjera u samoga sebe i u misiju koju kao umjetnik mora izvršiti. Ja sam Bakho koji cijedi nektar čovječanstvu, govorio je. Tako iz Sedme simfonije izbija neobuzdana životna radost: ta je glazba prepunjena snagom zdravlja i života, a u finalu odzvanja veselje ljudi koji negdje u srcu prirode praznuju u sreći i veselju… Veselje izbija i iz Osme simfonije, no drukčije naravi: Osma je simfonija djetinje prostodušna i dražesna, kao da nam Beethoven želi prikazati svoju pobjedu nad samim sobom, svladavanje vlastite sudbine i prenijeti nam svoju životnu radost…

Pod utjecajem životnih okolnosti, Beethoven je postupno postajao nepovjerljiv prema svakome; ponekad je krivo tumačio i najiskrenije oči­tovanje tuđe dobrote i naklonosti. Patio je i zbog svojih ljubavi, redom čudnih i nesretnih: žene koje je volio bile su većinom plemkinje, i već je ta okolnost stvarala nepremostive ponore. Uz to, njegova bi se bolest poput zida ispriječila pred njegovim osjećajima… Željan obiteljske topline, nakon bratove smrti postaje skrbnikom nećaka Karla, kojega je neizmjerno volio. Dugo se morao boriti dok ga sudskom odlukom nije odstranio od majke, koju radi njena neuredna života nije smatrao sposobnom za odgajanje djeteta. No, s vremenom se pokazalo da dječak nije dostojan tolike ljubavi i pažnje: volio je kocku, gomilao dugove i 1826. godine pokušao samoubojstvo; nije umro, ali je svome stricu, čija mu je ljubav praštala sve postupke, zadao udarac od koga se više nikad nije oporavio… Zbog svih tih nedaća, Beethoven je potkraj života proživio i stvaralačku krizu. No, zapravo je to bilo vrijeme pripremanja, prikupljanja snage za stvaranje novih djela, možda najuzvišenijih koje je ljudski um na području glazbene umjetnosti ikada dao. Osamljen, povučen i predan nutarnjem životu, Beethoven je predosjećao da ga čeka stvaranje velikih djela: Evo jeseni moga života, rekao je jednom. Želim biti poput plodna stabla koga je dovoljno protresti pa da s njega poput kiše padnu zreli i sočni plodovi. Njegovo kapitalno djelo, veličanstvena Deveta simfonija, bilo je završeno i izvedeno 1824. godine. U njegovu oblikovanju umjetnika je vodila temeljna misao njegove životne borbe: antiteza tame i svjetla, ropstva i slobode. Pitanje čovjeka i njegove borbe sa sudbinom pretvara se u pitanje čovječanstva i njegova trnovita, ali sigurna puta prema sreći. Beethoven se po prvi puta u nekom simfonijskom djelu služi i riječju, kako bi jasno izrazio svoju misao: uzima ulomak iz Schillerove Ode radosti i povjerava ga ljudskom glasu koji najavljuje da je bol svladana i da je radost obuzela sva bića. Ali kao što Schiller u Odi radosti kaže, radost će uz čovjeka ostati samo bude li volio i cijenio bližnjega svoga. S tim djelom, Beethoven je čovječanstvu ostavio svojevrsnu oporuku, dubokog i dalekosežnog značenja: himnu Ljubavi, Bratstvu i Tvorcu…

F.Schiller

.

Betovenov odlazak

Na premijeri Devete simfonije 7. svibnja 1824. godine, Beethoven se posljednji put pojavljuje u javnosti. Sjedio je pokraj dirigenta, leđima okrenut publici, i listao partituru pokušavajući pojmiti zvuk svog djela koje nije mogao čuti: morali su ga okrenuti kako bi vidio ozarena lica ljudi i pojmio veliki uspjeh…

No, tjelesna ga snaga napušta. Tugujući radi nećakova pokušaja samoubojstva, Beethoven je klonuo. Dvadeset šestog ožujka 1827. godine, dok je nad Bečom bjesnila olujna mećava, veliki je umjetnik zapao u agoniju…

Na posljednji počinak ispratilo ga je trideset tisuća ljudi. U jednome kutu pogrebnu je svečanost promatrao i jedan tada anonimni glazbenik – Franz Schubert, koji je godinu dana kasnije, u 31. godini, napustio ovaj svijet zahtijevajući da bude pokopan uz velikog Beethovena. To silno divljenje pred njegovim genijem nastalo je iz Beethovenove vizije o glazbi kao mostu koji spaja ljude; kao mostu koji ujedi-njuje, podiže i izgrađuje srca i misli svih ljudi, bez obzira na njihove razlike, na njihovom trnovitom putu ka sreći.

Beethoven je za sobom ostavio manje glazbenih djela u odnosu na svoje prethodnike Haydna i Mozarta. Nije, poput Mozarta, stvarao s takvom nepojmljivom brzinom i lakoćom. Ne, veliki je umjetnik rijetko doživljavao stvaralački proces koji se odvija u je­dnom zamahu i ne poznaje kolebanja: ovaj se gorostas, čiji je cijeli život bio borba s bolešću, nesklonim prilikama i okolinom, borio se i onda kada je stvarao: njegove bilježnice svjedoče o tomu kako je uporno tražio konačan oblik glazbene teme. Glazbene zamisli dolazile su mu svagdje: prolaznici su ga tada gledali kako iz džepa vadi notni papir i počinje pisati, pjevajući i rukom udarajući takt… Putem je hodao rastre­seno, uvijek zamišljen, ne obazirući se na pozdrave znanaca koji ga zapuštena ponekad ne bi prepoznali.

Ipak, njegova je ostavština golema: ona obuhvaća vokalna, or­kestralna, djela za klavir, orgulje, violončelo, violinu, harfu… Njegove trideset i dvije klavirske sonate govore o najistaknutijim trenucima njegova života; pripovijedaju o radosti i boli i prenose najdublje osjećajne dojmove. Bez sumnje je Beethoven jedan od najvećih orkestralnih skladatelja; njegovih su devet simfonija titanska djela, filozofska značenja; u njima se ogleda umjetnikovo stremljenje prema spoznaji: njegova djela, koja nije mogao čuti, pokazuju izvanredno bogatstvo glazbene imaginacije i nesalomljivu snagu volje. U svojim se instrumentalnim djelima Beethoven očituje i kao čovjek i kao umjetnik; njegova djela, skladana u gluhoći, osvjetljavaju svo njegovo htijenje: borbenost i upornost, humanost njegova suosjećanja, ljubav prema prirodi i čovjeku. Izrazila je to njegova čista, čudesna, uzvišena glazba.

Autor: Franko Maglica

Nova Akropola

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *