Ulogujte se / Kreirajte profil

Mirčea Eliade i ideal univerzalnog čovjeka

Roden 9. ožujka 1907., od oca koji je bio vojno lice, Mirčea Eliade pokazuje preuranjenu sklonost prema enciklopedijskim studijima. Započeo je s člancima iz entomologije u jednom časopisu za popularizaciju znanosti, gdje će vrlo brzo proslaviti objavljivanje svog petog članka. Adolescencija mu je obilježena dvama komplementarnim raspoloženjima: krizama melankoličnog očaja i junačkim pobunama protiv tih kriza, kao i protiv ograničenja ljudskog roda općenito. Stjeće naviku spavanja od samo pet sati svake noći, pa čak i gutanja odbojnih tvari kako bi time uspavao svoju volju. Nakon Honore de Balzaca, njegove prve književne ljubavi, otkriva Giovannija Papinija te samog sebe prepoznaje u «ograničenom čovjeku» (uomo finito) sve dok ne izgubi vlastiti identitet. U to se vrijeme već budi njegova strast za poviješću svetih znanosti – napose alkemije – za orijentalizmom i za poviješću religija.

Započevši studij filozofije 1925., nadahnut je učenjem svojeg profesora Nae Ionescua (1890-1940), mudrog mladića mefistofelskog izgleda i inteligencije, koji će ubrzo potom postati jednim od prvaka tradicionalističkog pokreta Rumunjske. U to je doba Nae Ionescu svoje vrijeme provodio izmedu predavanja iz metafizike i logike i časopisa «Cuvantul» (Glagol), nacionalističkog političkog usmjerenja. U političkom okružju kojim je dominirala liberalna stranka, narodnjaci-seljaci su se smještali lijevo od vlade i temeljili svoje projekte ekonomskih i socijalnih reformi na ideji blagostanja većinske klase, koja je bila klasa seljaka.

Ne zanimajući se izravno za politiku, Mircea Eliade, koji će uskoro postati urednikom «Cuvantula», bio je rođeni demokrat. Posjet Italiji, koji ce mu omogućiti dugo sanjani susret s njegovim idolom Giovannijem Papinijem, te njegovi susreti s učenjacima Ernestom Buonaiutijem i Virgilijem Macchiorom, pružaju mu priliku da, u jednom članku, osudi Mussolinijev režim. Virgilio Macchioro, koji mu je dao informacije, protjeran je, zbog čega je tada prostodušni i mladi Eliade odlučio da se nikad više neće izravno baviti politikom.

Robby Donaghey

Robby Donaghey

U Italiji je doznao za Surendranatha Dasguptu, velikog povjesničara indijske kulture, te za širokogrudnog maharadu od Kassimbazara. Pisao je ovom potonjem moleći ga za stipendiju za odlazak u Indiju, kako bi upoznao praksu yoge. Stipendija mu je odobrena i 1929. g. 22-godišnji Mirčea Eliade odlazi u Calcuttu, gdje je najprije živio u angloindijskom pansionu, a potom se preselio u kuću gurua Dasgupte. Jedna nesretna ljubav udaljava ga iz kuće gurua, te se povlači u Rišikeš u himalajski asram Sri Sivananda. Nova ljubavna priča, i obaveza služenja vojnog roka u Rumunjskoj, prisiljavaju ga da napusti asram i vrati se u Bukurešt, gdje je netom objavljen njegov prvi roman «Isabel i vražje vode», 1930.

U Rumunjskoj Eliadea prati slava i dugi niz razočarenja. Doktorirao je filozofiju s tezom o yogi, koju je u vidu knjige objavio P. Geuthner 1936., a koja ce predstavljati jedini dotad objavljen kratki pregled o yogi. Eliade se istovremeno posvećuje karijeri romanopisca i sveučilisnog profesora, naslijedivši na Filozofskom fakultetu Nae Ionescua. Godine 1933. uspjeh – kod kritike i publike – postiže njegov autobiografski roman «Mayitreyl», koji je 1950. preveden na francuski. Potom se bez stanke nizu eseji, memoari, romani i znanstveni spisi: 22 djela od 1932. do 1943. Mnoga od njih su zbirke clanaka; do 1943. bilo ih je vise od tisucu, a Eliade jedva da je dosegao zrelost.

Razocaran narodno-seljackom strankom koja je dosla na vlast i kraljem zbog kojega se vratio u Rumunjsku, profesor Nae Ionescu malo-pomalo stupa u dodir s ekstremistickom organizacijom Zeljezna straza, pod vodstvom Cornelia Zelia-Codreanua (1899-1938). Zbog toga je casopis Cuvdntul bio ugasen, nakone nepekidnog izlazenja od 1933. Ideolog ortodoksne revolucije, koja je imala obnoviti vrijednosti autohtone duhovnosti, Nae Ionescu, dobar poznavatelj hebrejskog i judejske kulture, na koncu ce bescutno zauzeti pomalo antisemitske stavove. Njegov ucenik Mircea Eliade prigovara mu zbog toga u slavnoj polemici iz 1934. Naime, Eliade je uvijek imao demokratske stavove, odbijajuci zapadanje u krajnosti svojih prijatelja s desnice ili komunisticke ljevice. Umoran je i od jednih i od drugih, buduci da je sudjelovao u nizu konferencija po imenu Criterion, ciji je cilj bio prikazivanje svih gledista u doista pluralistickoj debati. Nazalost, od 1934. gledista postaju sve radikalnija, a Eliade ce se naci svrstan na no man’s land od strane svojih prijatelja ljevicara i ekstremnih desnicara: jedni mu sustavno predbacuju «duhovnost», a drugi stav koji je zauzeo spram «zidovskog problema». Pa ipak, Eliadea ce na koncu smatrati desnicarem, zbog sve radikalnije politike njegovog uciteljaNae Ionescua. Tako je za velikihcistki koje je provodio kralj Carlos III bio zatvoren u koncentracijski logor, nakon uhicenja Nae Ionescua. Po oslobadanju postaje zrtvom nesporazuma koji izaziva spomenuto uhicenje. Ubrzo potom, na Ide ozujka 1940., pada Nae Ionescu, vjerojatno kao zrtva jedne od onih stranih spijunskih sluzbi koje su uvidale ogromnu ekonomsku i stratesku vaznost Rumunjske na pocetku rata. Dne 10. travnja 1940. Mircea Eliade je imenovan savjetnikom za kulturu rumunjske ambasade u Londonu, od strane vlade liberala anglofila C. Tatarescua, u vrijeme kad je ministar kulture bio povjesnicar liberal C. C. Guiresco. 10 veljace 1941. Engleska prekida diplomatske odnose s Rumunjskom, Eliade je premjesten u Lisabon dok traje rat. Portugalsko iskustvo temeljno je za politicki stav koji Eliade zauzima u ovom tragicnom razdoblju. Demokrat po uvjerenju, primoran je prihvatiti zbilju diktature, jer je Rumunjska presla  iz kraljevske diktature 1938^40 u vojnu diktaturu 1941-44. S druge strane, u Portugal dolazi usred u to vrijeme napredne i, cak i prema rijecima njegovih protivnika, do granica moguceg demokraticne diktature, te se u njoj moze diviti koliko umjerenom stavu unutar ekstremisticke politike toliko i gordom odbacivanju svake vrste antisemitizma. Salazar, kakav veliki primjer ravnoteze za rumunjsku vojnu diktaturu koja sve vise podlijeze Hitlerovim prijetnjama i obecanjima, tog Hitlera kojeg si je portugalski voda dozvolio javno kritizirati, tvrdeci kako je okupacija Europe od strane nacistickih vojski najveca nesreca za zapadnu civilizaciju! Zato Eliade opisuje svoje portugalsko iskustvo u knjizi koja se u Rumunjskoj pojavila 1942., a ciji je cilj uyjeriti diktatora vlastite mu zemlje da zauzme manje tvrd stav u odnosu na njemacke zahtjeve. I sam Salazar, s kojim ce se susresti u kolovozu 1942., rat u Rusiji smatra ludoscu i izjavljuje da bi se, kad bi on bio Antonesco, pobrinuo da vojska ostane u zemlji. Mircea Eliade se vraca u Bukurest ne bi li pokusao prenijeti ovaj vazan savjet rumunjskom vodi, no ne uspijeva doci ni do vodinog predsoblja. Bio je to njegov posljednji boravak na rumunjskom tlu. Kraj rata ga zatice u Parizu, u poteskocama egzila, s kojima se bori sam; njegova prva zena umrla je tijekom rata.

138636752050046

Ogroman uspjeh njegovih prvih znanstvenih radova ipak mu ne jamci mjesto u CNRS, zbog sumnje, neutemeljene ali pothranjivane od strane rumunjske ambasade, da je bio clan «Zeljezne Straze»… Dne 9. sijecnja 1950. zeni se Christinel Cottesco, koja ce mu biti nerazdvojna zivotna i radna druzica tijekom posljednjih trideset i pet godina njegovog zivota.

Kao prijatelj Carla Gustava Junga, sudjeluje na konferencijama Eranos u Asconi i dobiva skromnu stipendiju Zaklade Bollingen iz New Yorka, od koje zivi do 1955., kad je pozvan u Chicago kako bi vodio slavne Haskell Lectures, gdje ce preuzeti katedru od velikog sociologa i fenomenologa religija Joachima Wacha. Nastanivsi se u SAD-u, Mircea Eliade ce «dosegnuti trajnu slavu koju je zasluzio svojom originalnoscu, svojom neporecivom erudicijom i dubinom svojih 30 svezaka, koji su se pojavili nakon rata», a prevedeni na 18 jezika. U dva navrata kandidat za Nobelovu nagradu za knjizevnost, Mircea Eliade odlikovan je i najvisim akademskim i pocasnim odlikovanjima u Francuskoj, u SAD-u i u drugim zemljama Europe i Amerike.

Opsezno i duboko djelo povjesnicara religija rada se iz implicitne rasprave o smislu postojanja na svijetu. Eliadeov cilj je ocrtati granice filozofske antropologije polazeci od opisa temeljnih struktura religije.

Tri su pretpostavke u Eliadeovoj znanstvenoj karijeri: on je specialist za jedno uže podrucje, autor monografija o yogi (1936-1954), samanizmu (1951) ili australskim religijama (1973); fenomenolog-komparatist, autor «Rasprave opovijesti religija» (1949), «Aspekata mita» (1963) ili ogromne «Povijesti vjerovanja i religijskih ideja» (1976-1983); te filozof, autor vise vaznih eseja, na rumunjskom i na francuskom, od kojih su neki objavljeni u svescima «Mitovi», snovi i misteriji» (1957), «Nostalgija za izvorima» (1971), itd.

Nadmašivanje granica Conditio Humana

Proucavanje vjerskih dokumenata ljudskog roda Eliadeu  otkriva postojanje identiteta ili kontinuiteta strukture, koji se iskazuje u visestrukim analogijama na razini vjerskih  tehnika u pravom smislu rijeci. Na taj nacin, ne izjasnjavajuci se o srodnosti izmedu ta dva razlicita vjerska fenomena, Eliade upucuje na, primjerice, velike slicnosti izmedu yoge i samanizma, po pitanju njihovih egzistencijalnih preokupacija i  njihovog prakticnog ostvarenja. Za samana je vazna ekstaza. Sve sto cini, pa cak i najmanje pojedinosti u njegovom odijevanju, usmjerene su prema torn cilju. Ekstaza je koliko efektivno ostvarenje, toliko i teatralna izvedba, do te mjere da su granice izmedu njih cesto neprimjetne. No ideologija samanizma utvrđuje da poznavalac može nadmašiti conditio humana, pa praksa ponekad suocava istrazivaca s paradoksalnim fenomenima.

Kad je rijec o yogi, premda se temelji na istim drevnim vjerovanjima kao i samanizam, ona predstavlja tehniku u kojoj je kozmos prisutan unutar praktikanta koji se pojavljuje u obliku suptilnog tijela. Za Eliadea, ekstaza samanizma suprotstavlja se ekstazi yogina.

Predan ovom programu istrazivanja religioznih tehnika nadmasivanja conditio humana, Eliade ce takoder analizirati fenomen koji je istodobno drustven i mistican, a to je fenomen  inicijacije (Misticna rodenja, 1959.,  1976., pod naslovo midnicijacije, obicaji, tajna drustva»). Unutar istog programa istrazivanja temeljnih religioznih fenomena putem kojih covjek ucvrscuje svoju duhovnu autonomiju, pojavljuju se Eliadeova istrazivanja o alkemiji, naznacena vec u dva manja sveska na rumunjskom (1935., 1937.), i vec poznata zahvaljujuci knjizi «Kovaci i alkemicarh (1956).

Incense Fire by Zingaia

Incense Fire by Zingaia

Šamanizam, yoga, inicijacija i alkemija cine cetiri velike teme kojima se Eliade ponajvise posvetio u svojim djelima. Utemeljeno na bogatom iskustvu autenticnog religijskog dokumenta, djelo fenomenologa predstavlja nastavak i istovremeno dmasivanje monografskih tema usmjerenih prema ostvarivanju velikih sinteza. Fenomenološka perspektiva nastojii pokazati strukture i tipove religija svijeta, spoznati zajednicke aspekte, jednom rijecju: utvrditi esenciju religije.

Kao autonomna disciplina fenomenologija religija pojavljuje se u Nizozemskoj tijekom druge polovice 19. stoljeca,a predstavljaju je profesori P. D. Chantepie de la Saussaye (Amsterdam) i C. Tiele (Leiden). Nakon pojave djela E. Husserla, ova se disciplina nadahnjuje njegovom filozofijom radi obrane svojeg postupka, koji nastoji spoznati esenciju fenomena koji je u pitanju. Njezin karakter znanstvene discipline, koja djeluje induktivno, sve je vise istican od strane brojnih njemackih, nizozemskih i svedskih fenomenologa s pocetka 20. stoljeca. Najvazniji od njih je profesor De Geoninge, koji je nadahnuo Eliadea, G. Van der Leeuw (1890-1950), autor  vazne «Fenomenologije religije» (1933), kao i drugih radova o strukturi religije i primitivnom mentalitetu.

U raspravama iz fenomenologije postojala je neka vrst tradicije skiciranja povratnih religijskih kategorija, kao najjednostavnijih oblika ljudskih religijskih iskustava, odredenih sredinom u kojoj se odvija prirodni zivot: nebo, zemlja, vegetacija, stijena. Njihov je redoslijed nametala evolucionisticka ideja, implicitno ili eksplicitno, da se religije razvijaju od jednostavnog i inferiornog prema slozenom i superiornom. Tako bi se o problemu Boga u monoteizmu moglo raspravljati samo na kraju niza spomenutih kategorija.

Ono sveto mijenja našu percepciju prostora – vremena

U svojoj «Raspravi opovijesti religija» Eliade mijenja dvije tocke tradicionalnog fenomenoloskog stajalista. Prvo, zato sto njegova fenomenologija religije ne ide dalje od iskustva vezanog uz prirodnu sredinu, prostorno-vremensku. Drugo, zato sto se o monoteistickom Bogu govori na pocetku, a ne na kraju djela. No glavna inovacija koju Eliade unosi u fenomenologiju nedvojbeno je viseg reda: cini ju odredivanje kategorija prema kojima religiozno iskustvo mijenja percepcijuprostora i vremena; rijec je o temi koja se obraduje u bezbroj njegovih djela, pocevsi od «Mita o reintegraciji» (1942).

Kao fenomenolog, Eliade u svoje djelo uvodi temeljni pojam «hijerofanije», koji predstavlja otkrivanje svetoga u prirodnim i umjetnim predmetima iz covjekovog okruzenja.

Ono sto se najprije otkriva kao sveto jest zemlja, nebo, voda, drvo, kamen. Ali svaka od tih hijerofanija izrazava drugi modalitet svetog: nebo odrazava transcendentnost, zemlja plodnost, itd. U obimnoj sintezi Mircea Eliade ocrtava ljudsko iskustvo svetog, iskustvo koje je istovremeno neobicno i fascinantno.

Za drevnog covjeka, teritorij uvijek ima svoju usmjerenost; rijec je o svetom prostoru oko sredista svijeta, koji je istovremeno apsolutan s ontoloskog gledista i relativan s pragmaticnog gledista (na primjer u budizmu je svaka stupa – Buddhin grob – srediste svijeta i istovremeno jedini grob jedinog Buddhe).

Sveto vrijeme jest vrijeme koje je postalo ciklicnim zbog periodicnog i redovitog obiljezavanja dogadaja koji su se zbili u počecima. Sveti prostor i vrijeme svoju posebnost duguju mitu, koji je prica koja vrlo opcenito govori o podrijetlu svijeta; istovremeno je pak vezan uz teritorij, jer svoj sveti karakter uspostavlja u odnosu na junastva primordijalnih mitskih bica, i vezan uz vrijeme, ciji su ciklusi odredeni prema periodicnim ceremonijama i ritualima, utemeljenim ab origine od strane mitskih likova.

Za drevnog covjeka svijet je samo izgovor, potpora cija se zbiljnost ne pojavljuje u osjetilnom iskustvu, vec u smislu iskustava izvomih tragova mitskih bica, jednom rijecju putem iskustva hijerofanija.

Koncepciju modernog svijeta, potpuno profanog, koji nije usmjeren ni prema kojoj vrijednosti koja nadmasuje povijest, prethodno je oblikovalo judeokrscanstvo koje je prenositelj pojma linearnog vremena, gdje povijest zauzima mjesto mitskih dogadaja.

Moglo bi se reci da je, na neki nacin, u abrahamskim religijama sama povijest mitificirana: uskrs nije kao kod kanaanskih naroda samo obicno proljetno slavlje vec je to obiljezavanje izlaska izabranog naroda iz egipatskog ropstva; Kristova muka ne dogada se in illo tempore, u zacetku vremena ili u vrijeme sna, poput dogadaja o kojima pripovijedaju australski mitovi, vec se odvija u odredenom povijesnom trenutku, pod prokuratorom Poncijem Pilatom, a odredeni su i drugi elementi.

Jeff Simpson

Jeff Simpson

Shvacena na ovaj nacin, dihotomija izmedu svetog i profanog igra veoma vaznu ulogu u filozofskoj antropologiji Mircea Eliadea.

Izlozena u brojnim njegovim knjigama i esejima, od «Mita o vjecnom povratku» (1949) do «Nostalgije za izvorima» (1971), Eliadeova filozofska antropologija nema nista od sistematske doktrine. Utemeljena je na premisama fenomenoloskog reda, te na teorijama psihoanalize Carla Gustava Junga.

Moderni čovjek živi dezorijentiran

Eliade je veliki pristasa Jungove ideje o prezivljavanju drevnoga u nesvjesnom modernog covjeka. Taj moderni covjek u sebi nosi paradoks postojanja na dva razlicita i paralelna nivoa, koji su medusobno nespojivi u smislu stvaranja svijesti o samima sebi: s jedne strane historijski nivo, organiziran po shemi prilagodavanja na otudujucu situaciju i, s druge strane, mitski nivo, to jest duboka psihicka struktura, organizirana prema simbolickoj shemi. Povijesni covjek nesvjesno nastavlja zivjeti prema istim kategorijama kao i pred-moderni covjek, stovise njegov je nesvjesni zivot strukturiran prema shemi inicijacije koja je ukljucena unutar njegovog dodira s povijescu. Ta se situacija moze definirati prema formuli psihoanaliticara Ericha Neumanna, kao «ritual sudbine», moderni covjek podnosi ordalije povijesti, nesvjesno je iniciran u odgovorno postojanje zbog vlastitog povijesnog znacaja. Stovise, Eliade tako promatra i postojanje unutar svijeta modernog covjeka: uvijek mu pripisuje mitski model.

Problematika rituala sudbine vrlo se ucestalo ponavlja u Eliadeovom knjizevnom stvaralastvu. Pored nekoliko realistickih romana, vecinom neobjavljenih u Francuskoj, i pored eksperimentalnog romana «Svjetlo koje se gasi», 1934., tu je i nekoliko fantasticnih romana i prica.

U pocetku, Eliadeove fantasticne price odgovaraju uyjerenju izrazenom u izvrsnom eseju «Folklor kao medij spoznaje», 1937., koji je na francuski preveo Alain Paruit en Herne 1978., buduci da su svi paranormalni fenomeni zbiljski, fantasticni pothvati koje Eliade iznosi u svojim romanima – kretanje likova u vremenu i prostoru, sposobnost magijskog djelovanja, «metasomatoza», pa cak i vampirizam {«Gospodica Christinas, 1936., francuski prijevod 1978.) – takoder su zbiljski.

Kasnije Eliade razraduje teoriju «cuda koje nije moguce spoznati» koja ce dovesti do neke vrste «sinhronicnosti» u smislu koji Jung daje ovoj rijeci. Poznato je da je Jung nijekao uzrocni odnos izmedu elemenata prognoze (na primjer karta nebeskog svoda u astrology i) i njezinog ostvarenja. Priznavao je, medutim, postojanje onoga sto je nazivao «sinhronicnoscu». U ovoj drugoj fazi Eliadeove fantasticne knjizevnosti, prica o nadnaravnim pothvatima gotovo da se i ne mijenja, a apsolutni primat ima kretanje u vremenu, preklapanje vremenskih slojeva, diskontinuitet vremena, itd. Ono sto se u potpunosti mijenja jesu likovi, i njihov stav u odnosu na ono sto se dogada. Odsad se u Eliadeovoj prozi pojavljuje «idiot» ekspresionistifike estetike («Preko-Zida» Marcela Aymea, ((Covjek smijeha» rumunjskog dramaticara Georgea Cipriana itd.), napose u njegovim pricama «Bohemije», 1958., francu¬ ski prijevod 1978., «14.000 grla stokes 1959., «Starac i casnik», 1968., francuski prijevod 1977., itd.

U velikom, djelomice autobiografskom romanu ((Zabranjena suma», koji se na francuskom pojavljuje 1955., uloga «idiota» prenesena je na anti-heroja par excellence, a to je Stephane Vizira ciji je osnovni problem prodiranje nadnaravnog u naravno, te predosjecanje i tumacenje tog istog prodiranja. Stephane je moderan covjek, normalan covjek, cije je povijesno postojanje naruseno nizom «sinhronicnosti». Taj otvoreni prostor noci nesyjesnog koji se za njega odskrinuo smilovao mu se i na koncu ga progutao.

Trece razdoblje u Eliadeovoj fantasticnoj knjizevnosti, kao odgovor na nastojanje da se oporave svi oni koji trpe, sve svijesti nosene morskim strujama, jasno se razlikuje od prethodna dva razdoblja. Ova posljednja metamorfoza Mircea Eliadea javlja se vise-manje od pripovijetke ((Uniforme jednoga generalas, 1974., a ona najavljuje citav jedan ciklus koji smo mi nazvali «ciklusom spektakla i kriptograhje». Ovaj ciklus sadrzi sve posljednje Eliadeove price: (.(Incognito u Buchenwaldu», «Tri gracije», «Hodocasnica», ((Vrijeme jednog stoljeca, ((Devetnaest smijehova» i «Dayan». Prijelaz izmedu «ciklusa idiota» i «ciklusa spektakla» ostvaruje se u prici ((Na Dionizovom dvoru», koja je prvi put objavljena u casopisu «Revista Scritorilor Romani» (Munchen, 1968., str. 24-66).

U prvom ciklusu, koji obuhvaca ((Ponoci u Seramporeu», ((Tajna doktora Honigbergera», ((Zmija», i koji bi se mogao nazvati «indijskim ciklusom», Eliade je strucnjak za sveto. U drugom ciklusu strucnjaka zamjenjuje idiot, kratke pameti. No u oba slucaja rijec je o prodiranju fantasticnog u svakodnevno.

Prayer - Kazimir Malevich

Prayer – Kazimir Malevich

Reminiscencije na idiota – kod kojeg valja ukazati na ono pozitivno svojstvo kakvo je imao “idiota triumphans» Nikole Kuzanskog , te, s druge strane, krscanska tradicija, nastavljaju se u trecem ciklusu kao i druge tematike svojstvene Eliadeu. No, opcenito, ovaj «ciklus spektakla i kriptografije» suocava nas s novim likovima i problemima. Fantasticno, koje vise ne prodire u svakodnevno, ovaj je put u vezi s modernom znanoscu i s kriptografijom – odatle presudna uloga policajca, kriptografa koji stvara mit o postojanju enigme. Stovise, postupci desifriranja igraju vaznu ulogu u ovom spektaklu koji su organizirali mladi u potrazi za apsolutnom slobodom, sredisnjom temom vise djela koja su prethodila ovom ciklusu. Ovaj put nije rijec o cudima. «Osudeni smo na apsolutnu slobodu», kaze jedan lik na kraju ((Devetnaest smijehova» (str. 139). Desifriranje poruka pisanih u kljucu, koje se pojavljuju niotkuda kako bi izazvale zabrinutost policije, donosi poguban rezultat: «Bilo je ljudi kratke pameti na ovom nasem svijetu. No najslavniji od njih i dalje je Parsifal. Jer on je jedini upitao: gdje je Sveti Graal?… Jadan li je taj Graal kojeg nam valja traziti. Traziti i pronaci! (Pelerina, u Ethos 3, str. 35-36).

Desifriranje, sustinsko za pripovijetke ovog «ciklusa spek¬ takla i kriptografije» ne zavrsava «nicime». Pa ipak, smisao postojanja na svijetu, ovog postojanja koje je, temeljeci se na «nicemu», osudeno na apsolutnu slobodu, moze se zamisliti samo putem operacije desifriranja.

Eliade. mistagog modernih vremena

Eliadea se moze nazvati «mistagogom». Za Grke mistagog je bio svecenik koji je predvodio inicijaciju u misterije, i odatle, u prosirenom znacenju, ucitelj, vodic. To je jedno od znacenja ove rijecT Medutim, ona ima i drugo znacenje koje, a da pritom nije pogrdno, oznacava jedan umjetan proces: mista¬ gog je netko tko izmislja misterije i odvlaci druge na svoj put. Oba znacenja primjenjiva su na Eliadea: on je ucitelj, inicijator u misterije koje je sam stvorio.

Nema smisla inzistirati na ulozi i vaznosti hermeneutike u Eliadeovom znanstvenom djelu, koje poznajemo zahvaljujuci Adrianu Marinu i njegovoj knjizi, prevedenoj na francuski 1981.

U Eliadeovim memoarima i dnevnicima hermeneutika poprima sustinsku ulogu na koju je u vise navrata ukazivano. Kroz hermeneuticku aktivnost, Eliade dozivljava i shvaca epizode iz vlastitog postojanja i moderne kulture: primjerice, yoga i tantrizam pomazu mu da upotpuni anarhicka iskustva iz adolescencije, kad je reducirao sate spavanja i konsolidirao svoju volju jeduci odbojne mu tvari; ljubav mu otkriva tajnu totaliteta; ili pak povlaci paralele izmedu teorija moderne fizike i raznih misticnih iskustava, itd.

U Eliadeovoj knjizevnosti hermeneutika zadrzava ovaj egzistencijalni karakter, kao osnovna tehnika opstanka i oslobadanja. Smisao je neodvojiv od covjeka, koji moze opstati samo ukoliko ga ima. Osloboditi se znaci da smo pronasli smisao. A hermeneutika je upravo operacija koja nudi smisao. Nuzno je da svatko trazi svoj vlastiti Graal. Potraga za Graalom je sustinski hermeneuticka aktivnost. «Prvi» Eliade, teoreticar cuda i njegovog prodiranja u svijet, vjerovao je da je smisao transcendentan u odnosu na samu hermeneutiku. «Drugi» Eliade, onaj «jadnoga Graala… trazenog i pronadenog», vjeruje da je hermeneutika ta koja predlaze smisao. Na taj nacin mistagog, koji je nastupao kao inicijator u objektivne misterije koje prozimaju vrsitelja radnje, uvida da je on samo kovac misterija putem hermeneutike. U Eliadeovoj knjizevnosti, tijekom njegove tri etape ili ciklusa, klupko transcendentnosti se dijeli, tako da na koncu, u trecem ciklusu, covjek nije odvojen ni od cega («apsolutna sloboda») osim tankim zidom hermeneutike. U ovom trenutku citava bi se Eliadeova poruka mogla sazeti ovim rijecima: kako bi se prezivjelo, valja prakticirati hermeneutiku. A kad je rijec o modalitetima hermeneutike, onaj koji covjeku najbolje odgovara jest kriptografija. Uvijek valja desifrirati misterije, jer cilj tog desifriranja nije odagnati dvojbu: naprotiv, ono je stvara, to je mehanizam koji stvara misterij. Ono na sto taj mehanizam djeluje zapravo i nije vazno: u najboljem slucaju mozemo se posluziti mrljama od plijesni na zidu ((Incognito u Buchenwaldu»), Eliadeovom tezom koja nalikuje tezi velikog modernog mistagoga, Jorgea Luisa Borgesa. No ta ce operacija biti uspjesna samo pod uvjetom da se ne otkrije misterij, drugim rijecima da se ne uspije desifrirati poruka. U torn slucaju, smisao koji se dobiva uvijek je smijesan zbog svoje nevaznosti, to je samo «bijedni Graal». Graal moze biti istinski cimbenik smisla, duhovnog uzdizanja i ravnoteze samo dok traje potraga za njim: kad je pronaden – to jest, kad se vise ne vrsi hermeneuticka radnja – on je cimbenik smrti. Jer Graal je nista, i potraga za njim nije nesto sto ga nama priblizava, vec ono sto ga od nas odvaja.

I doista, ima vjernih Eliadeu koji ce povikati: zar je trebalo tako dugo istrazivati kako bismo uvidjeli da izmedu onoga sto je nista i Graala nema nikakve razlike? No, kao i sam Eliade, svatko ce to nauciti samo u odgovarajucem trenutku, tako da ovo otkrice nece biti manje sjajno od nekog drugog. Ni manje strasno. Uloga je mistagoga da poducava i prati. Nema mistagoga bez vjernika. Mircea Eliade nije poducavao istinske misterije. Njegove su knjige upucene svima. Svi su citatelji njegovi vjernici. No onima koji mu se priblize, Eliade odgovara snaznim i jednakim blistavilom ljubavi. To je njegova hipostaza «sveca»: dati svakome, bez diskriminacije, svu svoju ljubav. Kasna hipostaza, koja pocinje s praksom o kojoj svjedoce njegove brojne knjige: voljeti dvije zene istovremeno, s istom nepristranom potpunom ljubavlju. Bas kao sto se smanjenje vremena spavanja moze ostvariti samo jednu minutu nocu, univerzalno blistavilo ljubavi moze se dobiti samo pocinjuci od najmanje slozenog slucaja: nastojati voljeti dva razlicita bica svom svojom ljubavlju, kako bi se kasnije njome obuhvatio citav ljudski rod. To je metoda doktora Payota primijenjena na svetost.

A. Andrew Gonzalez

A. Andrew Gonzalez

Eliade je na ovom putu stigao tako daleko da bi se na njega bez dvojbe mogle primijeniti rijeci poglavlja 49. Tao-Te-Kinga:

«Mudrac nema srce za sebe samog; njegovo je srce srce njegovog naroda. Ja sam dobar s onim koji je dobar, ali sam jednako tako dobar s onim tko je los, jer je vrlina sama po sebi ta koja je dobra. Ja sam iskren s onim koji je iskren, ali sam jednako tako iskren s izdajnikom, jer je vrlina sama po sebi ta koja je iskrena. Mudracevo postojanje na svijetu nije mirno:njegovo srce obasjava sve smrtnike; njegovi ga ljudi vole, a mudrac se s njima ophodi kao da su njegova vlastita djeca».

No djelovanje mistagoga Eliadea moze se pokazati samoputem parabole koja pripada mudrosti Istoka: budisticka Sadrdharmapundarika kaze da covjekova vjerojatnost da se oslobodi unutar ovog postojanja nije veca od vjerojatnosti koju ima corava kornjaca da ispliva na povrsinu vode upravo u onom trenutku kad joj deblo s rupom bude prelazilo preko zdravog oka, kako bi se ona, kroz tu rupu, mogla uspeti na to deblo. Kornjaca je corava, njena sposobnost orijentacije je smanjena; povrh toga, vjerojatnost da upravo to deblo koje prolazi ima rupu minimalna je. Deblo pluta nasumce, prelazeci svim vodama svijeta: vjerojatnost da ce preci upravo iznad kornjace minimalna je. Malo je nade za spas. No mistagogova je uloga upravo ta da u vodu baca komade drveta u kojima suizbusene rupe za corave kornjace.

Ovo je uloga koju je preuzeo Mircea Eliade: njegova knjizevnost, napose njegove price, ti su «komadi drveta» cija je funkcija izvjezbavati kornjace za jednu uistinu neobicnu zadacu, zadacu koja je ostala zauvijek zabiljezena u jednom od remek-djela Constantina Brancusija: “Leteca kornjaca».

J. P. Couliano

bio je povjesničar religija i Eliadeov suradnik. Djela na Spanjolskom: aEros imagijaurenesansiy>, Madrid, Siruela, 1999.; aExperiencias del extasis», Madrid, Paidos Orientalia, 1998.

[Izvadak iz zbornika Homo religiosus. Dialogues avec le sacre, Pariz, 1994. Uredio F. Schwartz. Prethodno objavljeno u El hilo de Ariadna.]

(prijevod sa spanjolskog)

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *