Ulogujte se / Kreirajte profil

Moj skromni prijatelj Džon

Mick Jagger, John Lennon and May Pang

Džon Lenon je prilikom našeg prvog susreta na mene ostavio utisak skromnosti, što je na neki način bilo čudno. Nisam znao šta da mu kažem. Bitlsi su u to vreme bili tako veliki – to je bila 1963. godina, pre nego što smo mi uopšte snimili album – a mi smo bili niko i ništa. Nama je nedostajao samo taj jedan korak do uspeha kad su došli da nas gledaju dok sviramo. Hoću da kažem, oni su bili tako strašno značajni. Oni nisu bili samo muzičari, bili su tinejdžerski idoli i veći od samog života. I imali su kožna odela, koja mi sebi još uvek nismo mogli da priuštimo.

Jedno veče dok smo svirali u klubu u Ričmondu – u to vreme smo svirali samo ritam i bluz i neke stvari Čaka Berija – oni su došli i stali u jedan ugao (nosili su kožne mantile!) a ja uopšte nisam smeo da pogledam u njihovom pravcu. Bio sam previše postiđen. Ali Džon je bio zaista ljubazan. Pitao sam ga: “Ti sviraš harmoniku, zar ne?” – svirao je harmoniku u Love Me Do – a on je odgovorio: “Ali ja ne umem da sviram kao vi, ja samo balavim harmoniku. Mi ne umemo da sviramo bluz.”

john-mick-jagger-1

To je bio moj prvi susret sa njima. Kasnije su često dolazili da nas slušaju dok smo svirali u Krodediju i na Vest endu, a Džon je dolazio češće od ostalih. Izlazili su po diskotekama poput Ed Lib – to je bilo nekih godinu dana kasnije (Džon je u to vreme voleo noćne klubove) – i sećam se prilike kad smo svi zajedno izašli u jedan od klubova. Džordž je počeo da me gnjavi o tome kako su Bitlsi prodali više ploča od nas. Što uopšte nije bilo sporno! Bio je tako nestrpljiv da to istakne. Nakon što je saslušao sve to, Džon je rekao: “Ne sekiraj se zbog Džordža. Još uvek mu ne ide u glavu da može da proda ploču.” Bio je zaista ljubazan. On nije uvek bio zajedljiva osoba, kakav je umeo da bude.

1138513873_e30ec508d7

Veoma sam ga voleo. Sa njim sam se najbolje slagao. Nismo bili prisni, ali smo uvek bili prijateljski raspoloženi jedan prema drugom. Ali nakon što su Bitlsi i Stounsi prestali da sviraju po klubovima, nismo se više tako često viđali. Mi smo bili na turneji i oni su bili na turneji. I, na neki način, mi smo se nadmetali u to vreme. Brajan Džons je više od drugih mislio da se takmičimo – svi su u to vreme bili u oštroj konkurenciji – i ako su oni bili u Americi, mi bismo izvukli korist iz toga što ne sviraju u Engleskoj i slično. Ali moram da kažem da smo bili prijatelji.

w-mickjohnyoko1

Nisam često viđao Džona sve dok se nije rastao sa Joko, što je bilo 1974. Tada smo se ponovo zbližili, zapravo postali smo bliži nego ikada pre. Viđali smo se u L. A. ali uglavnom u Njujorku i u Montauku na Long Ajlendu, gde mi je došao u posetu. Dobro smo se provodili. Napili bismo se, a zatim bismo otišli na jedrenjak i tamo sedeli i svirali gitare. U to vreme je Džon pripremao svoj novi rokenrol album i nije se ustručavao da iskoristi moje znanje. Prošli smo kroz sve stare hitove i on je odabrao one koji su mu se svideli.

Kad se pomirio sa Joko, vratio se u hibernaciju. Živeo je blizu mene u Njujorku, ali sam ja verovatno bio okarakterisan kao “loš uticaj” tako da mi nikad više nije bilo dopušteno da ga vidim. Jednom ili dvaput kad sam išao u posetu nekim prijateljima u Dakoti ostavio sam mu poruku na kojoj je pisalo: “Živim u susedstvu. Znam da ne želiš nikog da vidiš, ali ako poželiš, molim te, pozovi me.” Nikad me nije pozvao.

Lennon-Jagger_1006398c

U svom pasošu imam belešku u kojoj piše da je poništenje vize povučeno “zbog Lenonovog presedana”. Sudio se zbog problema sa vizom zbog osude za posedovanje marihuane u Engleskoj – zapravo smo otprilike u isto vreme uhapšeni – i pobedio je posle pet godina suđenja i 250.000 dolara sudskih troškova. Tako da ga se setim svaki put kad uđem u ovu zemlju.

lennon_jagger

Jedna stvar u vezi sa Džonom bila je upečatljiva: Uvek ste bili svesni da je “uključen”. Bili ste opušteni ali, s druge strane, niste mogli da se potpuno opustite, jer ako biste spustili gard, ako biste rekli nešto glupo, odmah bi skočio na vas i “ispreskakao” vas. Mislim da su sva ta slava i novac učinili da postane rezervisan i povučen, najpre mentalno, a zatim i fizički. Ali Bitlsi su oduvek imali taj osećaj da ne mogu da izađu. Živeli su ispod staklenog zvona; nikad nisu, na primer, izašli na ulicu da kupe cigarete i znam da su komentarisali činjenicu što ja to činim. U to vreme su, naravno, gomile devojaka čučale ispred naših vrata i niste mogli da izađete. Morali ste da pošaljete nekog da kupi sladoled. Ali kasnije ste mogli da izađete i vodite normalan život, osim što bi vas ljudi zaustavljali na ulici i pozdravljali. Ali Džon je nastavio da vodi rezervisan život sve dok se on i Joko nisu preselili u Njujork. Tamo se osećao mnogo slobodnije. Izašao bi na ulicu i ljudi bi rekli: “Ćao, Džone”, i to je bilo to. Sviđalo mu se to, ali mislim – i to je ironija – da je i dalje želeo da ostane zaštićen od spoljašnjeg sveta.

jagger lennon

Ser Mik Džeger

preuzeto sa Politika Online www.politika.rs

7 komentara na tekst Moj skromni prijatelj Džon

  1. Snezana Moracic

    11/03/2010 at 22:44

    evo sta kaze john u intervjuu 1971. za Rolling Stone magazin:

    ‘What do you think of the Stones today?

    I think it’s a lot of hype. I like “Honky Tonk Women,” but I think Mick’s a joke with all that fag dancing; I always did. I enjoy it; I’ll probably go and see his films and all like everybody else, but really, I think it’s a joke.

    Do you see him much now?

    No, I never do see him. We saw a bit of each other when Allen [Klein, Beatles’ late-period manager] was first coming in – I think Mick got jealous. I was always very respectful of Mick and the Stones, but he said a lot of sort of tarty things about the Beatles, which I am hurt by because, you know, I can knock the Beatles, but don’t let Mick Jagger knock them. I would like to just list what we did and what the Stones did two months after on every fuckin’ album. Every fuckin’ thing we did, Mick does exactly the same – he imitates us. And I would like one of you fuckin’ underground people to point it out. You know, Satanic Majesties is Pepper; “We Love You,” it’s the most fuckin’ bullshit, that’s “All You Need Is Love.” I resent the implication that the Stones are like revolutionaries and that the Beatles weren’t. If the Stones were or are, the Beatles really were, too. But they are not in the same class, musicwise or powerwise, never were. I never said anything, I always admired them, because I like their funky music, and I like their style. I like rock & roll and the direction they took after they got over trying to imitate us. He’s obviously so upset by how big the Beatles are compared with him, he never got over it. Now he’s in his old age, and he is beginning to knock us, you know, and he keeps knocking. I resent it, because even his second fuckin’ record, we wrote it for him. Mick said, “Peace made money.” We didn’t make any money from peace.”

    mick

    “I was friends with all four of them in different ways, but I got on with John perhaps the easiest. We had a lot in common. He had two different sides to him: a very acerbic side – I don’t want to say a Scouse thing, but it was distrust of pretentiousness, and also quick-witted and funny – and the other facet of his personality was this sort of universalist, the give peace a chance, this naive idealism that obviously struck a chord with people. And it could be difficult to reconcile those two sides.”

    (Mick Jagger, The Independent, September 2007)

    “I liked John a lot. He was the one I really got on with the most. We weren’t buddy-buddies but we were always friendly. But after the Beatles and the Stones stopped playing clubs, we didn’t see each other that much until he separated from Yoko, around 1974. We got really friendly again.”

    (Mick Jagger)

    pitam se, a ko ne bi bio ljubomoran na takav uspeh?

  2. Bojan

    12/03/2010 at 00:50

    Lep tekst Mikov, ovo iz Indipendenta od pre neku godinu htedoh da linkujem ali vec si pomenula. Meni kod njih upadaju u oci dva kljucna motiva:

    a. superiornost i revolucionarnost Bitlsa u SVAKOM smislu (sorry, Moco :wink:, mislim, Let It Bleed je i meni jedan od najdrazih ali ovi su prvi pa prvi). Tu jeste Mikova frustracija s kojom ce leci u grob, veciti drugi i to je to. Mada je pitanje da li bi Bitlsi danas bili ono sto su Stounsi, da su preziveli, ali prosto im je istorija dala druge uloge. Bitlsi su deo legende vec 40 godina, a Stounsi, opet, postavljaci standarda citavih pola veka, nece to niko prevazici jos dugo (mada mislim da je rnr i definitivno mrtav posle njih i Dilana). Dakle, ova Lenonova ocena Bitlsi-Stounsi sukoba iz Rolling Stone-a 1971 je od reci do reci tacna.

    b. Lenonova karakterna nedovrsenost i potreba za zenom-stubom. Mik je ovde daleko finiji prema pokojnom prijatelju ali kapiramo svi sta hoce da kaze: ova ga je drzala na lancu. I nije ovo prvi record ocevica o Lenon-Ono zavisnosti koji sam procitao a koji govori o tome IDENTICNO Dzegeru

    Da li je Dzon nosio tu frustraciju iz detinjstva, zivot bez roditelja i surogat-starateljstvo i smrt majke kad je tek odlucila da BUDE majka (pa jos onda blesavi cale sto se pojavi kad ovaj na vrhu) mislim pretpostavljam da takve stvari logicno znaju da definisu coveka negde karakterno. Ali imam utisak da su i Dzeger i Dilan (cak i Morison dok nije potpuno odlepio od droga) daleko odlucnije usmeravali sopstveni stardom tada nego Dzon kojem je trebao neki crutch a to je bila ta Joko. Jer kod Dzegera je i to glupiranje koje Lenon pominje (“Mick’s a joke with all that fag dancing”, priceless :)) bilo koncept i skretanje paznje. A ovom je Joko upravljala zivotom negde deset godina

  3. Bojan

    12/03/2010 at 01:03

    Nego pazi ovo:

    And I would like one of you fuckin’ underground people to point it out.
    😀

    Rolling Stone je bio underground. Fakat, istorija se ubrzava i za 40 godina se svet promeni kao nekad za deset puta 40. Mislim, Rolling Stone je paragon najgrdnijeg matorog rnr-establismenta vec koliko, ne manje od 20 godina, a 1971 je bio andergraund

  4. Moca

    12/03/2010 at 01:36

    You know, Satanic Majesties is Pepper; „We Love You,“ it’s the most fuckin’ bullshit, that’s „All You Need Is Love.“

    neverovatno da neko stariji od 10 godina ovo izjavi. mislim da on nije razumeo stonse. bitno mu je da je bio prvi, a to što su drugi bolji nije bitno?
    sgt.peper je od svih živih i mrtvih hejlovan kao najbolji svih vremena, i džon umesto da uživa i ne brine o tim stvarima, on ima potrebu da se bavi albumima stonsa. čudno.
    i još je besan na novinare što ne pišu o tome. normalno da ne pišu kad to nije tačno.

  5. Boban Savković

    12/03/2010 at 09:18

    Stounsi su bili najbolji onda kada nisu kopirali Bitlse (što jesu radili na Satanic Majestic-u, ruku na srce) nego kad su bili svoji, kao na Aftermath-u, Let it bleed-u, Sticky fingers-u i naročito na Egzile on main street-u. Uostalom Stounsi su najbolji ritam&bluz bend a sam Lenon reče u tekstu :”Mi ne umemo da sviramo bluz”. Koliko se sećam imali su samo dve bluz pesme u celoj karijeri: Yer blues i I want you(She’s so heavy”

  6. Moca

    12/03/2010 at 19:18

    osim što je deo trenda koji su započeli bitlsi sa sgt.pepperom, their satanic…nema nikakve veze sa sgt.pepperom. ni idejno, ni muzički, ni stilski. stvarno ne vidim šta je tu iskopirano, osim ideje o albumu na kome će sve pesme delovati kao da su samo deo jedne veće celine…a kod stonsa se čak čuje i gitara, što je samo po sebi veliki plus.

    da ne pričamo da su stonsi svoj album uradili iz puke zajebancije, dok su se ovi “umno angažovali”. i opet je their satanic bolji. jebi ga, kad neko ima ono “nešto” za rocknroll, šta god da uradi valja.

    no, ni jedni ni drugi nisu mogli sve sami. prvi su bili inovatori, drugi su sve to dizali na viši nivo. 🙂

  7. Bojan

    13/03/2010 at 00:38

    Moco, preterujes, bez ljutnje, oko ATSMR. Ono sto si napisao o Let It Bleed je jedan od najjacih eseja koje znam o Stounsima, ali now you’re just being a fan 😀 (mislim ne zameram, i ja o svojim favoritima tako). Elem, taj album em je bezvezan eho Biberceta (meni takodje nikad preterano bliskog ostvarenja, od Bitlsa sigurno vise volim vecinu albuma od ovog), em je potpuno nebitan i u diskografiji Stounsa. Osim sto su napravili jednokratnu famu prvo s tim naslovom. Ali ja vise volim Stounse prvo iz te rane bluz-faze (kao sto su mi i prvi albumi Bitlsa u onom rokabili-fazonu, nesto najbolje iz rokenrola generalno), dakle kad i nisu imali neki nogo jak identitet, i jos vise iz tog opus magnum-a njihovog, cetiri albuma od Let It Bleed do Exile on Main St.

    Cak je i u onoj njihovoj fazi izmedju polvine sedamdesetih i ranih devedesetih u kojoj su stvorili pesama that matter dovoljnih da se nabroje na prstima jedne ruke, imali suvislijih momenata nego te 1966/7.

    Mislim, my two cents, znam da se neces sloziri :wink:.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *