Montevideo – Bog te video – I deo

Sretnem pre neki dan jednog drugara koji radi na filmu, i kaze mi on da je načuo da jedan naš poznati glumac-producent i jedan reditelj pripremaju film o učešću fudbalske reprezentacije Jugoslavije na prvom Svetskom Prvenstvu u fudbalu, koje se održavalo u dalekom Urugvaju 1930. godine. I tako me podsetio na tu zaista zanimljivu priču, u kojoj ima dosta “mitskih” elemanata, te je samim tim pogodna za ekranizaciju…a mogao bi ovo da bude i prvi u nizu članaka posvećenih učešćima reprezentacije na Svetskim prvenstvima u fudbalu. Jer, čeka nas Južna Afrika, a naši momci su “jednom nogom” već tamo.

Reprezentacija Jugoslavije na Svetskom prvenstvu u Urugvaju 1930.
Reprezentacija Jugoslavije na Svetskom prvenstvu u Urugvaju 1930.

Priča počinje godinu dana ranije – 1929. U stvari, još ranije. Još od dolaska prve fudbalske lopte, pa sve do tih kasnih dvadesetih godina 20. veka, najbolji fudbal se igrao u Zagrebu i Splitu, a najpoznatiji klubovi tog vremena bili su splitski Hajduk i zagrebački HAŠK, Gradjanski i Konkordija. U tim prvim, pionirskim godinama, ovi hrvatski klubovi su relativno lako izlazili na kraj sa klubovima iz ostalih “naših” zemalja, tako da nije bilo čudno da se sedište Fudbalskog saveza novorođene Kraljevine Jugoslavije uspostavilo upravo u Zagrebu 1919. i to pod imenom Nogometni Savez Jugoslavije. U prvim mečevima, selektori reprezentacije su se najčešće oslanjali na igrače iz već pomenutih hrvatskih klubova. Međutim, do te prelomne 1929., beogradski klubovi, pre svih BSK i Jugoslavija, su napravili značajan pomak na planu unutrašnje organizacije i stručnog rada, te su vremenom došli u situaciju da se ravnopravno nose sa rivalima iz Zagreba i Splita. Kako je raslo rivalstvo između beogradskih i zagrebačkih klubova, a podstaknuti uspesima svojih klubova u nacionalnom šampionatu, tako su beogradski klupski funkcioneri na skupštini NSJ-a krajem 1929. predložili da se Savez iz Zagreba preseli u Beograd, koji je bio glavni grad i administrativni centar Kraljevine Jugoslavije. Većina klubova složila se sa obrazloženjem da će savez prebacivanjem u Beograd brže napredovati, kako u domaćim tako i u međunarodnim okvirima, te je glasanjem odlučeno da se sedište saveza ima premestiti u glavni grad. Savez je dobio i novo ime, Fudbalski Savez Jugoslavije. Nekako u isto vreme, Urugvaj je izdejstvovao kod FIFA da organizuje prvo Svetsko Prvenstvo u fudbalu. Ova odluka FIFA nije naišla na odobravanje evropskih saveza, ali je bila donekle očekivana, obzirom da je Urugvaj bio vladajući olimpijski šampion i da je, sasvim zgodno, baš te 1930. slavio stogodišnjicu nezavisnosti. Naravno, razlog zbog koga se Evropljanima nije svidela ova odluka je jasan – Evropa je daleko od Južne Amerike, i valjalo je ići na skupo i dugo putovanje brodom – u sred velike ekonomske krize. Za učešće na tom prvom prvenstvu nije bilo potrebno proći posebne kvalifikacije, već je otvorena pozivnica bila upućena svim savezima koji su bili članovi FIFA. Poziv je, pored domaćina Urugvaja, prihvatilo 12 reprezentacija, među njima samo četiri iz Evrope i to Francuska, Belgija, Rumunija i – Jugoslavija. Treba istaći da je tadašnji predsednik FIFA Jules Rimet, uz pomoć urugvajske vlade, odlučio da sponzoriše put prekookeanskim zemljama.

Žil Rime dolazi u Montevideo
Žil Rime dolazi u Montevideo

Rukovodstvo jugoslovenskog saveza je ispravno razumelo da se fudbal razvija velikom brzinom, da dobija na popularnosti iz godine u godinu, i da će učestvovanjem reprezentacije na Svetskom Prvenstvu dobiti veliku priliku da se jugoslovenski fudbal afirmiše i van granica zemlje. I ne samo fudbal, već i zemlja. Međutim, hrvatski klubovi, izuzetno nezadovoljni premeštanjem saveza u Beograd, odbijaju da puste svoje igrače u državni tim. Selektor inž.Boško Simonović, susreo se sa (ne)očekivanim problemom. Trebalo je sastaviti tim bez hrvatskih igrača, koji su bili među ponajboljim u zemlji. Zapravo, trebalo je sastaviti tim od igrača iz beogradskih klubova. To su uglavnom bili igrači iz BSK-a, koji je tada bio veoma snažan tim, zatim iz Jugoslavije, BASK-a, a iz inostranstva su pozvana trojica igrača koji su igrali u francuskim klubovima. Selektor je mudro odlučio da kostur tima sastavi od igrača BSK-a, i tako obezbedi kompaktnost ekipe, pošto su igrači BSK-a dugo igrali zajedno, te su bili vrlo uigrani i homogeni na terenu. Kvalitet nije bio sporan, BSK je u to vreme imao možda i najbolji sastav u državi. Na put brodom do Urugvaja krenuli su sledeći igrači: Milorad Arsenijević (BSK), Ivan Bek (Cette), Momčilo Đokić (Jugoslavija), Branislav Hrnjiček (Jugoslavija), kapiten Milutin Ivković (BSK), Milovan Jakšić (BASK), Blagoje Marjanović (BSK), Dragan Mihajlović (BSK), Dragutin Najdanović (BSK), Branislav Sekulić (Montpellier), Teofil Spasojević (Jugoslavija), Ljubiša Stefanović (Cette), Milan Stojanović (BSK), Aleksandar Tirnanić (BSK), Dragomir Tošić (BSK), Đorđe Vujadinović (BSK), zatim selektor Boško Simonović, i još dvojica članova rukovodstva. Putovanje brodom MS Florida trajalo je celih 18 dana i za to vreme trebalo je održavati kondiciju igrača. Naravno, na skučenom prostoru kao što je brodska paluba, nije se moglo mnogo toga uraditi. Igrači su uglavnom trčkarali i radili osnovne vežbe za održavanje fizičke kondicije. Nisu mogli ni da rade na uigravanju tima, no, kao što rekosmo, nije za tim ni bilo velike potrebe jer je više od polovine igrača dolazilo iz jednog tima. Ekspedicija je stigla u Urugvaj tek nekoliko dana pred početak prvenstva. Vreme preostalo do početka prvenstva iskorišćeno je za još nekoliko treninga i to je bilo sve. Zanimljivo je da žreb grupa nije izvršen dok sve reprezentacije nisu doputovale u Montevideo, jer, nije se pouzdano znalo koliko će ih uopšte doći. Jugoslaviju je žreb smestio u grupu B, sa izuzetno jakim Brazilom i sa prosečnom ekipom Bolivije.

Stadion Centenario u Montevideu
Stadion Centenario u Montevideu

Dakle, debitantski meč reprezentacije Jugoslavije na Svetskim Prvenstvima dogodio se tog 14.07.1930. na stadionu Parque Central u Montevideu, u 12:45, pred 5.000 posmatrača. Brazil je bio izraziti favorit, dok je naš tim bio potpuna nepoznanica za tamošnje novinare i ljubitelje fudbala. Međutim, Jugoslavija je u prvom poluvremenu potpuno iznenadila Brazil, i sjajnom igrom došla do čak dva pogotka. Prvi je bio delo Tirnanića, a drugi Ivana Beka. U drugom poluvremenu Brazil se konsolidovao, dominirao poljem, ali nije uspeo da postigne više od jednog gola (Preguinho). Najveće zasluge za ovu pobedu pripisuju se fantastičnom golmanu Milovanu Jakšiću, koji je toliko oduševio novinare da su ga prozvali “El Gran Milovan”. Takođe, istaknuta je i igra bekovskog para, a naročito borbenog Milutina Ivkovića. Pobeda protiv velikog rivala izazvala je veliko oduševljenje u našem kampu, ali i kod naših iseljenika. Vrlo brzo, sjajne vesti su stigle i do domovine, te je domaća štampa počela da pridaje veću pažnju Svetskom Prvenstvu, i da afirmativnim tekstovima veliča igru reprezentacije. Sledeći protivnik u grupi bila je Bolivija, koja je tri dana kasnije pobeđena sa rutinskih 4:0, golovima Beka (2 puta), Marjanovića i Vujadinovića. Ovom pobedom obezbeđeno je prvo mesto u grupi i plasman u polufinale. Postignut je uspeh koji ni oni najoptimističniji nisu predviđali. U kamp naše reprezentacije, kako iz Jugoslavije tako i iz svih zemalja Južne Amerike gde je bilo naših iseljenika, stizale su depeše sa porukama ohrabrenja za naše igrače. Talas oduševljenja preplavio je zemlju. Momci od kojih niko nije ništa očekivao, niti je znao šta uopšte može da očekuje, stigli su pred vrata finala Svetskog Prvenstva. U polufinalu, čekao nas je domaćin. Urugvaj je, zbog osvojene dve zlatne medalje sa poslednje dve Olimpijade, smatran za najbolji tim na svetu u to vreme. Međutim, i oni su bili pod utiskom naših sjajnih igara u grupi, i ušli su u to polufinale sa najvećim oprezom. Meč se igrao 27.07.1930. u 14:45, na stadionu Centenario u Montevideu pred, za ono vreme neverovatnih, 93.000 gledalaca. Treba reći da je ekipa Urugvaja bila prepuna asova, i da je trebalo uložiti najveće napore i odigrati možda i preko svojih mogućnosti da se pobedi tim sastavljen od klasnih fudbalera kakvi su bili Iriarte, Cea, Anselmo, Scarone, Andrade i ostali. Naši su odlično počeli meč, i posle početnog odmeravanja snaga, u 4.minutu Jugoslavija je povela preko Vujadinovića. Domaća publika bila je u neverici, a naši su iskoristili nesređenost u redovima domaćina da postignu još jedan pogodak, koji je nažalost poništen od strane brazilskog sudije, zbog ofsajda koji, tvrde svedoci, ni slučajno nije postojao. Naši igrači su bili vidno nezadovoljni zbog poništenog gola, i to je dovelo do dekoncentracije u njihovoj igri, pa je uskoro domaći tim stigao do izjednačenja. No, to je tek bio uvod u jednu od najvećih krađa u istoriji najbitnijeg fudbalskog takmičenja. Naime, posle jednog napada Urugvajaca lopta je izašla u gol-aut i svi igrači su počeli da se povlače na polovinu domaćih. Tada na scenu stupa jedan policajac koji je stajao pored terena, i koji je nogom vratio loptu u teren. Jedan urugvajski igrač, kao da je to najnormalnija stvar na svetu, dolazi do lopte i upućuje je u prazan gol. Jakšić nije ni pokušao da brani, očekujući da sudija dosudi loptu našem timu. Međutim, na zaprepašćenje publike i naših igrača, sudija dosudjuje pogodak za Urugvaj. Uzaludni su bili protesti naših igrača, brazilski sudija je odlučio da domaći tim mora proći u finale. Iako je prošlo tek nešto više od 20 minuta igre, za nas je taj meč bio završen. Rezignirani Jugosloveni nisu postojali na terenu u preostalih 70 minuta, i Urugvaj je lako prošao dalje sa konačnih 6-1.

Finalni meč između Urugvaja i Argentine
Finalni meč između Urugvaja i Argentine

Reprezentacija Jugoslavije se vratila sa SP sa osvojenim trećim mestom (zajedno sa selekcijom USA), a igrači su dočekani u domovini kao istinski heroji. Bio je to veliki uspeh Jugoslavije, i od te 1930. ova zemlja je zauzimala visoko mesto u fudbalskom svetu. Koliko je ovaj rezultat odjeknuo, govori i činjenica da je reprezentacija ostala još nekoliko dana u Južnoj Americi, da bi odigrala u Buenos Airesu prijateljsku utakmicu sa Argentinom, koja je je upravo izgubila finale od Urugvaja. Po završetku prvenstva, savez je dobio na desetine poziva, od timova širom Evrope i Sveta, da naš tim odigra prijateljske mečeve. Bio je to početak jedne velike reprezentacije, koja će u budućnosti igrati važnu ulogu u svetskom fudbalu. Bilo je na ovom prvom prvenstvu nekoliko zanimljivih detalja. Meč između Argentine i Francuske trajao je samo 84 minuta. Francuzi su protestovali kod sudije, pa je ovaj pozvao igrače, koji su već bili otišli u svlačionicu, da izađu i odigraju preostalih 6 minuta. Neki od njih su već bili pod tušem. U finalu, Urugvaj i Argentina nisu mogli da se dogovore sa kojom loptom će se igrati meč, pa se prvo poluvreme igralo sa urugvajskom, a drugo sa argentinskom loptom. Nedugo posle poraza Argentinaca u finalu, njihov predsednik je zbačen sa vlasti, navodno usled razočarenja nacije zbog poraza. S druge strane, urugvajski igrači su dobili kao nagradu zemljište sa kućom. Rumunsku reprezentaciju je selektirao kralj Karol. Legenda kaže, mada nije nikad potvrđeno, da je jugoslovenski golman koji je svojim odbranama oduševio novinare, Milovan Jakšić, dobio ulicu u Montevideu sa svojim imenom!

U drugom delu teksta pozabavićemo se samim igračima koji su načinili ovaj uspeh, “Herojima iz Montevidea”.

za P.U.L.S.E:  Simić Mihajlo

Svetska prvenstva u fudbalu

 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

5 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Boban Savković
Admin
14 years ago

Tekst je kvalitetniji i bolji od mnogih, ovakvog tipa, koji se pojavljuju u sportskoj štampi. Moji komplimenti, Moco.

Moca
Moca
14 years ago

Hvala, ali nema tu mnogo kredita za mene. Sve je to relativno poznato. Ima tu sigurno još mnogo zanimljivih stvari koje su nepoznate, a verujem sačuvane u nekim spisima ili glavama ljudi koji su slušali te “priče iz davnina”. Možda će nam autori eventualnog filma otkriti još neke detalje. Mada, pretpostavljam da će se fokusirati na beogradski deo priče, kao i na životne priče fudbalera, od kojih su neki bili komunistički simpatizeri, ili poznate gradske “face”…ne brinem mnogo, fudbal je neverovatno plodno tlo za širenje mitoloških priča (na moju radost). Brinem samo kako će naše filmadžije prići ovoj priči, ako uopšte bude filma. Ali, to je već neka druga priča…

Boban Savković
Admin
14 years ago

Nije da nema kredita. Ista priča je na raspolaganju drugima…i šta smo dobili do sada?

Sećam se kada sam bio gimnazijalac da se pojavila serija džepnih knjiga o svetskim prvenstvima o fudbalu, tako da se ove priče o Montevideu, sećam od tada.

orlica
orlica
14 years ago

Zdravo Moco!
ovde filmadžija-jedna od onih koji su pokrenuli filmsku ekipu da realizuje ovu lepu priču iz Montevidea. Ti si prvi koji je istakao ovu temu. Bilo bi nam drago da nas kontaktiras na navedenu e-mail adresu…..pre nego što odemo u Afriku.
Pozdrav!

Snežana Moračić
Snežana Moračić
13 years ago

INTERVJU Link dug 80 godina
Vlada Stankovic, pisac knjige ‘Montevideo, Bog te video!’

Multimedijalni projekt, radjen na bazi knjige, povezuje srpske fudbalske junake od pre osam decenija sa ovim današnjim koji u Južnoj Africi prvi put nastupaju pod imenom, zastavom i grbom Srbije

Napisala Nevena Povrenović

Nekih pet meseci posle prvog zvaničnog pojavljivanja u javnosti sa detaljima multimedijalnog projekta ‘Montevideo, Bog te video’, ovih dana, prvo u Beogradu a potom i u Novom Sadu, održane su dve veoma zapažene prezentacije knjige autora Vladimira Stankovića koja je poslužila kao osnova za projekat koji je uveliko zaintrigirao javnost tako da se premijera očekuje sa velikim nestrpljenjem. Magazin ‘The Men’, koji je imao čast da još prošlog avgusta eskluzivno najavi nastanak velikog projekta, razgovarao je sa autorom knjige.

Uobičajeno je da se prvo pojavi knjiga pa onda, eventualno, po njoj napravi scenario za film i TV seriju. U slučaju Vase knjige bilo je obrnuto, film i serija se uveliko snimaju, a knjiga ce se tek pojaviti ovih dana. Zašto?

U pravu ste, konstatacija stoji, mada samo delimicno. Naime, moja knjiga je bila završena u februaru 2009. godine i, tehnički, mogla je da se pojavi još tada. Medjutim, u dogovoru sa producentskom kućom ‘Intermedianetwork’, koja je hrabro stala iza mene i moje knjige pre nego što je ona bila i zavrsena, zajedno smo procenili da je bolji ovakav redosled poteza. Dakle, knjiga je, doduše u rukopisu, poslužila da se uradi scenario kako bi snimanje što pre počelo jer nam je ideja bila da se bar deo priče završi pre Svetskog prvenstva u Južnoj Africi, odnosno da se premijera poklopi sa odlaskom naše reprezentacije. Drugi razlog što se knjiga pojavljuje tek sada je moja želja da to bude u 2010. godini kada se navršava tačno 80 godina od Prvog svetskog prvenstva u Montevideu 1930. Na kraju, da budem iskren, mislim da je marketing koji je knjiga dobila i pre formalnog pojavljivanja veoma dobar za njen budući čivot na tržištu.

U kojoj je meri plasman naše reprezentacije, odnosno njen plasman na Svetsko prvenstvo, uticao na razvoj projekta?

Enormno mnogo. Iskeno, ne smem ni da pomislim šta bi od svega bilo da se kojim slučajem nismo plasirali. Dobro, knjiga bi svakako izašla, ali bi tiraž bio mali i ko zna kako bi prošla u jednoj antifudbalskoj klimi koja se uvek stvara posle nekog neuspeha. Dakle, mi smo bukvalno strepeli na svakoj utakmici, radovali se svakom golu, svaka pobeda povećavala je našu nadu da će Srbija igrati na Svetskom prvenstvu a time, i direktno i indirektno, pomoći naš projekt. Sećam se da smo Zvonko i ja, onako spontano, pali jedan drugom u zagrljaj kada je sudija oznacčo kraj utakmice sa Rumunijom kojom je overen naš plasman na Svetsko prvenstvo. Iskreno, laknulo nam je.

Šta podrazumevate pod pojmom ‘direktno’?

Od prvog razgovora sa predsednikom Fudbalskog saveza Srbije Tomislavom KaradziĆem, kasnije i sa generalnim sekretarom Zoranom LakoviĆem, mi smo naiŠli na razumevanje za ideju koja je i deo slavne istorije Fudbalskog saveza. Gospodin Karadzic nam je u startu obeĆao da Ćemo u FS Srbije ‘imati ozbiljnog partnera ako se Srbija plasira u JuŽnu Afriku’. FS Srbije je odrŽao reČ i pomogao projekt koliko je u ovom trenutku mogao jer, ne zaboravimo, pare sa Svetskog prvenstva Će tek doĆi a iznos će zavisiti od rezultata. Iskreno, očekujem da če FS Srbije naći načina da ponovo pomogne projekt jer će time ispuniti i jednu od svojih misija-afirmaciju lepog u fudbalu, propagandu, poruku, očuvanje istorije.

Da se vratimo na knjigu. Više puta ste objasnili, ali uvek ima mnogo novih čitalaca pa ne bi bilo na odmet ponoviti kako ste došli do tako duhovitog i prijemčivog naslova ‘Montevideo, Bog te video’ koji se pretvorio u sjajan reklamni slogan celog projekta?

Rekao sam i ponavljam: naslov nije moj, ja sam ga samo našao. Kao dugogodisnji urednik u novinama, uvek u tekstu koji čitam tražim naslov. Profesionalna deformacija. Kada sam čitao autobiografsku knjigu doktora Mihaila Andrejevića ‘Dugo putovanje kroz fudbal i medicinu’, u delu koji je posvetio putovanju u Južnu Ameriku i učešću na Prvom svetskom prvenstvu naišao sam na detalj u kome on opisuje da je na dan polufinalne utakmice sa Urugvajem iz Beograda u njihov hotel stigao telegram u kome je pisalo ‘Jugoslavijo u Montevideo, Bog te video, ugruvaj Urugvaj’. Jezička greška bila je zbog rime, namerna. Odmah sam znao da je to naslov! Nažalost, doktor Andrejević nije naveo ko je poslao telegram pa tako ‘kum’ ostaje anoniman.

Koliko je vaša knjiga dokumentarna a koliko roman? Jednom ste rekli da ste napisali ‘dokumentarni roman o fudbalu’. Pojasnite.

Pre nego sto sam poceo da pišem dugo sam razmišljao kakvu formu da dam priči. U suštini, hteo sam da se držim činjenica ali sam se uplašio da će čista faktografija biti zanimljiva samo zaljubljenicima u fudbal, istoričarima sporta, novinarima jednom rečju užem krugu ljudi. Zato sam odlučio da uz autentične junake, fudbalere i funkcionere koji su odveli Srbiju u istoriju, uvedem i neke izmičljene junake, obične ljude kroz čije će se razgovore i komentare saznati ponešto o Beogradu, Srbiji, Kraljevini Jugoslaviji, dogadjajima u Evropi i svetu. Kroz svakodnevna navijačka peckanja vlasnika kafane, navijača BSK, i njegovog prvog komšije berberina koji fanatično navija za ‘Jugoslaviju’, istakao sam ogromno medjunarodno rivalstvo koje su posle rata izgradili Crvena zvezda i Partizan. Tako je nastao taj moj ‘dokumentarni roman o fudbalu’.

Koliko se film i TV serija drže Vase knjige?

Razumljivo je da je zbog dramaturških potreba, moralo doći do odredjenih promena jer je filmski scenario posebna vrsta zanata o kome ja nisam mnogo znao. Sećam se mog prvog razgovora sa Zvonkom Simunecom u Atini, negde u martu 2007. kada sam mu rekao da hoću da napišem scenario za tv seriju. Saslušao me je veoma pažljivo i odmah shvatio velicinu priče i sve mogućnosti koje ona nudi, ali me je upozorio da i ne pokušavam da pišem scenario jer je to poseban zanat. Savetovao mi je da napišem priču u bilo kojoj formi a posle će profesionalci od toga napraviti scenario. Tako je i bilo, Srdjan Dragojević, Ranko Božić i Dragan Bjelogrlić su odradili taj veoma važan deo posla s tim što smo i ja i Zvonko Simunec stalno bili konsultovani i što su naše primedbe, a bilo je, uglavnom usvajane. Dakle, da se vratim na vaše pitanje, film i serija slede osnovni dogadjaj, u glavnim ulogama su autentične ličnosti, dakle fudbaleri i funkcioneri, dok kod ostalih likova ima odstupanja, odnosno u filmu ima likova koji se ne pojavljuju u knjizi i obrnuto, ima i nekih dogadjaja koji su, zbog potreba dramaturgije, malo pomereni u odnosu na to kada su se stvarno dogodili, ali to su detalji koje niko u bioskopu ili pred televizorom neće ni primetiti.

Koliko ste uspeli da vidite snimljeni materijal i kako Vam se čini?

Video sam jedan duđi ‘miks’ iz četiri prve epizode i veoma sam zadovoljan. Sve je uradjeno vrhunski. Glumci su odlični, kostimi više nego autentični, scenografija nas vraća u Beograd 30-tih godina, čak su i fudbalske scene, koje je najteže snimiti, više nego uspešno odradjene. Kamera je sjajna, a reditelj Dragan Bjelogrlic, iako debitant, lepo objašnjava da mu je ovaj projekt pružio šansu da spoji nekoliko svojih ljubavi, od filma preko fudbala do želje da Srbiji ostavi legat ovakve vrste. Siguran sam da će i film i serija biti veoma gledani jer je sve uradjeno maksimalno profesionalno a priča je sama po sebi dovoljno zanimljiva i atraktivna i verujem da če biti otkrovenje za najširi krug gledalaca. Veoma sam srećan sto smo svi zajedno, sada je već izvesno, uspeli da od zaborava otrgnemo jedan veličanstveni dogadjaj iz naše prošlosti na koji svi treba da budemo ponosni.

Šta nam možete reći o dokumentanom filmu u kome ste ko-scenarist i narator i koji je, takodje , deo projekta?

Lično mnogo očekujem od tog dela projekta jer će se, kao što i samo zanrs kaže, priča strogo držati činjenica. Ekipa filma na čelu sa Miloradom Milinkovićem ići ce tragom naših ‘Urugvajaca’. Osim u Beogradu, snimaće se u Marseju, Barseloni, Montevideu, Buenos Airesu. Mislim da će film biti jako zanimljiv i gledljiv.

Kako ste dolazili do podataka? Koji su vam bili izvori? Pretpostavljamo da literatura iz tog vremena nije baš brojna?

Pročitao sam sve do čega sam mogao da dodjem, od knjiga do novina koje su mi, ipak, bile glavni izvor. Prelistao sam a, boga mi i pročitao, celu ‘Politiku’ za 9 prvih meseci 1930. koristio sam i ondašnje ‘Vreme’, zatim nekoliko dragocenih knjiga poput memoara Jovana Ružića, Danila Stojanovića – čika Dace, knjige o Milutincu Boška Stanišića. Posebnu zahvalnost dugujem Vasi Stojkoviću, istoričaru sporta, novinaru, funkcioneru, koji mi je nesebično i od srca prvo pozajmio deo svoje dragocene biblioteke a pred smrt i ostavio svoje knjige. Žao mi je što nije dočekao da vidi kraj ove divne priče, ali je znao da se ona sprema i bio je srećan što će taj deo nape slavne fudbalske istorije biti otrgnut od zaborava,

Znamo da je rano jer još ni ovaj projekt nije završen, ali da li možda razmišljate o nekoj vrsti nastavka?

I te kako! Naravno, govorim samo o onom delu posla koji je u mom delokrugu. Planiram da negde od jeseni krenem u novo istraživanje jer decenija od 1930. do 1940. nudi obilje materijala. Posle Montevidea fudbal je prosto eksplodirao u Beogradu i Srbiji, u deceniji do pocetka Drugog svetskog rata BSK će osvojiti pet državnih prvenstava i biti najbolji klub u kraljevini, sa nizom velikih igrača. Moša Marjanovic i Aleksandar Tirnanić-Tirke su u celoj deceniji briljirali i predvodili veliki BSK. Reprezentacija se nije plasirala za svetska prvenstva 1934. I 1938. ali je bilo nekih velikih pobeda, poput onih nad Grckom 1932 /7-1/, Brazilom, sa čuvenim Leonidasom, 1934/8-4!/, Poljskom 1936/9-3/ ili Engleskom, sa Stenli Metjusom i Lautonom, 1939/2-1/…Fudbaleri su imali značajnu ulogu u kampanji za bojkot Olimpijskih igara u Berlinu 1936, neki od njih bili su dobrovoljci u španskom gradjanskom ratu, Milutinac je bio levičr, urednik ‘Mladosti’, Nemci su ga streljali 1943. na Banjici. Ima još mnogo toga da se kaže i ja ću nastojati da moji junaci, stvarni i izmišljeni, kroz svojevrsnu hroniku svog vremena, nastave da zžve na stranicama mojih novih knjiga.

‘The Men’ maj 2010