Nekrolog realnom eskapisti

Nekrolog realnom eskapisti

Noćas sam usnio: ubio mi se najbolji prijatelj iz rane mladosti pa se budim sa mišlju da sam to ja. Pa nastavljam: a da sam to ja, da li bi on usnio mene i žalio za prijateljem makar kakvim? Ima slika iz srednje, prvi s leva stoji tako uspravno poput vojnika da se može izrezati po potrebi. Kada bi se to zbilja i učinilo, niko sa departmana humanističkih nauka (pogotovu sociolozi) ne bi ni primetio da fali Čovek. Ako bi, pak, slika pala ruku veštoj muzi, ona bi znala da je dovede u sklad, i tako, zarad postizanja kompozicije, žrtva umetnosti na drugoj strani bio bih Ja.

„Bivstvo i ništa“ – jedini čas filozofije koji smo komentarisali, teza koja nas je okupirala u njegovoj memljivoj sobi. Bio je prvi podstanar koga sam upoznao u životu, dete sa sela osuđeno na stupnjevitost postojanja od prvoga dana, nuždom privilegovan da odmah shvati „nešto između“ i prenese mudrost drugima kao blago, a sam ostane nematerijalan – njemu je pripadalo samo saznanje. Stoga mi je čudno bilo kad su mi u snu rekli: –Napio se pa umro. Ne ide to samo tako. Mora da je ubrzao katabolizam i, jednostavno, ispario u eksperimentu u strogo kontrolisanim uslovima koji se zove život. Ono – nešto između. Šta uopšte znamo mi, preživeli u snu, deset godina ga zbilja niko nije video – uvek je toliko i bio ispred nas.

Biološka i civilna smrt se često ne poklapaju, iako imaju velikih sličnosti. Kada stane kruženje krvi u ljudskom organizmu, započinje proces truljenja, telo nagrizaju bakterije sa latinskim imenima što podsećaju na imena italijanskih kurvi, dok samovlasan beg u anonimnost nikada ne uklanja makar nadu da se izgubljeni prijatelj možda upravo sada nalazi u kakvom rimskom bordelu. Zavaljen u raspaloj fotelji, u hodniku stana predratne zgrade, njegov je zaborav jači od kolektivnog sećanja. Nikada ga više neću sresti, to znam. Ljude koji nam nedostaju, za kojima žalimo, nikada ne srećemo, jer im zastave spuštene na pola koplja uvek zaklanjaju lice. Tako smo u usudu da se celoga života mimoilazimo na kolodvorima i aerodromima, u supermarketima grčkih letovališta i, svakako, u Atlantidi domovine.

Eskapizam u današnje vreme ne predstavlja luksuz. Pre se može reći da postoji inflacija stvaranja paralelnih, individualističkih svetova, koji se brzo izgrađuju iz izobilja informacija, megabajta i stranica jeftino pročitanih knjiga, kojima patetično omeđujemo svoju personu ne bi li u svoj unutrašnji svet pustili samo tobože odabrane. Eskapizam postmodernog čoveka nalik je kič ogradi što je postavlja gastarbajter uveren da je gnoseološki napredovao. Zato i ne vredi govoriti o idealnom, već o realnom eskapizmu, onome kad odeš da te nema u poznatoj geografiji ljudi koji te se sećaju. O onoj vrsti buntovnog bega od poznatog, koji su krčmili mornari krajem 19. veka, u krčmama, u lukama, u mukama nepoznatih gradova i jezika, prepoznajući slobodu u tom činu bivstva.

Uvek se izdvajao. Najpre po visini i gospodstvu, odmah zatim po odeći starijeg brata koga nije imao, kao i svaki jedinac. Bilo je neke bezvremenosti u njegovoj pojavi kao da je plovidba zaopočela davno, a on kroz Duh predaka, poput kakve jeresi nominalizma, živi od onog trena kada je sišao sa Nojeve barke na tle. Privremeno, da bi nastavio dalje kad nastupi novi veliki dažd. Mi, koji smo ga poznavali, samo smo mnogi od svih koji su ga poznavali kroz vekove i baš zbog toga smo gonjeni prokletstvom ljudske potrebe da svemu doznamo početak i kraj. Prisutnost prisutnih niko ne primećuje kao činjenicu vrednu razmatranja. Jer, šta je život nego Priča, fotografija u hiljadu reči, a eskapizam samo negativ nade Drugih da postoje krajevi priče koji se ne završavaju odjekom grumena sveže iskopane zemlje na kovčegu srednjeg cenovnog ranga. I zvuci trube koja svira dostojanstveni Il Silenzio.

Čemu onda pisati nekrolog živome? Možda iz zavisti što je negde tamo daleko postao sve ono što sam i sam želeo, a sad je proleće i davi nas mulj i talog sa dna bunara želja. Sve. No, kako li je tek onima kojima od ranog jutra iz usta zavonja previše lošeg duvana, previše nematernjeg jezika. Jedan je Crnjanski sanjao na mađarskom – reći ćete, jedan je Orvel bio niko i ništa u Parizu i Londonu, Selindžer je osuđen na pisanje Pinčonovih romana i zašto bi se onda zavidelo bilo kom realnom eskapisti. Zbog slobode? Koješta! Sopstveni rob je i dalje rob, a znamo šta je bolje nego robom biti. Uči nas tako istorija, učiteljica života, koja uvek nadživi svoje đake rasute po građanskim i vojnim grobljima, pretvorene u prah, u kreč, ta spodoba što i dalje pamti svakog neopravdano odsutnog.

Stvarni begunac nije introvertna ličnost, već ekstrovert koji se umorio. I to je ono najtužnije: Societas bez socijalne inteligencije (koja pripada samo individui) uvek teži da pojednači, da bi se prvom prilikom u svojoj prizemnosti izdigao iznad sudbine (koja pripada samo individui), postavivši stvari na svoje mesto. Mehanizam društvenog terora se kreće kao perpetum mobile, potaknut energijom polarizacije da svako ko nije pripadnik jeste otpadnik – monasi, ludaci, lutajući pesnici, putnici na Tibet, emigranti koji ne posećuju Zajednicu, isihasti, prosjaci i bivša aristokratija. Ljudi satkani od duha ne proizvode novu vrednost bez „društveno korisnog rada“. Njima je to oduzeto kao pravo koje se stiče učestvovanjem, a koje može biti jalovije i od nerada, ali je conditio sine qua non za sticanje Svojstva kao najvećeg stepena dopuštene slobode.

Lepo je to objasnio Robert Muzil u knjizi „Čovek bez svojstava“. Čovek je uvek u kaljuzi sopstvenih misli i ambicija koje se raspadaju veličanstveno i uporedo novostvaralački kao Habzburška monarhija. Urlih (Muzilov junak) je u svom životu, baš kao i Muzil, preduzeo tri pokušaja da postane značajna ličnost. Prvi je da postane oficir, ali je dogurao samo do potporučnika.  U drugom pokušaju nastoji da napravi naučnu karijeru kao matematičar, ali je spadao u grupu matematičara logičara, koji nisu ništa smatrali tačnim, pa ni matematiku. Na kraju je Muzil napisao roman koji se ne može prepričati, jer se ne može ni pročitati, nešto slično Džojsovom Uliksu, stvoreno da razori čitaoca (onog paklenog Drugog) suočivši ga sa sopstvenom glupošću. Umetnost nije pribežište, već oružije eskapista, a eskapizam nije beg već borba, i to je jasno kao dan.

Stoga, i bivstvo i ništa i ono između su ipak – Ništa. Moj prijatelj je bio mladi pisac, i gde god da je sada, njegov eskapizam je neuspeo, od realnog vratio se idelnom, pa je umesto pisca mogao postati samo zlosrećna sudbina pisca. Pisanje je nalik tanscedentnom rađanju, a ovozemaljskom čoveku ponajpre nalik građanskom, svetovnom obredu na legalnoj drogi. Kad si na nečemu, sve ti izgleda savršeno jasno i živo, povezano na načine koje niko pre tebe nije otkrio, pa čak i netom izbljuvana intima izgleda kao jedinstveni a gradivni element univerzuma. Kad te droge spuste, deluješ sebi kao stand up komičar, koji razdrljene košulje izlazi sam na binu dok mu prejako svetlo bije pravo u oči. Naspram tebe, umesto publike koju čine neznanci u odelima i svečanim haljinama, stoje najgluplji članovi uže i šire familije i optužuju za sramotu, ludilo i plagijat, a nemaju pojma da ti život od smrti deli jedno dobro napisano oproštajno pismo, par rečenica kojima ćeš konačno biti zadovoljan i nećeš ih mamuran potrgati, što ti nikako ne polazi za rukom.

Ljudska bića sposobna da rode, najčešće rode ljudska bića nesposobna da se ubiju. Nevolja je to. Zato ostaje samo uništavanje i rekonstrukcija sopstvenog života u okviru života, a književnost je zaista jedan od najboljih načina za ostvarivanje tog cilja.

Zamišljam ga negde u Beču. Tek pristigao u svet iznajmljuje novu podstanarsku sobu. Želeo je da bude potpuno prazna, i u toj praznini, na sredini kao na lomači stoje neotvorene torbe i gomila uvezanih knjiga. Tri dana je proveo spavajući na podu na rastvorenoj kartonskoj kutiji koju je uzeo iz lokalne prodavnice, u kojoj je prethodno iz obesti kupio flašu preskupog konjaka. Telefon je neprestano zvonio, a on je lažući kao pas lutalica pokušavao da zaboravi gde je u stvari. A, bio je tu. Samovao. Više listao knjige nego čitao i više kipteo od besa nego besneo. Završila se jedna era. Kada je to konačno shvatio, dobio je neizdrživ poriv da nešto uništi, samo nije imao šta. Sa svih strana bili su samo zidovi. Stezali. Svojom belinom, prazninom, svojom dosadom hrlili u susret jedan drugom preko njega mrtvoga.

U samrtničkom hropcu je nekako našao rokovnik sa svojim pesmama, potpuno bezvezan rokovnik sa amblemom firme koja odavno ne postoji i rešio da ga spali. Problem je, međutim, nastao u paljenju. Kako? Gde? Stan je mirisao na lepak kao barut. Brzo je razmišljao i stoga se odlučio za samo jedan stupanj manje patetičnu scenu: Baciće ovo u Dunav, koji se video u daljini sa terase. I tako: spušta se nizbrdo niz lepo popločane bečke ulice i stiže na osamljeni deo keja. Najpre baca telefon, zatim cepa pa uvija papir po papir i baca u reku, ali briga nju. Tera po svom, ima i ona neku svoju logiku. Okreće se i odlazi nekuda daleko, dok se rastaju u suprotnim pravcima…

Gledao je potom nadolazece zime, sa iste te terase Dunav kako se pretvorio u sante leda što lenjo teku. U toj će vodi biti pljuvačka Švaba, suze u jesen ostavljene Slovakinje, mokraća nekog Mađara što je pijan zastao na Szabadság híd. Večito Dunav teče i nosi razne poruke. Ubeđen sam da je onoga dana, kada su njegove pesme dospele u Crno more ono postalo mnogo crnje.

Na kraju, muči me samo jedno pitanje. Kada sanjam da mi se ubio najbolji prijatelj iz rane mladosti, zašto se budim sa pomišlju da sam to ja?

za P.U.L.S.E: Đorđe Pavlović

Lektura i korektura: Milica Veljković

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Dubravka
Dubravka
5 years ago

Mocan,modern,jezgrovit,vladar recima ukorenjenim u mislima pisca …izraz snazan blizak i dalek u isti mah, ali nikako bez odjeka kod citaoca..in media res