Ulogujte se / Kreirajte profil

Nemoć nijemog razgovora

“Oprostite, Zinaida, i nosite me u svom srcu; to će biti bolno kao nositi kamen u bubregu.” Danilo Kiš 

Sve češće, kada bi ostala sama i pusta, u neprisustvu misli koje bi je vratile u stvarnost bez oblika, iskrala bi se, da niko ne zna, u njegove prostore. Često nije bio tu, ali bi brzo došao. Voljela je taj izraz na njegovom licu kada bi vidio da ga ona čeka. Ulazio bi radosno, raskošno joj poželjevši dobrodošlicu, ne pokazujući previše koliko mu je u stvari drago što je ona tu, što ga čeka.

10156160_729748123755512_2493167874076576518_n

Ali, ona je to znala. Osjetila. Zato je i dolazila. Nerado odlazila. Voljela je njegovo prisustvo. Osjećala je kako je miluje nježnim pogledom, čežnjivim i blagim, punim nespokoja. Nekada ju je bolio taj nespokoj, jer ga nije mogla otkloniti. Mada, on to nije ni želio, jer je već dugo bio tu pa je postao dio njega. Možda bez njega ne bi ni znao živjeti. Razmišljala je o tome često, mada mu to nikada nije rekla. Znala bi da bi odmah pobjegao.

–          Šta želiš? – pitala ga je.

–          Ljubav – odgovor je bio jednostavan.

Sjela bi kraj njega tiho. Skoro neopaženo. Čuo bi samo šum njene kose. Primijetio je da u njenom prisustvu nesiguran. Nije znao šta ona želi od njega. A ona mu nije znala reći. Ali, ni jedno ni drugo nisu bili spremni da odu.

Pričala mu je tiho, zanesena, opijena njegovom blagošću, a on ju je slušao, ne prekidajući njenu nemirnu misao, ne suprotstavljajući se njenoj iluziji. Jer, dobro je poznavao tu iluziju. Njegova je nekada bila ista takva. I zato se samo smješkao, jer je znao da se tu ništa ne može… A ona je sanjala predjele, razdvajala vrijeme, zaustavljala vjetrove, slušala tihe note njegovog srca i tražila zoru u njegovim očima.

I osjećala kako mu pogled klizi sa njene kose na grudi, nesigurno, ali sa jasnim ciljem. Tamo bi se malo zadržao, dok njeno srce ne bi jače zakucalo, a onda bi se vratio na usne. Pažljivo je vrhovima prstiju klizio putem napravljenim od bora na njenom licu. Zatvorila bi oči da osjeti, da doživi. Drhtala je. A on je plakao. Plakali su zajedno, zbog nemoći, njene i njegove.

Ustao je. Otišao do prozora, širom ga otvorivši sa željom da vikne iz sveg srca. Ali, nije. Samo je zapalio cigaretu. Osjetio je strast njenog pogleda na svojim golim leđima. Dugo je razmišljao. Ne, nije razmišljao, ipak se to zove gledanje u prazno. Kada se vratio, nje više nije bilo. Osjetio je olakšanje. Bilo je to teško olakšanje.

10299553_729748117088846_1309801577763820125_n

Tako je, nekada, u očajnim časovima dok čitav dan kiša pere njegove sjećanjem isprljane prozore, bio  ljut na nju, jer je dolazila nepozvana i nespretno plesala kraj vrata njegovog srca, ali nikada nije htjela da uđe. Nije mu bio jasan njen strah. Tada bi, odjednom, niotkuda, osjetio njen miris. Bio je siguran da je njen. Nije imao čiji drugo biti. Jedino je ona zalazila u njegove odaje, jedino ih je ona znala pronaći.

Pronašla ih je slučajno, dok je tražila put do napuštenih predjela, u kojim bi sakrila svoje sklonište. I tako ga je sakrila kod njega. Mada je znala da to baš i nije poželjno. Nije preporučljivo. Nije očekivano. Nije prihvatljivo. Ali,u  momentu je osjetila snagu njegovih misli i znala je da će je on razumjeti. Znala je da će čuvati njen svijet mašte, osmijeha i misli za koje drugi nisu imali ni znanja ni volje da ih prevode i razumiju.

Osjećala je svaki njegov nemir, strah, čežnju, bol. Željela je da mu šapne neke smiješne riječi, bez ideje, bez porijekla, neke smotane misli, da ga pomiluje po ruci i pogleda u oči. Ali, nije joj dozvolio strah. Strah da ga ne povrijedi. To sebi nikada ne bi oprostila. Mada, nije znala da ga je već povrijedila, jer nije znala za tu ljubav koja njemu treba. Ona je sada znala samo za ovu svoju, platonsku, jer…

–          Da, pretpostavimo da platonska ljubav ne ostavlja ožiljke – završio je njenu misao, pojavivši se, kao i uvijek,  niotkuda.

Mada su oboje znali da to nije istina. I oboje željeli da sve to nije iluzija.

10426750_729748140422177_1981564323982772506_n

 za P.U.L.S.E: Annie

 

4 komentara na tekst Nemoć nijemog razgovora

  1. Сјајно!

  2. Annie

    05/11/2014 at 01:19

    Hvala, Stanimire.

  3. Maja

    05/11/2014 at 23:08

    Prelepo! Da li Annie ima svoju fb stranu, ili postoji neki drugi nacin da pratim buduce tekstove?

  4. Annie

    06/11/2014 at 21:28

    Hvala, Majo. Tekstove ne objavljujem na Fb, mislim da je mnogo vrijednije objaviti ih ovdje. Tako da – pratite PULSE magazin 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *