Nikad viđeno, padanje u svest

“Nikad viđeno, padanje u svest” – Divna Vuksanović

povodom otvaranja izložbe grupe C-4, 19. V 2017, Kulturni centar Srbije u Parizu

Jamais vu („nikad viđeno“) je izraz koji se ponajviše koristi u psihologiji i psihijatriji, kako bi se opisao fenomen suprotan pojavi deja vu („već viđeno“); pokatkad je, u zavisnosti od okolnosti, jamais vu tretiran kao jedan od značajnih simptoma gubitka memorije, te procesa derealizacije i depersonalizacije. Sintagma, u načelu, podrazumeva dolaženje individue u kontakt s nečim poznatim, a što se trenutno čini nepoznatim. Drukčije formulisano, okruženje koje nam je blisko, kao i uobičajeni predmeti percepcije, odjednom postaju strani i nepoznati, što, u izvesnom smislu reči, može ukazati na izmenjeno opažanje stvarnosti, kao i na izvestan oblik začudnosti, koja se uspostavlja u odnosu na tzv. realnost.

Posmatrano u drugoj interpretativnoj ravni, kada se izraz koristi u naslovu izložbe, koja je, ujedno, i grupni stvaralački poduhvat, „nikad viđeno“ referira kako na koncept aktuelne izložbe, tako i na relaciju koju umetnička grupa C-4 (grupu čine umetnici: Aleksandar Todorović, Aleksandar V. Branković, Marko Stajić, Mihael Milunović, Milan Nenezić, Miloš Đorđević, i gosti: Nevena Prijić i Miloš Rajković Sholim) potencijalno uspostavlja s izlagačkim ambijentom, umetničkom publikom ili čak čitavom društvenom zajednicom, šire uzevši. Nikad viđeno, na ovaj način, postaje neka vrsta stvaralačkog impulsa, početne pozicije koju umetnici uspostavljaju prema svom radu (grupa C-4 neformalno postoji od 2012., a formalno od 2014. godine), kao i prema svetu koji ih okružuje. Otklon, čuđenje, kritika u odnosu na vlastitu poziciju, odnos prema publici, ali i društveno okruženje u kome su se zatekli, predstavljaju dijalektičku relaciju: umetnik/ca – svet.

No, iako na prvi pogled deluje da uvodna stvaralačka konfuzija koju diktira uvučenost u fenomen „nikad viđenog“, ocrtava granicu nesvesnog i saznanja, smeštajući celokupni umetnički doživljaj sveta u polje nestalih, potisnutih iskustava, gubitka sećanja i identiteta, drugi deo naslova izložbe potcrtava „pad“ u svest, kao da sama svest stoji, u stvari, „niže“ u odnosu na nesvesno, te se, tako, do nje dolazi propadanjem i gotovo slučajno, u sveopštoj zbrci i svojevrsnoj mešavini znanja i neznanja. Zapravo, baš kao kod filozofije u samim njenim počecima – „znanje“ se isprva pokazuje kao neznanje, a neznanje, poniranjem u sebe, dospeva do znanja, time što, nakon gubitka celokupnog sećanja (uključujući tu i memoriju o sebi, kao i o svetu oko nas), konačno zadobija sebe, te uspostavlja i relaciju prema onome što je „spoljašnje“.

Svest o kojoj je reč u naslovu izložbe je, otuda, „palo znanje“, to jest način na koji ono „nikad viđeno“ u početku dolazi do svesti, i to ne o sebi, nego o poziciji (saznajnoj, problemskoj, kritičkoj) prema svetu koji ga neposredno ili posredno (medijski) okružuje. Ovo rudimentarno saznanje, koje je, istovremeno, i depersonalizovano, predstavlja nekakvo „nulto“ polazište za kreativni rad grupe, koja putem stvaralačke potrage, što polazi ni iz čega, odnosno iz problematične pozicije „nikad viđenog“, stiže do svesti o sebi, o svom položaju u svetu, o ulozi umetnosti u društvu, i tome slično. Drugim rečima, izložba je smeštena u nekakav međuprostor koji čine nesvesno s jedne, i svest, s druge strane, što neprestano koincidiraju u uzajamnim interakcijama umetnika/ca jednih s drugima, kao i s posetiocima/posetiteljkama izložbe, i, naposletku, sa svetom u kome su se svi zajedno zatekli.

Grupne izložbe, karakteristične za modernizam, kao i avangardne umetničke prakse, delujuće u oblasti likovnog stvaralaštva, predstavljaju sve ređi oblik okupljanja savremenih umetnika/ca, te zajedničkog izlaganja kreativnih koncepcija, vizuelnih rešenja i konkretnih radova. Ovaj fenomen može se objasniti posredstvom aktuelnih procesa koji se tiču supstitucije ideja solidarnosti, zajedništva, osećaja pripadnosti grupi ili umetničkom pokretu na temelju kolektivnih vizija, i sl., narastajućim individualizmom, pa čak i narcizmom, kao rezultatom delovanja savremenih medija, društvene zajednice, kao i tržišta (umetnosti). Pojednostavljeno rečeno: umetnik/ca je danas medijska zvezda ili nije umetnik/ca, a sam umetnički rad je manje bitan od samopromocije i „društvenog“ priznanja od strane finansijskih moćnika i javnosti. Kada je, pak, reč o grupnom radu, a koji stoji nasuprot konceptu ispoljavanja savremenog individualizma, neretko je u pitanju strukovno ili interesno povezivanje, sračunato na finansijsku ili simboličku dobit.

Čest slučaj je, naime, da umetnici/ce danas partnerski ulaze u projekte, na osnovu zajedničkih interesa koji su prvenstveno komercijalne prirode. Nasuprot ovome,  najčešći razlozi ovakvih praksa, u prethodećim vremenima, bili su – ili poetička ili ideološka srodnost pripadnika grupe, a pokatkad i oba ova kohezivna faktora istovremeno. Međutim, prema iskazima umetnika okupljenih u grupu C-4 (kao i „gostiju“ na predstojećoj izložbi u Parizu), motivi za njihovo zajedničko, tj. grupno delovanje izlaze iz pomenutih, stereotipnih okvira interpretacije njihovog rada. Iako je ovde reč o umetnicima različitih generacija, poetika, pa i tehnika izražavanja, „kohezija“ grupe počiva, kako se čini, u zajedničkom, i istovremeno jedinstvenom, prepoznavanju duha vremena i njegovih vrednosti, te pokušaju da se stvaralačkim putem taj duh „identifikuje“ i transponuje u jedan oblik društvene kritike, kao umetničkog Weltanshauung-a.

Najpre, sam doživljaj izložbenog prostora, kao i čina zajedničkog izlaganja, definisan je kao medij(um), odnosno sredstvo, ambijent i način posredovanja i komunikacije s Drugim, ali i članova Grupe međusobno. Medijum, dakle, nije samo fizički prostor namenjen izlaganju, nego i simbolički konstruisani prostor umetničkog delovanja. Naime, svest o zajedničkom aktu predstavljanja tj. izlaganja dela, ujedno je i pretpostavka uzajamne interaktivnosti. Na taj način, izložba postaje ne skup pojedinačnih izlagačkih koncepcija i praksi, već konstelacija interaktivnih momenata posredovanja, ukrštanja, kompariranja, komentarisanja i definisanja umetnika, dela i publike međusobno. Takođe, osim ove grupne interaktivnosti, sračunato delovanje na okruženje predstavlja bitan deo angažmana grupe C-4 u odnosu na zatečeni socijalni ambijent. Pomenuti angažman nije ni političkog, niti ideološkog karaktera, u užem smislu reči, već predstavlja zajedničko preipitivanje društenih, medijskih i kulturalnih fenomena savremenog doba.

S ovim u vezi, umetnička grupa C-4 ima intenciju da svojim radom podrži određene, strateški definisane i planirane ciljeve kulturalne politike, koju bi trebalo realizovati u oblasti likovnih umetnosti. Drugim rečima, njihova misija nije samo esteskog, odnosno artističkog karaktera, već se, posredstvom grupnog rada, pretenduje na šire uticaje u domenu medija i kulture. Ciljevi ove mikro-politike kulturalnog, ali, na izvestan način, i medijskog delovanja Grupe, određeni su kao: „afirmacija umetnika i umetnosti, poboljšanje položaja umetnika i kreativnih stvaralaca, promocija kulturnih vrednosti, stvaranje okruženja za integraciju mladih u sferu kulture i umetnosti, zalaganje za slobodu izražavanja, multikulturalnost i slobodno informisanje“. Navedeni ciljevi, kako se čini, uspešno implementirani unutar aktivnosti Grupe, teže ka ospoljenju u širem, društvenom ambijentu, ali tako da njihova primena ne bude deklarativne prirode, već takva da, delujući putem primera, osnaži slične kulturalne, umetničke i medijske aktivnosti u širem društvenom ambijentu.

Povodom realizovanja zajedničke izložbe, u projektnoj dokumentaciji grupe  C-4, navode se sledeće vrednosne reference:

„Članovi grupe nisu okupljeni oko konkretnog manifesta ili sličnog obavezujućeg normativa. Grupa programski ne deluje u skladu ni sa jednim političkim / ideološkim stavom ili parolom, niti je svojim radom i delovanjem uperena protiv određene društvene, političke ili ekonomske doktrine Grupa se kroz umetnost bavi društvenim fenomenima ali ne tek kao pukom dijagnostikom. Delovanje grupe može se sagledati kao konkretna kolektivna umetnička praksa, čisto umetničkim tj. estetskim sredstvima i postupcima, a čiji je jedini princip etički ideal.“

Osnovnu pretenziju umetničkog delovanja Grupe predstavljaju aktivnosti unutar socijalnog ambijenta, kroz društveni odgovor društvu, odnosno posredstvom umetničkog kolektiva koji osporava, problematizuje, dovodi u pitanje postojeći socijalni kolektivitet.

Umesto političkog angažmana, umetnička grupa C-4 se zalaže za delovanje u oblasti morala, što se čini neobičnim, za današnje vreme. Na koji način ovakva vrsta „angažmana“ danas može biti privlačna umetničkoj publici, kritici, teoretičarima/kama umetnosti i kulture? Najpre, treba istaći da Grupa nastoji da izbegne delovanje putem „ideologije“, tumačeći je, doslovno, u Marksovom smislu reči – dakle, kao oblik „iskrivljene“ svesti. No, nasuprot ovome, ideološko čitanje aktivnosti ove umetničke grupe moguće je s obzirom na njihovo vrednosno usmerenje ka etici, tačnije prema odgovarajućim moralnim vrednostima. U tom smislu, koncept rada grupe orijentisan je prevashodno ka tzv. saznajnim vrlinama; ovo, zapravo, znači da kontempliranje povodom umetnosti danas, kao i njen potencijalno kritički odnos prema različitim društvenim fenomenima našeg vremena, predstavlja osnovni interes delovanja grupe C-4, ako se izuzme estetska komponenta, odnosno artikulacija njihovog stvaralaštva. Citat koji sledi, podrobno opisuje intencionalno polje delovanja:

„Fragmentarno, tematki frontovi članova grupe ponaosob ostavljaju manji ili veći utisak na posmatrača, međutim zajedno postižu mnogo značajniji efekat od trenutno emotivnog suočavanja  posmatrača sa umetničkim delom. Zajedno u formi grupne izložbe, radovi ovih umetnika nadilaze pojedinačne ‘nepromenljive suštine’ i nude drugačiji model delovanja. Namera je da se težište izložbe prebaci sa estetske na etičku ravan.“

Iz navedenog citata, može se išćitati sledeće. Iako je, naime, etika ovde naglašena kao polje interesovanja, u slučaju grupe C-4 nije reč o zalaganju za one etičke vrline, koje se, prema Aristotelovom tumačenju, tiču volje i praktičkog plana delovanja, već je ovde, u stvari, reč o dejstvu tzv. dijanoetičkih ili razumskih vrlina, koje se ispoljavaju u domenu teorijskog razmatranja vrednosti. Dakle, moralne vrline koje svojom umetnošću nastoji da zastupa grupa C-4 su, prvenstveno, teorijske prirode, iako, po definiciji, potpadaju u oblast etike. Ove razumske vrline podrazumevaju takvo jedno preispitivanje društva, njegovih fenomena i vrednosti, koje nije kontaminirano ideologijom, shvaćenom kao „iskrivljena“ i „lažna svest“. Otuda je pitanje početka delovanja vezano za poziciju „nikad viđenog“ koja, zapravo, za Grupu predstavlja uslov za saznanje i sticanje svesti, a bez upliva politike i ideologije.

Na tragu frankfurtske filozofske škole i odgovarajućih rasprava o odnosu umetnosti prema kulturi, etičkim i društvenim vrednostima, može se, u principu, istražiti i delovanje grupe C-4. Mislioci frankfurtske filozofske škole, definisane kao „topla struja marksizma“, određuju se prema društvenim „činjenicama“ kao prema vrednostima, na temelju čega se, potom, vode debate o etičkim i estetičkim pitanjima ujedno. Slično ovome, u radu grupe C-4 primetno je kako estetsko, tako i etičko oponiranje prema realnosti, koja se artističkim sredstvima opire postojećem stanju stvari, odnosno autonomiji „činjenica“. Pozadina ovakvog delovanja, kao načina na koji svest umetnika uspostavlja odnos prema činjenicama koje i estetski i etički vrednuje, omogućava kako individualni tako i grupni pristup tretiranoj društvenoj problematici.

Osim ove sličnosti, primetna je još jedna podudarnost rada Grupe s teorijama „frankfurtovaca“. Naime, pripadnici ove škole mišljenja su, nadograđujući teze izvornog marksizma, prvi doveli u relaciju svetove umetnosti, kulture i medija, što na izvestan način, predstavlja i osovinu delovanja umetničke grupe C-4. Tematski gledano, i pojedinačni radovi umetnika/ca koji pripadaju ili su pridruženi grupi C-4, kao i postavka u celini, podržavaju i, štaviše, osavremenjavaju krug ideja oko kojih su se okupljali kontroverzni „frankfurtovci“.

Tom tematsko-motivskom cirkulusu pripadaju, dakle, svi radovi koji čine izložbenu celinu; Aleksandar Todorović se bavi odnosom društva, medija i pop-kulturnih fenomena, te ironizacijom distopijskog diskursa / savremene slike sveta; Aleksandra Brankovića zanima pojedinac, zatečen u tzv. „Sold-Sale“ uslovima egzistencije, tj. u socijalnom kontekstu koji ga čini siromašnim i potlačenim, iz čega proishode i procesi permanentne dehumanizacije; tamna strana tehnologije, kao i tehničko-tehnološki progres koji vodi u savremeno ropstvo, načelna je meta kritike, inkorporirane u umetnički rad, odnosno seriju gravira Marka Stajića; prema vlastitom iskazu, Mihael Milunović, baveći se poetikom crteža, konstatuje izvesnu  faktografiju „hlađenja sveta“, zalažući se za upotrebu onih umetničkih sredstava i formi što se odupiru kako vladajućoj, tako i svakoj drugoj ideologiji; varijacija na temu egzistencijalnog očaja, munkovskog krika i pobune pojedinca protiv sistema, utkana je u dramatične radove –„portrete“ umetnika Milana Nenezića; sistemska kritika institucija kao i njihove ideologizacije, u strukturalnom pogledu, prisutna je u umetničkim radovima Miloša Đorđevića, koji se bavi shematizmom ideologije, mišljene kao lažna svest; umetnica Nevena Prijić svojim radovima problematizuje pitanje identiteta, u eri vladavine konzumerizma i tzv. medijske kulture koja je, navodno, konstitutivna i oblikotvorna za čovekov svet; poigravanje novomedijskim fenomenima u duhu kritike savremene kulture korišćenjem popularnih tehničkih inovacija („gif-animacije“ kao nova umetnička forma izražavanja) predstavlja poetiku Miloša Rajkovića Sholima, kojom se zaokružuje narativ o društvenom, etičkom, kulturalnom i medijskom angažmanu grupe C-4 i njenih gostiju.

Iako se Grupa odriče bilo kakvog određenja u ideološkom smislu reči, osporavajući upravo ideologiju kao onu svest koju savremena umetnost treba da razobliči, i stajući u odbranu estetskih i etičkih principa delovanja, moglo bi se tvrditi upravo suprotno – da su ovakvi stavovi, sasvim jasno, ideološke prirode. Nema, naravno, ideološki (vrednosno) neutralnih činova, ni na moralnom, ni na političkom, pa ni na estetskom planu. Jer, ako ništa drugo, umetnost je, adornovskom terminologijom rečeno, i autonomna i socijalna kategorija, a ovo drugo je „obezbeđeno“ egzistiranjem na način društvenih činjenica. Tako se može odrediti i ova izložba – s jedne strane, reč je o umetničkim radovima koji zadovoljavaju visoke estetske kriterijume vrednovanja, kako u pogledu pojedinačnih dela, tako i delujući unutar simbolike grupe. S druge strane, sam akt izlaganja, predstavlja pored estetske i društvenu činjenicu, što na specifičan način odjekuje i na planu ideologije i njenih aparatura, nastojeći da ih razotkrije, demistifikuje i prema njima uspostavi kritički odnos. Ovakva svest ili percepcija stvarnosti, koja služi grupi umetnika, koji deluju pod imenom C-4, kao oslonac kritike putem umetnosti, te njenog utemeljenja u savremenosti, stoji direktno nasuprot lažnoj svesti konzumerzma, medija novih i masovnih komunikacija, divinizacije tela, novca i moći, a nasuprot moralnih i duhovnih vrednosti, kao i svih drugih formi ideologije koje strukturišu naše aktuelno ropstvo.

za P.U.L.S.E: Divna Vuksanović

Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

7 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
S. T.
S. T.
6 years ago

Odlican tekst, renomirane autorke. Bravo umetnici!

Zoran Kljajić
Zoran Kljajić
6 years ago

Analitično i dobro dočarava doživljaj izložbe. Pogotovo za sve nas koji je nismo videli.
Divna Vuksanović, prelepa,ingeniozna žena.
Hvala P.U.L.S.E.

coka
coka
6 years ago

interesantni i radovi i clanak
da li se izlozba moze videti i u srbiji?

Vanja
Vanja
6 years ago

Ako Divna piše o njima to je signal da su cool. Mogli bi još nešto da objavite o ovoj grupi umetnika.

ксенија
ксенија
6 years ago

вишеслојно и ефектно
немам шта додати
браво дивна вуксановић

Biba Roly
Biba Roly
6 years ago

Uticajna intelektualka sa ovih kulturnih prostora pise o malo afirmisanim umetnicima – za svaku pohvalu

Joda Bari
Joda Bari
6 years ago

lep stil pisanja i znalastvo.
i vrlo efektan kraj.
hvala pulse