Ulogujte se / Kreirajte profil

Nikad više Moskve Bulata Okudžave

Bulat Okudzava 1

09.05.1924. Moskva – 12.06.1997. Pariz

Jedva tridesetak koraka od Slatkog ćošeta, mjesta na kojem se smjenjuju epohe, a austrougarske višekatnice u koraku pređu u drvene ćepenke tek malo visočije od visoka čovjeka, nalazio se dućan zagrebačkog Jugotona. U tridesetak četvornih metara po logici vremena, mode i glazbenih ukusa bile su raspoređene police s long plej pločama. S desne strane, uza zid bile su poslagane ploče domaćih izvođača, od rock albuma i zabavnjaka do ploča s narodnom muzikom. S desne strane, uza zid i sredinom dućana, smjenjivala su se povijesna razdoblja, stilovi i pravci strane pop i rock muzike. Albumi su bili znalački poslagani, nije se moglo dogoditi da progresiva dođe na mjesto psihodelije ili da se, ne daj Bože, metal ili simfo rock umiješaju u punk i novi val. Ta mala i neugledna prodavaonica glazbe djelovala je uredno poput kakvoga muzeja, u kojemu su se, u raskoraku između Beča i Stambola, generacije klinaca rođenih sredinom šezdesetih učile muzičkim, kulturnim, a na kraju i političkim razlikama. Mnogima će, nakon što ih desetak godina kasnije rat rasije po svijetu, Jugoton u Ulici Vase Miskina ostati najvažnijom životnom školom estetike i identiteta.

Nakon što bi prešao tih pet-šest koraka u dubinu dućana, posjetitelj bi nailazio na tri stepenika, uz koja se većina nas nikada nije popela u tih desetak godina otkako nas je u trinaestoj ili četrnaestoj prvi put pustilo od kuće da sami kupimo ploču. Gore su, na malenom prostoru, koji se mogao u dva koraka preći, bile police s dječjom muzikom, revolucionarnim marševima i pjesmama, te na kraju – s klasikom. Tu bi se vazda našlo postarije gospode, ako bi se trojica zgurala, morali su jedan drugoga leđima podupirati da nosevima ne udare u policu s pločama. Žmirkali su zaljubljeno iza naočala debelih rožnatih okvira prema svojim Chopinima i Mozartima, pločama koje se mjesecima i godinama nisu mijenjale, jer iz Zagreba nisu stizala nova izdanja, dok je iz stereo zvučnika grmio London Calling ili bi ih sa svih strana plašila kvadrofonija Pink Floyda. No, oni su se pravili da ništa od toga ne čuju, stražareći na braniku klasičnih vrijednosti i jednoga odlazećeg Sarajeva u kojemu se o abortusima i rastavama govorilo njemačkim jezikom, da djeca ne razumiju, a solfeđu se u glazbenim školama podučavalo sa zagrebačkim naglascima onih koji su 1945. bili protjerani u Bosnu, jer su koju godinu ranije Griega, Sibeliusa i Eru s onoga svijeta svirali Poglavniku i njegovoj sviti.

Godinama je među tim albumima klasične glazbe stajala jedna ružičasta omotnica, uočljiva već s vrata dućana, s foto-portretom proćelavoga čovjeka sa željezničarskim brčićima. Nisam znao tko je on, ploču sam barem jednom tjedno premetao po rukama – u to vrijeme zalazio sam skoro svakodnevno u Jugoton – sve dok na kraju nisam učinio nešto neobično. Iako me klasična glazba baš nimalo nije privlačila, iako za izvođača nikad nisam čuo, umjesto da kupim neko novovalno ili punk remek djelo preporučeno u najnovijem broju beogradskoga Džuboksa, izvadio sam iz džepa deset hiljada i sedamsto starih dinara (ili sto sedam novih), koliko je u proljeće 1981. koštala Jugotonova longplejka, i kupio album koji je nosio naziv “Okudžava u Zagrebu”.

Sam, s gitarom i glasom mekim i blagim, koji je sam već bio gotova melodija, pjevao je pjesme o ljubavi, o Moskvi, o vinogradima, tramvajima i starome kralju. Pjevao je o vojniku od papira koji je silno žudio za tim da krene u borbu i pokaže svoju hrabrost, žudio je za tim da skoči u vatru za domovinu, pa su mu se na kraju njegove žudnje i ispunile. Neke pjesme predstavljale su društvenu satiru, starinsku rusku, kakve u nas tada više nije bilo. Druge su bile vedre i optimistične rugalice, a bilo je i takvih koje su djelovale kao da su napisane uz vino ili vodku, u kakvom dostojanstvenom ruskom pijanstvu. Ali sve su Okudžavine pjesme, zahvaljujući njegovome glasu, zvučale tužno.

Koncert Bulata Okudžave, objavljen na Jugotonovoj ploči, održan je 30. oktobra 1978. u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Velikoga pjevača predstavio je, na pozornici pratio i od treme čuvao Arsen Dedić. Njegove prepjeve govorio je Rade Šerbedžija. Glas mu je nekako bio još uvijek mlad. Iako je riječ o jednome od internacionalno vrednijih Jugotonovih izdanja, nikada nije prebačeno na kompakt-disk. Žao mi je jer je, i tridesetak godina kasnije, riječ o jednome od meni najdražih, te po moj književni – čitateljski i slušateljski – razvoj najvažnijih muzičkih albuma.

Bulat Okudzava 2

Da je živ, ove bi godine, na Dan Europe, ili na Dan pobjede nad fašizmom, Bulat Okudžava proslavio osamdeset peti rođendan. Iako je rođen u Moskvi, odrastao je u Gruziji, uz rodbinu koja ga je prihvatila nakon što mu je 1937. otac osuđen i pogubljen kao njemački špijun, a majka poslana u Gulag. Te je godine smrt bila u modi, ta su suđenja danas opće mjesto kulturne i političke povijesti dvadesetog stoljeća, ali Bulat je svoju majku ponovo vidio tek 1955. kada je već imao trideset jednu. U međuvremenu, 1941. javio se kao dobrovoljac u Crvenu armiju, premda još nije bio ni maturirao. Među milijunima onih koji su pali u borbi protiv Hitlera – između ostaloga i zato što su zapadni saveznici odbijali otvoriti zapadnu frontu – Bulat Okudžava je ostao živ. Po ocu Gruzijac, po majci Armenac (majka je, osim ruskoga, govorila gruzijski, armenski i azerski jezik, ali je željela da joj sin govori jezikom Lenjina), Okudžava je cjelinom svoga pjesničkoga i književnog djela Rus i Moskovljanin. Kvart i ulicu Arbat, gdje je stanovao na broju 43, opjevao je u brojnim pjesmama, načinivši od nje urbani mit i literarnu činjenicu veću i važniju od stvarnoga Arbata.

Kada bi moj ujak Dragan Rejc išao u Moskvu, gdje je desetljeće prije toga radio kao predstavnik zeničkoga Metalurškoga kombinata, naručivao sam da mi donosi Okudžavine ploče. I nije ih bilo tako puno. Kad ih više nije mogao naći, donio mi je albume Vladimira Visockog i njegovu malenu bistu, koja danas stoji na mojoj polici s knjigama, tu na selu, blizu Zagreba. Okudžavine biste nije bilo u prodaji, jer je Okudžava bio živ. Umro je 12. juna 1997. nekoliko mjeseci nakon ujaka Dragana, od srca, u jednoj pariškoj bolnici. Strefilo ga je usred turneje na koju su ga nagovorili nakon što je godinama, tužan i razočaran, živio daleko od pozornice.

Silno je želio da padne Berlinski zid i da se promijeni svijet koji je njegovoga oca osudio na smrt, a majku na osamnaest godina koncentracijskog logora. To se jasno vidjelo i čulo u njegovim pjesmama. Ali Okudžava nije htio da taj svijet nestane, niti je bio antikomunist. Na kraju je – da se poslužimo metaforom Žarka Puhovskog – bio jedan od onih na koje se srušio Berlinski zid. Njegovo srce izdržalo je rat, Gulag, zabrane, partijsku nemilost i sve ono na što je veliki pisac i angažirani umjetnik bio osuđen u totalitarnom sovjetskom društvu, ali njegovo srce nije moglo izdržati ono u što se Rusija pretvorila nakon pada Sovjetskog Saveza. Pjevao je i pod Hruščovom, i pod Brežnjevom, i pod Andropovom i Černjenkom, ali je pod Jeljcinom i pod kapitalizmom mogao samo zamuknuti.

Tih osamdesetih volio sam dva njegova sjajna romana: “Putovanje diletanta” i “Gutljaj slobode”. U drugome se glavni lik zagrcnuo – gutljajem slobode. Njegove pjesme je uz gitaru pjevao Danilo Kiš, u svojim filmovima koristili su ih Dušan Makavejev i Miloš Radivojević (u “Dečku koji obećava”, kao glazbenu protutežu baš – punku i novome valu), a jedan mali planet nosi ime 3149 Okudzhava.

Tako ga je 1981. nazvala čehoslovačka astronomka koja je planet i otkrila. U sarajevskom Jugotonu nisu znali kamo bi s njim, pa su ga svrstali u klasiku. Na ničiju zemlju, gdje je i danas.

Miljenko Jergović (Subotnja matineja, 2009)

Za P.U.L.S.E  Anamnesis / Ex Filmofili

4 komentara na tekst Nikad više Moskve Bulata Okudžave

  1. Anamnesis

    10/05/2010 at 01:53

    Molitva Francois Villona

    Dok se još Zemlja okreće,
    dok je još jarko svjetlo
    Gospode,
    daj ti svakome ono čega nema.
    Mudracu daj glavu,
    plašljivcu konja,
    daj sretnom novac
    i ne zaboravi na mene.
    Dok se još Zemlja okreće,
    Gospode – tvoja je vlast.
    Daj častohlepnom da se nauživa vlasti,
    daj predah darežljivom do kraja dana,
    Kainu daj pokajanje
    i ne zaboravi na mene.
    Ja znam – ti sve možeš
    i vjerujem u tvoju mudrost.
    Kao što vjeruje mrtav vojnik
    da će živjeti u Raju
    Kao što vjeruje svako uho
    tvojim tihim riječima
    Kao što vjerujemo i mi sami
    bez obzira što činili.
    Gospode, moj Bože,
    zelenooki moj,
    Dok se još Zemlja okreće
    a čudno je to i njoj,
    dok je još vremena
    i vatre,
    daj svakom po malo
    i ne zaboravi na mene.

    Prepjev: Arsen Dedić

    Bulat Okudžava: “Molitva”

    http://www.youtube.com/watch?v=xoRjh-pf5C0

  2. Skaramush

    10/05/2010 at 08:02

    Kada god cujem “Molitvu” i taj potresni glas koji je izvodi (a u ratu i poslije njega cuo sam je cesto i kada je nisam slušao)- dobijem grč duše. Napad onog unutrašnjeg JA, koje ljudi ispunjavanju paljenjem svijeca ili postom.

    Okudzava je veliki jer je – običan. Sve je kod njega prosto, jednostavno, sve sem velikog talenta. Nadaren za rijec, ali i sliku, neugledan do genijalnosti!

    Emocija koja sipa kiseonik. Kod nas je samo Arsen na tom fonu.Uostalom, prevod koji je uradio genijalan je utoliko što na emociju dodaje novu!

    Fatalizam slovenske duše, njeznost za dzelata! Kad bi covjek mogao biti takav uvijek! Vaskrsenje bi bilo moguce? Ili covjeka ne bi bilo?
    U ovom zivotu to nikada neceno saznati.

    Citam i slušam Okudzavu kao ključnu šifru za miris dobrote i sjaj uma.

    Shvatam ga kao poklon srodne duše.

    Taj niz emotivnih tema Anamnesis (a sta je drugo preostalo u ovom sterilnom svijetu) udara u srce kao adrenalinska injekcija. Pa makar melanholicna!

    “…Daj častohlepnom da se nauživa vlasti,
    daj predah darežljivom do kraja dana,
    Kainu daj pokajanje
    i ne zaboravi na mene….”

    Savako od nas ima (dobar) razlog za ovaj stih…

    PS
    “Jugoton” u Vase Miskina..”Brandenburški koncerti”, otkrivanje crvenog popa – “rokera” Vivaldija, Paganini…do Okudzave.

    I nazad – opet do Okudzave.

    Hvala za Okudzavu!

  3. Amika

    10/05/2010 at 20:51

    … i ne zaboravi na mene!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *