Oceubica

Oceubica

– ratna priča –

Ona, devojčica, rasla je tamo gde ne kažu hleb, već hljeb. Dobro je dok hljeba imamo i dok smo živi, govorila je majka. Dobro je, ponavljali su za njom ukućani, baba, deda i otac. Devojčica nije ništa ponavljala, bila je ćutljiva. Umesto ćao mahne rukom, da zamenjuje klimanjem glavom, a umesto ne odmahne njome. Kada joj je tuđe pitanje neprijatno nepomično ćuti. Čak i naklon pokazuje pokretom, doduše, škrto, lagano, uz nešto što je osmeh u obrisu, kažiprstom dotakne ciljnu osobu. Ako bi kojim slučajem upotrebila reči, tek toliko da ne zarđaju, njen izbor bi pao na deminutive ili hipokoristike: flaša ima čepić, žvaće zubićima, jede prstićima. Tako nežna, krhka i rumena, sa umilnim rečima, bila je otelotvoreni deminutiv. Kad legne i zagrli jastuk oseća se najsigurnije u toj neaktivnosti – shvatila je ona, devojčica, još odavno, da je svaki pokret ka napred uzaludan, jer zemlja se okreće u istom ritmu, istom brzinom i na isti način oko istog sunca, bez obzira da li mi ležimo ili trčimo sprintom. A onda su i ukućani utihnuli. Smenjivale su se samo njihova užasnuta lica, majčino, babino i dedino, neke nejasne grimase, krikovi, svi ti munkovi, odmahivanje glavom i, potom, suze, jauci. Devojčica nije želela da pita, da kvari pantomimu, jer se intuitivno plašila šta će čuti. On će se vratiti i smejaće se njihovom cirkusu, mislila je.

Sledećeg dana sa majkom se obrela na mostu. Htele su da ga pređu kako bi ili obišle ranjenog oca ili pokupile očev leš. Ranije, strah od mutne i duboke reke koja je ispod mosta proticala i ljuljanja konstrukcije usled prolaska kamiona, autobusa i automobila, nadjačao je potrebu za suočavanjem. Prišla je gelenderu, a nehotice, plišani zeka pao je u ponor i otplutao je u nepovrat. Plakala je zbog gubitka najdraže igračke. Za ocem nije plakala: on je dobro; on će sigurno biti dobro. Vozila su bila retka, samo bi katkad žurno prošao poneki vojni kamion. Zaglušujuće ra-ta-ta paralo je oblake i ljudi su izbegavali most. Na mostu su, u potrazi za jednim životom. Osmelila se, prvi put u svom dvanaestogodišnjem životu, da svojim detinjim ručicama uhvati prljavi gelender na mostu sa koga se ljuštila plava farba i davala prednost rđi. Gledala je u pravcu dotoka reke. U daljini je videla tačku koja je postepeno rasla. Za nekoliko trenutaka tačka je postala nedefinisana masa. Posmatrala je približavanje te mase, odnoso metamorfozu mase u nešto. Leš je bio nošen rekom kao bačena lutka iz izloga. Nije se moglo uočiti da li to telo pripada našim ili njihovim. Možda su mu se bližnji još nadali ne znajući da je njegovo bilo ugaslo, da će plutati po reci dok se ne raspadne ili dok ga ribe ne pojedu, pomisli devojčica. Okrenula je glavu na drugu stranu, da pogledom isprati tačku u zaborav, večnost, nigdinu. Znala je da je potrebno samo nekoliko sekundi pa da telo sa ugaslim bilom postane nedefinisana masa, zatim tačka, dok ne nestane iz vidokruga.

Tad je naišao jedan vojnik, naš (našijanstvo je prepoznato po grbu i zastavi na uniformi), pitao ih kuda će, devojčicina majka pitala zna li šta se desilo sa tim i tim, vojnik je vikao – da, baš ja znam šta je sa svim tim imenima i prezimenima; opasno je, dete za ruku i nazad, oni su blizu! Sutradan, devojčica je poljubila očevo mrtvo telo. Bar ga neće pojesti ribe i neće divlje plutati, pomisli devojčica. A onda je osetila da je boli stomak i kada je piškila primetila je crvene mrlje na vešu. Stavila je prste između nogu i kada je pogledala svoj pronalazak, ugledala je krv na ruci. I bilo joj je jasno, ne to da je dobila svoju prvu menstruaciju, već da joj univerzum poručuje da je ona ta koja je ubila oca. Zar nisam uvek u sebi ponavljala – nestani – kao mantru da izgovaram, pitala se devojčica. Devojčicine oči usmerene ka ocu bile su oči rotvajlera ili pitbula neposredno pred finalnu borbu pasa, dvanaest godina. Osećala je odbojnost spram kicoški tankih brkova, kosmate ćubice po sredini brade, duvanski žutih i konjski velikih zuba. Gledala ga je kako po kafanama svira harmoniku kao kopač zlata koji zariva ašov u zemlju, sa držanjem slavnog muzičara, ne mareći za skromno umeće. Posle svirki, otac je, takođe u kafani, mešao karte sa cigaretom u zubima, ispijao pivo iz flaše, glasno se smejao, dočekivao i ispraćao konobarice pogledom, kockao, dobijao novac, gubio novac, iskradao se iz tame zadimljene birtije uvek u neku drugu tamu, najčešće vlastitu, presipao se iz praznine u prazninu.

Kafanski pasaži izazivali su gađenje u devojčici – pevaljka sa novčanicom obmotanom oko mikrofona, violinista kome su se njihale sa žica, takođe novčanice, kao jedra, zatim, otac, iskežen sa uzdignutom bradom i gomila statista, članova benda koji su se stalno menjali – bili su to ljudi bez imena i lica, satkani od zgusnutog dima, koji su se poput tog istog dima razređivali i nestajali. Ta kakofonija muzičara diletanata bila je urlik dima. Kafane su bile očevi stadioni. Otac je kod kuće bio drugačiji – spavao je i ćutao. Ili stavljao led na hematome nastale posle kafanskih tuča. Na majčine pridike on bi samo klimao glavom. Ali kada bi mu zapretila odlaskom usprotivio bi se, ali ne sa molbama ili pretnjama, već zagrljajima i poljupcima. Majku bi to uvek razoružalo i odložila bi pakovanje do nekog sledećeg puta. Bila je to ciklična dinamika majčinog i očevog odnosa. A ona, devojčica, čeznula je da njih dve odu od oca. Nije ga zvala otac, tata, tajo, ćale, stari, nije ga zvala čak ni imenom. On je bio samo on. Ode on. Ide on. Evo njega. A onda je počeo rat. Kako je otac zaista stradao niko nije pouzdano znao. Zvanično, poginuo je u ratu.

Rat je bio odgovor na sva pitanja. Ali ono o čemu se ćutalo je da mu je možda presudio ljubomorni muž, da nije vratio dug na kartama, da je platio za dug jezik. Razne priče su kolale, ali jedino što se pouzdano zna je da je otac nađen u nekoj šumi, u barici krvi, sa prostrelnom ranom. Metak je proleteo očevim telom, kao što je otac proleteo njenim, devojčicinim životom.Jedina koja je znala tajnu očevog stradanja bila je upravo ona, devojčica. Znala je da je oca ubila njena, devojčicina, vulkanski snažna mržnja, mržnja koja je lebdela dok nije našla i obujmila nečiju ruku koja je pritisla obarač na oružiju. Dve godine posle očeve smrti, iz zemlje hljeba došla je u zemlju hleba, ostavivši kuću da i dalje počiva na zemlji, oca u zemlji, verujući u nešto daleko iznad zemlje, sa rancem na leđima. Dočekao je hor vršnjaka u izvedbi zvanoj ne kaže se kruh, a ni hljeb, već hleb. Pitala se zašto mama i ona moraju da idu iz zemlje hljeba. Imala je osećaj krivice da je nekim svojim postupkom morala da razočara univerzum. Lakše joj je da ubedi sebe u sopstvenu krivicu nego da poveruje u nepravdu, jer sebe može da promeni – ako je loša biće dobra, a ako je dobra biće još bolja, ali kako da pomeri zvezde? A onda je shvatila: uzrok je otac. Univerzum se potrudio da joj usliši molbe i da oca izbriše gumicom. Devojčica i mama su same. No, svest o hiljadama mrtvih činio je da se pita nije li žrtva prevelika.

Ipak sam ja kriva za sve mrtve, mislila je. Sažaljevali su je, tuđe reči, pogledi i uzdasi govorili su ona nema oca – nisu znali da ga je ubila ona, devojčica.

 

Za P.U.L.S.E Aleksandra M. Lalić

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
trackback