Quantcast

Ulogujte se / Kreirajte profil

Odgovor tišine

Slike bez rama

„ Početak mudrosti je strah od Boga“ – reče jedan mistik

Kada je Dugokosa otvorila kapiju, posle višesatnih Petrovih vozačkih egzibicija, auto je lagano uplovio u Manastirsko predvečerje.

Melanholična i Dugokosa, stojeći pred kovanom  kapijom, preslišavale su jedna drugu o grijesima da ih ne zaborave tokom ispovijesti. Došle su u Manastir da bi se oslobodile, pronašle, duboko u sebe zašle – pred Očima Onoga kome su vjerovale. Obje u gorućoj želji da spoznaju da li Boga uistinu vole, ili se plaše posljedica svoje moguće ne- ljubavi.

Manastir – utočište od svakog zla i poprište najstrašnijih unutrašnjih borbi… Ozbiljan Duhovnik je kanalisani put do Boga…  Očistiti srce, okupati se iznutra, dubinski oprati Dušu, u potrazi za odgovorom veliki je to poduhvat. Polutama, moćna  vanvremenska zvona, miomirisni tamjan i likovi onih što su prije njih uspješno iznijeli Raspeće ne dozvolivši da ih život lukavo prevari. Sve svedeno ka jednom cilju, dostojnom svake pažnje…

Duhovnik i sâm  –  u stalnoj  borbi sa pomislima, sasliša jednu, pa drugu, klimajući glavom u znak odobravanja: smiješeći se, ljuteći se, zahtjevajući, upozoravajući, a prije svega savjetujući ih i voljeći  Hrišćanskom nesebičnom ljubavlju…

covek

A potom Večernja služba i Bdenije…Blijede, zbunjene a ipak tiho radosne, stadoše pred velikom ikonom „ Bogorodice  –  čaše neispijene“, sve vrijeme se trudeći da joj se srcem obrate, nebi li ih čula i utješila pred izvjesni povratak u nepredvidljivi, veliki grad. Plakala je Dugokosa u pomračini vijekova: neko bi rekao pokajanje, neko primalni krik, a neko ludilo! Ali, njena prijateljica, kroz grozdove svijeća, okačenih na “ crkveno nebo” vidjela je ono što se tada jasno prokazivalo: njene suze- vruće, isčeprkane iz lave vjekova, iscrtavale su nove konture lica. Dodirnula ih je prstima, zamišljala njihovu novu ljepotu i netaknuti oblik, njoj potpuno nov doživljaj, poredeći ga sa stanjem preporoda.

Onda je pogledala lica ljudi koji su se odvažili doći u ponoć, iz svojih kilometrima udaljenih kuća. Lica jednostavna i smirena. Dobrota koja je nadvladala muku, bila je iznad svakog pitanja, stanja, kalkulisanja. Ti ljudi, pomalo zbunjeni a mirni, nijesu zaboravili unutršnji drhtaj koji im pokreće duh pradjedovski da dolaze na mjesta koja su im prenošena sa koljena na koljeno, a ipak nijesu bili ni samo Riječi  –  koje su ih navodile na dobrobit međusobnih odnosa. Oni, jednostavno, hoće da govore s’ Bogom, imaju prirodni impuls dobro izgrađene intuicije. Poslije svega će se preseliti u manastirsku trpezariju i uz stare pjesme svojih predaka dočekati prvu sunčevu svjetlost, zato što su život prihvatili onakav kakav jeste,manje ili više surov, ali, bez imalo nadigravanja.

No,kad prestaše suze i ponovo jasno progleda, Dugokosa ne izdrža da svoje dileme iznese jedva čujnim glasom svojoj drugarici: “ Ako postoji Bog kao Ljubav, i ako nam je dao bezuslovnu mogućnost ljubavi prema nekom biću na zemlji koje treba biti Jedno s’nama, gledano Božijim očima, zašto onda ja ne nalazim tu osobu, ne prepoznam je u prolazu, već moje JA poklonim nekom tuđem JA? Ako u vidljivom svijetu ne mogu naći Naše JA, kako ću onda u duhovnom naći to isto  – Božije”?

ktitori

Autor ove slike je Draginja Vlašić, akademski slikar, član LADE, učenica slikarke Zore Petrović, koja ju je, po Zorinim riječima, prevazišla još dok su se u mladosti družile. Henri Mur, kad je boravio u Beogradu, jedino se poklonio pred Draginjinim slikama. Mnogo više je u svijetu poznata neko kod nas. Prošle godine je umrla sa punih osamdeset godina.Slikala je do svoje smrti.

Postavlja se sada samo jedno pitanje, obrati joj se Melanholična: “Imaš li hrabrosti za taj Put?  Meni se čini da ti govoriš da ti je to životna avantura, i nešto mi govori da si ovom ikonom pozvana  na njega”.

“Da, idem između Boga i moga spasenja”, nastavi Dugokosa. “ Ili između strasti, tjelesnosti, i ovozemaljske ljubavi. Prvo mi obezbjeđuje sigurnost spasenja, a drugo potpunu nesigurnost, ali, ipak, ima mogućnosti prvoga. Ovo isto Srce gdje se nalaze prapočetak i kraj, a koje mi je Bog podario, donijeće konačnu odluku, po pravednom Božijem principu slobodne volje”, završi  Dugokosa sa glasnim dilemama.

Melanholična u pomračini trinaestog vijeka, pokraj moštiju Sv.Nikite, odgovori joj :  “Srce? Uf, ja  stalno njega guram prvog , a ono nemože sâmo.  Mnoge filosofije su silazile ka njemu, svako se spuštao do svoje pregrade,no veliko je to carstvo, ali ovaj raspeti Hristos što nas sada gleda može nam omogućiti spuštanje do samog dna”.

Počinje večernja služba i Melanholična umjesto da učestvuje u crkvenim pravilima ne može da obuzda svoj um u jednom pravcu, primjećuje sve manje prostora oko svojih nogu jer se crkva puni mještanima iz okolnih naselja. Stojeći i dalje na istom mjestu, pred ikonom, bila je svjesna da nema nikakvog straha od ne-voljenja Boga. Gledala je u Bogorodicu i vodu, dok su u isti mah izvirala pitanja iz najdubljih ćelija njenog bića. Bezbrojna pitanja kojih se nije plašila. Nije im ni znala odgovor, ali je znala da imaju smisao, da se ne moraju takmičiti ni sa kakvim znanjem, da svako onaj koji hoće život da napravi lakšim izgubi svoju harmoniju, svoju muziku, svoju poeziju, svoju prozirnost. I tada ga beznadežno hvata strah, gladna ljudska nelagoda.

A to veče, sa atmosferom prikupljenih vijekova, Melanholičnoj je potvrđivalo njenu vjeru u mistično. Što se nje same tiče, i njenog uma, nije bilo nikakvih nejasnoća i nelagodnosti, ona je bila kao riba u vodi kad joj se poklope paralelni svijetovi.

Petar, njihov vjerni saučesnik u svemu, bez dubinskih dilema stajao je spokojno pred Gospodom, ni ne sanjajući koji bezdan se otvorio pred njegovim prijateljicama. Jer, da je samo naslutio on bi, već bez pitanja, teološko-psihološki obradio sve njine enigme. Ali, znajući za potencijalnu opasnost one su zavjerenički šaputale, jer je njemu Gospod realniji i od njih samih.

nebo2

Najmističnija osoba u malom društvu, koja ih je i nagovorila da putuju je kum Melanholične. Njegov izgled i ponašanje za nepoznate ljude mogao je samo izazvati pomisao da se radi o nekom duhovniku iz manastira. Međutim za razliku od spokojnog i mirnog Petra te večeri, on se neprimjetno provlačio izmeću ljudi posmatrajući freske, kao da nije posjedovao međuljdski dodir, već samo izvjesnu treperavost…

Po završetku bdenija Dugokosa se naglo prenula iz odsutnosti i predložila prijateljici: “ ‘Ajde malo da se bavimo matematikom, treba nam i to?”. “ A, što baš ovdje, u manastiru” – pitala je Melanholična?  “Zato što treba da se saberemo i oduzmemo, da vidimo ostajemo li u plusu”, jedva čujno izusti Dugokosa. “Dobro”, složi se, uz osmjeh, Melanholična. I  Dugokosa poče da nabraja : ”zbunjene, poluodgovorne, nesigurne, duhovno trapave, karakterno teške, povremeno kukavice, nekad besmisleno hrabre, ipak nijesmo Pontije Pilati…” Melanholična se složila, nije ni znala baš najbolje računati u matematičkim zagradama…

Jasan odgovor da li Vole Boga, ili ga se boje, nijesu dobile. Ali saznale su da suptilna tugaljivost Melanholične, i stalni bunt Dugokose , nijesu preveliki grijeh.

Poslije par dana izašle su kroz istu onu kapiju od kovanog gvožđa, pored malog groblja, izgovarajući poznatu Biblijsku misao: „ Vratićemo se, dobro nam je ovde biti“.Ali čim su zatvorile kapiju udarila ih je stvarnost tako da su i sama Petrova kola poskočila pri prvom pokretu. Vozio je Petar duplo brže pri povratku, sijekući krivine kad god mu se činilo da je bezbjedno. Dugokosa je preklinjala da uspori, ali nije pomagalo. Petar je samo želio da što prije prođe kroz stvarnost toga dana. Znao je da ga već sjutradan u ordinaciji čeka najrealnija moguća racionalnost.

Melanholična se zabavljala gledajući kroz prozor slike prirode. U stvari, prvi put je jasno, na tom putu, spoznala granicu izmeću pojedinih geografskih regija. Šalila se na račun “bonsai” rastinja u Raškoj i valovite, pitome Šumadije. A onda u jednom momentu ugledala je nebo prošarano jako tirkiznom bojom. Pitala je kuma:”Vidiš li ti ovo, znaš li šta je?” On, mističnog izgleda, zadubi se u naučna objašnjenja:- Da, ova pojava po meteorološkim principima može da postoji, ali se viđa vrlo rijetko. Melanholična se samo nasmijala, to je činila kad god je bila srećna.

za P.U.L.S.E   Olga Blažova Gajin – Vlašić

za-novine

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *