Ulogujte se / Kreirajte profil

Paradigma vremenskih perspektiva Filipa Zimbarda

VR_11_06_p11_Zimbardo_headshot

Filip Zimbardo (1933), jedan od najpoznatijih socijalnih psihologa današnjice i najveći popularizator psihologije u svakodnevnom životu, ne prestaje iznenađivati svojom zaraznom kreativnošću i u poznim godinama svog života.

Prije svega, poznat je po Stenfordskom eksperimentu zatvora iz 1971. godine. U podrumu Odsjeka za psihologiju na Stenfordskom univerzitetu, napravio je simulaciju zatvora, tako što je, bacajući novčić, normalne, zrele, stabilne i inteligentne dobrovoljce rasporedio u dvije grupe – ”stražare” i ”zatvorenike”. Kako je vrijeme odmicalo, učesnici ove studije počeli su se ponašati u skladu sa očekivanjima vezanim za dodijeljene im uloge. ”Stražari” su pokazivali i zloupotrebljavali svoju moć i autoritet, uz izraženu nepopustljivost, strogost i sadističke tendencije. ”Zatvorenici” su postajali sve inferiorniji, pasivniji, depresivniji i pokorniji autoritetima (stražarima). Eksperiment je trebao trajati dvije sedmice, ali je prekinut nakon samo šest dana, zbog velikog psihičkog pritiska i trauma koje su obuzimale ”zatvorenike”. Ovim istraživanjem, Zimbardo je potcrtao značaj socijalnih uloga, koje često više utiču na naše ponašanje, nego osobine ličnosti i ostale individualne karakteristike koje posjedujemo. Pružio je još jedan argument u prilog situacionizmu, naspram determinizmu.

Stanford Prison Experiment

Stanford Prison Experiment

Zimbardo je i autor pojma Luciferov efekat, odnosno, proučavao je kako donedavno uzorni vojnici mogu postati vanserijski zlostavljači, ukoliko se nađu u situaciji koja podržava ovakav vid ponašanja, u smislu pokazivanja sile na način da počinitelj doživljava: ponos, zadovoljstvo, kao i osjećaj samopriznanja i samoefikasnosti. U posljednje vrijeme, drži predavanja o tome kako ”loši momci” mogu postati socijalni heroji, odnosno humane, altruistički usmjerene ličnosti. Njegov osnovni recept za to je obrazovni proces, kroz koji se mogu fabrikovati prosocijalni heroji.

The.Stanford.Prison.Experiment.VHSRip.XviD-20R1
Ipak, naučno najrazrađenije polje njegovog profesionalnog rada je paradigma vremenskih perspektiva. Dvije su stvari prethodile ovom teorijskom okviru. Prva je Maršmelou studija, koju je proveo Volter Mišel 1983. godine. Četvorogodišnja djeca su trebala proći jedan jednostavan test (koji je osmišljen tako da ga svi prođu), nakon čega su dobili nagradu u vidu jednog komada određene vrste poslastice (kolača). Međutim, istraživač im je govorio da će on izaći, a ukoliko dijete sačeka njegov povratak (bez da pojede kolač), dobiće dvije poslastice. Oko dvije trećine djece nije odoljelo iskušenju i pojelo je kolač. Sva djeca su praćena sljedećih godina. Otkriveno je da su preostala djeca, koja su mogla odložiti zadovoljstvo, kako bi dobila veću nagradu: postizala bolji školski uspjeh, razvila više samopoštovanje i samopouzdanje, pokazivala veću kooperativnost i nisu upadala u kojekakve nevolje. Dakle, sposobnost odlaganja zadovoljstva povezana je sa zrelošću, stabilnošću i uspješnošću.

Drugi uticaj na paradigmu vremenskih perspektiva je Zimbardovo lično iskustvo. Njegovi preci su porijeklom s juga Italije, podneblja siromašnijeg u odnosu na sjever Italije. U tom području, resursi za život bili su ograničeni, a budućnost neizvjesna. Stoga je trenutno zadovoljenje potreba imalo primat nad odlaganjem (jer sutra možda neće biti onoga što im je dostupno danas). Nadalje, Zimbardo je odrastao u jednom getu južnog Bronxa (ozloglašene njujorške četvrti). Kako su ovdje važili zakoni preživljavanja jačih, te fatalistički pogled na život (naspram samodjelotvornosti), bilo je praktično nemoguće imati osjećaj vlastite perspektivnosti i sigurne budućnosti. Logična posljedica je nerijetka pojava antisocijalnih i rizičnih ponašanja, gdje se težilo prigrabiti status u grupi, uzeti sredstva od drugih, priskrbiti prolazna, ali intenzivna zadovoljstva, jer, opet sutra sve to može biti izgubljeno.

Konačno dolazimo do formulacije vremenske perspektive. To je dominantna tendencija ili stil konstruisanja psihološkog vremena, nastala na osnovu raščlanjivanja ljudskog iskustva na prošlost, sadašnjost i budućnost. Bazirajući svoje teorijsko gledište na mnogim empirijskim istraživanjima, Zimbardo dolazi do pet ”okvira” interpretiranja vlastitih iskustava i doživljaja, odnosno pet konstelacija individualnih vrijednosti, preferencija, navika, stavova i aktivnosti. U pitanju su: negativna prošlost, pozitivna prošlost, fatalistička sadašnjost, hedonistička sadašnjost i budućnost. Ljudi se razlikuju po tome koja od ovih vremenskih perspektiva dominira u njihovom pogledu na sebe, svoj život i svijet. Tačnije, u kojoj mjeri je svaka od njih izražena (zastupljena) u psihičkom i socijalnom životu pojedinca.

RSA-Animate-The-Secret-Powers-of-Time-w-Professor-Philip-Zimbardo-Telling-how-Perspectives-of-Time-Affect-Work.
Osobe kod kojih dominira interpretacija života u skladu sa negativnom prošlošću se često sjećaju neprijatnih događaja i iskustava kroz koje su prošle. Teže da ih potisnu, ali im se, s vremena na vrijeme, javljaju u vidu ponavljajućih misli praćenih negativnim emocijama. Istraživanja pokazuju da su osobe kod kojih je izražena ova vremenska perspektiva sklone: agresivnosti, depresivnosti, anksioznosti, slabijoj kontroli impulsa, razvijanju nižeg samopoštovanja, te stidljivosti i introverziji.

Ljudi koji razmišljaju i ponašaju se u skladu sa vremenskom perspektivom pozitivne prošlosti su: ugodni u društvu, osobe koje za sebe smatraju da su sretne, komunikativni, visokog samopoštovanja, emocionalno stabilni, manje skloni depresiji i anksioznosti. Oni se rado prisjećaju prošlih iskustava, te inspirativno i s čežnjom pričaju o njima. Svjesni su svojih korijena i tradicionalnih vrijednosti, te porodičnih rituala koji su odisali toplinom, intimnošću i familijarnom bliskošću.

Sklonost fatalističkoj sadašnjosti predstavlja pomirenost sa sudbinom i priklanjanje devizi: ”sve će se desiti onako kako mora da se desi, ja sam tu nemoćan išta promijeniti”. U klasičnoj psihologiji, ova ”orijentacija” se zove eksternalni lokus kontrole. Suprotno, internalni lokus kontrole podrazumijeva samodjelotvornost i pojedinačnu odgovornost za vlastiti život. U istraživanjima je pokazano da za fatalističku sadašnjost možemo vezati emocionalnu labilnost, nisko samopoštovanje, kao i sklonost agresivnosti, depresivnosti i anksioznosti.

Untitled
Osobe koje razmišljaju i ponašaju se iz perspektive hedonističke sadašnjosti sklone su: zloupotrebi psihoaktivnih supstanci, neuroticizmu, slaboj kontroli impulsa, traženju uzbuđenja i rizikovanju. Dakle, one će maksimalno uživati u sadašnjem trenutku, ne razmišljajući o posljedicama onoga što urade, niti o vlastitoj budućnosti. S druge strane, to su komunikativne i druželjubive osobe, kreativne i zadovoljne životom.

Na kraju, oni ljudi koji interpretiraju svoju svakodnevicu i žive u skladu sa vremenskom perspektivom budućnosti su socijalno prilagođeni, savjesni, imaju dobru kontrolu impulsa, preferiraju stabilnu i predvidljivu okolinu i aktivnosti, te postižu dobre ocjene u školi/na fakultetu. Ovi pojedinci imaju dogoročne planove, koje uspješno ostvaruju i svjesne su vlastite perspektivnosti.

Zimbardo je predložio mogućnost balansiranja vremenskih perspektiva, gdje pojedinac treba biti svjestan da može korigovati svoju ”vremensku pristrasnost”, na način da snizi dominantne perspektive negativnog predznaka, a češće koristi druge, adaptivnije vremenske perspektive. Odredio je i idealan profil, tj. izraženost svake od njih. Tako, da bi pojedinac posjedovao dobro mentalno zdravlje, bio optimista, otvoren, siguran u sebe i zadovoljan životom, treba imati: ispodprosječnu negativnu prošlost, izraženu pozitivnu prošlost, hedonističku sadašnjost nešto iznad prosjeka, nisku fatalističku sadašnjost i iznadprosječnu budućnost. Zimbardo i njegov kolega John Boyd razvili su i upitnik za mjerenje vremenskih perspektiva, pod nazivom Zimbardov inventar vremenskih perspektiva (ZTPI). Boyd je dodao još jednu vremensku perspektivu – transcendentalnu budućnost, koja se odnosi na to kako neko tumači vlastitu smrtnost: da li kao kraj života (”postoji samo ovozemaljski, materijalni život”) ili odlazak na drugi svijet (”smrt je novi početak”, ”odgovaraću za svoja djela na onom svijetu”). Ova vremenska dimenzija je izražena kod osoba sklonih religioznosti i tradicionalnim/konzervativnim vrijednostima.
Kao što vidimo, Zimbardo je zaista zadužio struku i široku javnost. Vjerujem da nećemo dugo čekati na njegov sljedeći javni nastup sa novom idejom, teorijom ili prijedlogom mjere socijalne politike.

Za P.U.L.S.E  Selman Repišti

Jedan komentar na tekst Paradigma vremenskih perspektiva Filipa Zimbarda

  1. Boris Angelovski

    07/04/2014 at 03:56

    Oni koji su više zainteresovani za ovu materiju informacije mogu pronaći u Zimbardovoj knjizi kao i na sajtu

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *