Ulogujte se / Kreirajte profil

Pjesnik koji je volio grad, kafanu i muškarce

Konstantin Kavafi jedan je od najvećih svjetskih pjesnika modernog doba. U njegovom opsegom malom djelu nema slabe pjesme. Niko ljepše od Kavafija nije pjevao o svom gradu, o bilo kojem gradu…

Biblijska Knjiga Psalama kaže da je Bog čovjeku dao sedamdeset godina života (The days of our years are threescore years and ten; tako veli kanonska verzija kralja Jamesa). Možda i najčuveniji stih cjelokupne svjetske poezije aludira na ovo mjesto. Kad Dante na početku Božanstvene komedije kaže Nell mezzo del camin di nostra vita (što će reći: Na pola našeg životnog puta), on cilja na svojih trideset pet godina i njihov odnos spram pretpostavljenih sedamdeset. Malo je ipak ljudi koji žive tačno (tačno!) sedamdeset godina. Jedan od njih bio je Konstantin Kavafi. Rodio se dvadeset i devetog aprila 1863., a umro je dvadeset i devetog aprila 1933. godine. Živio je sedamdeset godina, a – ako parafraziramo naslov njegove znamenite pjesme – Bog ga je napustio tačno na njegov sedamdeseti rođendan.

kavafis

Konstantin Kavafi je 1924. godine napisao kratku autobiografsku bilješku za književni časopis Nea Tekhni:

“Iz Carigrada sam porijeklom, ali sam rođen u Aleksandriji – u jednoj zgradi u ulici Serif; napustio sam je jako mali, i dobar dio svog djetinjstva proveo sam u Engleskoj. Kasnije, kao odrastao čovjek, posjetio sam opet ovu zemlju, ali se nisam dugo zadržao. Živio sam i u Francuskoj. Kao mladić proveo sam dvije godine u Carigradu. Već je mnogo godina kako nisam bio u Grčkoj. Moje posljednje zaposlenje bilo je mjesto službenika u jednom vladinom birou u sklopu Egipatskog ministarstva javnih radova. Znam engleski, francuski, i malo italijanski.”

Konstantin Kavafi nije bio osobito plodan autor: napisao je tek nešto više od dvije stotine pjesama, a za života nije objavio ni jednu jedinu knjigu. Svakodnevicu pjesnika Kavafija opisat će pjesnik Brodski (u eseju Pjesma klatna) na sljedeći način: pričao je po kafanama, igrao karte, kladio se na konje, posjećivao homoseksualne bordele i ponekad išao u crkvu, a sam će Kavafi u jednoj pjesmi reći: Po tavernama i bordelima se vučem.

assets_LARGE_t_420_54210002

Da, treba i to reći, Kavafi je bio homoseksualac i njegovo je bavljenje tom temom bilo avangardno i za današnje poimanje. Brodski je i o ovom pitanju napisao neke nezaboravne redove. Homoseksualna psihologija, kaže Brodski, kao psihologija bilo koje manjine, očevidno je psihologija nijansi i dvosmislenosti. Malo potom, međutim, slijedi rečenica: “Ono što je u umjetnosti bitno nisu, naravno, čovjekove seksualne sklonosti, već ono što se od njih napravi.” A Kavafi je u umjetnosti, u poeziji, napravio zbilja mnogo.

Njegov odnos sa svojim Gradom, sa Aleksandrijom, postat će paradigmom odnosa pjesnika i Grada. Kavafi će učiniti da zaboravimo Shelleyevu tezu da je veliki grad pakao, a naučit će nas da nam je naš Grad, pa bio on ma koliko mali ili veliki, dom, utočište i raj na zemlji. Kavafijeva ljubav spram Grada nije, međutim, jeftino glorificiranje svega dobrog i preskakanje svega lošeg. Ne, Kavafijeva ljubav prema Gradu ima okus sudbine i nužnosti. Pjesme kakve su Grad te Na istom mjestu su takve melankolične himne gradu, nezavršene ode nesavršenom mjestu, nedokončane hvalnice, što bi rekao Aleš Debeljak. Ta Kavafijeva ljubav prema Gradu je onaj pravi metafizički patriotizam koji nema veze sa posljednjim utočištem hulje. Prepoznao je to i ponajveći moderni pjesnik engleskog jezika Whystan Hugh Auden kazavši da je Kavafi jedan od onih vrlo rijetkih pjesnika koji mogu da pišu patriotske pjesme, a da one ne budu dosadne i nametljive. Taj isti Auden ima kratku pjesmicu u kojoj kaže da je pjesnikov cilj da bude lokalan poput sira, no da bude cijenjen drugdje tj. svugdje. Takav je Kavafi: sav lokalan, sav aleksandrijski, a opet svjetski. Kavafi je zapravo učinio da se Aleksandrija danas po njemu prepoznaje jednako kao i po Aleksandru Makedonskom. Zato ni Lawrence Durrel nije mogao napisati Aleksandrijski kvartet bez ovog pjesnika kao dobrog duha cijelog djela.

Itaka_Copyright_Carmen_Ezgeta

Ja sam pjesnik starosti, govorio je Kavafi. I zbilja, najčešći junak Kavafijevih pjesma jest samotna starija osoba. Kavafi je sam sebe smatrao i historijskim pjesnikom, no njegove su pjesme također ljubavne. (Kavafi izjednačava čulnost i historiju i tako priča priču o Erosu kao vladaru svijeta – kaže Brodski.) Ovaj će nas pjesnik naučiti da je ljubav – ljubav, i da je za kvalitet emocije svejedno veže li se ona za osobu istog ili suprotnog spola, pa čak i to veže li se za nešto treće, za grad, recimo. Tako na svom posljednjem albumu Ten New Songs Leonard Cohen ima pjesmu Alexandra Leaving, koja je gotovo doslovan prevod Kavafijeve pjesme Bog napušta Antonija: Grad Aleksandrija postane žena Aleksandra i tako dobivamo predivnu, posve klasičnu, ljubavnu pjesmu.

Isto tako, pjesma u kojoj Kavafijev lirski subjekt (muški!) pati za Tamidom, tim divnim mladićem, savršeno dobro, mutatis mutandis, opisuje emociju patnje za voljenom ženom ili nostalgije za rodnim gradom. Ima još emocija koje Kavafi savršeno pjesnički sažima. Zna pisati o dosadi kao neizbježnom pratiocu sreće i ispunjenosti (pjesma Dosada), a u pjesmi Ahilejevi konji tragičnost smrti prikazuju plačem besmrtnih konja nad mrtvim tijelom Patroklovim. Nisu mu također strane ni pjesme zasnovane na svojevrsnoj političkoj simbolici. Jedna od takvih pjesama jest i Čekajući barbare, u kojoj cijeli grad nestrpljivo čeka barbare koji će ga razoriti, dok se građani u sumrak razočarano povlače jer barbara nema, a oni su – kaže se u pjesmi – ipak bili neko rješenje. Barbari ne dolaze kad ih se očekuje, to Kavafi zna, kao što i T.S. Eliot zna da svijet ne svršava praskom, nego cviljenjem, no sam čin mirnog iščekivanja barbara znači da je sve već ionako otišlo k vragu. “Čitanje Audena je jedan od rijetkih načina (ako ne i jedini) koji postoji da se čovjek osjeti pristojnim” – zapisao je Brodski. Mogli bismo u parafrazi kazati kako je čitanje Kavafija jedan od rijetkih načina da se čovjek odbrani od barbarizma.

kavafis865

Kavafi je bio hrabar pjesnik, pjesnik što nije učestvovao u takozvanom književnom životu, a stvorio je književno djelo koje živi; pjesnik koji se nije zanosio modama vremena, a stvorio je djelo i suvremeno i svevremeno; pjesnik koji je svijet sveo na jedan grad, a od tog je grada napravio svijet.

Muharem Bazdulj

Izvor

Konstantin P. Kavafi, koji se sada smatra jednim od najvećih pjesnika koji je pisao na modernom grčkom jeziku, iako je bio priznat u rodnom gradu za vrijeme života, postao je šire priznat tek poslije smrti. Rođen je 1863. god. u porodici grčkih trgovaca u Aleksandriji, vodio je prilično neinteresantan život. Tokom 1872., dvije godine nakon što je smrt oca uticala na smanjenje porodičnog bogatstva, otišao je za Englesku sa dijelom porodice i ostao tamo od devete do šesnaeste godine. Vratili su se u Aleksandriju, ali ih je bombardovanje grada od strane Britanaca dovelo u Konstantinopolj 1882. godine, gdje Kavafi ostaje do 1885. kada se vraća u rodni grad i zapošljava u civilnoj službi. Rijetko ga je napuštao do kraja života, iako je putovao u Francusku i Englesku 1897. i u Grčku 1901., 1905. i 1932. godine.

1neb49a

Kavafijeva majka je umrla 1899. godine i 1907. se preselio iz porodične kuće sa bratom Polom u stan u ulici Lepsius. Kasnije je živio sam. U svom zapuštenom stanu, Kavafi je dočekivao goste i učestvovao u aleksandrijskom književnom životu. I zaista, u seriji romanu Lawrence Durrella “Aleksandrijski kvartet”, on predstavlja glavnog pjesnika u gradu.vKavafi, zaradivši dosta para na berzi, penzionisao se 1922. godine iz Ministarstva za navodnjavanje, gdje je radio od 1889.

Kavafijeva poezija se može podijeliti u tri glavne kategorije: istorijska, filozofska i erotska, iako ima mnogo preklapanja – neke od njegovih istorijskih pjesama su erotske i obrnuto. Kavafijeva poezija se u jednom dijelu sastoji od priče o coming-outu, iako nedostatak detalja ne dozvoljava da se svrsta u poeziju priznanja. U svojim dvadesetim i tridesetim pokušao je, neuspješno, da piše heteroseksualnu ljubavnu poeziju, ali je sa četrdeset počeo da se osjeća komotnije u temama o ljubavi među pripadnicima istog pola i napisao je oko 50 pjesama koje su od njega načinile značajnu inspiraciju gej i biseksualnim piscima. Opus od 154 kratke pjesme za koje je Kavafi želio da budu sačuvane objavljen je 1935. godine, dvije godine nakon njegove smrti; ovaj centralni dio njegovog rada nastao je između 1896. i 1933. Tokom života, objavljivao je poeziju u periodičnicima i pravio je knjižice drugih pjesama koje je dijelio svojim prijateljima. Pored toga, postoje 33 pjesme napisane od 1884. do 1896. i još 63 koje nisu objavljene tokom njegovog života. Ipak one ne doprinose mnogo njegovoj reputaciji kao pjesnika, jer je bio poznat kao oštar kritičar svog rada.

v

Umro je od raka grla 1933. godine.

 images (2)

Jedan komentar na tekst Pjesnik koji je volio grad, kafanu i muškarce

  1. Душко Јевтовић

    22/11/2016 at 12:39

    Подсећање на велике песнике је отварање врата у души за улазак вечности, јер је она откривена и сачувана у њиховим стиховима.
    Један од њих је и Кавафи, песник који осваја тихо и неприметно, стиховима у којима клија истина, која наставља да расте и грана се у нама.
    Уметност је откривање непролазног у пролазном; песник је “спона између коначног и бесконачног, извор кроз који се вечност улива у овај свет” (цитат из књиге “Хвалоспеви смислу”, Душко Јевтовић, 2013, Графика “Јуреш” Чачак).
    Кавафи нас враћа исконској чистоти бића, неупрљаној наслагама лажи и зла.
    Ми носимо “недоличну одећу” коју навлачимо на себе робојући грубој колотечини живота, али постајемо дивни када ту одећу, повремено, скинемо, како је написао Кавафи у једној песми.
    Он нам помаже да будемо онакви каквим нас је Бог створио.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *