Ulogujte se / Kreirajte profil

“Pokoravanje” Uelbeka – roman o pokorenoj Evropi, ali i našoj bliskoj budućnosti

Pariz oko 2020. godine. Po ulicama, s rubova grada čuje se fijuk metaka i povremene eksplozije. Zapaljeni i prevrnuti automobili sasvim su običan prizor. Građani su se već navikli. Ni televizija, na kraju drugog mandata Francoisa Hollandea, o takvim epizodama više ne izvještava, kako ne bi poticala mržnju ekstremne desnice Marine Le Pen prema muslimanskoj populaciji. U prvom krugu parlamentarnih i predsjedničkih izbora Marine Le Pen vodi sa 33 posto glasova, a Muslimanska braća i Socijalisti bore se za ulazak u drugi krug svaka s oko 22 posto glasova i neznatnom prednošću Muslimanske braće. U igri su još i razni “identitetski pokreti” – kao predmet koalicijskih potkusurivanja.

Houellebecq_796604S1

Michel Houellebecq u Zagrebu 2006. godine Neja Markičević / Cropix

Neželjena reklama

“Bila je tu i ta predizborna kampanja”, piše Houellebecq. “Muškarce zanimaju politika i rat, ali ja sam slabo cijenio te izvore razonode, bio sam političan koliko i toalet-papir, i to je bez sumnje bila šteta. Kandidat lijevog centra, recimo, biran je u jednom ili dva mandata, ovisno o njegovoj karizmi, da bi mu potom treći mandat uskratili iz nejasnih razloga; tada bi se stanovništvo zasitilo tog kandidata i, općenito lijevog centra, u prvi plan bi izbio fenomen demokratske smjene, i birači bi na vlast doveli kandidata desnog centra, koji će također, ovisno o njegovoj naravi, ostati jedan ili dva mandata. Zapadne zemlje bile su izrazito ponosne na ovaj izborni sistem, koji je u biti bio samo podjela vlasti između dvije suparničke bande, a ponekad bi stvari otišle toliko daleko da se povedu i ratovi kako bi se taj sustav nametnuo zemljama koje prema njemu ne iskazuju jednako oduševljenje.”

Čuli ste već. Knjiga “Soumission” (Pokoravanje) sjajnog francuskog pisca Michela Houellebecqa objavljena je točno na dan masakra karikaturista Charlie Hebdoa, s njegovom karikaturom na naslovnoj stranici.

Ni najbolji marketinški agenti nisu mogli smisliti bolju reklamu. Houellebecqova knjiga nije samo provokacija. Ona nije ni obična sarkastično-satirična antiutopija Francuske u neposrednoj budućnosti. Jer postoje brojni razlozi zbog kojih su na spomenutim predsjedničkim izborima pobijedila Muslimanska braća i njezin “umjereni” vođa Mohammed Ben Abbes. Neposredni je razlog, naravno, nesposobnost socijalista. I muslimanska se politika promijenila.

“Prvi pokušaj islama da zauzme mjesto na političkoj sceni, Partija muslimana Francuske, ubrzo je propao zbog neugodnog antisemitizma njezinog vođe. Izvukavši pouke iz ovog poraza, Muslimansko je bratstvo vodilo računa da sačuva umjerenu poziciju, pa su i palestinsku stvar podržavali isključivo umjereno, i održavali srdačne odnose s vjerskim židovskim vlastima.

Temeljni okvir

hellS1_749171S1

Michele Houellebecq AFP

Po uzoru na muslimanske stranke u arapskim zemljama – ovaj model je, uostalom, u Francuskoj već primijenila Komunistička partija – i političko djelovanje u onom pravom smislu riječi prenijelo se na gustu mrežu omladinskih pokreta, kulturnih ustanova i dobrotvornih udruženja.”

Ali za pobjedu Muslimanske braće očito su postojali i brojni dublji razlozi. Strah od “ekstremne desnice”. Multikulturalizam. Nezaposlenost i pad tržišta nekretnina. Tu je i ta stvar sa seksom i brakom – sa ženama i demografijom. I naposljetku, i možda najvažnije: temeljita nesposobnost Europljana da stvore ili brane vrijednosti i sadržaje koji čine identitet. Identitet Francuske u romanu sveo se na kulinarske đakonije i ispijanje alkoholnih specijaliteta. A prema ostalim bitnim pitanjima vlada beskonačna ravnodušnost.

Spomenuta dijagnoza temeljni je okvir svih Houellebecqovih romana. U ovome posljednjem, najprovokativnijem, glavni je lik profesor komparativne književnosti na Sorbonni.

“Sveučilišne studije književnosti, kao što znamo”, piše Houellebecq, “ne vode praktično ničemu, osim u slučaju onih studenata koji su najtalentiraniji da i sami postanu sveučilišni profesori književnosti – tu smo, sve u svemu, suočeni s prilično komičnom situacijom u kojoj je jedini cilj sustava – vlastita reprodukcija, uz postotak otpada od preko 95%…

I što onda rade diplomirani komparatisti?

Mlada djevojka koja konkurira za radno mjesto prodavačice kod Celinea ili Hermesa, po prirodi bi stvari, na prvome mjestu trebala voditi računa o svom izgledu; ali diploma ili master u oblasti suvremene književnosti mogli bi joj dobro doći kao svojevrstan as iz rukava, koji poslodavcu osim praktične osposobljenosti kandidatkinje jamči da ona raspolaže izvjesnom intelektualnom agilnošću zahvaljujući kojoj bi eventualno mogla napredovati u karijeri – pri čemu, između ostaloga, treba imati u vidu i činjenica da je književnost, kao takva, uvijek podrazumijevala određenu pozitivnu konotaciju u sferi industrije luksuza….

A što se kolega tiče… Bio sam frapiran mlitavošću svojih kolega. Za njih kao da nikakvog problema nije ni bilo, nikakvog razloga za brigu oni nisu vidjeli… Oni koji se domognu statusa sveučilišnog profesora ne mogu više ni zamisliti da bi ikakav razvoj političkih događaja mogao i najmanje utjecati na njihove karijere; oni su se osjećali apsolutno nedodirljivim…”

Profesor u samostanu

Houellebecq_449155S1

Michele Houellebecq SIPA

Houellebecqov junak stručnjak je za samo jednog, razmjerno opskurnog pisca –Joris-Karla Huysmansa. Huysmans je zanimljiv međutim, jer je i on, poput glavnog junaka romana, pred stotinjak godina tražio utočište u tradiciji – u katoličanstvu. U vrijeme nereda u Parizu Houellebecqov profesor ponavlja njegovu potragu. Odlazi u samostan kraj Poitiersa, a u Rocamadouru, u središtu francuskog katoličanstva, pred crnom Madonom kojoj su se klanjali brojni francuski kraljevi i sveci, traga za nečim – nekom objavom. Ali ne zbiva se ništa.

U međuvremenu, u Parizu, zbog pobjede muslimana, uvode se nova pravila. Na fakultetima mogu predavati isključivo muslimani. Houellebecqov antijunak mora odlučiti: prelazak na islam ili umirovljenje. Sorbona je (kao i Oxford) postala franšiza u vlasništvu katarskog ili nekog sličnog kralja. Obavezna je samo osnovna škola, a za ostatak obrazovanja ljudi se brinu sami. Ali sve-u-svemu ljudi su zadovoljni. Kriminal je drastično pao. Otkako je Francuska muslimanima postala prijateljska zemlja tržište nekretnina i ekonomija općenito – cvjeta. Dobro posluju čak i prodavaonice donjeg rublja, jer se muslimanke, za razliku od europskih žena, koje nakon posla padaju u stupor, žele uljepšati za svog dragog. Čak i ta stvar s poligamijom i naručenim ženidbama savršeno funkcionira.

Veličanstveni poredak

e86752b22b4e55dd8c9d094d791d182fb1a227cd

I premda mu prerana penzija osigurava luksuzan život (jer ni muslimani ne podcjenjuju potencijal profesora da se bune), Houellebecqova junaka negdašnji kolega i sadašnji rektor zadužen za propagiranje islama, nagovara da se vrati na sveučilište. Odluka je pala: Oko mene zavladat će tišina. Slike zvijezda, supernova, spiralnih maglica prolazit će mi kroz glavu; malo-pomalo, i ja ću stupiti u veličanstveni svemirski poredak. A zatim ću smirenim glasom izgovoriti formulu koju sam naučio fonetski: “Aš-hadu an la ilaha ila lahu va aš-hadu ana Muhamadan rasululahi.” Što točno znači:

“Svjedočim da nema nijednog drugog božanstva do Boga, i da je Muhamed prorok njegov.”

I onda će sve biti gotovo; ja ću od toga časa biti musliman. Nekoliko mjeseci kasnije vratit ću se predavanjima i, naravno, studenticama – lijepim, pokrivenim, stidljivim. Svaka od njih, ma koliko lijepa, radovat će se i biti ponosna ako izaberem upravo nju, i bit će joj čast da sa mnom dijeli krevet. One će biti dostojne ljubavi; a ja ću im, sa svoje strane, uspjeti pružiti ljubav.

Houellebecqov roman pokazuje kako “pokoravanje” uopće nije strašno, kako je ono logična posljedica europske nesposobnosti i praznine demokratskog, multikulturalnog načina života, neobaveznosti seksualnosti i države koja se o svemu brine. Pokoravanje je logičan korak i onim drugim – neakademskim građanima, bivšim špijunima na primjer, i pogotovo ženama koji u njemu vide smiraj od svakodnevnih poslovnih turbulencija.

Čak i nama, miljama udaljenim od trenutnih francuskih briga, roman pruža sliku neposredne budućnosti, tek neznatno pomaknutu stvarnost. Jer niti je Ben Abasova francuska pobjeda kraj uspostave novoga carstva, niti je francuska dijagnoza trenutnoga stanja – isključivo francuska.

Autor: Darko Polšek

Jutarnji list

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *