Poslednji tango u Parizu – lični ples kroz film

Mesecima sam odlagala pisanje ovog teksta, nadajući se da ću kada ga konačno budem pisala moći da odvojim lične od objektivnih utisaka. Odustala sam shvatajući da je ono što filmu Poslednji tango u Parizu daje posebnu draž upravo način na koji obavezuje na ličnu identifikaciju, bilo sa akterima, bilo sa destruktivnom strašću koja raspiruje maštu, bilo sa tragedijom utkanu u samo srce ovog kinematografskog dragulja.

50333.1020.A

Bertolučijeva (Bernardo Bertolucci) umešnost u ovom filmu dolazi do izražaja već kod prvih kadrova Pariza i prenošenja istovremeno veličanstvene i otužne atmosfere u kojoj Paul (Marlon Brando) ispušta očajan krik na ulici, dok kraj njega prolazi predivna Žana (Maria Schneider), za trenutak se osvrćući, a potom nastavljajući svojim putem koji, neočekivano, zavrsava na istom mestu na kom i Paulov – u trošnoj hotelskoj sobi Pariza koja tek čeka da joj se, kroz njihovu zajedničku strast, glad i očaj, udahne duša.

Atmosfera sa slika Frensis Bejkona (nestvarne, narandžaste, istovremeno hladne i tople nijanse) i muzika Gata Berbijerija samo daju na težini ovoj priči u kojoj se, čas nežno i stidljivo, čas gotovo posve napadno, upoznajemo sa ličnošću i životnim pričama glavnih likova: Paul je sredovečan muškarac, menadžer hotela, čija je supruga skončala na tragičan način – samoubistvom, te on depresivan luta ulicama Pariza. U hotelu nailazi na Žanu – dvadesetogodišnju Francuskinju iz ugledne porodice koja traži stan jer će se za dve nedelje udati za mladog filmskog reditelja Toma (J. P. Leud).

20110502212055

Sam Bertoluči opisao je Paulov lik “mužjackim”, a Žanu kao “muški san”. Pa ipak, više od ovih opisa kojima su pre akcentovane njihove polne karakteristike nego sami karakteri, u ova dva glavna aktera oslikava se težina života i to ona koja, kroz seksualni, a neobavezujući čin, teži lakoći – i to sve dok ne stigne do one oličene u nazivu poznatog Kunderinog romana.

Prvi korak ka toj (nepodnošljivoj) lakoći jeste seks u koji Paul i Žana stupaju; dva stranca slučajno zatečena na istom, pustom mestu, to lagano približavanje što podseća na ono koje se da stresti u životinjskom svetu, kada, njušeći se, prilaze jedna drugoj, to gubljenje ličnog prostora i stapanje nakon kog soba trošnog hotela u Ulici Žila Verna ječi od praznine.

lasttango_14

Poslednji tango u Parizu nazvan je još i poslednjom pornografskom bajkom, ali seks je u ovoj priči tek oruđe samodestrukcije u rukama dva glavna junaka koji pokušavaju da pobegnu od sebe i sveopšteg besmisla kroz konstantno stapanje koje nikako nije ono stapanje dušom u kom se brišu granice sopstva, već takvo da je u njemu važno tek prosto se izgubiti za čas, dok duša zveči kao prazna školjka.

tumblr_l99hr6Om7K1qbosqpo1_500

Snažan lični pečat koje je Brando dao ovom filmu postaje još upadljiviji ako se uzme u obzir da je većina dijaloga ovde upravo Branova improvizacija. (Poznato je veličanstveni glumac nije voleo da pamti čitave dijaloge, te ih je i za potrebe Tanga imao ispisane po papirićima – razbacanima po prostoru (koje je kamera nastojala na ne uhvati), ali granica je, pak, bila pređena kada je zatražio da mu monolog u sceni sa mrtvom suprugom bude ispisan upravo na njenom telu.)

Ono na šta se, sa ponovnim ličnim uplivom, osećam obaveznom da se pozovem kada je reč o ovom filmskom biseru nepravedno okarakterisanom kao, najpre, izuzetno eksplicitnom i kontraverznom, jesu zlatne reči Henrija Milera koji je razliku između pornografije i umetnosti video upravo u (ne) postojanju erekcije: Ukoliko penis visi – to je umetnost, u suprotnom je pornografija.

Istina je da Bertolučijev Tango uzbuđuje um do granice ejakulacije i rastužuje dušu do samog plača, ali Tango nikako nije priča o razuzdanom seksu dvoje stranaca, ili može biti, ali tek nakon što se doživi kao priča o, istovremeno, veličanstvenoj i užasavajućoj destrukciji, o gubljenju i preispitivanju sopstvenih i tuđih granica, o besmislu, o strahu da se pustimo, snazi koja treba da nastavimo i, najzad, ovo pomalo i jeste film o Marlon Brandu.

tumblr_m364yiM7M01qeyv3fo1_500

Izuzimajući scenu seksa s početka filma i onu sa maslacem, do koje ćemo kasnije doći, u Tangu se između Paula i Žane vidi pre emotivno nego fizičko zbližavanje: scena u kojoj sede na podu, na ogromnom dušeku, isprepletenih udova, licima okrenuti jedno ka drugom, zagrljeni – zapravo je nežna i romanticna, možda za trenutak i uklopiva u onu sintagmu o poslednjoj pornografskoj bajci. Paul je, pak, prekida (ili nastavlja?) još jednom podsećajuci Žanu kako ne treba da znaju ništa jedno o drugom, a posebno ne imena. Uveravajući je da je, da bi se jedno drugom radovali u prljavom, a intimnom pariskom hotelu, neophodno da zaborave sve izvan tih zidina, i on sam za trenutak i sumnja u mogućnost da ispuni sopstveni zahtev, pa ipak, čini mu se neophodnim kako bi se od besmisla zaštitio bar mrvom smisla – na grudima mlade francuskinje koja ga, verovatno samo naizgled, ne obavezuje ni sa čim i ne traži mu ništa osim telesnosti u kojoj joj se daje. Njihova fizička ljubav poprima nešto dublju i romantičniju formu, kada joj Brando priča o svom detinjstvu, o majci i ocu, o kučetu koje se gubi u žitu (ova priča zaista je i pripadala Brandovom životu). Marija mu, ozarena, govori kako ga je prešla i konačno navela da priča o sebi, ali već u narednoj sceni, dok još uvek govori, Brando prestaje da je sluša i vraća se svojoj ledenoj tišini, a Marija ponovo postoje devojčica kakva je u svojim pričama koja, u uzanim farmericama, potpuno obnaženih grudi, zavlači ruku u svoje međunožje i dotiče se. Dok oboje ignorišu prisustvo onog drugog, Brando na podu plače, a atmosfera je gorka i teška.

Tango (1)

Upravo su osećaj te težine i ukus gorčine ono što je obeležilo Tango, pre nego romantična atmosfera Pariza ili razudana romansa ovog filmskog para. Uopšte, u Bertolučijevim filmovima (kasnije i u “Sanjarima”) vidimo jedan drugačiji Pariz – onaj koji pritiska grudi, koji stvara težinu, trošan i razbucan, ali zanosan u svojoj nelepoti.

Njihova veza nastavlja da se razvija uporedo sa Paulovim očajem, koji najpre biva gotovo neprimetan (u sceni u kojoj je sa Žana u kupatilu, dok se on brije, a ona obnažena još jednom pokušava da mu govori o sebi i sazna nešto o njemu), a potom raste do granica sadizma oličenog u slavnoj sceni sa buterom. Ova, zapravo nebitna, scena (u kojoj Brando uzima puter i primorava Šnajderovu na analni seks), kasnije je, na žalost ili na sreću, postala jedna od onih koje su proslavile Tango, a u prvobitnom scenariju nije ni postojala, već ju je sam Brando spontano osmislio i predložio Bertoluciju i Šnajderovoj.

“Marlon mi je rekao: Marija, ne brini, to je samo film. Iako je to što je radio bila samo gluma, u toj sceni sam istinski plakala. Osećala sam se tako poniženo i, da budem iskrena, pomalo silovana od strane obojice – i Branda i Bertolučija. Na kraju, Marlon me čak nije ni pozvao da me uteši ili da mi se izvini. Srećom, sve je snimljeno iz prve.

tumblr_l9c46cUKDY1qdocvao1_500

Dodala je i da je to jedina stvar koju nije trebalo da uradi i koja joj je uništila život. Kasnije je i sam Bertoluči tvrdio kako smatra da je ona tada bila previše mlada da razume šta se radi, te da joj je ovim filmom ukrao mladost. Marija je u jednom od kasnijih intervjua pricala i o tome kako ju je snimanje Poslednjeg tanga u Parizu zauvek obeležilo.

“Snimila sam 50 filmova u karijeri i Poslednji tango u Parizu je star 35 godina, a to je jedini film o kojem me svi ispituju. Marlon je bio sramežljiv u vezi svog tela, a meni golotinja tada nije predstavljala problem jer sam mislila da je to lepo. Ljudi su me identifikovali sa devojkom iz toga filma, a to uopšte nisam bila ja. Bila sam tužna jer su me doživljavali samo kao seks simbol, a ja sam htela da me prepoznaju kao glumicu.”

Neosporno je da je ova scena doprinela istovremeno mračnoj i fantastičnoj atmosferi Tanga, ali ono bez čega on ne bi bio isti, svakako jesu i divne obline Šnajderove. Sa spontanošću kakvu su mogle da nose samo njena mladalačka naivnost, Bertolučijeva umešnost i Brandovo glumačko umeće, ali i umeće imrpovizacije, Tango je dobio i na lepšavoj, skoro pa naivnoj golotinji.

Ovo filmsko dostignuće odmah po prikazivanju “prodrmalo” je cenzore i, očekivano, diglo ogromnu prašinu. U Italiji je bio zabranjen od 1972. do 1986., a pre par godina se konačno pojavila i integralna verzija duga celih 290 minuta . Ostale verzije koje su se pojavljivale bile su različite – od “originalne” od 132 minuta, preko one od 126 minuta koja je prikazivana u bioskopima u Jugoslaviji, pa do kraćih. U nekim zemljama išlo se toliko daleko da su rolne filma bile spaljivane.

Koliki skandal je izazvao razbarušeni Tango možda najbolje govori podatak da je Bertoluči zbog njega završio i na sudu u svojoj rodnoj Italiji, uz optužnicu da snima ilegalnu pornografiju. Pa čak i kada je optužnica bila odbačena, Bertoluči je na pet godina bio lišen svih građanskih prava. Bez obzira na to sto je film bio zabranjivan zbog svoje eksplicitnosti, pojedini analitičari i sociolozi pisali su kako se Bertoluči ovim filmom predstavio kao prorok pošasti novog milenijuma – bezosećajnosti.

last-tango-in-paris-01-470-75
Vrlo je verovatno da će istinskom ljubitelju kinematografije, od svih scena iz Tanga ostati kao najdramaticnija i najdominantnija upravo ona u kojoj Paulov očaj kulminira, bivajući gotovo potpno stvaran i opipljiv dok u sceni bdenja sedi u prostoriji kraj preminule supruge i govori tragičan monolog. Njegova gluma ovde biva neverovatna, a težina koju scena nosi može da se opipa prstima. U ovoj sceni Paul, konačno, više nije samo hladan, potentan mužjak koji odbija bliskost sa svojom mladom ljubavnicom, onaj koji se, kao na čas, prikazuje gordim i gorkim iz nepoznatog razloga. Ovde se, konačno, istinski slama. I slama gledaoca.

“Mozda bih stanju da razaznam univerzum, ali istinu o tebi – nikada. Ko si, dođavola, ti uopšte i bila?”

U sobi je mračno, a njegove reči variraju od tugaljave nežnosti, preko besa, gde se već lomi, dok je optužuje za njene prevare, pa sve do potpunog očaja zbog njenog samoubistva. Dok ovaj napušta sobu brišući suze, gledalac ostaje razbijen.

lasttango_10

Kako sam Tango prvi put pogledala sa svega šesnaest godina, scena koja mi je ostala kao posebno draga, bila je ona u kojoj Žana u venčanici, mokra, utrčava u hotel, i govori Paulu da je zaljubljena.

– Znaš zašto sam zaljubljena u njega?
– Ne mogu da dočekam da čujem!
– Zato što on zna kako da učini da se zaljubim u njega.
– Ti hoćeš  da te taj koga voliš čuva i brine o tebi… 
– Da.
– Hoćeš zlatnog, sijajućeg, moćnog ratnika, da izgradi tvrđavu u kojoj ćeš se sakriti, tako da nikad ne moraš da se bojiš, da se osećaš usamljeno ili prazno. To je ono što želiš?
– Da.
– Pa, nikad ga nećeš naći.
– Ali ja sam našla tog čoveka!
– Onda neće proći mnogo, pa će ti on tražiti da mu sagradiš tvrđavu od svojih sisa, i pičke, i svoje kose i osmeha i načina na koji mirišeš. Mesto gde će se on osećati dovoljno komotno i sigurno, tako da može da obožava ispred oltara sopstvenog kurca. 
– Ali ja sam našla tog čoveka. 
– Ne, ti si sama. Ti si potpuno sama. I nećeš moći da se oslobodiš osećaja samoce dok ne pogledaš smrti pravo u lice. To zvuči kao neko romantično sranje… Dok ne odeš pravo u dupe smrti. Pravo u dupe! Dok ne nađeš matericu straha. I onda možda… možda ćeš onda moći da ga nađeš. 
– Ali ja sam našla tog čoveka. On je ti! Ti si taj čovek.

Ovaj, iako težak, ipak romantičan bljesak koji se dogodi trenutak pre nego što Paul govori sa svojom mrtvom suprugom, i još nekoliko minuta pre scene u kojoj oboje bivaju posve izbzumljeni – i jedno od drugog i od sveta koji ih okružuje, taj čak nežan bljesak, uspeva, dakle, da, tada već mutne, nijanse sa Bejkonovih slika ponovo načini potpuo toplima i vrati ih u prljavu sobu hotela u, ironicno, gradu svetlosti.

ultimo155

Glavni akteri su za trenutak vraćeni svojim, odvojenim, životima (Paul – u sceni sa preminulom suprugom, a Žana dovodi Toma u hotelsku sobu, u kojoj bi, ubuduće, trebalo i da žive), tek da bi se već u narednoj sceni sreli na ulici i nastavili svoju, tada već potpuno dramatičnu, priču i to po Paulovom receptu:

– Gotovo je!
– Da, gotovo je i onda počinje ponovo.

PDVD_071

PDVD_074

aaLwXxquPr089xduOXUcQ3ZWo1_500

 Ubrzo su u kafeu gde prisustvuju poslednjem tangu. I sopstvenom.

U ovoj sceni, Brando je ponovo onaj kakvog su ga žene volele i sanjale: beskrajno šarmantan. Njegova filmska partnerka je, pak, uplakana, potpuno dotučena njihovom romansom i želi da ode. Muzika koja atmosferu čini još uzbudljivijom, njihov nespretan ples i, pri napuštanju kafea, Žanin ponovni pokušaj da mu pomogne, pa Paulovo trčanje za njom sve do stana njene porodice i poslednjih minuta:

“Trčao sam kroz Afriku, Aziju i Indoneziju i sada sam te našao. I volim te. I želim da znam tvoje ime.”

935886_471064166322658_487726825_n

lasttango_12

Žana povlači obarac, a Paulovo kretanje ka terasi, uz dramatičnu muziku i nedovršenu rečenica: “Naša deca će se sećati…” čine da se jeza širi celim telom. (Usput prošapuće još jednu reč koju samo poneki znaju i čuju.)

tumblr_lm120rwDYx1qge3xwo1_500

Dozivljaji i tumačenja Tanga, posebno zahvaljujući njegovom epilogu, s razlogom su šarenoliki. Laički, mogao bi to biti i film o ljubavi dovoljno slobodnoj i drugačijoj da je u jednom mračnom i hladnom svetu osuđena na smrt. Mogao bi to biti i prikaz tek tog takvog hladnog i mračnog sveta u kom je telesna ljubav samo smeli, a naivan i neuspešan pokušaj da se od njega pobegne. Mogao bi, kao što prvobitno i jeste, biti prikaz Bertolučijevog sna u kom on na ulici sreće mladu ženu i upušta se u seksualni odnos sa njom ne znajući joj ni ime. A mogao je biti, kao što naposletku i jeste bio, mnogo više od svega toga.

dasda2vu

U Poslednji tango utkali su ogroman deo duše svo troje “glavnih i odgovornih”: Brando koji se sa ovim likom posebno identifikovao, pojedine dijaloge potpuno improvizujući, Bertoluči – koji je do te mere video sebe u Brandovoj glumi, da svojevremeno čak rekao da je u scenama u kojima se video Brandov penis imao utisak da gleda sopstvenu muškost i Šnajderova čiji je život ovaj film apsolutno obeležio i to na nešto drugačiji i manje lep način od onog koji je prvovremeno očekivala (priča se čak i da bi joj nepoznati, u javnosti, na sto za kojim bi sedela, ostavljali maslac).

last-tangobertoluccibrandoschneider

1475833_530069617088779_1738373800_n

U Poslednji tango, usuđujem se da kazem, utkan je i deo duše generacija koje su ga ispratile – od onih koje su prisustvovale njegovoj totalnoj zabrani, preko onih kada je bio tek delimično cenzurisan, pa do današnjih generacija za koje se, u moru eksplicnosti, smisao cenzure ovog filmskog dragulja potpuno gubi.

Portrait of Maria Schneider and Marlon Brando

Naposletku, uz izvesnu dozu straha pred mogućnošću da zvučim pretenciozno, priču o neformalnom Tangu morala bih da završim jednako lično i neformalno, kako sam je i otpočela. Ukoliko to ne učinim, plašim se da ću i na završavanje ovog teksta čekati koliko i na njegovo otpočinjanje.

Poslednji tango meni je svakako bio i jeste mnogo više od filma, čak mnogo više i od izvrsnog filmskog postignuća. Na izvestan način, nekolicini srećnika, Tango je putokaz. Nakon njega, stigla sam i do “Meseca”, i do “Konformiste”, ali, i više od toga – stigla sam, nekako kao slučajno, i do Bunjuela i svega onoga što me je kasnije na jednom dubljem nivou odredilo.  Deo sebe, koji sam, intimno i za ličnu upotrebu, utkala u Tango i Branda – onakvog kakvog sam ga u Tangu obožavala – upravo je onaj koji mi, godinama kasnije, dozvoljava da mu se na isti, a drugačiji način radujem, pa da i ove poslednje redove u njegovo ime danas ispišem sa jednakim žarom sa kakvim sam ga i prvih deset puta odgledala. I da usput nazdravim. Brandovski.

 “If music be the food of love, play on.”

za P.U.L.S.E: Dijana Knežević

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
slavcek wolf
slavcek wolf
10 years ago

Ovaj uzbudljiv i proživljeni tekst o filmu, podsetio me je na taj film. Ovaj film je jedan od najznačajnijih filmova za mene, sa nabojem koji samo potisnuta i(li) izbrisana (ko zna zbog čega sve…) ljubav može da izazove. Tenzija koja se provlači kroz ceo film ima jednu ekstatičnu i u isto vreme poražavajuću nit.
Imam knjigu po kojoj je film snimljen. Na engleskom. Ovako jednostavno i nepretenciozno pisana, ta mala knjiga je bila osnova za filmsko remek-delo.
Zanimljivo, imam asocijaciju na film “Kratak Susret”. Ljudi su i jedno i drugo. Život je i jedno i drugo. Oba filma su kao ljudske i životne mogućnosti, na dva kraja naše egzistencije. I esencije.
“Poslednji Tango u Parizu” su kao Atlasi na svojim plećima izneli: Bertoluči (koji je ovim filmom otvorio vrata umetničke slobode koja se kliza na ivici žileta; otvorio ih je hrabro i jasno; on je nastavio da se kao umetnik dalje kreativno razvija); Brando (on je maestralan u kreaciji i izvorno prirodan “do daske”, još jednom je potvrdio status svetskog umetnika, možda neprevaziđenog do dana današnjeg) i Marija Šnajder (sa svojih dvadeset godina, bacila se, i milom i silom u provaliju iz koje je izašla sa ranama; tragovi su joj bili teški, teret tako tragične uloge, mislim da je destruktivno uticao na nju i čini mi se, puno doprineo njenom tragičnom ličnom putu, sve do prerane smrti….)

S vremena na vreme, ovaj film valja gledati kao šok terapiju. Mislim da mnogi ljudi trebaju šok terapiju, s vremena na vreme.

Maja
Maja
8 years ago

Sjajan tekst, hvala!

Ivana
Ivana
10 months ago

Sjajan tekst naravno.

Боба
Боба
10 months ago

Гледах Танго, сасвим неочекивано, у Врњачкој бањи! – две недеље пре него стиже у Београд: фама филма беше позната у у Бањи, мени свакако, с тим што тамо, у Бањи, то значише исто што и у другим малим удаљеним срединама жељних сензације а локалних бараба жељних прилике да се искажу. И стварно, продужена шпица – радња увелико, барабе се довикују, ,предлажу’ Марији док се развлачи преко оног моста, како већ мрак сале може мамлазе локалне да охрабри, већина у сали асистира и предлаже, додаје и надодаје..Помислих да изађем и да то гледам у Београду кад се појави, кад, прође можда 15, 20 мин, оне сцене у оном стану, празном огромном и паф! – сала се утиша монументално, ни тих комарца ни крцкање столица ни искашљавање, ништа ништа..Одгледаше локалци, згромљени и збланути, избламирани и тако и изађоше, у мртвој тишини! Који тријумф ,културе и уметности’ – сад ја к.њам, над куловштином. Испаде да га никад више не гледах; сад тек видим да је Бертолучи био млад човек а изгледаше ми тад да мора да је био неко старији од Бранда. Феноменалан филм.