Ulogujte se / Kreirajte profil

Posljednji tango u Splitu – Miljenko Smoje

Nikad neću prižalit da ti čas nisan jema uza se fotografski aparat. Bila bi to slika koju bidu primile sve novine, koja bi obašla cili svit. Jedna stara švora i uz nju jedna isto tako stara gospoja kalajedu se polako skalinan Trga republike u Marmontovu. I di će nego prid reklamne izloge kinematografi. Kauboje samo priletidu očima, a švora koja gre prva najde ono ča je tražila.

Evo, našla san! potiže ona svoju prijatejicu. Ova omar veselije dogega. E kvando kominća? pita ona prijateljicu na talijanski. U osan i po! odgovori švora. Upiru nosen u staklo, minjaju oćale i ništo šapju ka da molidu, samo misto Raspela poviše nji infontana glava Marlona Branda.

Posljednji-Tango-13

I di se čovik neće nasmijat? I ko god projde, stane i zagleda se u ti dražesni prizor. Dvi starice od koji jedna časna sestra more biti i madre badeša, šapju se prid izlogon ‘Posljednjeg tanga u Parizu’.

Nike žene koje se vraćaju sa pazara i peškarije zastanu, gledadu starice i jidne mašu glavan. A ča je ovo došlo na svit?… Sve se, sestro moja, prokurbalo! Koji grezi dalekosežni zaključci izvedeni iz toga ča dvi, bit će malo rebanbivene starice naivno stojidu isprid ‘Posljednjeg tanga’.

Ko zna ča su one bidne, sve o ovome filmu čule, ko zna ča se sve šapje po samostanskin ćelijan? Zaželija san ti čas jemati fotografski aparat. Ali kako ću ga jemat, kad ga nikad u životu nisan jema? I da san ga jema ča mi vridi kad njanci neznan fotografavat.

Ritko gren u kino, puno ritko, deboto nikad. A eto, dogodilo se slučajno, da san baš ti ‘Posljednji tango’ priklani gleda u Inglešku. U Londonu. Odvukli su me da to svakako moran vidit. I tamo u London cila se sala smijala. Svi su cilo vrime cenuli od smija, samo ča nisu padali s poltroni i vajali se po tleju. Virujte mi, Ingleži su se smijali onako ka mi kad gledamo filmove Debeloga i Mršavoga.

Kako ja ne znan ingleški, a Ingleži su se slako smijali, ja sam mislija da je to koja komedija. I griza san se ča ne razumin, ča se i ja ne mogu nasmijat. I zakleja san se refat ću ja to!… Čin ‘Posljednji tango’ dojde u Split, omar ga gren gledat.

Interesantno! U London su svi cenuli, a u Split nikor se nije maka, nikor nasmija, mušicu si moga čut kako leti. Njanci katrige nisu škripjale, svi su stali ozbiljno isto ka da gledadu ‘Antigonu’ oli ‘Edipa’ na Peristilu. Interesantno je i to da ovi film u Split više trčedu gledat žene nego muški. Činovnice po uredima, cure na Pjacu, žene na pazaru – sve su pune priči i komentari. Na svaku prestavu tri dila sale sačinjava ženska publika, koja je na sve druge filmove uvik u manjini. I čuje se svega i svašta.

Posljednji Tango 2

Najdraže me bilo čut, kad je jedna moja susida pripovidala fabulu ‘Posljednjeg tanga u Parizu’ svojoj prijatejici:

On ti je neki dišperadun, bez alata i zanata, nikor i ništa a trevi ti on na ulicu niku malu ludastu šupjaču, kojoj more bit i otac. I ča ćeš ti vidit, sestro moja, posli pet minuti on ti je, bogami, opali. / “Oo, mogu mislit koji je to fini svit!” / Ne moš, o dragosti! / “Bit će slakojustan, pa je smanta besidan?” / Ma ča slakojustan? Nije njanci otvorija justa, nego samo za beštimat. Progovorili nisu, nego se on izbeštima i onda su ti se, sestro moja, svukli goli golcati i on je vika ka vol, ona mukala ka krava, stenjali su, puvali, lajali ka pasi… / “Puno lipo, poučno, sad kad je počela skula mogli bidu profešuri u kina i dicu voditi!”

Čekaj malo, još nije ni počelo! I ča ćeš ti sad vidit? I kad je on učinija svoj posal, narika se i nalaja, trka je doma a u kući mu leži mrtva žena na mizi. / “Misusovo sveto!” / E na mizu! Žile je pririzala! / “Ma kud je pri doznala?” / Ča doznala? / “To da je on iša za ton malon šupjačon.” / Ma nije doznala, kako će doznat kad se ona pri ubila. I ni se ni oladila, a on već s drugon. I ča sve nije toj svoj mrtvoj ženi, nad mizon izgovorija? To je bilo, sestro, ježivo! I laživice i kurbetino i prasice i sve najgore.

“Onda je to lud čovik?” / Da lud? Sto posto lud! A najgore od svega je jopet da je sve to bila istina jer ona je jemala jubavnika. I on se onda sasta s tim jubavnikom ka s prijatejon i lipo su sidili, ćakulali, pili. / “Ajme baši fondi! To bi sve tribalo polit petroljen i zapalit.”

I ča ćeš ti sad vidit, sestro moja? I dok žena leži na mizu, on bi svaki čas trknija do svoje šupjače i udri Jovo nanovo! I promisli: maslon jon je guzicu maza da mu popuzne. / “Nikad to nisan čula. Ajme beštij, ajme Sodome i Gomore! Di neće vrag cili svit odnit kad se maslo počelo i za to duperat?”

I onda u zanju, ča ćeš ti vidit, sestro moja? Posli ti pusti fatureti… / “Je li bar iša ženi na sprovod?” / Ma ke, ona je ležala na mizu. / “Onda koliko tamo držidu mrče bez ukopa.” / A ča ja znan? Dakle, posli ti pusti fatureti, nij ti dvoje pojdu vanka u niki lokal, naločadu se, opijedu ka sipe, na noge nisu mogli stat. I u jednu salu di se balalo padali su, nerali, on je nju za nogu vuka po palketu i kad ji je jedna gospoja došla potirat, on ti kala gaće i svi ji u salu fotografa. / “Ola i takoga edukacjuna!”

A ta njegova šupjača se jema bit zasramovala i počela je bižat, a on trk za njon. Kad je uvatija, počeli su se jubit i dok se jubili ona izvuče livorver i opali mu dva tira u trbuj. / “Ubila ga je?” / Da ubila? I ča ćeš ti vidit, ča je onda učinila? Omar je zvala policjote i govori jin da ga ne poznaje, da ga nikad ni vidila. Jema bit da je bija lud, govori, i napa me, tija me silovat. / “A ča ćeš, kurba jema riči i oči.”

Posljednji Tango 3

I tako nizali su se priče i komentari, resta je kurjožitad i cili je grad trka u kino. Nikima se posli kina kukujalo, bar su tako govorili, dolazilo im rigat, a drugi jopet da je to prava umjetnost.

Nikidan me fermala i jedna gospoja i pita me ča ja mislin. Koju poruku jema ovi film? Neka svak izvuče svoju. Ča se mene tiče, mogu van reć samo to da se meni jedino zgadilo maslo. Nikad ga nisan puno volija, a odsad dok san živ neće više maslo u moja justa.

Miljenko Smoje: “Dalmatinska pisma” (knjiga kolumni, 1976)

Dobri duh poslijeratnog Splita & Dalmacije, njihov najvjerniji društveni kroničar – Miljenko Smoje. Zarobljenik pisaće mašine, ovisnik novinarskog zanata, uvijek svoj, vjeran sebi i svojim čitateljima (od ribara do akademika). Satiričar i analitičar koji je jednostavnim jezikom oslikavao svakodnevicu, kroz prizmu “malog čovjeka”.

Pisac koji je s lakoćom, uvjerljivošću, osjećajem za detalj stvarao svoje književne (televizijske) likove: dotur Luiđi i Bepina, Roko Prč i Anđa Vlajina, Pošćer i Servantes iz “Malog mista”, Strikan i Netjak, inžinjer Duje i brijač Meštar, dotur Vice i baba Marta iz “Velog mista”… Ušli su u naše domove, postali rođacima iz Dalmacije, dijelom obitelji.

U starosti, nalikovao je svom dotur Luiđiju iz “Malog mista”: umjesto Bepine bila je tu Ona (Lepa), umjesto Beline stari kompanjo Šarko – posvetio mu je “Pasje novelete”. Posljednji tekst ga je nadživio. Teško bolestan (na samrti) kucao je zadnji nastavak “Dnevnika jednog penzionera”. Smojina redovna kolumna, izašla je u istom broju novina u kojem i njegov nekrolog.

Za P.U.L.S.E  Anamnesis / Ex Filmofili

8 komentara na tekst Posljednji tango u Splitu – Miljenko Smoje

  1. Anamnesis

    08/02/2010 at 11:15

    O načinu na koji je Smoje živio, o tom racionalno-zajebantskom svjetonazoru sina ribara s Matejuške, možda najbolje svjedoči epizoda u kojoj je opisao svoju reakciju na spoznaju o konačnom gubitku spolnog nagona, već u poznim godinama.

    Bilo je ljeto i Smoje se u potrazi za nekom reportažom našao sam s mlađom njemačkom turistkinjom u njezinu bungalovu. Najbolji dalmatinski novinar vrlo je realistično opisao kako se “mala trudila oko njega”, ali on jednostavno nije uspijevao reagirati kao muškarac. Smoje je doslovno napisao: “U životu nisam vidija manji kurac.”

    I sad dolazimo do toga lucidnog momenta. Vidjevši, dakle, da se njemačka gošća uzalud muči oko njega i želeći joj prikratiti muke, Smoje je upitao: “Imaš ti, mala, kakvog vina u kabini?” Kad je nesuđena partnerica odgovorila potvrdno, Smoje je samo nonšalantno rekao: “Daj ti nama vina, pusti ovo”, i još se kucnuo s mladom Njemicom, proslavljajući na taj način prelazak u spiritualno življenje.

    Od svjetskih pisaca 20. stoljeća takav bi se gard u danoj situaciji mogao očekivati jedino kod Bukowskog, eventualno kod Hemingwaya, a od hrvatskih pisaca vjerojatno kod nikoga. Čak i s najmanjim kurcem na svijetu, Smoje je imao muda.

    Slobodna Dalmacija

  2. Skaramush

    08/02/2010 at 11:45

    Uzivao sam u Smojinom tekstu o Posljednjem tangu!!

    Duhovito, talentom spojena prica o jednom filmskom remek/djelu i jednoj specificnoj lokalnoj sredini.

    Tiranic, Munitic, Smoje, Mandic, Kapor, Dzumhur..u trenucima vrhunske lucidnosti pravili su vrhunske eseje i oglede od svojih tekstova…

    Smijao sam se od srca, kao nekada, citajuci ovaj Smojin zapis o “poboznim” domacicama u Dalmaciji i jednom filmu koji govori o samoci kroz libido..Koja niska vrcavih dosjetki!

    Malo i Velo misto su sjajne serije, po sjajnim scenarijima. Napisao ih je covjek cijim tekstovima su se mnogi smijali, ali ih nisu sasvim razumjevali.

    Smoje je jedan od najpozitivnijih likova u mom nacetom psiholoskom profilu. Svoj i obiljezen talentom.

    Zato je i “normalno” i normalno da su njegov konacni odlazak presutjeli mnogi koji su zivjeli od njegovog pisanja. Nesloboda uvijek zavidi slobodi.

    Hvala Anamnesis za ovaj tekst.Dan mi izgleda ljepsi.

  3. Bojan

    08/02/2010 at 13:36

    Skaramush

    Tiranic, Munitic, Smoje, Mandic, Kapor, Dzumhur..u trenucima vrhunske lucidnosti pravili su vrhunske eseje i oglede od svojih tekstova…

    _____________________

    Upravo. Sve cesce mislim, pogotovo citajuci budalastine sadasnjih “poznatih kolumnista” (i odavde i otud) koliko su ljudi koje nabrajas – a moja lista bi bila identicna – bili neprocenjivo bitni za neku tadasnju scenu i koliko je ustvari sve to izgledalo ozbiljnije. Bez ikakvog preterivanja, da su pobrojani stvarali na nekom vecem jeziku, danas bi se o njima pisale disertacije po Ajvijima, snimali biopics i izlazile kriticke monografije i zbornici i memoari savremenika i prijatelja.

    Sto sam vise citao (recimo) Amere i Engleze iz sezdesetih i okolo, i upucenije ulazio u nijanse tog jezika, utoliko sam shvatao da smo isto, cesto i bolje i lepse napisano – imali kod sopstvene kuce. Ako je igde vidljiv taj kulturoloski profit zemlje “prema kojoj je Hladni rat bio dobar” (Kusturica), onda su to upravo tekstovi i kolumne te neke generacije koja je bila dovoljno pametna da gleda bez dioptrije na obe strane tadasnjeg sveta, a sa nekom svescu na varljivost te pozicije relativne udobnosti koju smo tad imali.

    Evo ovo Smojino. Kakav zaebantski hladan tus za nabedjene velicine koje se tada hvataju Bertolucija kao aksioma (mogu da zamislim beogradske i zagrebacke nadobudne kriticare u rolkama i kariranim sakoima koji se ne usudjuju da o Bertoluciju kazu ijednu osim superlativa). A ovaj secira film kroz razgovor dve splitske babe.

  4. Bojan

    08/02/2010 at 13:43

    Nego kad pomenu Dzumhura. Secam se jedne Kaporove anegdote posto su oni bili ono Mirko i Slavko. Sede u nekom slikarskom ateljeu u Dubrovniku krajem 1950ih. Dolazi Amer turista i vadi hasis iz torbe. Tada se tek culo za bitnike i tu scenu i ajde da probaju sta je ta nova biljka hipsterska. Kaze Kapor, zapalio Amer i deli okolo, uvuce Dzumhur, nista, uvuce Kapor, nista. I tako jos par puta. I kaze Zuko domacinu slikaru “Milovane, daj onu lozu, ovo je za oficirsku djecu” 🙂

  5. Moca

    08/02/2010 at 14:37

    sjajan jezik dalmatinski

  6. Anamnesis

    09/02/2010 at 08:18

    Smoje je bio u političkoj nemilosti: zato što je živio uspravno i nije se okretao kako vjetar puše, zato što je pisao po duši a ne po direktivama. Takve vlast ne voli, trudi ih se maknuti… Otišao je tiho, kao što odlaze marginalci.

    Prvi tekst u povijesti Ferala (Feral Tribune) napisao je upravo Miljenko Smoje / prvomajski osvrt pod naslovom: “Kruva i rada! I po litre…”

    Pisao je gotovo do posljednjeg daha, zadnji tekst za Feral: “Feratjer iz Trgovišća” predao je dva dana pred smrt (rak pluća).

    Boris Dežulović dao je lijep osvrt na te tekstove:

    Smoje je bogami u Feralu oživio spektakularno (nakon prisilne šutnje), kao njegov Načelnik kad je ono u “Malom mistu” uskrsnuo pred zaprepaštenim Velečasnim.

    Toliko puta ispričana legenda o tome kako je posljednja riječ koju je napisao (otkucao na staroj mašini) upravo glagol “PISAT”, baš kao ona zadnja Meštrova, s kojom završava “Velo misto”: Kara (svađa) mi se i karat ću se! – nije samo lako provjerljiva istina. Sažet je u tom jednom infinitivu cijeli život velikog pisca.

  7. Anamnesis

    09/02/2010 at 08:20

    Tako je govorio Smoje…

    O LJUDSKOJ MJERI: Moja je mira uvik mala, mira maloga čovika. Najpoznatija mi se rubrika zvala “mali marinko”, najpopularnija serija “Malo misto”… i smišno mi je u bilo čemu bit veliki. Recimo veliki Jugoslaven ili, šta je sad u velikoj modi, veliki Ervat, ča oće reć pravi, nacionalno osviješteni Ervat. U Italiji jema, fala Bogu, koliko oćeš pravi Talijanaca, ali da je “veliki Talijan” oni će reć za Verdija, oli Francuzi za Balzaca…

    O GRANICAMA SATIRE: Triba znat da je humoru sve podložno, ništa nije izuzetak, ni nacije, ni bandire, ni himne, stranke i ideologije, vire, ni sam dragi Bog. Kad ne bi bilo tako, ne bi se moglo pisat.

    O RIZICIMA PISANJA PROTIV VLASTI: Ima toga rizika, ali jebe me se.

    O “GRUBIM RIČIMA”: Prvo, ja uopće ne duperan (koristim) grube riči. Osim koliko je nužno. Ali, naravno, ja ne mislin da je, recimo, kurac gruba rič. To je jedna normalna rič, rič na svome mistu. A grube su riči: rak, bolest, nasilje, mržnja…

  8. Skaramush

    09/02/2010 at 11:13

    Smoje je balkanski Aristofan.

    Zaista, nema nista sto nije podlozno smjehu. Smijeh je Boziji nektar. On teske stvari cini laksim, a besmislenima daje neki motiv, punocu!

    Miljenko Smoje je u sustini veoma ozbiljan pisac, kao i svo dobri komicari. U serijama za koje je radio scenarije likovi su zaokruzeni. Radnja vodjena majstorski.

    I, sto je veoma vazno, i danas veliki broj Smojinih kolumni ima aktuelnost! Jednostavno, on je odlicno “citao” ljude sa kojima je zivio.

    Licno, da ista odlucujem, Smoje bi, zajedno sa onima koje sam vec pomenuo, usao u sve nastavne programe (ne samo onih koji studiraju recimo knjizevnost).

    Jednostavno, poucno je citati one koji znaju ljudske karaktere kao svoj dzep!!

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *