Prag: Stanko Abadžić

Prag: Stanko Abadžić

UntitledFotografirati na ulici, fotografirati jedan grad znači prepričavanje ljudi, duha i svakodnevnog života. Gledanje svake pojedine fotografije Stanka Abadžića izaziva doživljaj identičan slušanju šansone. Zbog svoje anegdotalnosti svaka je istodobno moguće ishodište malih osobnih povijesti ili potencijalni početni kadar nekog filma.

Delikatnim instrumentom neopipljivim i neuhvatljivim elementom svjetla, kojim sjajno vlada, na pronađenu temu, varirajući tonalitete, gradi kompoziciju kojom dočarava priču, istodobno intimnu i univerzalnu. Iskustvo ga je naučilo biti svjedokom bez uplitanja, bez prilagođavanja stvarnosti i pojavnosti grada, pa ipak ima tu sposobnost uvući gledatelja u vlastiti, subjektivni doživljaj.

Stanko Abadžić
Stanko Abadžić

Multikulturalnost rodnog mu grada Vukovara i odrastanje u tom baroknom okruženju, u gradu prepoznatljivog srednjoeuropskog konteksta, na obalama Dunava, čije vode stoljećima isprepliću slavenske i germanske, poglavito kulturalne elemente, imalo je na Abadžića znakovit formativni utjecaj kao i prepoznatljiv učinak u kasnijim razdobljima života.

U Vukovaru je zarana zacrtao svoje interese. Već kao petnaestogodišnjak od oca na dar dobiva kameru Smena 8, koju i danas ljubomorno čuva. Taj skromni ruski fotoaparat omogućio mu je radost otkrivanja i učenja tehničkih i izražajnih mogućnosti medija koje dijeli s klupskim kolegama u Fotoklubu Borovo, izlažući na skupnim i samostalnim izložbama.
Po obrazovanju germanist, godinama je njegovo bavljenje fotografijom osciliralo između profesije i hobija. Radeći u kombinatima Vuteks i Borovo  istodobno je i dopisnik tjednika Vjesnika. za koji je radio fotoreportaže od kojih su bile zapažene one iz Tunisa, Malte, i Turske.

Stanko Abadžić
Stanko Abadžić

Početak rata u Hrvatskoj uzrok je sudbinskih promjena u njegovu životu. Napustivši 1991. godine Vukovar, odlazi prvo u Njemačku, a zatim u Češku. Mladenačku znatiželju zamijenilo je poniranje u unutarnji život i razmišljanje o danima djetinjstva i mladosti. U tragičnim ratnim zbivanjima zauvijek su izgubljeni i nestali autentični prostori tog djetinjstva, kao i više od tri tisuće Abadžićevih arhivskih negativa.

Stanko Abadžić u Prag dolazi 1995. godine i ondje se sustavno počinje baviti fotografijom. Prag ga je prihvatio u vrijeme egzila i pružio mu utočište. Sazrijevanjem u bogatoj češkoj umjetničkoj tradiciji Abadžić širi i svoje žanrovske odrednice, a težište interesa prebacuje s fotoreportaže na umjetničku fotografiju.

Praške kavane oduvijek su bile mjesta velike intelektualne živosti i poprišta rasprava o umjetnosti. Jedna od takvih je i kavana Velryba, omiljeno okupljalište studenata Akademije FAMA koji u njoj izlažu i svoje radove. Još kao anonimni autor, Stanko Abadžić im se nenametljivo pridružuje što utječe i na njegovo umjetničko gledanje i oblikovanje. Prvi put izlaže i u drugoj, još slavnijoj, Literarnoj kavani, a posebno zadovoljstvo pričinja mu i činjenica da su se posjetiteljima toliko svidjela dva rada te su ih odlučili trajno prisvojiti. Vrhunsko priznanje dobiva samostalnom izložbom u domu slavnog češkog fotografa Josefa Sudeka pod znakovitim naslovom U ogledalu života – pretvorenom i u knjigu koja mu otvara vrata europskih galerija.

Stanko Abadžić
Stanko Abadžić

Izborom motiva, načina gledanja, te crno bijele tehnike, ove fotografije kao da su snimljene pola stoljeća ranije. Na tragu novog objektivizma i neorealizma 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća Abadžić bira dijelove Praga u kojima vlada duh prošlosti, ambijente koji se nisu mijenjali. Stare ulice, izlozi, kavane…, starinske frizure i na isti način odjeveni likovi u kafkijanskim vizurama stvaraju fotografije rafinirane sjete i melankolične elegancije. Intimizam autorova osobnog kadriranja Praga, naglašenog retropristupa zaobilazi sve oznake suvremene civilizacije. Riječ je o takozvanoj “subjektivnoj dokumentarnosti“ gdje fotograf-redatelj restaurira prizor s nekom namjerom, ne reporterskom, već onom ciljanog djelovanja, prebacujući faktografiju u poruku. On zna da trenutkom okidanja snimljeni prizor postaje prošlost, kako je to osvijestio Roland Barthes, pa samo produžuje vremensku perspektivu. To je njegov kreativni odgovor na sudbinsku povezanost fotografije i stvarnosti. S jedne strane objektiva nastao je beskrajan fundus fotografskog znanja, a s druge strane nalazi se svijet u stalnoj mijeni. Svaka fotografija postaje unikatna jer se u istu rijeku ne može stati dva puta. U svom pasatizmu Abadžić postaje moderan, i odgovara na pitanje o mogućnostima postojanja fotografskog stila. Ovaj praški ciklus jedan je od odgovora na koncepcijski izazov „fotografije poslije fotografije“.

Stanko Abadžić
Stanko Abadžić

Fotografiranje je ponajprije instrument znanja. U ambijentiranju i vizualizaciji Abadžić je razradio morfologiju zasnovanu na nasljeđu svog uzora Henrija Cartiera-Bressona.

U tom tragu iščitavamo raznovrsnost Abadžićevih prostornih zahvata i perspektiva, njegove plošne i prostorne geometrije, njegovu sceničnu senzibilnost, dijalog amorfnih i poliedričnih volumena, suživot krivulja i pravaca, estetiku svjetla i sjene te konačno: osjećaj za “odlučujući trenutak” okidanja u kome će se simultano i trenutačno objediniti značaj i organizacija prizora.

Abadžić je ranoranilac koji zna da se u jutarnjim satima nudi najbolje od grada koji se tek budi. Nema još toliko svjetla koje bi poništilo tektoniku oblika. Ulice su još prazne pa se može promišljati kompozicija slike. Rano jutro pruža sasvim drugačiju atmosferu, otkriva tlocrtne i stereometrične ritmove praznih trgova i raskrižja, njihovu metafizičku atmosferu. U Abadžićevoj percepciji posebnu vrijednost imaju sjene, koje kao da zamjenjuju tvarnu predmetnost. One su već oplošteni i geometrizirani nadomjestak realnog svijeta, i njihovim oblicima i ekstenzijama Abadžić očuđuje i komponira fotografiju. Sjene mu omogućuju dinamiku punih i praznih formi, pozitiv i negativ prostora. Tako nas kroz ljude i mjesta koje snima uvlači u jedan otajni svijet.

Abadžić svoju inspiraciju pronalazi pretežno u eksterijeru. U gradskim prostorima intuitivno nalazi ispunjenje obe sastavnice svoje poetike: nostalgiju u doživljaju i bogatstvo u formalnoj leksici.

Ciklus fotografija kojim se predstavio nakon povratka u domovinu bio je znakovitog naslova: In absentia. U fizičkoj odsutnosti, i nemogućnosti povratka, iščezle ambijente djetinjstva autor prepoznaje u Pragu. Povezuje vukovarski Šapudl i Tynsku uličku uz Staromestske namesti, povezuje Dunav, Vuku i Vltavu. U prepoznatom baroknom okruženju i bliskom svjetonazoru on osvaja svoj prostor slobode. Nisu to sjajne imperijalne panorame metropole, već intimističke studije malih zatvorenih trgova, skrivenih dvorišta, fragmenti iz prošlog vremena kada su naši prostori dijelili zajedničku sudbinu, i kulturu i način življenja.

Stanko Abadžić
Stanko Abadžić

U sučeljavanju bijelog i crnog, svjetla i tame odvija se trajna drama subjektivnih osjećaja koja pronalazi vizualne ekvivalente u materijalnom svijetu. Za vizualizaciju tih unutarnjih previranja idealnom se pokazuje crno-bijela fotografija, čije vrijednosti u smislu bogatstva polutonova, kontrapunktiranja svjetla i sjenki, autor majstorski zna iskoristiti.

Teme se doimaju preuzetima iz repertoara Nove objektivnosti, snimljene u duhu tradicije filmskog neorealizma. Materičkim strukturama pozadina starih zidova fotograf sučeljava svakodnevne obične predmete ili slučajne prolaznike što često rezultira prepoznatom humornošću.

Marija Tonković

Tekstovi o fotografiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments