Ulogujte se / Kreirajte profil

Preparirani zvuk tišine – Ivan Ladislav Galeta i evokacije Johna Cagea

Tišina je ona intuitivna granica koja nagoviješta bezbroj mogućnosti  događaja  u krajoliku nepredvidive sudbine smrtnika. Prije nego se desi pokret/zvuk/akord mora se prigrliti prisebna izdržljivost osamljene i tihe egzistencije same mogućnosti. To je vrijeme pripreme misaone tišine, sebe-promatranja i očitavanja frekvencija trenutka. Time je tišina poput krhke staklene dvorane u kojoj se osluškuju buduće veličanstvenosti i razotkrivaju izvorne jednostavnosti. Posve lišena neposrednosti tišina je srodna samoći, pošto se u različitim kolosijecima presijecaju upravo u čistoj misaonosti same refleksije. Tišina je samoći melankolična hermeneutika trenutka u dimenzijama koje se prostiru između ekstaze i kletve. Intimna osamljenost uvijek se održava tihim mirom na groblju našeg usuda. Može li se stoga tišina neizbježne smrti mjeriti sa zvučnim intervalom života? Što tišinu čini toliko rječitom kad svi snovi zanijeme? Moguće je da ugođaj tišine otvara prostor izvornog sučeljavanja s onim najdubljim prožimanjima skrivenih doživljaja, bilo subjektivne nesreće stvarnosti, bilo ornamentalne izluđenosti ljubavlju ili pak nepodnošljivog šapata savjesti.

4

Organizacijski gledajući, tišina je baza koja može prihvatiti sve zvukove i težnje duha da proizvodi ideje koje su uzvišene nad materijalnim i konačnim. Od četiri osobine zvuka; visine, boje tona, glasnosti i trajanja, samo trajanje uključuje i zvuk i tišinu. Vrijeme je stoga svojevrsna skladba života. Tišina može biti shvaćena kao  ekspresivna i teatarska uvertira koji prethodi zvuku.

2

Za Johna Cagea, vodeću ličnost eksperimentalne glazbe 20-og stoljeća, tišina je amblem. U svojim radovima otvara vrata glazbe zvukovima iz okruženja, pokazujući tu svesrdnost da svi zvukovi mogu biti glazba, stoga ne treba svjesno proizvoditi glazbu da bi ona postojala. Glazbene navike, uključujući ljestvice, harmoniju, melodičnost izum su prošlosti. Cage prekida sa zapadnjačkom tradicijom i zalaže se za potpuno oslobođenje zvuka. Potrebno je osvijestiti principe glazbenih navika, pošto su navike samo okovi za slobodne. U svrhu istraživanja novih mogućnosti zvukova Cage preparira uštimani glasovir raznim predmetima poput čavala, zasuna, tkanine, metala, gume, koji posebnim okolnostima i slobodnom voljom izobličuju note dajući im potpuno drugi karakter i gotovo ih dovodeći u odnos s miktokozničkim trenutkom kontinuiteta. Pozivajući se na indeterminizam u umjetnosti glazbe Cage tvrdi da je i priprema glasovira također predodređena slučajnošću te čovjek može slobodno odustati od želje za kontrolom zvuka, očistiti um i početi otkrivati načine kako pustiti zvukove da budu ono što oni doista jesu – samo zvukovi. Ono što održava njegovu glazbenu aktivnost jest činjenica da ono što misli i osjeća može uvijek služiti kao inspiracija, no istovremeno kao i  par naočala, stoga kako bi se vidjelo jasnije mora se razmišljati izvan mašte, stojeći u potpunosti mirno kao u centru skoka.

3

Ne slučajno, medijski umjetnik Ivan Ladislav Galeta 1977. godine  s Fredom Došekom izvodi glazbeni performans pod nazivom „Preparirani Pianino“, ponavlja ga ponovo u obliku video zapisa u svrhu obilježavanja stote godišnjice rođenja Johna Cagea. Galetin performans evocira Cageovu revolucionarnu estetiku u glazbi i ideju da je dopuštena bilo kakva uporaba instrumenta i zvuka na metodama rezerviranima za instrumente još od 18. i 19. stoljeća. Instrumenti bivaju preispitani. Drugačije poimanje zvuka ide u korak uz drugačije poimanjem slobode. Situacija u vremenu koja to omogućuje prostor je totalnog zvuka, čije granice određuje sluh, a ne navika. Galetu zanima efekt tehničke izvedbe suspenzije u kojem je pianino blokiram tankim žićicama koje onemogućuju batićima reprodukciju tonova prilikom izvođenja kompozicije. Za izvođenje je predviđeno Bachovo – Umijeće fuge, kontrapunkt koji nije dovršen i u kojeg je veliki majstor ugradio i svoje inicijale, B-A-C-H. Performans počinje tupim lupkanjem po tipkama koje su blokirane i dobiva se efekt gluhog sviranja dok se sukcesivno ne odblokiraju središnje B-A-C-H tipke koje se potom nelinearno oglašavaju  prilikom izvedbe. Početak je stoga  neodređeno čujan i ritmovno minimalistički, gotovo kao da su suspenzirane tipke postignule novu vrijednost zvuka mjerenu od nule, dok  daljnje oslobađanje tipki sve više dovodi do prepoznatljivosti ritma i seciranja sluha njihovim pojavljivanjem. Nakon mazohističkog utjecaja oštrih žica i njihove snage potpune obuzdanosti dolazi do apsolutnog oslobođenja nota i one zvuče glasnije i jače nego obično. Nešto se mijenja u samoj unutrašnjosti zvukova.  Tako se, kako tvrdi Cage, i suvremena glazba u svakom trenutku mijenja i ponovno živi, jer da se ne mijenja bila bi mrtva. Stoga, suvremena glazba nije toliko glazba koliko je život.

1

Cage je izvršio ogroman utjecaj na samo poimanje glazbe kao sveprisutnog zvuka, pa je Galetin performans neka vrsta posvete ideji točke vremena koja se oslobodila strukturalnih zakona izvođenja. Još jedna osnova povezuje Galetovu ekspresivnost i Cageovu intermedijalnost, to je vrsta specifične izvanjske vedrine i humora prolaznosti života, pa tako Galeta tvrdi da „svi mi proizvodimo svoja umjetnička djela i nije nam ni na kraj pameti da bi ih se s vremenom trebalo prepustiti prirodnom procesu raspadanja. Osnova svega je humusni sloj. Od njega sve počinje i u njemu sve završava! Da budem precizniji: Osnova Neba je vedrina. Osnova vedrine je humor. Osnova humora je vitalnost. Osnova vitalnosti je zdravlje. Osnova zdravlja je humus. Osnova humusa je Zemlja. Osnova Zemlje je Nebo. I nema te virtualnosti koja to može predočiti. Ili jesi u tome ili nisi!“

5

Dok Cage gotovo djetinje humorno postavlja pitanja odnosa trenutka i očiglednosti:

„Glazba, što ona prenosi?

Je li ono što je jasno meni jasno i vama?

Znači li glazba samo zvukove?

Jesi li ljudi unutar škole muzikalni, a oni izvan nemuzikalni?

Jesu li zvukovi samo zvukovi ili su oni Beethoven?

Ljudi nisu zvukovi, zar ne?

Ako su riječi zvukovi, jesu li one glazbeni zvukovi ili buka?

Zašto moram nastaviti s postavljanjem pitanja?

Zašto me onda zovu skladateljem, ako samo postavljam pitanja?

Zašto je tolikim ljudima teško slušati?

Zašto počnu pričati kad treba nešto slušati?

Jesu li im uši umjesto sa strane glave, smještene u ustima,

tako da kad nešto čuju, prvi impuls im je da počnu pričati?

Moram li znati koliko ću pitanja postaviti?

Je li to jedina prilika koju imamo da bismo živjeli i postavili pitanje?

Koliko dugo ćemo biti u stanju ostati živi?“

Prepariranje nečega znači postavljanje mrtvog sadržaja u prirodni položaj. Cage je iznašao načine kako da oživi spontani prijenos prirode svakog zvuka. Jedan od načina skladanja za njega jest afirmacija slučajnosti, gdje je koristio postupke proizišle iz kineske Knjige promjena gdje je bacanje novčića odlučilo o tempu skladbe ili bi broj točkastih nepravilnosti na papiru označio broj zvukova po stranici. Novčići su bačeni i forma tako nikada nije ista, a uz to stvorena je i mogućnost za potpuno slobodne zvukove. Povećanje nepredvidivosti, izvan situacije određenosti, omogućava skok van granica vlastite spoznaje o sebi. Beskonačna interpretacija stvar je fleksibilnosti, stoga je prepariranje zvuka samo način skladanja vlastite neutemeljenosti u mnoštvu trenutaka zbilje. Jer život se odvija tempom slučajnosti, bez mogućnosti točnog ritma ili harmonije. Život je stoga najpokrenutiji zvuk.

za P.U.L.S.E: Helena Berden

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *