Ulogujte se / Kreirajte profil

Problem Jednog : Sveto Trojstvo

Moj Bog je jači od tvog

I dalje paralelno postojanje više monoteističkih religija dokaz je da nije nađen dokaz ove tvrdnje. Nije opravdano nalaženje ni tvrdnje, na prvom mjestu. Kroz veliki broj filozofskih škola i teoloških učenja javlja se pojam Jednog, objedinjenosti koja je uvijek opisana kao nadstvarnosna-metafizička, beskonačna. Takva praksa je otpočeta na počecima filozofije.

Anaksimandar uvodi pojam apeiron kao porijeklo univerzuma-početni princip. Taj pojam označava nešto što je, prije svega, kvalitativno neodredivo ali beskonačno, bezgranično, neizmjerno i iz čega nastaje mnoštvenost stvari pojavnog svijeta. Apeiron ima svojstva sveprisutnog, stalno početnog i stalno krajnjeg, i kako Anaksimandar kaže, sve umiruće, nestajuće, stvari se vraćaju elementu od kog su nastali-apeironu. Iako je ovo jedna od prvih filozofskih škola, pojam apeiron je kroz različita tumačenja ostao kao analogija naučnim teorijama. Fizičar Born, u komentaru Hajzenbergove ideje o elementarnim česticama u kvantnoj mehanici za koje kaže da su samo različiti prikazi i oblici, sa različitim kvantnim stanjima, jedne iste supstance predlaže ime apeiron za tu supstancu.

Svakako, ako ne priznajemo validnost odgovora-apeiron onda moramo priznati vrijednost pitanja koja su dovela do tog odgovora i koja nastavljaju da postoje i dalje, i danas.

U tom duhu, nailazimo i na Pitagoru koji je pojam apeirona prihvatio kroz matematičke principe i koji je broj smatrao apstraktnim načelom iz kog proizilaze složeniji matematički pojmovi i ideje koje čine tkaninu gradnje svijeta kroz koju se on razumije.

Permenid pojam Jednoga opisuje kao nepromjenljivu suštinu i punoću svijeta. Jedno je nepromjenljivo, oduvijek postojeće, vječno, savršeno, beskonačno.

Heraklit piše: „Ako poslušate ne mene već logos, mudro je složiti se da je sve Jedno. ‟ Heraklitovo Jedno je vječni, nepromjenljivi zakon. Kroz logos saznajemo istinu Jednog koje u sebi sadrži mnoštvo.

Platonova teorija ideja(eidos) postavlja ideje u transcedentno postojanje – van vidljivih stvari. Saznajemo ih (ne stvaramo!) logosom. Vječne i nepromjenljive ideje su metafizička građa svijeta i skrivena istina, prauzrok, ono najviše koje proizvodi sve ostalo i ono Jedno iz kog izvire mnoštvo.

Alegorija pećine, Platon

Alegorija pećine, Platon

Aristotel, koji je imao gotovo jednak uticaj na hrišćansku i islamsku filozofiju, metafiziku određuje kao ontoteologiju jer traga za Jednim zbog čega je bliska teologiji koja misli najviše bivstvujuće(Boga). On Boga(Jedno) naziva prvim pokretačem.

Plotin Jedno objašnjava kao nešto što je iznad svega, trascedentno, kvalitativno neodredivo, vječno, beskonačno, neshvatljivo – kao izvor svega. Zgodno je upotrebiti naziv Kjubrikovog filma za opis Plotinovog Jednog(Boga) koji is shining svako bivstvujuće ali i dalje ostaje nedodirnut i cjelovit kao veća savršenost. A smisao ljudske duše je ponovno uzdizanje ka Jednom(Bogu).

zvilwop

U daljem vremenskom slijedu stiže se do judeo-hrišćanskog učenja i filozofije koje za sada zaobilazim a kojima ću se kasnije vratiti kao glavnom motivu rasprave o Jednom.

Za razliku od prethodnih, moderna metafizika je donijela uzdizanje subjekta i pojam Boga(Jednog) postaje posmatran kroz prizmu isključivo subjekta, ali ono što ostaje konstantno kroz učenja različitih filozofa je postavljanje pokretača na iracionalne metafizičke temelje svijeta. Sama priroda pokretača je, kao i do tada, ostala nesaznatljiva i samo u okvirima pretpostavki u mišlju. Teorije o prirodi pokretača su u velikoj mjeri promijenjene u odnosu na prethodna tumačenja Boga. Promjena je posledica posmatranja, opisivanja, pokretača kao samospoznajuće vanvremenske istine i Apsoluta, kroz subjekat. Prvi i ,za objašnjenje, najbolji primjer samospoznajućeg Apsoluta, Boga, Jednoga, daje Dekart. On kreće od mislećeg Ja (ego cogito) i ideje beskonačnog, apsolutnog (Boga). Dokaz o postojanju Boga počinje od ideje savršenog Boga koja postoji u čovjekovoj svijesti koja je konačna. Dekart zaključuje da jedino Bog može biti taj koji nam usađuje ideju o Apsolutu.- Bog postoji.

Rene Dekart

Rene Dekart

Tumačenja ostalih filozofskih škola modernog vremena nijesu ključna za raspravu o Jednom(Bogu). Iako tumačenja Spinoze, Ničea, Šopenhauera, u osnovi metafizičkog svijeta na mjestu koje su do tada zauzimala različite (uglavnom veoma slične) ideje pokretača, Jednog, Boga, imaju drugačije pokretačke temelje u kojima je ponovo riječ o određenoj jednosti, ipak dovode do pitanja i raspravljaju postojanje onakvog Jednog kakav nas vezuje za judeo-hrišćansku filozofiju kojoj se vraćemo zbog tog pojma- njihova tumačenja nije potrebno razmatrati jer nijesu ključna a i, svakako, služeći se Dekartovim primjerom, možemo diskutovati o Božjoj esenciji bez nužnosti odgovora na pitanje Božje egzistencije.

Šopenhauer i Niče

Šopenhauer i Niče

Sada konačno stižemo do problema Jednog u hrišćanskom učenju. Oružje u smirivanju tog problema mogu nam biti: Biblija kao direktan izvor, Kur’an kao blaga suprotnost biblijskom učenju o Jednom, Bogu, i Hegel samo radi analogije u čisto filozofskom mišljenju.
U islamskom učenju, preko Kur’ana, Allah(Bog) je opisan kao Jedan, Jedini, Svemoćni, Beskonačni:

16:51 Allah kaže: Dvojici bogova se ne klanjajte – samo je jedan Bog – i samo se mene bojte!

21:25 Prije tebe nijednog poslanika nijesmo poslali, a da mu nijesmo objavili: Nema boga osim Mene, zato se meni klanjajte.

Stari i Novi zavjet su bile uveliko poznate i priznate Božije knjige slobodne religije još od Milanskog edikta te je stoga, u vrijeme Muhamedovog života, Kur’an mogao biti kritika pojednih djelova Biblije. Dokaz za tu tvrdnju su nekoliko ajeta koji direktno ili indirektno upućuju na pisanja u Bibliji.

4:171 O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od njega;zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: „Trojica su!‟ Prestanite! Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji i Allah je dovoljan kao svjedok!

6:101 On je Stvoritelj Nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene? On sve stvara, i samo On sve zna.

39:4 Da je Allah htio imati dijete, izabrao bi, između onih koje je stvorio, onoga koga bi On htio. Hvaljen neka je On – On je Allah, Jedini i Svemoćni!

Ne usuđujem se da zaključujem i odlučno zapisujem bilo šta o tačnosti pisanja u Kur’anu, ali se valja zaustaviti i zapitati kako je u ajetu 171 sure 4, riječju Trojica, previđeno postojanje biblijski Jednog Boga, kakav je i opisan u samoj Bibliji. Pogrešno tumačenje Biblije u vezi jednosti Boga nije opravdano jer u Novom zavjetu, između brojnih o tome, pišu sledeće rečenice:

(Prva Kor. 8:4) Nema drugog Boga – sem jednoga.

(Otkr.Jov. 1:8) Ja sam Alfa i Omega, govori Gospod Bog , koji jeste i koji beše i koji će doći. Svedržitelj.

(Po Marku 12:29) Isus odgovori da je prva zapovijest: „Slušaj Izrailju, Gospod Bog naš jedini je Gospod.‟

Na osnovu ovoga može se doći do jedne tačke zaključka – i u Kur’anu i u Bibliji Božja priroda jednosti je opisana skoro na isti način. Prije toga, zbog pokušaja shvatanja Svetog Trojstva, božansku prirodu odvajamo od božanskih ličnosti (Otac, Sin i Sveti Duh). Božanska priroda je ono što je opisano jednošću, beskonačnošću, sveprisutnošću, a što je isto u Kur’anu i Bibliji.
Biblija jasno napominje da postoji samo Jedan Bog, ali mu dodaje ličnosti.

Sveto Trojstvo

Sveto Trojstvo

(po Mat. 28:19) Zato idite I načinite sve narode svojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha.

(Prva Jov. 4:14) I mi gledasmo I svedočismo da je Otac poslao Sina kao spasitelja svijeta.

(Prva Jov. 5:7-8) Jer je troje koji svjedoče: Duh i voda i krv i svo troje svjednoče jedno.

Božije ličnosti ne možemo I ne smijemo shvatiti na način na koji shvatamo ličnosti u našem trodimenzionalnom svijetu. (Postojanje Sina ne podrazumijeva ženu kako se u Kur’anu navodi) Osobe našeg svijeta mogu da podsjećaju jedni na druge ali nikada ne mogu da budu identični- da budu jedno, kao Bog. Otac, Sin I Sveti Duh nijesu odvojene prirode i ne postoje odvojeno – oni nijesu Trojica (1+1+1) već Trojstvo (1*1*1) koje je Jedno. (Trojstvo: tro-tri, jstvo-jastvo-postojanje, jedno, ne više jastva ili na engleskom Trinity: tri i unity – ujedinjenost, Jedno). Božije slike su tri ’’osobe’’ koje kroz egzistenciju sadrže istu esenciju Božiju i svaka od njih, pojedinačno, u sebi sadrži isti oblik božanske prirode.Kako bi to najbolje shvatili moramo se služiti ovozemaljskom logikom: Dvije božanske ličnosti zajedno nijesu veće od treće. Matematički bi to bilo: 1+1=1, međutim, ako prihvatimo da svaka od njih sadrži Božiju esenciju i uz nju odrednicu beskonačnosti Božije prirode onda bi zapis bio: ∞+∞=∞, što je I matematički prihvatljivije.

Karakteristike Apsoluta, koje se javljaju u pomenutim filozofskim i teološkim učenjima, su zajedničke karakteristike ličnosti božijih – sveprisutnost, svemogućnost, beskonačnost. Tako- Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog. (Otac ≠ Sin, Otac ≠ Sveti Duh, Sin ≠ Sveti Duh) To ne čini tri boga ili tri stvaraoca, Otac, Sin i Sveti Duh se sakupljaju u jednom Bogu i svi oni pojedinačno su taj Bog.Pojam Jednog, na taj način, kroz tri Božije ’’osobe’’ čiji je razlog postojanja upućenost jedne na drugu i koje održavaju Božiju prirodu vječnom i cirkulišućom kroz njih, je održljivost božanske esencije na stubovima tri božanske ličnosti. Svaka od njih, pojedinačno, održava Božiju prirodu, a Božija priroda je održiva samo uz sve tri.

Ličnost Oca nije naziv posebne božanske energije I prirode koja ga odvaja. Otac je stvoren vezom I govori nam svoju poziciju u odnosu na Sina I poziciju Sina u odnosu na Oca. Sin nije Otac I Otac nije Sin, ali nema Oca bez Sina, Otac upućuje na Sina i njegovo postojanje, kao i što Sin upućuje na Oca. Oni su različiti pojmovi, ali iste supstance – prirode.

Sveto Trojstvo, Rubljev

Sveto Trojstvo, Rubljov

Otac i Sin kroz vezu upućuju jedan na drugoga. Razumijevanje Svetog Duha je puno teže i spekulativnije. Sveti Duh može biti priljubljen uz Oca ili Sina, a može biti treća ’’osoba’’. On ne može biti vezan za Oca ili Sina na isti način na koji su vezani Sin i Otac. Sin Oca ili Otac Sina je veza, a Sveti Duh Sina Svetog Duha čini ocem ili Otac Svetog Duha bi ga činio sinom. Takva veza nije među najboljim pretpostavkama kako ne podržava pravilan razvoj ideje o Trojstvu.

(Rim. 5:5) i, nada ne sramoti, jer se Božija ljubav već izlila u naša srca Duhom Svetim koji nam je dat.

Sveti Duh, ovdje nazvan ljubavlju, je nekonkretniji, manje otelotvoreniji od Oca i Sina, jer je manje vidljiviji. On je akcija veze Oca i Sina, dvosmjerna akcija, Sveti Duh je dar koji koji Otac šalje Sinu i koji Sin šalje Ocu i ljudima.

(Po Jov. 15:26) A kada dođe pomagač – utješitelj koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji od Oca ishodi, on će svjedočiti za mene. – To je Duh koji šalje Otac

(Po Jov. 20:21-22) Tada im Isus opet reče: mir vam. Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas. Rekavši to nadahnu ih i reče im: Primite Duha Svetoga.

(Po Luki 6:19) A sav narod je tražio da ga dotakne, jer je sila izlazila iz njega i sve liječila.

(Rim. 8:15) Niste, naime, primili ropskog duha – da opet strahujete. Nego ste primili Duha usinovljena, kojim vičemo: Ava, Oče!

  Duh Oca kroz Sina, Duh Sina

Otac, Sin i Sveti Duh su Trojstvo. Onaj koji voli (Otac ili Sin), onaj koji je voljen (Sin ili Otac) i ljubav sama (Sveti Duh koji je veza). Da bi ljubav postojala mora postojati onaj koji ljubi, onaj koji je ljubljen i ljubav kao akcija – ljubljenje. Ako je Bog oličenje sveprisutne i svemoguće ljubavi, on mora imati tri ličnosti. Da bi takav postojao, da bi ljubav postojala, Bog istovremeno mora biti subjekat ljubavi, objekat ljubavi i glagol ljubavi.
Mogući razlog ovako opisanog Trojstva je veća konkretizovanost Boga. Sveti Avgustin je pisao da ako osoba želi da bude u mogućnosti da voli nešto onda to nešto mora poznavati. Ako osoba ne zna kakav je Bog zaista, onda je njena ljubav izmještena, promašenog cilja. Ako njena vizija Boga ne sadrži Boga onakvog kakav Bog zaista jeste onda Bog nije voljen i ta vjera je pogrešna. Zato ikada postavljeno pitanje: „Zašto, Bože?‟ ukazuje na neupućenost na pravu prirodu i ličnost Boga onoga ko pita. To pitanje je ustvari pitanje za: „Zašto takav Bog?‟ ’’Takav’’ Bog i pređašnja pretpostavka o Bogu su samo opsjene nastale usled nepoznavanja Bog ni u najmanjoj mogućoj mjeri u kojoj se može spoznati.

Stvoritelj (Otac) šalje Isusa (Sina) kao Božije (Apsolut) otelotvorenje. Ali nije samo Isus ono što je božansko na Zemlji, svaka biljka, svaka životinja i svako pojedinačno postojanje je dokaz da Bog (Apsolut, Jedan) postoji jer je sve to jedna od ličnosti Boga, Jednog.

16:12-13 On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji njegovoj potčinjene – to su, uistinu, dokazi za ljude koji pameti imaju – i svim onim raznobojnim što vam na Zemlji stvara – to je, doista, dokaz ljudima koji pouku primaju.

Sve ono Stvoriteljem stvoreno, materijalno, ovozemaljsko, je božansko, sve to je Sin(Isus) Svetog Trojstva. To je Bog, ali samo jedan oblik njegove egzistencije, samo one pojedinosti koje su iz Apsoluta dovedene u našu ograničenu svijest. I ne treba ih smatrati kao izolovane momente Božije – njih je Otac stvorio, bez Njega ne postoje, ali ni On bez njih, stvorivši ih on je Apsolutu, Bogu, napravio put. Stvorenje bez Stvoritelja ne postoji, Stvoritelj bez Stvorenja nije Stvoritelj jer gubi put i nestaje. Stvoritelj i Stvorenje bez veze su nezamislivi, nemogući, samo Njihovo postojanje podrazumijeva vezu. Objedinjenost Stvoritelja, Stvorenja i veze čini Jedno, Boga. Bez jednoga od Njih Boga nema, kao trougao – bez jednog ugla, trougao je beskonačna prava linija, bez početnog, krajnjeg, međuvremenog.

Stvoritelj, Stvorenje i njihova veza je ono što Hegel naziva Apsolutnim duhom. To je Bog, Jedno. Stvoritelj (Otac) udahne život Stvorenju (Sinu) i od tog trenutka počinje neraskidiva veza među njima (Sveti Duh). Jedino ako smo u mogućnosti da tim putem umski idemo,- da postavimo Subjekat – Oca – tezu koja stvara Objekat – Sina – tijelo – antitezu i na kraju ih objedinimo njihovom vezom koja je dvosmjerna, da tu vezu i sami osjetimo jer smo stvorenja – tek tada ćemo u beskonačnom krugu obuhvaćene vječne slike uvidjeti i spoznati Boga – Jedno.

Stvaranje Adama, Mikelanđelo

Stvaranje Adama, Mikelanđelo

Ova tumačenja ne mogu biti smatrana blizu apsolutnoj istini kao Apsolutu, ali od nastanka ljudskog roda, kako Hegel kaže, Okamovom britvom,- bliži smo joj, Apsolut je bliži samome sebi. Svaki pokušaj objašnjavanja spornih ili teže zemaljskom umu shvatljivih momenata Apsoluta je korak bliže Njegovoj beskonačnosti.

za P.U.L.S.E: Vesna Mandić

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *