Ulogujte se / Kreirajte profil

Profesije za žene

„Profesije za žene“ je skraćena verzija govora koji je Virginia Woolf održala pred ogrankom Nacionalnog društva za žensku službu, 21. januara 1931. godine; objavljen je posthumno u zbirci Smrt noćnog leptira i drugi eseji.  Dan prije tog govora, zapisala je u svoj dnevnik: „Ovog sam trenutka, dok sam se kupala, smislila jednu potpuno  novu knjigu – nastavak Vlastite sobe – o seksualnom životu žena: koja će se možda zvati Profesije za žene – Gospode, kako uzbudljivo!“ Poslije više od godinu i pol dana, 11. oktobra 1931. godine, Virginia Woolf počela je pisati svoju novu knjigu: „PARGITEROVI: Jedan esej baziran na radu pročitanom Londonskom/Nacionalnom društvu za žensku službu.“ Knjiga „Pargiterovi“ je evoluirala u Godine i objavljena 1937. godine. Knjiga koja napokon jeste postala nastavak Vlastite sobe bila je Tri gvineje (1938), a njen prvi radni naziv bio je „Profesije za žene.“

Esej koji je ovdje tiskan skoncentrisan je na onog viktorijanskog fantoma poznatog kao Anđeo u kući (termin posuđen iz pjesme Coventryja Patmorea u kojoj se slavi blaženost domaćinskog života) – ta nesebična, požrtvovana žena u devetnaestom vijeku čija je jedina svrha u životu bila da umiri, da laska, i da tješi mušku polovicu svjestske populacije. „Ubijanje Anđela u kući,“ napisala je Virginia Woolf, „bilo je dijelom poziva spisateljice.“ To se pokazalo proročkom izjavom, jer danas, ne samo u domenu književnosti, nego u cijelom profesionalnom svijetu, žene su još uvijek dio tog smrtonosnog takmičenja u njihovoj borbi za društvenu i ekonomsku jednakost.

–Mitchell A. Leaska

Kada sam dobila poziv vašeg sekretara da dođem ovdje, rekla mi je da se vaše društvo tiče zapošljavanja žena i predložila je da vam možda mogu reći nešto o mojim vlastitim profesionalnim iskustvima. Tačno je da sam žena; tačno je da sam zaposlena; ali kakva sam to profesionalna iskustva imala? To je teško reći. Moja profesija je književnost; a u toj profesiji ima manje iskustava za žene nego u bilo kojoj drugoj, s izuzetkom pozornice – manje iskustava, mislim, koja su svojstvena naročito ženama. Jer put je prokrčen prije mnogo godina – Fanny Burney, Aphra Behn, Harriet Martineau, Jane Austen, George Eliot – mnoge slavne žene, i mnoge druge nepoznate i zaboravljene, bile su prije mene, praveći put glatkim i usmjeravajući moje korake. Stoga, kad sam ja počela da pišem, na mom je putu bilo veoma malo materijalnih prepreka. Pisanje je bilo uvaženo i bezopasno zanimanje. Porodični mir nije narušavalo struganje pera po papiru. Nikakav zahtjev nije se postavljao spram porodične kese s novcem. Za deset funti i šest penija može se kupiti dovoljno papira da se ispišu sve Shakespearove drame – ako se ima takav um. Spisateljici ne trebaju klaviri i modeli, Pariz, Beč ili Berlin, gospodari i gospodarice. Jeftinoća papira za pisanje je, naravno, razlog zašto su žene uspjele kao spisateljice prije nego su uspjele u drugim profesijama.

feature

Ali da vam kažem svoju priču – to je jedna jednostavna priča. Samo sebi morate zamisliti djevojku u spavaćoj sobi sa perom u njenoj ruci. Jedino je to pero morala pomjerati lijevo desno – od deset sati do jedan. Onda joj je naumpalo ono što je naposljetku jednostavno i jeftino – da ubaci nekoliko tih stranica u kovertu, zalijepi markicu od jednog penija u ugao, te da ispusti kovertu u crveno sanduče na uglu. Tako sam postala žurnalista; a moj trud je nagrađen prvog dana narednog mjeseca – bio je to za mene veoma svečan dan – jednim pismom od urednika koje je sadržavalo ček na jednu funtu, deset šilinga i šest penija. Ali da vam pokažem koliko malo zaslužujem da me se zove profesionalnom ženom, koliko malo znam za borbe i teškoće takvih života, moram priznati da sam umjesto da tu sumu potrošim na hljeb i puter, stanarinu, cipele i čarape, ili na račun kod mesara, ja otišla i kupila mačku – prelijepu mačku, perzijsku mačku, koja me je ubrzo uplela u gorke rasprave sa mojim susjedima.

Šta bi moglo biti lakše nego pisati članke i kupovati perzijske mačke od zarade? Ali pričekajte malo. Članci moraju biti o nečemu. Moj je, čini se da se sjećam, bio o jednom romanu koji je napisao jedan slavan muškarac. I dok sam pisala ovu kritiku, otkrila sam da ću se morati boriti s jednim određenim fantomom ako sam se mislila baviti književnom kritikom. A taj fantom bio je žena, i kad sam je bolje upoznala nazvala sam je po heroini jedne slavne pjesme, Anđeo u kući. Ona je bila ta koja bi se ispriječila između mene i mog papira kad bih pisala kritike. Ona je bila ta koja me je uznemiravala i tratila moje vrijeme i toliko me mučila da sam je na kraju ubila. Vi koje ste od mlađih generacija možda niste čule o njoj – možda ne znate šta mislim pod pojmom Anđeo u kući. Opisat ću je što je kraće moguće. Ona je bila izuzetno suosjećajna. Ona je bila iznimno šarmantna. Ona je bila potpuno nesebična. Briljirala bi u teškim vještinama porodičnog života. Žvrtvovala se svakodnevno. Ako je bilo pile, ona bi uzela batak; ako je bilo promahe, ona bi sjedila na njoj – ukratko, bila je tako sazdana da nikada nije imala vlastito mišljenje ili želju, nego je radije suosjećala s mišljenjem i željama drugih. Iznad svega – ne moram to ni reći – ona je bila čista. Njena čistoća trebala je biti okosnicom njene ljepote – njena rumenjenja, njena velika milost. Tih dana – posljednjih dana Kraljice Viktorije – svaka kuća imala je svog Anđela. I kada sam počela pisati našla sam je s prvim riječima. Sjenka njenih krila pala je na moju stranicu; čula sam šušanj njenih skuta u svojoj sobi. Čim bih, takoreći, uzela svoje pero u ruku da napišem kritiku o tom romanu slavnog muškarca, ona bi se privukla iza mene i šapnula: „Draga moja, ti si mlada žena. Pišeš o knjizi koju je napisao jedan muškarac. Budi suosjećajna; budi nježna; laskaj; obmani; iskoristi sve vještine i trikove našeg spola. Nikad nikome ne dozvoli da pretpostavi da imaš vlastito mišljenje. Iznad svega, budi čista.“ I načinila je pokret da vodi moje pero. Sad bilježim jedan čin za koji si uzimam neke zasluge, premda zasluge s pravom pripadaju nekim mojim sjajnim precima koji su mi ostavili određenu sumu novca – da kažemo 500 funti godišnje? – tako da mi nije bilo potrebno za život ovisiti samo o šarmu. Okrenula sam se prema njoj i ščepala je za vrat. Uradila sam sve što sam mogla da je ubijem. Moj izgovor, ako bi me se držalo pred sudom, bio bi da sam djelovala u samoodbrani. Da nisam ja ubila nju, ona bi bila ubila mene. Bila bi iščupala srce iz moga pisanja. Jer, kako mi se činilo čim sam prinijela pero papiru, ne možeš pisati čak ni kritiku romana bez da imaš vlastito mišljenje, bez da izraziš što misliš da je istina o ljudskim odnosima, moralnosti, seksu. A sva ova pitanja, prema Anđelu u kući, za žene ne mogu biti predmet slobodne i otvorene rasprave; žene moraju šarmirati, one moraju miriti, one moraju – da grubo kažemo – govoriti laži da bi uspjele. Stoga, kad god bih osjetila sjenku njenog krila ili isijavanje njene aureole na svojoj stranici, uzela bih tintarnicu i bacila je na nju. Umrla je mučno. Njena fiktivna priroda bila joj je od velike pomoći. Mnogo je teže ubiti fantoma nego stvarnost. Uvijek bi izmiljavala kad bih pomislila da sam je bila otpravila. Iako sebi laskam da sam je ubila na kraju, borba je bila oštra; oduzela mi je previše vremena koje bolje da sam provela učeći grčku gramatiku; ili lutajući svijetom u potrazi za avanturama. Ali bilo je to stvarno iskustvo; bilo je to iskustvo koje je moralo snaći sve žene pisce u to vrijeme. Ubijanje Anđela u kući bilo je dijelom zanimanja žene pisca.

Ali da nastavim svoju priču. Anđeo je bio mrtav; šta je onda preostalo? Možete reći da ono što je ostalo biješe jednostavan i običan predmet – mlada žena u spavaćoj sobi s tintarnicom. Drugim riječima, sad kad je se riješila lažnosti, ta mlada žena morala je samo biti svoja. Ah, ali šta je to „svoja“? Mislim, šta je žena? Uvjeravam vas, ja ne znam. Ne vjerujem da ni vi znate. Ne vjerujem da itko može znati dok se ona ne izrazi u svim umjetnostima i profesijama otvorenim ljudskoj vještini. To je zaista jedan od razloga zbog kojih sam došla ovdje iz poštovanja prema vama, koje ste vašim eksperimentima u procesu pokazivanja nama toga šta je žena, koje ste u procesu opskrbe nas, vašim vlastitim neuspjesima i uspjesima, s tim iznimno važnim informacijama.

Slika-264

Ali da nastavim priču o svojim profesionalnim iskustvima. Sa svojim prvim kritičkim osvrtom zaradila sam funtu, deset šilinga i šest penija; i kupila sam perzijsku mačku od te zarade. Onda sam postala ambiciozna. Jedna perzijska mačka je sasvim dobro, rekoh; ali perzijska mačka nije dovoljna. Moram imati automobil. I tako sam ja postala romansijerka – jer jako je čudna stvar da će vam ljudi dati automobil ako ćete im ispričati priču. Još je čudnija stvar da na svijetu nema ničega tako očaravajućeg kao što je to pričanje priča. Daleko je ugodnije nego pisanje kritika slavnih romana. Pa ipak, ako želim poštovati vašeg sekretara i ispričati vam o mojim profesionalnim iskustvima romansijerke, moram vam ispričati jedno jako čudno iskustvo koje mi je dopalo kao romansijerki. A da biste ga razumjele morate prvo pokušati da zamislite stanje uma jedne romansijerke. Nadam se da ne otkrivam profesionalne tajne kad kažem da je glavna želja romansijera da bude što je više moguće nesvjestan. On u sebi mora poticati stanje neprestane letargije. On želi da život nastavi s potpunom tišinom i urednošću. On želi vidjeti ista lica, čitati iste knjige, raditi iste stvari dan za danom, mjesec za mjesecom, dok piše, tako da ništa ne pokvari iluziju u kojoj on tada živi – tako da ništa ne može da poremeti ili uznemiri misteriozna njuškanja unaokolo, osjećanja oko, meškoljenja, nalete ili iznenadna otkrića tog veoma stidljivog i iluzornog duha, mašte. Pretpostavljam da je ovo stanje isto i za muškarce i za žene. Bilo to kako bilo, želim da zamislite mene kako pišem roman u stanju transa. Želim da sebi zamislite djevojku koja sjedi s perom u ruci, koje ona minutama, pa čak ni satima, ne umače u tintarnicu. Slika koja mi dolazi u glavu kada mislim na tu djevojku je slika ribara koji leži potonuo u snove na rubu dubokog jezera sa štapom zabačenim preko vode. Puštala je maštu da vijuga nekontrolisano oko svake stijene i rascjepa svijeta koji leži potonuo u dubinama našeg nesvjesnog bića. Sad je došlo iskustvo, iskustvo za koje sam vjerovala da je češće kod ženskih nego kod muških pisaca. Linija je žurila kroz prste djevojke. Njena mašta je bila odjurila. Bila je istraživala bazene, dubine, tamna mjesta gdje spavaju najveće ribe. A potom je došao udarac. Desila se eksplozija. Bilo je pjene i zbunjenosti. Mašta se zabila u nešto tvrdo. Djevojka je probuđena iz svog sna. Zaista je bila u stanju najžešće i najteže rasejanosti. Da kažemo bez uljepšavanja ona je pomislila na nešto, nešto o tijelu, o strastima o kojima je za nju kao za ženu bilo nedolično govoriti. Muškarci će, njen razum joj je rekao, biti šokirani. Svijest o – onome što će muškarci reći o ženi koja govori istinu o svojim strastima probudila ju je iz njenog nesvjesnog stanja umjetnika. Više nije mogla pisati. Trans je bio završen. Njena mašta više nije mogla raditi. Ovo je vjerujem često iskustvo sa ženama piscima – one su sputane ekstremnom konvencionalnošću drugog spola. Jer premda muškarci razumno dozvoljavaju sebi veliku slobodu glede ovoga, sumnjam da shvataju ili mogu kontrolisati ekstremnu oštrinu s kojom osuđuju takvu slobodu kod žena.

132708_virdzija-vulf_f

To su dakle bila dva moja veoma nepatvorena iskustva. To su bile dvije avanture mog profesionalnog života. Prvo– ubijanje Anđela u kući – mislim da sam riješila. Ona je umrla. Ali drugo, govorenje istine o mojim vlastitim iskustvima kao tijela, mislim da nisam riješila. Sumnjam da ga je ijedna žena do sada riješila. Prepreke protiv nje su još uvijek izuzetno moćne – a ipak, teško ih je definirati. Izvana, šta je jednostavnije nego pisati knjige? Izvana, kakve preprepeke postoje za ženu više nego za muškarca? Iznutra je, mislim, slučaj veoma drugačiji; ona još uvijek ima mnogo duhova s kojim se mora boriti, mnogo predrasuda koje mora prevazići. Zaista, mislim da će proći još dosta vremena, prije nego žena bude mogla sjesti da napiše knjigu bez nailaženja na nekog fantoma kojega treba ubiti, ili stijene od koju se mora lupiti. A ako stvari stoje ovako u književnosti, najslobodnijoj od svih profesija za žene, kako li je tek u novim profesijama u koje vi sada ulazite po prvi puta?

To su pitanja koja bih željela, kad bih imala vremena, da vas pitam. I zbilja, ako sam naglasila ova moja profesionalna iskustva, to je zato što vjerujem da su ona, premda u drugačijim oblicima, i vaša. Čak i kad je put nominalno otvoren – kad nema ništa što sprečava ženu da bude doktor, advokat, državni činovnik – postoji mnogo fantoma i prepreka, kako vjerujem, koji izranjaju na njenom putu. Ja vjerujem da je od velike važnosti da se o njima diskutuje i da ih se definiše; jer samo tako može se količina posla podijeliti, poteškoće riješiti. Ali pored ovoga, potrebno je takođe raspraviti krajeve i ciljeve za koje se borimo, zbog kojih se borimo sa ovim zastrašujućim preprekama. Ti ciljevi ne mogu se uzeti zdravo za gotovo; mora ih se konstantno propitivati i proučavati. Cijela ta pozicija, kako ja to vidim – ovdje u ovoj dvorani okružena ženama koje prakticiraju po prvi puta u historiji ni sama ne znam koliko različitih profesija – je jedna pozicija od iznimnog interesa i važnosti. Osvojile ste vlastite sobe u kući koja je do sada bila isključivo u posjedu muškaraca. Sposobne ste, premda ne bez mnogo rada i napora, plaćati stanarinu. Zarađujete svojih 500 funti godišnje. Ali ova sloboda tek je početak – soba je vaša, ali je još uvijek prazna. Mora je se namjestiti; mora je se ukrasiti; mora je se dijeliti. Kako ćete je namjestiti, kako ćete je ukrasiti? S kime ćete je dijeliti, i pod kojim uslovima? To, ja mislim da su pitanja od najveće važnosti i interesa. Po prvi puta u historiji vi ste kadra da ih pitate; po prvi puta vi ste u mogućnosti da odlučite same šta trebaju biti odgovori. Rado bih ostala i razmatrala ova pitanja i odgovore – ali ne večeras. Moje vrijeme je isteklo; i ja moram stati.

Virginia Woolf

(Preveo: Velid Beganović Borjen)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *