Ulogujte se / Kreirajte profil

Ptisi i fojaž: esej o fizici lista

Ploštimice, blagim pritiskom prstiju, polažem četvrtasti list papira, stanjen, neiskrzan, suviše tričav i bezličan da bi nehotično zalutao u neki savjesno nasložen portfolio. Razastirem ga ravno, kao krtu i ukočenu hartiju, suvom i otvorenom površinom dlana potvrđujem njegovu zaravnjenost, pitomim ga i njegujem, iako se mogu jedino pouzdati da će, tek sa završnim slogom, moj folium da trajno izgubi, u mastiljavoj modrini makulature, svoje nezdravo bljedilo i neuhranjeni izgled ispijene hartije.

Lomna ptica

Ipak, ta listica oštrih bridova je iznutra usahla i smrtno ispošćena površina, skoro kao neka zubom vremena obezbojena ili nepovratno isprana lamina. Kruto, pasivno površje, prigušeno mliječno bjelasanje, naslućuju tom skromnom listu dugo iščekivanu budućnost kabinetskog deponovanja, i blistavu mogućnost da svoju odbojnu jednoliku prazninu, svoju plošnu frigidnost, preruši, ili uredno prepokrije, jasno sročenim ispisom notarskih podnesaka. Golom glačinom oblog lakta polako se oslanjam na tu klizavu hladnu hartiju, i netremično, pomno i prilježno je podvrgavam ispitu, zato što izokola podozrijevam – lako bi mogla da se uvije, ili skoluta, mogla bi, u nekom nepovoljnom trenutku – čijom krivicom?- da počne da liči na blago nabranu povelju, ili primjeren svitak: da poprimi, recto folio, sumnjivo obličje vojne depeše. Služim se, ipak, mekim, podatnim pisaćim perom, zato što bi riječi valjalo zapisati, spustiti ih na neplodnu površ papira: trebalo bi, zauzvrat, pokušati oživjeti i odobrovoljiti tu nevlaknastu hartiju, kretati se po licu tog praznog lista, koji će, žedan i beskrvan, da se žurno dokopa svih nanijetih riječi, i na kraju, pošto je naiskap ispije, trajno zapečati slivenu tintu.

Ali nije se lako oduprijeti, u ovom unakrsnom zadatku opisivanja i ispisivanja, niti se istrći iz ruku naše urasle i očvrsle navike – ili neiskorjenjive nepromišljenosti- da se uvijek iznova, do granica obostrane iznemoglosti, poigravamo sa listom, gacamo po njemu, da ga skaredno mrčimo, ili samouvjereno salijećemo, pod izgovorom ispraznog izraza, našom neizbježnom praznorječivošću. Jer ipak smo, kroz mnoge vjekove nakupljanja i preslaganja naših pismenih zavještanja, tih svjedočanstava naše tobožnje učevnosti, uspjeli samo da se izvještimo da ovlašno pišemo po listu, da njegovu ukrućenu sravnjenost unaprijed shvatamo kao pristupačnu radnu površinu, koju smo dosad, nošeni drugačijom mišlju, bezrazložno ukrašavali našim zakučastim fakturama. List je, kao malo koja druga stvar, najčešće bio prisiljen da se nađe u tom pasivnom i potisnutom stanju upotrijebljene ploštine, splasnule glinene, drvene ili kamene pločice, koja je surovo zguljena od znakova, ispisana i izrezbarena, ozlijeđena i krcata brazgotinama, čisto da bi se u posjed imala prigodna glifoteka lažnih crteža i protokolarnih zapisnika, spremnih da zauvjek zaključe svoju nepromjenljivu ograničenost. Da li se iko, dakle, sučelice listu, u tom položaju nadvijenosti, toj magnetnoj naspramnosti površine čela i utrnulog lista, ikad zapitao nad njegovom neprijatnom ravnomjernošću, ili se začudio njegovoj plitkosti, da bi nekad, iz možda neke neobične i neočekivane želje, nekog iznenadnog impulsa, pokušao da produži njegovu uobičajenu jednokratnost, da ga nanovo stvori, ili se barem, nekim čudom, uzdrži da ga ne uništi?

Kako, međutim, da čovjek sebi uskrati to zadovoljstvo i liši se mogućnosti da na neotpornom i ubogom listu papira vjerodostojno utisne svoja pogrešna uvjerenja, svoje lične i bezlične podatke, prijetnje, uredbe, zakone, datume, fantazme i kamuflaže; kako da rastereti list, kako da odustane od svoje opsjednutosti potpunim obespravljivanjem lista, kada osjeća stalnu potrebu da ga razdire i cijepa, da s njim prijeteći vitla, da se na njemu zavjetuje na ljubav, ili da ga nemarno rabi za čišćenje svih svojih opoganjenih lica? Kako, najzad, razjasniti našim vrlim zapisničarima da svaka crta na papiru nije crtež, da nijedan zapis, i nijedna pismena poruka, nisu čin stvarnog crtanja, da je crtež plod izvanredno složenih procesa a ne ishod rutinskog i verziranog poigravanja brzih i vičnih logotetskih prstiju.

Nesumnjivo je tačno da je jedino umjetnost istrajala u tom velikom naporu da oživi lisnu površinu, tako što je i sama postajala živa, tako što je granice te ravni protezala i širila, omogućavajući njenoj zatečenoj utvrđenosti da se širom otvori. Ali i pored tog nesebičnog učinka umjetnosti u nesvakidašnjem zadatku raskravljivanja izvorne ustajalosti lista, lisna ravan je svoju cjelinu i kompaktnost još uvijek održavala posredno, kao podloga, ne dobijajući priliku da privrijedi i ispolji svoju sopstvenu stanovitost. Kako onda govoriti o listu kao listu, kako bez ustezanja priznati njegovu fizičku samostalnost, i prihvatiti ga kao samosvojnu površinu, koja u sebi zadržava i čuva svaki trag svog nastajanja? I da li je uopšte moguće, izvan dosadašnjih umjetničkih dometa, izvan načina koje su umjetnici dosad domislili, na nekom određenom primjeru razmišljati o mogućnosti drugačijeg, direktnijeg oživljenja lista? Da li se sada ta mogućnost, pa čak i način koji je prati, ispred mene otvara u susretu sa djelima koja se, na veoma dosljedan način, usredsređuju na problem povratka samoj činjeničnosti lista?

Ali opet, kako se vratiti tom nenarušenom stanju lista koje prethodi svakoj na njemu ostavljenoj ubodnoj, gnječnoj, prostrijelnoj, reznoj, pa čak i smrtnoj rani; kako se vratiti na neko postojano stanje lista kao samobitnog tijela, čiju je kožu, shvatajući je kao upojnu i propustljivu podlogu, jedino umjetnost dosad umjela i uspjela da obešteti, prekrivajući je svojom živom tinkturom? Povratak listu ne smije tu sasvim opipljivu lisnu površinu, tu navodno zatečenu i gotovu ravan, da shvati ravnodušno – ili bezdušno- kao neku prazninom zračeću platformu, pripremljenu za igru pisma i znaka, figure ili forme, ili da prosto utvrdi, kao u katastarskim mjernim jedinicama, njenu trpnu opruženost. Listu se, stoga, moramo vratiti fizički, da bi smo prisnije poznanstvo stekli sa njegovom konstitucijom, da bismo dlanom i pulpom omirisali njegov epitel, i da bismo njega samog obdarili fizičkim smislom.

Međutim, kada se pred nama ispruži neka ravna papirna površina, kada se odmota neka tanka folija, pa čak i kada se isprsi neka nesavitljiva glatka ploča, ni prstom je nećemo stići dodirnuti a već ćemo uspjeti da je poništimo, da joj stučemo tkivo, da je izmrcvarimo, i da svaku ćeliju njenog tankog života, njenog bića ravnoće i plošnosti, iscijedimo ili zatomimo. I već tu se gubi svaka fizička postojanost lista, zato što njegova površina postaje podloga, a njegovo tijelo biva istisnuto i potpuno prekriveno drugim materijalnim tvarima, koliko god ona mogla da budu tankoslojna, laka, ili prozirna. Ali najčešće, te pokrivne nakupine jesu mrtva mesnata tkiva pod kojima se lisna površina dezintegriše, ispod koje se, kao oko prepucijuma, nakuplja smradna smegma, i zbog koje se list, postepeno ali sigurno, razjedinjuje i truli. Samo su neke umjetnosti uspjele da od mrtve materije naprave živi i oplodni humus, koji oživotvoruje list kao podlogu, ispod koje on dobija svoj drugi smisao, i nastavlja da obitava u gornjem sloju. I samo su te umjetnosti, paradoksalno, počivajući na listovima koje su odozgo oživjele, mogle da se šire i razvijaju, da svoju pokrivnu masu održavaju vazdušnom.

Ako, pri svemu ovome, još uvijek hoćemo da govorimo o listu, kada smo sasvim svjesni da ništa ne ukazuje na njegov mogući opstanak, onda se moramo zapitati da li se uopšte može govoriti o stvarnom postojanju lista: da li je ikada postojao list koji nije bio lišen svojih atributa? Znamo da su netaknutost, plitka bjelina, utvrđene ivice četvrtastog oblika, samo dokazi njegove upražnjenosti; sa druge strane, faktura je prekrivna magma koji se taloži i samo potvrđuje postojeću ograničenost podloge. Kako da opipamo, u ovom slučaju, kako da održavamo fizički kontakt sa listom: koje načine i koje metode treba da izumimo da bismo prevladali i tu početnu prazninu i taj konačni pokrivač?

Možemo reći da se samo iz ove težnje da se osnaži lisna površina, iz ove jasne želje za njenim upojedinjenjem -koja ni prazninu ni fakturu ne priznaje kao pozitivna svojstva- tek moglo izroditi ono što se naziva ptihom. Ako odbija da se pretvori u podlogu koja skrušeno podnosi teret najrazličitijih materijalnih naslaga, i ako odbija da se ukopa u nepomičnu početnu jednoličnost, ptih onda mora da postane iznjedrilac onih nepoznatih svojstava koja listu treba da pruže fizičko zadovoljenje, da bi on zavrijedio da se prozove listom. Šta sve treba da se ispuni, i šta sve treba da se izbjegne, da bi list sebi obezbijedio dovoljnu fizičku samostalnost; ili šta to treba da se dogodi sa listom da bi se na kraju izrodio ptih? Da li je, zapravo, uopšte moguće, poznavajući njegovu ugroženost i tjelesnu ranjivost, govoriti o postojanju lista prije njegovog postajanja ptihom?

Nije teško zaključiti, iz svega ovoga, da je neizvjesni i sporni opstanak lista samo rezultat one krajnje podložnosti folijarne materije beskonačnim spoljnim uticajima. U tim neprekidnim naletima i projekcijama najrazličitijih tipova slika – linija, grafema, simbola, znakova- koji se unedogled natiskuju, list se neizbježno zasićuje stranim slojevima i talozima koji svoju nadmoć uspostavljaju potpunim istiskivanjem materije na koju ostvaruju svoje pogubno dejstvo. Bez obzira da li folijarnu materiju prekriva neki grumen guste paste, ili ona sama upija neki razrijeđeni preliv; bilo da se po njoj stvara glatka svjetlucava ostaklica, ili se nakuplja gnjecava olovna smjesa; ako ona isušuje neku mlaku isplaku, ako po njoj klizi neki lojni namaz, i dalje se na taj način samo potire početno stanje lista, narušuje se njegova praznina, a on postaje obezličeni nosilac nametnutog stranog tijela. Nasuprot tome, ostane li taj list puki zatočenik sopstvene sterilnosti, a njegov oblik iskrište mameće praznine, onda njegova potencijalna punoća, jedini pokazatelj njegove fizičke samodovoljnosti, neće uspjeti da se ostvari, a ta nedodirnuta površina, ogrezajući u ujednačenu, jednobojnu ravnodušnost, ugušiće se u šupljoj bezizražajnosti.

Kroz taj smjeli pokušaj nadilaženja svih onih stanja u kojima je listu osporena fizikalnost, suprostavljajući se skorijevanju i odbacujući nezasićenu i muklu posustalost lista kao trpeće podloge, ptisi žele da ozdrave i zbrinu list, hoće da ga obdare poletom olistavanja, da bi se napokon potvrdio njegov nepovrjedivi kviditet. Zato se nijedna fizika lista ne može uspostaviti prije nego što plošna materija, koja tek treba da se prozove listom, ne prođe kroz cijeli jedan niz procedura u specifičnom procesu folijacije. A prva u nizu tih procedura jeste direktni, rudimentarni čin preklapanja i predvajanja postojeće materijalne ravni, koji omogućava da se kretanjima ruke i zahvatima dlana i prstiju, nedvosmisleno afirmiše fizička opipljivost lista. Taj najprostiji čin presavijanja i otkidanja, otpiljivanja i prelamanja, nužan je da bi se rodilo tijelo lista, da bi se istakla fizika njegove tankosti, a njegova pljosnatost objelodanila. Uspostavljanjem neposrednog kontakta sa tom ravnom lisnom osnovom, pored toga što se fizički priznaje i dokazuje njena materijalna postojanost, istovremeno se narušuje ona izvorna prozaičnost, ona suva ujednačenost njene ravnoće. U ovom blagonaklonom pristupu materijalnoj ravni, u ovom susretu dlana i gotovog papira, ispiljuje se jedna posebna privlačnost između žive i neoživljene površine, gdje toplina dlana polako razmekšava skamenjenu bjelinu, razdvajajući je u zasebne oblike živih lisnih cjelina, iz čega listovi niču pomilovani, mirno pupeći iz pažljivog i blagog prelamanja bljedolikog lica papira.

Zacijelo, postoji velika razlika između ovog milovanja folijarne materije, ovog prefinjenog i dragog opipavanja koje listu omogućava da postane list, i onog nasilnog i bezobzirnog ophođenja, krzanja i rastrzanja, gužvanja i cijepanja, iz kojeg se papirna folija rasparčava u dotučene ostruške i pabirke, kojima nikad neće biti omogućeno da prolistaju. Prstima preklopiti i zatim prelomiti papir, podijeliti negovu materiju na nekoliko lisnih tijela, ili ga nježno pritisnuti dlanom, ili ga pogladiti kožom: to ne znači ništa drugo nego mu pružiti potrebnu njegu, omogućiti mu da u svojim novim oblicima i cjelinama, i u svojoj tako stečenoj jedinstvenosti, konačno osvoji svoju održivost i cjelovitost. To je taj neobični i zahtjevni zadatak ptiha: podijeliti neku materijalnu ravan- neku ploču, tablicu, papir ili plahtu- koja se još nije preobrazila u potčinjenu podlogu ili zanemarljivi pabirak, koja još nije postala ispisana cjeduljica ili odbačeni odrezak neke krte plohe, tako da se dobijene cjeline fizički osposobe, da priberu snagu, i da se slobodno razvije jedna prostrana krošnja različitih i posebnih listova, jedna bujna i raskošna folijatura. Jer ono što mi nazivamo listom – u bilo kom gotovom i zatečenom obliku, u bilo kojoj materiji ili formi, iz bilo koje papeterije- samo je stvar koju treba da uzdignemo do razine stvarnog lista, da napnemo njene fizičke atribute, koji su jedini garant da se dostigne održivo folijarno stanje. A ta materija ostvaruje svoj folijarni potencijal, izvršava svoju volju za olistavanjem, jedino onda kada doživi da bude fizički opipana, prstima i dlanom predvojena i podijeljena, i kada stekne svoje novo značenje razlistavajući se u zasebna plošna tijela. Dok ono što pred nama isijava neispunjenošću – što doživljavamo kao neodoljivi zov praznine- i što nas tjera da ga svojim grubostima satremo, zapečatiramo sopstvenim klišeima, i što nepromišljeno, iz nekog hobizma ili razbibrige, pokrivamo slojevima loja i masti, ulja i maziva, bojila i vapna, samo je obezvrijeđena podloga i bespomoćni primalac takozvanih izraza. Zbog toga se ptisi, ta novonastala plošna tijela, koji nastaju preklapanjem i odlamanjem jednog nedefinisanog, učmalog četvrtastog entiteta, mogu smatrati jedinim načinom da se prevaziđe standardni problem podloge, prekrivne mase, i netaknute prazne površine.

I nesumnjivo, teško je zamisliti druge procedure pomoću kojih bi se ovaj problem mogao prevazići, čijim izvršenjem bi plošna materija postala živa, fizički osamostaljena, jer isključivo preinačenjem u posebne lisne cjeline, i snagom njihovih specifičnih oblika i površina, početna folijarna materija može da pridobije značenje i životnost. To znači da list nikad ne postoji kao takav, da unaprijed pripremljena plošna površina nikad ne smije da se shvati kao list, i da prije zadatka stvaranja lista, i prije procesa iz kojeg se rađaju ptisi, uopšte ne može biti govora o listu kao postojećem tijelu.

Ali i pored ove tvrdnje da se proces stvaranja lista ne može razdružiti od njegovog naročitog postajanja ptihom, i pored opisa prelamanja i otkidanja besplodne blijede površine iz koje nastaju tanke i uobličene lisne ploče, ostaje nam nejasno, zaogrnuto tamom, otkud bi moglo da vodi porijeklo to neobično ime, nadjenuto onom rijetkom stanju u kom je fizika lista potvrđena, a njegovo tijelo obznanjeno. Iz opisa se, uistinu, može odrediti i zaključiti šta je to što se zove PTIH: list potvrđen u svojoj jednini, u svom fizičkom tijelu, u svojoj jedinstvenosti; takođe, nije teško zamisliti koji vid množine se ostvaruje i podrazumijeva u onome što se zove PTISI: zbirnost pojedinačnih lisnih tijela, zasebnih i jednovitih u zajedničkom srašćivanju. Ipak, ovaj zagonetni naziv, koji želimo da odgonetnemo, u čije porijeklo hoćemo dublje da zagrebemo, nije moguće razumjeti samo zato što nam je teško zamisliti i prihvatiti da se smisao jedne naizgled cjelovite, granicama utvrđene ravne površine može i mora pronaći u procesu njenog predvajanja i izdjeljivanja, u stvaranju drugih tijela preko kojih njenoj materijalnosti tek može biti udahnuta tjelesnost. Naše mišljenje otpočetka se vodilo pogrešnim i lažnim ubjeđenjem da je list gotova i pripremljena površina koju treba ispisati ili prekriti slojevima grafičkih notacija, prepoznatljivih znakova, slika, natpisa, najrazličitijih mogućih ideja koje se mogu lako i brzo zabilježiti ili predstaviti. Istorija lista je u stvari naša pripovijest o vjekovnom zloupotrebljavanju njegove priručne ravnine, o našem kaustičnom i mijazmičnom učinku u besprizornom oskrvnjivanju njegovog kviditeta, zato što se stvaranje lista, stvaranje onoga što navodno već postoji, nije moglo uopšte zamisliti, kao ni činjenica da je takvo stvaranje moralo da počiva na obazrivom i usredsređenom razjedinjavanju njegove materijalne i oblasne svrhovitosti.

To je razlog zašto se u našem umjetničkom nasljeđu, iz kog štrči neprikosnovena prevlast slike, ne može naći nijedan ptih, ali se zato iz svakog perioda i sa svih strana sručuju na nas nesagledive gomile kodeksa, višedjelnih i višerednih slika, sklopnih i rasklopljenih tablica, poliptiha i retabla, s namjerom da nas priklješte i smrve teretom svojih prikaza. Ta vladavina ikone, taj diktat slike, uveliko je bio uzrok tome što su se table i folije, srozane na ponizne i podjarmljene podloge, uvijek spravljale kao strogo oivičene četvorostrane ravni, spremne da na svojoj jednoobraznoj oblasti ugoste i ovjekovječe naše klišee i stereotipe, naše ispraznosti i zablude. Kruta ograničenost i unaprijed utvrđena namjena pasivne podloge, kao i njeno bespoštedno izrabljivanje, onemogućavali su da se ukaže prilika ostvarivanju folijarnog potencijala, olistavanju jednog nedefinisanog ravnog entiteta, i stvaranju zasebnih lisnih tijela, koja su ponosna na svoju lisnost.

Sve nam govori da materijalna ravnina folijarni potencijal može da ostvari samo putem preklapanja i razdvajanja svoje tanke cjelovite površine na samostojne lisne ploče, i ptisi predstavljaju plodove upravo tog stvarnog fizičkog razdjeljivanja. Međutim, ne shvatajući da živi ptisi nastaju iz takve procedure, iz tog prvog manuelnog čina u složenom procesu folijacije, dosad smo uspjevali samo da ređamo i sklapamo nizove od praznih sravnjenih ploča, pristupačnih i izbrušenih podloga, i tako smo umjesto ptiha stvorili poliptih, a umjesto stvaranju jedinstvene i oblikom specifične lisne ravni pribjegli smo nizanju tupih radnih podloga, upražnjenih terena koji nas draže i dozivaju da ih isprekrajamo nepromišljenim i svirepim potezima. Nesumnjivo, tu leži naša najveća, suštinska greška: to što nismo shvatili da se jedan predgotovljeni ujednačeni entitet mora predvojiti na više posebnih tijela, da bi u njima dobio svoje stvarno i potpuno fizičko zadovoljenje; što nismo shvatili da je ptih ono stanje u kom taj entitet stupa u specifičan proces svog listanja, svog odjeljivanja na mnoštvo pažljivo uobličenih, tankih i žestoko osjetljivih tijela. Sve vrijeme smo, naprotiv, izrađivali poliptihe, kao da nismo mogli da razumijemo činjenicu da se manuelni čin preklapanja i predvajanja može odnositi samo na jednu cjelovitu ravan, a da poređane grupacije i slični sklopovi više ravni mogu samo da budu sklopljeni, sastavljeni, i otklopljeni, kao neke iznutra živopisane rasklopne kutije i mašine. I eto zbog čega nismo mogli da prozremo genezu lista, a samim tim i pravo značenje ptiha: zato što smo čin predvajanja oduvjek miješali sa postupkom sklapanja, čin odjeljivanja sa postupkom otklapanja; što smo proces stvaranja listova zamijenili sa proizvodnjom praznih podloga, i što smo od fizičkog predvajanja ravne povšine na ptihove odlučno prešli na mehaničko spajanje isluženih ploča u poliptihe. I otpočetka nismo bili svjesni da radnju preklapanja i predvajanja uopšte ne oličuju poliptisi, ti sistemi sazdani od više unizanih i međusobno prikačenih ravni, već da postoje ptisi, više posebnih, održivih i podmlađenih lisnih tijela dobijenih iz jedne fizički ispreklapane i predvojene ravni.

Dakle, to su ptisi: krajnje osjetljiva tanka fizička tijela, koja zahtijevaju posebnu brigu, koji ne postoje nego se razlistavaju, koji su propustljivi i porozni, i koji žude da istaknu svoju postepeno sticanu lisnost. Poliptisi, nasuprot tome, odriču se svoje veze sa izvornim značenjem ptiha, sa radnjom predvajanja, da bi se sveli na glatke i prazne podloge, na neispisane table, vremenom priviknute na našu grubost i neosjetljive na naše napade. A ako želimo da opišemo specifičan plod iznikao iz previjanja i preklapanja tanke ploče, onda moramo da se prisjetimo načina rastenja i izbijanja koji daju konačni oblik liski biljnog lista, i naziva tog procesa koji nije izgubio vezu sa prvobitnim značenjem ptiha kao ishoda predvajanja i razlistavanja. Ako bi, dakle, trebalo opisati i odrediti način na koji se liska lista preklapa i previja, posuvraćuje, ispruža, nabira i predvaja, to jest, ako bi se pažnja usmjerila na proces putem kojeg, rastući i olistavajući, zasebna lisna ploča poprima svoju specifičnu formu, onda bi moralo biti govora o ptiksi: o posebnom prolistavanju pojedinačnog lista. Na sličan, ili istovjetan način, mora se promišljati o ptihu, zato što je, da bi se pojmilo njegovo stečeno fizičko tijelo, potrebno pronići u cijeli proces kroz koji se njegova pojedinačnost afirmiše iz potpuno nedefinisane materijalne ravni.

Ipak, fizičko razdvajanje predgotovljene ravne površine na zasebne ptihove, nije dovoljno da bi se zasvagda osigurala njihova nepropadljivost, i da bi lisne ploče očuvale specifičnost svojih formi i stečenu oblasnu jedinstvenost. Odsvuda neprestano vrijeba opasnost da avet praznine ponovo naseli i zaposjedne njihovu ravninu, ili da njihovu mladu kožu zatisne i prekrije neka pastozno-sirupasta smjesa. Sa druge strane, teško je izmisliti i pronaći postupak kojim bi se uspjela nadići brojna ograničenja tupe, bezizražajne praznine i nesavladivi klišei zgrušale, sirove fakture. Da bi mogle da potraju i opstanu, ali i da oplemene i snažnom održe svoju oblasnu i formalnu posebnost, neohodno je da te fizički izdvojene lisne površine budu presvučene slojem koji će da raširi i otkrili njihove stome, i trajno podstiče njihovu svježinu. Ove zasebne lisne ploče ni u kom slučaju ne smiju da uvenu pod teretom ovještalih prikaza, ili da dopuste da ih neka otvrdla i neprobojna faktura, ili mlaka obojana natopina, začepi i uguši. Potrebno je, stoga, prevući blagotvorni sloj koji neće poništiti ptih i svesti ga na bezličnu primajuću podlogu: sloj koji će značajno sudjelovati u potvrđivanju i daljem jačanju njegove fizikalnosti. Međutim, ako svaka nanijeta tvar krši i umanjuje fizikalnost lista, kako onda ubrizgati ili prevući taj sočni melem koji će pospješiti poroznost lista, šireći i pročišćujući njegove zakrečene stome, i omogućiti da se kroz njegovo tijelo neprekidno vrši razmjena intruzivnih i efuzivnih hromatskih struja? Da bi se odgodilo venjenje i spriječilo usahnuće lista, da ne bi došlo do kopnjenja njegove tek stečene tjelesnosti, ta osjetljiva koža, koja sazdaje njegovo cijelo tanko tijelo, mora da ostane propustljiva, da bi se nesmetano odvijao proces transpiracije.

Iako je tačno da ptih svoju fizikalnost duguje manuelnoj potvrdi dotad puste površine koja je isijavala svojom muklom prazninom, da bi se do kraja sproveo proces folijacije, nužno je suočiti se sa problemom erozivnog učinka fakture, a njenom nasilju suprostaviti oblogu koja izbistruje cijelu kožu lista. Smetovi i talozi fakture uvijek su predstavljali svojevrsnu impregnaciju čvrste i zbijene teksture ravne površine, i to je neizostavno pratio rušilački efekat koji je površinu preobražavao u podlogu, a potencijalnu živu hromatsku građu u inertne sedimente nedefinisane mase. Ali list ne smije da postane umrtvljena i otupjela baza na kojoj se staču i zakoruju različite mase hromatske materije, gradeći potpuno pomućene grumene stisnute i zgrušale tvari. Shodno tome, on ne smije da se shvati kao podloga koja već ima svoju utvrđenu teksturu, nego list mora da odnjeguju svoju kožu, da bi postao izvanredno osjetljivi epiderm, ili mazno erogeno područje, čije ćelije svaki nepromišljeni potez doživljavaju kao surovi udarac i nepodnošljivo nasilništvo. Zbog toga je preko svakog ptiha potrebno prevući jedan blagi, medni sloj, koji će povećati njegovu propustljivost i prožeti cijelu njegovu kožu. A fakturi, koja oponaša ili potvrđuje već postojeću izatkanu, grubu ili glatku teksturu baze, mora se suprostaviti taj oblažući sloj, jedna živa i oživljujuća prevlaka, koju bi trebalo nazvati tekturom.

Naravno, mnogo toga moglo bi se reći o tekturi, tom blagotvornom i neprocjenjivo važnom sloju obloge, koji svakom ptihu ponaosob cjeliva kožu, i na čije prijanjanje svi ptisi moraju drugačije, na sebi svojstven način, da reaguju. Najrazličitiji mogući odnosi koji postoje između ukupne površine ptiha i oblasti koje oplemenjuje tektura, ili odnosi koje razvijaju oblici tih obloženih i čistih polja, mogli bi da budu predmet neprekidne pažnje. Tako se ponekad događa da se tektura pripije uz cijelu kožu ptiha, kao da tu olistalu ravan želi skroz da osmoli svojim hromatskim melemom, i tada se čini da je sama obloga poprimila formu i tankoću lista. Drugih puta, tektura prelazi samo neznatan dio površine ptiha, a onda se čini kao da je krenula pa najednom stala da ga miluje, ostavljajući samo kratke tragove svog umiljavanja njegovom stomatalnom tijelu. Ali često se može zapaziti, takođe, da ptih uopšte nije dodirnut oblažućim slojem, da je namjerno zadržao svoju upražnjenost, ali nipošto da bi je dalje prepustio kržljanju i skrućivanju, već da bi svoju vedrinu i životnost prikupljao u kontaktu sa susjednim oživljenim ptisima, koji su prepuni hromatske i transpiratorne snage. Zbog toga postoje listovi koji su zadržali početno stanje ptiha, koji nisu primili tekturu, ali koji, ipak, toliko blistaju i svijetle da nadmašuju one oblivene i oblizane hromatskom prevlakom. Zadivljuje koliko različitih i neočekivanih odnosa može da postoji unutar jednog zbira listova, između njihovih veličina, oblika, površina, spojeva, i koliko daleko i dugo bi se moglo uživati i naslađivati u posmatranju i opisivanju. A još su bogatiji i raznolikiji hromatski kvaliteti i kvantiteti koji obrazuju tekturu, i prijateljstvo izgrađeno između pitkih hromatskih slojeva koji se spajaju, preklapaju, dodiruju, kriju ili zalaze jedan ispod drugog, kao da se utrkuju koji će prisnije da prilegne uz kožu lista, prokrči njegove nevidljive stome, i omogući drugom sloju da se istakne. Više od svega, pažnju zaokuplja neuništiva hromatska svježina, ornost kojom tektura boji listove, i ona je toliko krepka da su čak i oni ptisi, koji su ostali nepoglađeni njenom smolom, u spoju sa ostalima prošli kroz proces transpiracije, i odbacili svaku mogućnost da ih isiše i isuši vrijebajući kliše praznine.

Zaista, ono što tektura donosi slično je jutarnjoj jedrosti kondenzovane rose, oličenoj u hromatskoj punoći, koja ptihove, u njihovoj tankoj ravnosti, bodri da postanu listovi i da konačno osjete neustrašivi poriv samoodržanja. Treba ponoviti, i opet iznova ponavljati, da se ova obloga ne ponaša kao membranska zaštita ili spoljni oklop, koji bi potpuno zabranio pristup koži ptiha, a njega pretvorio u bespomoćnu podlogu čvrsto obmotanu neprobojnim talozima ugašene boje. Kod ptihova, naprotiv, pogađa nas baš to tanano uzajamno stapanje njegovog epitela i svijetlih hromatskih slojeva tekture, i zaista možemo da uvidimo da se bez njenog učinka ne bi mogla povećati poroznost lista a stalni proces transpiracije zapodjenuti. I ponajviše zato što nije navlaka koja zataškava i zatire list, tektura nikad ne krši fiziku lista, već ptisi, svršavajući etapu obložnog sloja, postaju živi listovi kadri da sami sebe kupaju svježinom i prekaljenošću.

Svakako, tvrdnja da u umjetnosti, do pojave ptiha, nije postojao list koji je uspio da istakne svoju lisnost, i optužba da je istorija lista jedna duga pripovijest o njegovom svirepom obezlišćavanju, mogu se učiniti prenagljenim i pretjeranim. Ali nemoguće je osporiti, kolikogod pokušavali, da je oslikavanje gotovih tabli i uglačanih ploča, tankih folija i nategnutih plahti, uvijek nalagalo da se fizika zatečene folijarne ravni namjerno zapostavi, i da joj se nepravedno oduzmu specifična svojstva, samo da bi njeno površje moglo da posluži kao pasivni nosilac piktoralne građe. Tako je naslikanom sloju jedino bilo preostalo da svoju ravan oslobodi statičnosti podliježeće strukture, i da širinom i otvorenošću pokuša da razbije njenu strogu oblasnu ograničenost. Pošto list nije mogao da se razvije kao opstojna tanka koža, da postane ptih i olista, nastavljao je da bude poravnana potpora čiju je površinsku stegnutost širila hromatska punoća nanijetih slojeva. Ali kao cjelovita živa stvar, sa svim svojim osobenostima i atributima, list u umjetnosti nije mogao da postoji, sve dok nije bio stvoren izvršenjem procesa folijacije.

Međutim, s pravom bi se moglo pomisliti da je kubizam, u svojim papiers collés, pokušao da tehnički iskoristi površinsku utvrđenost lista, i raznolikost njegovih planimetrijskih mogućnosti. Ali sve te mogućnosti težile su da svrše kao slikovni konglomerat isparčanih elemenata, ili optička konsolidacija superponiranih ravni, koji su poništavali ili zakidali fizičku vrijednost lista. Iako je kubističko manipulisanje otcijepljenim segmentima najrazličitijih hartija manuelno potvrđivalo njihovu fiziku, kasniji postupak naljepljivanja i kolažiranja postavljao je te odvojene djelove na predgotovljenoj ravnoj podlozi isključivo kao kompozicione elemente, lišene fizičke samostalnosti, da bi mogli da se optički saglase i sravne sa opštom strukturom slikovne ravni. Čak i onda kada bi određeni element sticao samostalnost, to se dešavalo vizuelnim ustobočenjem njegove površine iz ukupne kompozicije, a ne potvrdom fizičke jedinstvenosti raspoređenih lisnih segmenata. Stoga papirni tout-ensemble nikad nije uspio, jer to i nije bila njegova izvorna namjera, da odnjeguje ili spasi konstituciju lista. Njegovo oslanjanje na fiziku lista sastojalo se samo u pripremnom procesu cijepanja i odrezivanja folijarne materije, i u igri raspoređivanja dobijenih listica, dok su sve kasnije procedure komponovanja nastojale da u potpunosti potisnu trenutno pojačanu fizikalnost tankih odsječaka. Takođe, u kubističkim kolažnim papirnim konstrukcijama, površine listica bile su prethodno ispunjene oštampanim grafičkim znacima, ili definisane tonom zatečene boje, čiji su piktoralni kvaliteti bili dužni da sudjeluju u ukupnoj konstrukciji slike. Ipak, mora se priznati da se kubizam donekle približio tome da list odredi kao fizički opipljivu cjelinu, u svojoj manuelnoj obradi fragmenta gotovih, zatečenih i unaprijed kolorisanih listica, iako je kasnije njihova taktilna vrijednost bila prinuđena da splasne usljed optičkog izravnjavanja konstruisane ravni. Samo onda kada bi materijalna konstitucija lista bila jača i naglašenija od prizora, ili kada je sami prizor optičkom taktikom naglašavao pojedine nalijepljene listice, njihova fizika mogla je da se izdaleka nasluti, ali kao prilično izvještačena, a često i krivotvorena.

Za tekturu, taj naročiti hromatski tretman ptihova, moglo bi se takođe pomisliti da doprinosi slabljenju fizike pojedinačnih pljosnatih ploča dobijenih procesom predvajanja, zato što su i njeni slojevi zaslužni za optičko ili vizuelno srastanje raspoređenih i spojenih listova u ukupnoj folijaturi. Međutim, folijatura, ili krošnja, ne predstavlja optički sraslu cjelinu listova, u kojoj nijedan list ne zadržava svoju pojedinačnost; naprotiv, tek kada tekturom zadobije vlastitu snagu i samostalno olista, list može da uđe u format određene krošnje. Dakle, za razliku od kubističkog narezivanja listica iz već fakturisanih, označenih, obojanih hartija i folija, čiji se matični smisao izmješta u novoobrazovani slikovni smisao sklopljenog prizora, ptisi dobijeni iz jednoobrazne, prazne, predgotovljene ravni primaju tekturu kao sloj koji njihovo površje treba hromatski da obogati, da bi kao samostalni živi listovi mogli da učestvuju u narastanju cijele krošnje. A način na koji lisne jedinke ulaze u format krošnje, suštinski se razlikuje od sklopnih, konstrukcijskih i drugih spojeva koji su odlikovali kubističke i ostale montažne folijarne sisteme. To je zato što njihov način nastanka, koji se drži ptikse lista, uvijek mora da usmjeri pažnju na oblasnu, formalnu, tekturnu i fizičku cjelovitost i posebnost lista. I da bi svi listovi u određenom formatu krošnje, koji postoji samo da bi na okupu držao zbir svih obuhvaćenih lisnih ploča, sačuvali svoju fiziku, nužno je da unutrašnje vezivanje ne izazove neku optičku ili vizuelnu fuziju, nego da bude ishod procesa fizičkog kalemljenja pojedinačnih listova.

Stoga, kada prime tekturu i iznutra ožive, ptisi ne smiju da stupe u takve spoljašnje strukture vezivanja koje bi osporile ili sasjekle njihovu pažljivo sticanu lisnost. Međutim, načini združivanja u postojećim tehnikama rukovanja sa plošnim tankim elementima, kao u svim vrstama kolažiranja, uglavnom povlače sa sobom takva objedinjavanja i spajanja koja se teško ogrešuju o fiziku obuhvaćenih elemenata. Zato je u posljednjoj proceduri, u kojoj ptisi poprimaju obličje zaokružene zbirne cjeline, moralo da dođe do sasvim drugačijeg načina kopulacije listova, koji su unutar formata morali da održe, u istom, a ponekad čak i pojačanom intenzitetu, svoju fizičku i haptičku postojanost. Svi ptisi, nastali prvobitnim procesom predvajanja predgotovljene ravni, i obloženi tekturom koja ih olišćuje, na kraju moraju da se okupe u lisnu pletoru; a da bi se početna mnogostruka nalistalost, oličena u samostojnim ptisima, pretvorila u zaokruženu formu lisne množine, potrebno je da se listovi na specifičan način povežu. Očigledno, uobičajeni kolaž nije morao da poveže papirne fragmente kao opipljive cjeline, već da ih prostorno ispreklapa i rasporedi na prethodno pripremljenoj podlozi, vizuelno pomirujući različite ravni konstrukcije. Nasuprot tome, nepokolebljiva namjera da se održi pojedinačnost svakog lista, a da se istovremeno neprekrši polifilnost, morala je da dovede do izuma posebnog načina fizičkog spajanja listova: metode FOJAŽA. Za razliku od kolaža, izrazito fizičkim kalemljenjem lisnih cjelina, fojaž čuva i ističe njihovu oblasnu, formalnu i hromatsku specifičnost, ostvarujući nevjerovatno živo stanje jedne naročite skupine lišća.

Upravo je ovaj metod zaslužan za to da se živost svih zasebnih listova dodatno uveća, da se čak i oni ptisi neosvježeni pitkom tekturom, u razvijajućoj krošnji osjećaju izvanredno snažno. Jer kada su okupljeni u krošnju, osjeća se kao da svi listovi istovremeno prolaze kroz proces transpiracije, i stiče se utisak kao da na taj način ovaj lisni mozaik prigrablja i upija velike volumene svjetla, koje nam ponovo vraća u vidu svježih slojeva tekture. I ne samo to, kada listovi izniknu u najrazličitijim mogućim oblicima i veličinama, sa mekim i oštrim ivicama, opuštenim ili zategnutim tijelima, sa različitim nervaturama kože; kada hromatski kvaliteti i kvantiteti uvijek drugačije prionu na posebne djelove lista, i kada se kod listova pokrene želja da se međusobno zbroje u lišće, onda su neminovni i različiti načini kalemljenja, kopulacije listova, koji obrazuju isto tako raskošne i različite krošnje. I dok god listovi budu izrastali i bivstvovali u takvom obilju razlike, nijedna klasifikacija listova, nijedna filotaksa, neće moći da se izvede.

U ovom postupno vođenom procesu folijacije, može se reći da je fojaž krunska procedura, zadužena da listove tako nakalemi da oni istaknu svoju fizičku opipljivost, i da sticanu lisnost ne izgube u nekom drugačijem rasporedu koji bi ih srozao na uvele i obezlišćene površine, a njihovu melemnu tekturu na skrečeni nanos boje. Stoga on ne može, kao kolaž, da pribjegne postupcima raspoređivanja proizvoljnih ravnih površina koji će, u uzajamnoj igri sa neodređenom površinom podloge, da ih učine vizuelno dopadljivim. Da bi se uopšte dogodila kalemljenja svojstvena fojažu, svaki list mora da pažljivo pređe svoj razvojni put od predvojenog tankog tijela do porozne kože obložene hromatskim slojem. I jedino onda kada se obrazuje skupina tako oživljenih listova, postaju mogući kalemi koji lisne ploče postavljaju u osvijetljeni mozaik krošnje; u suprotnom, fragmentarne listice biće samo indiferentni materijalni elementi koji će prisustvom u kompozicionoj shemi imati priliku da istaknu svoju vizuelnu prepoznatljivost.

U cjelokupnoj istoriji ljudskog iskustva, u kojoj i dalje vlada tiranija afilnosti, ptisi predstavljaju možda jedini nesebičan čin čiste nježnosti prema listu, čin neočekivanog milovanja njegovog tijela, i jedan blagodatni izliv pažnje koja je upućena njegovoj fizici. Ali ova erotska blizina listu ne proslavlja samo jek ličnog užitka; ona takođe podrazumijeva jednu mirnu i povučenu revoluciju, koja je tanka kao list, i isto toliko nevidljiva. Ali šta se dešava kada riješimo da više ne tištimo i unakazujemo folijarnu ravan, koju pogrešno smatramo listom, nego zaista pokušamo da stvorimo stvarne i za život obdarene listove? Onda se zacijelo opiremo toj stalnoj, neprikrivenoj i opakoj želji za silovanjem i sakaćenjem lisne ravni, toj nasušnoj potrebi da se njeno tanko tijelo iskasapi i izjetka, da se njena koža zguli i ogrubi, a njoj ulivamo nadu da će konačno oživjeti, da joj fizička cjelina ipak nije potpuno slišćena, i da se iz preovlađujućeg bezlišća polako pomalja njen neupitni opstanak. Nije teško naslutiti koliko su za umjetnost bitna ova djela koja uspijevaju da stvore list, da potvrde njegovu fiziku, i koliko je predanost stvaranju lista dirljiva, puna ljubavi i darežljivosti, u odnosu na nasilje kojem je list izložen u svugdje prisutnoj razgolišćenosti.

Ali ako se stvaranje lista kao opipljivog tijela događa samo onda kada novonastale ptihove obloži hromatska tekturna živa, kada svi svježe oživljeni ptisi dožive da u krošnji postanu zaseban i samostalan učesnik okupljene lisne zajednice, kako ubuduće da njegujemo lisnu ravan, kako da od nje napravimo kožu, kako da istaknemo njenu fiziku? I ako su ptisi jedini mogući način da se predgotovljena atonična ravan izdijeli u zasebne i fizički stasale lisne cjeline, šta bismo drugo mogli da uradimo sa tom ravni a da je oživimo, da okončamo njenu bezličnu snuždenost i njen nepodnošljivi prazni pogled?

Možda napokon moramo shvatiti šta se to dešava kada prislonimo svoj dlan na površje tankog papira, ili kada vrhovima prstiju osjetimo blagi otpor gustog tkanja neke plahte, ili kada naš dlan na trenutak utisne svoj dah na glatkom i sjajnom metalnom listu? Da osjetimo, možda, šta se to događa na našoj koži, i da naslutimo šta se događa na plošnom pokožju lista. Potrebno je samo da širom otvorimo naš ogrubjeli i zgrčeni kožni pokrivač, da omekšamo začepljeni epitel, i doživjećemo jedno tanano golicanje, osjetićemo razliku u tjelesnim temperaturama dlana i lista, koji će nas navesti da ga prihvatimo kao tanku ravan koja je kadra da nas draži, i koja je i sama osjetljiva na svaki naš dodir. I ako bismo bilo koju lisnu ravan posmatrali kao kožu, ako bismo je otpočetka doživljavali kao već obdarenu životom, uvidjeli bismo koliko su gruba i nasilna, koliko su neprihvatljiva, i koliko su gnusna sva naša nepromišljena i bezdušna ophođenja prema listu. Ali zaista, mi moramo da se pretvorimo u dlan, moramo da postanemo koža: zapravo, moramo da postanemo čista osjetljivost sopstvene kože, da bismo osjetili tanane varnice života koje sipa i odašilje površina lista. I ti nam nadražaji došaptavaju da list treba da dočekamo kao ravno rasprostrtu kožu, i da je ta živa ravan upravo ona površ koju smo dosad smatrali utučenom i neosjetljivom upražnjenom podlogom. Ako su ptisi jedini mogući način da se list stvori kao pojedinačno fizičko tijelo, da se od predgotovljene ograničene ravni stvore održivi listovi, onda nam preostaje samo mogućnost da preinačimo naš pristup, i da otpočetka počnemo da uočavamo i osjećamo plošnu folijarnu ravan ne kao unaprijed zatvorenu, plitku i praznu, ogoljenu podlogu, nego kao pojačano osjetljivi i lako ranjivi epitel. I možda će se ptisima, jedinim listovima koji su to postali, uskoro u otporu pridružiti i naša tek probuđena naklonost prema listu. Ta neočekivana filnost bila bi vrijedan doprinos razumijevanju da i najtanje, najsitnije, najlomnije, pa čak i nevidljive stvari osjećaju punoću života.

Tekst piše Milovan Novaković

Za P.U.L.S.E priredio Luka Mrkaić

(Esej napisan za predstojeću monografsku publikaciju radova)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *