Ray Davies – Uspavanke i dozivanja

1965…mladi Ray Davies čeka vesti iz porodilišta.

Noćas jedan život postaje svestan samog sebe: noćas dolazi Lujza. Stiže Prva kćer…

Ništa velike reči, ništa skrivena značenja. Ray samo pevuši uspavanku Lujzi…dok čeka miris novorođenog jutra u ime svih očeva čekalica, dok odsutno lupka takt po klaviru, grogiran,dekoncentrisan, dezorijentisan. Niko od nas koji smo čekali takvu noć i ne pamti ništa smisleno…samo noć bez sna, isprekidane kadrove, molitve… nekome? Nekom ko je možda  te noći bio vrlo blizu:

I look around me

And feel you are ever so close to me

Each tear that flows from my eye

Brings back memories of you to me

I go to sleep nije napisana za The Kinks. Ray je ubijajući besanu noć snimio brzi demo i poslao ga Peggy Lee.

A ko bi bolje od Peggy razumeo bežanje u jastuke i san? Ona je svoju ćerku viđala u pauzama bezbrojnih turneja i znala je šta znači trenirati maštanje…negde između gradova zamišljala je prisutnost i blizinu dragih i dalekih…

Peggy

Bila je sofisticirana štićenica Beni Gudmana, luterijanka nordijskog porekla, umetnica koja će razvijanjem svih svojih talenata kroz vokal, glumu i ples popločati staze za multiartiste poput Džudi Garland, Bet Midler ili Frenka Sinatru. Njen klasik Fever nadživeće trivijalnost smešnog Peggy Lee pseudonima i ima neke pravde u tome što je ta prefinjena žena prva prepoznala dubine Dejvisovog masterpisa. Aranžman je uradio njen dugogodišnji dirigent, veliki Sid Feller:

i svi će razumeti koliko se pronašla u njoj…Jednostavne stihove o  nedostajanju uskoro pevaće svuda: i u londonskim hakni pabovima, i  u Decca fensi studiju…gledam oko sebe i osećam da si  blizu: najbrži medijum uvek biće san.

To su bila takva vremena, uzbudljiva i sadržajna.

Menadžer Larry Parnes istu pesmu prodaće i nepoznatoj Cher za njen prvi solo album. Sonny i Cher u avgustu te godine izdaju prvi album ‘Look at us’ promovišući klasik ‘I got you, babe’ i ‘Let it be me’. To je valjda bilo malo, pa samo dva meseca kasnije izbacuju prvi Cher solo album ‘All I really want to do’ sa obradama tri Dilanove pesme, velikim Sonijevim hitom ‘Needles and pins’ i jednim tradicionalom! Mislim, šta reći…mnogo dobra vremena. Naravno da u takvoj hiperprodukciji cover nije mogao da dobaci daleko, ali će ostati zabeleženo da će talentovana Cher, još uvek neopterećena tabloidnim pričama i gej trivijom prepoznati potencijal velike pesme i pozicionirati je među Blowin’in the wind, See See Rider ili All I really want to do.

cher-sonny-dylan

U Engleskoj, na popularnost obožavane uspavanke prvi će se nasloniti jedan brumbeat band, Applejacks, koji neće uspeti čak ni uz Lennon/McCartney asistenciju. Drugi pokušaj bio je daleko uspešniji: The Truth, vredni reproduktivci iz siromašnih kvartova istočnog Londona. Bez producenta, bez budžeta, bez prevelikog zanosa, ali sa zavidnom kilometražom na londonskoj bluz sceni na njenom vrhuncu, ostaviće značajan trag u maloj istoriji I go to sleep, a u legendu će ući i kroz PlayStation2 gejm Shellshock gde će ova verzija činiti muzičku podlogu:

Druga polovina šezdesetih i bogata big band orkestracija na tragu Tom Jones-a, debelog Elvisa ili Scott Walkera imaće vrlo kreativne odgovore u Evropi, a takva promena u zvuku i dinamici nakratko promeniće i karakter uspavanke…

Marion Maerz, slavna nemačka pevačica šlagera doneće novi zvuk pesmi. Umesto intimne i decentne uspavanke, producent Larry Page iz benda Troggs masivnom orkestracijom i eksplozivnim klavirskim segmentima podariće teatralnost ovakvom čitanju, što će Marion iskoristiti do kraja – to je bio njen teren. Singl je realizovan za englesko i za nemačko tržište, sa dve različite b strane, a Marion nastupa u tv programu ‘Beat club’ kao prva nemačka pevačica u tom šou.

 

Za I Go To Sleep, granični kamen je 1981.

Crissie Hynde, Amerikanka iz Ohaja doleteće u Evropu privučena mirisom panka sredinom osamdesetih i ateriraće pravo u butik Sex kod Vivienne Westwood i Malcolma McLarena, koji će joj dati prvo pravo zaposlenje. Legenda kaže da se umalo nije udala za mladog Sida Viciousa u potrazi za engleskom radnom dozvolom. Iz kultnog butika videlo se daleko, mnogo dobre ekipe se tamo šunjalo i Crissie će prvi band napraviti sa Mick Jones-om, a potom će je Malcolm McLaren ubaciti u Masters of the Backside, kasnije poznatim kao The damned. U proleće 78. napraviće The Pretenders i početi sudbonosnu vezu sa uveliko razvedenim Ray Davies-om. Prvi singl Pretenders-a biće Kinks klasik Stop your sobbing, a obrada I go to sleep ući će na Pretenders II, album iz 1981.

Chrissie Punk

Danas zvuči potpuno neverovatno, ali je istina da ludo zaljubljena Chrissie pre snimanja nije čula originalni Kinks demo, već samo verziju Peggy Lee. Istina je jednostavno zato što je originalni snimak sa klavirom i glasom Rej Dejvisa objavljen tek na Kinda Kinks reizdanju iz 2011. To je možda krucijalni detalj u stvaranju novog života I go to sleep: Chrissie nije opterećena istorijom slavne pesme jer je jednostavno ne zna; I go to sleep postaje obična pesma o nedostajanju, o ljubavi, o razdvojenosti, potresni dokument o prokletstvu veze Krisi i sredovečnog Reja, njihova zajednička čežnja koja nikad neće dobiti razrešenje. Oni će dobiti ćerku 1983., ali se nikad neće venčati jer će Chrissie već 1984. odleteti mladom Džimu Keru. Tako će Pretenders čitanje I go to sleep postati testament bivše ljubavi i šifra za sve koji kroz long distance veze prolaze kao kroz teško izlečivu zavisnost, dobar izgovor da se i dalje veruje u san:

Već do tog vremena, I go to sleep promenila je nekoliko nijansi, i  od uspavanke za tek rođenu kćer sazrevala u himnu razdvojenih.  Umetnici su se pronalazili  u tim jednostavnim stihovima,  propuštali svoje filmove kroz njih i svako bi ubacio detalj neke  lične priče posle koje pesma više nije bila ista. U taj fini vez,  najtamniju boju dodala je Sia:

Sia Furler, iako iz australijske muzičke porodice, u muziku je ušla pevajući na karaokama tokom jednogodišnjeg lutanja po Italiji, na university gap year. Lokalni DJ je ubacio u studio i stvari su krenule.

Po povratku u Adelaide, priključila se lokalnoj acid jazz sceni i prva dva albuma snimila sa bandom Crisp, a zatim solo debi u trip hop maniru. Pojavila se i u jednoj australijskoj seriji, a potom putovala oko sveta sa dečkom. odmor je produžila na Tajlandu, a dečko se vratio u London gde su živeli. Nedelje pre nego što će se Sia vratiti u London, poginuo je u saobraćajnoj nesreći.

Šest dugih godina, Sia se oporavljala od tragedije prolazeći kroz anksioznosti, alkohol i zavisnosti. Iznad površine ipak je držao njen talenat. Taj period opisuje kao odvojen od tela: mogla sam da razumem, da imam cilj, da budem voljena, ali ništa nisam osećala.

Sia

I tako…na trećem albumu I go to sleep ponela je Siu kao kad vetar nosi šapat. Ponela je nekom koga više neće videti, ali joj je još uvek jednako blizu i svaki takt u pesmi priziva noć kad su ponovo zajedno i prezire jutro koje ga ponovo odnosi…

Tako će mala uspavanka obići pun krug dozivanja, od dolazećih, preko dalekih, do bivših: to je valjda umetnost, zar ne? Intimna pričica o jednoj noći i nedostajanju postaje univerzalna poruka ljubavi; ponekad se pitam da li i sam Ray može danas da sagleda domete svog masterpisa.

Postoji nekoliko akustičnih verzija I go to sleep – prva je naravno originalni demo koji ste slušali na početku; postoji i dosta poznata obrada čelista Rasputina iz 2004., ali meni je ipak najozbiljnije akustično čitanje francuske indy grupe Carbel, na tragu tradicionala Bretanje:

2010. svet je dobio digitalni I go to sleep. Anika, novinarka po  vokaciji, uradila je konceptualni album, sintezu vajmarske  dekadencije i post punk tendencija 80-ih u produkciji Geoff  Barrow-a, producenta Portishead, i ta Portishead konekcija se  zaista čuje. Ni preciznost sintisajzera, ni hladnoća Anikinog glasa  nijednog trenutka ne gase I go to sleep. Sve me to jako podsetilo  na poslednje radove Nico u produkciji John Cale-a. Industrijski  šumovi ne mogu zavarati, jer Anika nije industrija i ispod  naglašene teatralnosti vrišti žena koja čeka, baš kao i u svim  prethodnim čitanjima:

Jednog septembra i ja sam tako zaronio u jastuke, čekajući jutro sa mislima u ulici Narodnog fronta, bespomoćan i mali. Da li smo stvarno najbolji onda kada nam preostane samo molitva, ta najiskrenija emocija u nama?

za P.U.L.S.E.: Vladimir Alimpić

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments