Ulogujte se / Kreirajte profil

Kako treba razumjeti plemeniti Kur’an

Mi učimo Plemeniti Kur’an. Mnogi muslimani uče Kur’an i postaju hafizi. Medjutim, kad sagledamo opšte stanje i njihova shvatanja ne nailazimo na stanje kojim ćemo biti zadovoljni, ne osjećamo energiju (vezanost). Zbog čega je to tako i kako treba biti. Kakva treba biti Kibla da bi se čovjeku pojavio Kur’an?

Potsjetimo se jednog događaja iz historije:

Poznat nam je dogadjaj u borbi Emir’el muminina Hz. Alije A.S. protiv vojske Umejada. Vidjevsi da gube Umejadi su se dosjetili da na svojim kopljima zabodu listove Kur’ana i tako stanu pred vojnicima Hz.Alije A.S. Vecina vojnika Hz. Alije A.S. je obustavila napad kako ne bi naudila božjoj knjizi. Uprkos tome što je Hz. Ali A.S. Efendija vojnicima objasnjavao da ti listovi nisu toliko važni, koliko on, da je on Kur’an koji govori, ali ih nije uspio ubjediti. Vojnici su zaglavili na ispisane listove, na formu.

Šta nam ovo govori? Ljudi, uglavnom, sude po spoljašnjem izgledu. Ne zanima ih istina. To se zove mentalitet stada. Ljudi sebe usmeravaju prema onome što misle da je sveto.

(Poslanikovih s.a.v. prvih 13 godina poznata su kao doba svetog nadahnuća, tadašnja svetost je bila usmjerena ka tome. Kaba je postala kibla tek kada je vjera ojačala, 18 mjeseci nakon hidžre, uoči noći bedra. Ovaj prvi period se zove Doba Svetog Nadahnuća, a drugi Doba Najsvetijeg Nadahnuća.)

Ama (slijepi) Osman Kemali Hazretleri kaže:

Na ovom ćeš svijetu ili duhovno napredovati ili ćeš nestati. Oni koji žive po svojim pretpostavkama i predrasudama su oni koji su zatvoreni za napredovanje na ovome svijetu.

Na početku smo rekli da mi učimo Kur’an. Muhammed Ikbal priča o svojoj uspomeni:

Jedne noći dok je Muhammed Ikbal učio Kur’an, ustaje njegov otac i vidi kako njegov sin, u sred noći uči Kur’an. Neizmjerno se obradovao. Ispunjen osjećajem uvažavanja reče svome sinu: Sine dok tvoji vršnjaci nemarno jure za svojim prohtjevima, ti, u sred noći ustaješ i učiš Kur’an, puno si me obradovao čestitam. A on mu odgovori: Oče, ostali mogu biti takvi kakvim ih opisujete, ali naravno da ću ja kao sin jednog učenog čovjeka poput vas biti ovakav, vi ste razlog za to. U redu sine, hoćeš li mi odgovoriti na jedno pitanje? Ako znam, naravno da hoću. „Kome je Kur’an spušten?“ upita ga otac. M.Ikbal mu reče, oče jeste da sam mlad ali nije da toliko ne znam. „Pa dobro kome?“, otac ponovi svoje pitanje. Spušten je Hz. Muhammedu Mustafi s.a.v. Efendiji. Na to mu otac reče: pa što ga onda ti čitaš, zatvori knjigu i idi spavaj. „Ali, kako oče“ reče on, na šta otac doda: zbog čega učiš knjigu koja nije spuštena tebi? i ode.

M. Ikbal kaže, moj prvi muršid je moj otac. Posle toga sam shvatio da Kur’an ne pripada meni ako nije spušten mome srcu. Nije spušten meni. Spušten je samo ako siđe u moje srce. Ajeti sačuvani na ovaj način nalaze se u spuštenoj knjizi. Levhi Mahfuz je njegov DNK. Upisano je u njegovim genima. Tevrat, Indžil, Mushaf’i Šerif su karakteri upisani u čovekovim genima. To su Allahovi ajeti.

Ako ćemo još više otvarati ovu temu; onda nađimo, najpre, odgovor na pitanje šta je knjiga koju Allah spušta.Tu slijede, istraživanje, potvrdjenje, vjerovanje, ali spuštena knjiga je cio univerzum. U ajetima se spominje – Ruh koji se spušta u noći kadra (enzelnahu-sura Kadr). Dakle, postoji spuštena knjiga i spušteni Ruh.

Dobro, a šta to treba da znači? Ruh koji se spušta si ti, a knjiga koja se spušta je tvoje tjelo. Univerzum je tvoje tjelo, ceo univerzum je tvoje tjelo. (Možeš li živjeti, ako ti se odsječe ruka? Da, možeš. Dobro, da li možeš živjeti bez sunca? Ne. Možeš li živjeti bez mora? Ne. Dakle, vidiš da je tvoje tjelo u stvari ovaj univerzum.)

Kažu: puno je sunca i puno mjeseca sve skriveno u mrežnjači, puno je zvjezda skriveno u mozgu. Ceo univerzum je u tebi kompresovan. Dakle, spuštena knjiga je univerzum. Spušteni ruh si ti. Inna enzelnahu fi lejletilkadr. To je noć kojoj trebaš znati vrijednost. U sebi. A ne izvana primajući uvažavanja i pohvale od drugih, aman kako je učen kako je arif, ne, ne na taj način. Sve dok ne nađeš onog iz svojeg unutrašnjeg svijeta koji će ti kazati koliko vrijediš, sve dok ti zora ne svane (matle’il fedžr), sve dok se ne prosvijetliš, sve dok ti se ne spusti ruh, sa ibadetom (hizmetom), okom.

Kur’an treba da se spusti nama. Ako ne, stajaće u rafovima u obliku listova. Zbog toga i nosi ime Časni Mushaf (Listovi-Svitci). Učiš knjigu koja postaje Kur’an onda dok se tebi spušta dok je učiš.

M. Ikbal kaže:

Kasnije sam razumio da Kur’an ne pripada meni sve dok se ne bude spustio mome srcu. Nije spušten meni. Spušten je meni ako se spušta mome srcu. Ajeti sačuvani na ovakav način sačinjavaju knjigu. Levh-i Mahfuz (Ploča na kojoj je sačuvano znanje o svemu) je čovjekov DNK. Upisano je u genima. Kažu da su Tevrat, Indžil, Mushafi Šerif karakteri koji su upisani u tvojim genima. To su Allahovi ajeti. Oni su ti koji su nepromenljivi.

Postoji i vjera koju objavljuju. VAHIJ. Kako ćemo učiti ovu knjigu? U vjeri, u objavi postoje dva temeljna pravila, a to su Priznavanje i Vjerovanje. U tebi se neće pojaviti djelovanje objavljene vjere sve dok ne priznaš i ispuniš se imanom. Knjiga će ostati sačuvana (mahfuz) ali od tebe.

Koja knjiga? U ovoj knjizi se nalazi sve što je Allah stavio u ovoj smjesi od tjela, njegova imena i njegove osobine, i to je njegov mal a ne tvoj (mala demencija obriše ti sve), ti si upao tu, na njegovom imanju. Sada, s obzirom da se tebi spušta jedan ruh, ako u objavljenoj vjeri koju priznaješ, za sebe možeš pronaći jedan put, način, metodu to znači da ti učiš ovu knjigu.

Vratimo se ponovo, napisanoj knjizi to jest Kur’anu.

Dok čitamo tekstove napisane latinicom ne možemo ići dalje u šire polje značenja, zato što u latinskim jezicima postoje samoglasnici i suglasnici. Čitamo samo ono što je napisano. Ajeti nas tjeraju ka jednom određenom čitanju, ne možemo izaći iz granica određenog značenja. U jezicima kao što su, Arapski, Aramejski, Hebrejski, Sirijski dominiraju suglasnici, te su ti jezici vokalizovani poput nota. Dok čitamo na ovakvim jezicima istovremeno nam se u glavi stvaraju neke nepoznanice, koje mogu potvrditi samo oni ljudi koji poseduju tradiciju usmene predaje (poznavaoci tevatura = usmene predaje). Tekstovi napisani na ove jezike nas ne primoravaju da čitamo samo na određeni način. Ovi tekstovi napisani suglasnicima se na neki način vokalizuju poput muzičkih nota.

Objasnimo to jednim primjerom:

U originalu Mushafi Šerifa (koji je sakupljen od strane Osmana R.A. i nalazi se u Topkapi Saraju) dominiraju suglasnici, u ovom tekstu ne nailazimo na znakove kratkih samoglasnika, koji su u arapskom pismu ubačeni sto godina poslije Hidžre.

Hz. Osmanov Mushaf ispisan slovima bez bez tačaka i znakova samoglasnika

Hz. Osmanov Mushaf ispisan slovima bez bez tačaka i znakova samoglasnika

Mushaf na kojima su tačke obeležene crvenom bojom

Mushaf na kojima su tačke obeležene crvenom bojom

Tekst iz Mushafa na kojem su samoglasnici obeleženi crvenom a tačke crnom bojom, obzirom da je njihovo korišćenje kasnije već bilo standardizovano.

Tekst iz Mushafa na kojem su samoglasnici obeleženi crvenom a tačke crnom bojom, obzirom da je njihovo korišćenje kasnije već bilo standardizovano.

Kada su, [radi lakšeg čitanja (ne-arapa)] u tekstovima Mushafa počeli obeležavati samoglasnike zamrznuli su i značenje. Dobro a šta to znači?

Pokušajmo objasniti jednim primjerom:

Izraz iz Fatihe „İhdinassiratel mustakim = uputi nas na pravi put“. Rečenica na kojoj su suglasnici obeleženi znacima kaže: „pravi put“. Riječ „put“ je u orginalu napisana u obliku SRT (صرط) sa tri suglasnika. Ova riječ se može pročitati na različite načine u kombinaciji sa samoglasnicima koje ubacujemo među suglasnicima S, R i T. Riječ „Sirat“ se uglavnom piše i čita kao „put“, po čemu dolazimo do zaključka da ovaj deo ajeta glasi: „uputi nas na pravi put“. Da li je ovo pogrešno? Nije. Opšte gledano to je i najprikladnije i najkorisnije za ljude standardnog nivoa.

Međutim, Efendija s.a.v. kaže: Kuran ima sedam spoljašnjih i sedam unutrašnjih značenja. Pošavši iz ovih komentara nastao je i Tasavvuf. Rekli smo da je Siratel mustekim = put, ali ne zaboravimo da riječ Sirat takođe znači „most“. Dakle u prvom značenju, bio je put, a sada je postao most. Kao „put“ ukazuje na najkraću udaljenost od nekog cilja. Kad nastaviš dalje, i uvidiš značenje „most“ vidiš kako će se smisao rečenice promijeniti i kako sada ista riječ ukazuje na spajanje dvije odvojenih stvari. Most simboliše spajanje dvije odvojenih stvari. Dakle, oni koji kažu put govore jedno, a oni koji kažu most govore drugo. S-R-T se takođe čita i kao „surat“, u tom slučaju dobijamo značenje koje bi glasilo: pogledaj pravo u lice ili pogledaj pravo u suret (oblik, lik). S-R-T se takođe čita kao „siret“ što ukazuje na značenje koje bi glasilo: usmjeri nas pravo prema ruhu (svojoj nutrini, unutrašnjem liku). Iz ovoga proizilaze doživljaji, shvatanja duhovnih stepena. Arifi kažu ovako, a alimi kažu ne, nemojte mještati pamet ljudima. Ovo će samo stvoriti pometnju, ljudi neće moći pronaći pravi put, ponašajmo se samo prema prvobitnom značenju-halu, spoljašnje značenje je dovoljno.

Koje je od ovoga tačno samo Allah dž.š. zna. Onda, jedino rešenje je pomiješati se sa Allahovim postojanjem. Put iskrenosti i poniznosti je jedini način na koji se možemo pomiješati sa apsolutno dobrim i apsolutno čistim postojanjem. Efendija s.a.v. kaže „EL FAKRU FAHRI“. (Ja sam siromašniji od najsiromašnijih, ponizniji od najponiznijih.)

Utičemo se u Dženabi Hakka od svojih grešaka.

.

Muhabbetom i selametom,
16-06-2014
za P.U.L.S.E: Mahmut Dipšar

Jedan komentar na tekst Kako treba razumjeti plemeniti Kur’an

  1. ramo

    14/12/2014 at 02:33

    Hvala puno za tekst.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *