Rolan Bart i mitovi koje nikad ne prerastemo

Rolan Bart i mitovi koje nikad ne prerastemo

Možda ćemo najbolje razumeti šta je motivisalo Rolana Barta, tada tridesetdevetogodišnjeg profesora književnosti, da napiše niz kratkih eseja koje će kasnije objaviti pod imenom “Mitologije”, ako pogledamo na trenutak mit o navodnom, dekadentnom uticaju francuske teorije na američki intelektualni život.

“Upoznao je Rolana Barta na jednoj večeri, i prekršten je, preko tanjira punog kasulea, u novu veru”,

tako glasi rečenica o profesoru semiotike Braunu iz romana Džefrija Eugenidesa “Bračna zavera”. Ta rečenica istovremeno opisuje i oživljava misteriozni proces kojim esejist i književni kritičar, spreman da istraži kako se to jelo od pačijeg sala, pasulja i kobasica uopšte našlo na večeri koju je organizovao, postaje samo još jedan aspekat tipičnog francustva koje je zapravo hteo da raskrinka kao represivnu prevaru.

roland-barthes-sitting-bedroom-e1440934897569-797x374

Svako ko pročita Bartove mitove o bifteku, ili o receptima objavljivanim u magazinu Elle pedesetih – “Paorsko jelo koje je dopušteno samo povremeno, kao rustični hir blaziranog građanstva” – odmah će shvatiti da je gorepomenuti američki profesor samo još jedan namagarčeni konzumerista, a taj mentalitet nas tera da bespomoćno miksujemo naše gastronomsko, religijsko i intelektualno iskustvo drugih kultura. Zanimanje za stvaralaštvo gej profesora retorike koji je rođen u protestantskoj porodici i odrastao na francuskoj atlantskoj obali ne bi trebalo mešati sa sklonošću ka provansalskoj kuhinji; niti bi privlačnost francuske teorije trebalo poistovetiti sa poštovanjem turista za misterije Notr Dama ili Šartra. Što će reći – dobro je što imamo Barta da nam pomogne sa shvatimo šta se može dogoditi piscu kao što je Bart.

U jednom podužem eseju, on objašnjava kako izveštavanje o kraljevskim venčanjima, senzacionalnim zločinima, pilotima aviona lovaca, poznatim piscima fotografisanim na odmoru ide uz reklame za sredstva za čišćenje i hranu, čime se konstituiše kodifikovan jezik, sličan onom iz francuskih drama koje je proučavao. Teorijska praksa kojom se Bart bavio mogla bi da odaje utisak kako je hteo da stvori rigoroznu društvenu nauku od semioloških analiza proizvoljno uzetih tekstova iz časopisa Paris Match i L’Express.

Zapravo, “Mitologije” su najpre bile tekstovi iz kulturološkog žurnalizma, kojima savremena analogija mogu biti pojedini blogovi (kao što je recimo blog Pola Krugermana). Početkom 1954, Bart je počeo da piše jednom ili dva puta mesečno kolumne za pariski književni časopis Lettres Nouvelles, što je posvećeno radio dve godine. Pokušaji da se ovi delići sintetizuju u veću metodološku celinu su došli kasnije, kada je ponovo iščitavao svoje opservacije. Mit o francuskim intelektualcima koji su zaslepljeni svojom sopstvenom teorijom, implicitno kontrastiran više empirijskom i praktičnom anglo-američkom umu, pao je u vodu, kako se Bart i nadao.

“Mitologije” se takođe mogu čitati i kao hronika. Bart je svoj rad na njima koristio i kao način za praćenja svojih frustracija društvenim i političkim prilikama u Francuskoj od ’54 do ’56: to je vreme rasta prosperiteta srednje klase koje se poklapa sa naporima Francuske da zadrži svoje kolonije u Severnoj Africi i Jugoistočnoj Aziji, kao i pokušajima de Gola da povrati neku vrstu nacionalnog ponosa po završetku II sv. rata. Ono što najviše brine Barta je što se u tim godinama takođe mogao videti uspon izraženo anti-intelektualne, rasističke i populističke političke partije – prethodnice današnjem Le Penovom Nacionalnom frontu – osnovane od strane pilota, ragbiste i profesora fizičkog vaspitanja  Pjera Pužada.

Bart je detektovao elemente “pužadizma” u sklonosti štampe ka tautologiji (“biznis je biznis”, “Rasin je Rasin”), kultu pilota (“pilot lovac je manje određen svojom hrabrošću, nego težinom, dijetom, navikama (umerenost, štedljivost, uzdržavanje)”) i modom hipnotičkih američkih evanđelija (“Ako Bog zaista progovara kroz usta dr Grejema, treba primetiti da je Bog veoma glup”, pisao je o nastupu Bilija Grejema na velodromu d’Iver, gde su trinaest godina ranije saterani pariški jevreji, pre nego što će biti deportovani za Aušvic). Bart može biti oštar, ponekad samo maliciozan – veliko zadovoljstvo čitanja “Mitologija” potiče i od njihove drskosti – ali se uvek čini da je njegova namera manje da osudi, a više da razume razmišljanje koje navodi njegove zemljake da širom otvorenih usta gutaju takve mamce.

Poriv da se neko potčini takvom mitskom šarmu modernih proizvoda, uključujući političare i javne ličnosti, kao i pričama koje se dovode u vezu sa njima – to zanima Barta. Potreban je jedan entuzijazam bez blama da se napiše esej o dizajnu automobila koji počinje ovako: “Verujem da su automobili danas gotovo ekvivalent velikim gotskim katedralama”, iako će pesimistički zaključiti da je autoindustrija postala plen “sitnih buržujskih aneksija”. Njegov tekst o “profesionalnom” rvanju – “nije ništa neplemenitije gledati rvačke performanse od jada Arnulfa ili Andromahe “ – izvršio je veliki uticaj na “Beleške o kempu” Suzan Zontag, kao i na skoro svako potonje ozbiljno razmatranje niske ili popularne umetnosti i kulture. Kada Bart piše o “ravnodušnim, nepoznatim” herojima ili kopilanima ringa, koji odlaze sa svojim torbama za trening i ženom u rukama, kao sveštenik koji pakuje šta mu je potrebno za držanje mise, on iskazuje jedan specifičan ton iskrene fascinacije koji nas tera da na spektakl i njegove učesnike gledamo na potpuno nov način – skroz stil – a takođe nas podseća i na to da reč “teorija” zapravo znači nov način sagledavanja stvari.

Savremeni čitaoci će primetiti nagoveštaj – poput eseja o Sitroenu ili marketinškoj kampanji za margarin “Ne mogu da verujem da nije puter” – prakse “semiotičke analize brendova”, kada kompanije zapošljavaju inteligentne ljude, obično studente sa fakulteta kojima se Eugenides podsmeva, kako bi im objasnile kako da njihove sopstvene brendove učine poželjnijim. Bart možda nije blagonaklono gledao na ono što on naziva “pripitomljavanje” automobila, ali kada primeti da “komandna tabla više liči na radnu površnu u kuhinji nego na sobu sa prekidačima u fabrici”, on govori o promeni koja je dovela do toga da automobili postanu privlačniji ženama i porodicama, čega su dizajneri Sitroena bili možda samo blago svesni.

Zaveštanje koje su za sobom ostavile “Mitologije” nije uspelo da dekodira znakove, kao što je Bart priželjkivao u svom uvodu iz 1970 – on, niti bilo ko drugi, nije uspeo da reši problem u vezi sa tim zašto se određene, bazične ljudske težnje za slobodom, herojima, čistotom povezuju tako lako sa turističkim brošurama, biciklističkim trkama, plastikom ili praškom za rublje. Takođe, verovatno nije mogao da pretpostavi kako će njegove analize biti adaptirane u instrumente za povećanje prodaje istih tih stvari, naročito po bivšim evropskim kolonijama. Pa ipak, ti eseji i dalje poseduju snagu primera koja ne dozvoljava da se čitaju samo kao članci zastarele kulturološke kritike. Lakoća sa kojom, kao u jezičkim igrama, možete zameniti “The Tea Party” sa “pužadizam” u pojedinim rečenicama, bez da im se time promeni značenje, služi kao dokaz da neke mitove nikada ne prerastemo, čak i kada se označitelji promene. Budućim generacijama koje se upletu u idiotizme i kontradikcije svog vremena ovi eseji će otkriti kako jedan inteligentan i senzitivan um može da piše uprkos svemu tome, a da pritom sačuva svoju pribranost.

Marko Rot
(prevod: Danilo Lučić)

izvor: newyorker.com

Glif

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments