Sančo Pansa i Don Kihot – Servantes

Sančo Pansa i Don Kihot- Servantes – Prvi moderni roman  Oštroumni plemić Don Kihot od Manče (El Ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha) napisao je Migel De Servantes a roman iz štampe izlazi 1605. godine. To je roman koji se tumači vjekovima, koji još živi i živjeće dok bude čovjeka. To je knjiga sa mnogo slojeva i značenja, koja ukazuje na mnoge stvari. Servantes obrađuje i velike teme na sebi svojstven način,  pridaje im komične elemente, koji ovaj roman čine interesantnim širokoj publici.

Svoju besmrtnost ovaj roman duguje savremenosti, pustolovine Don Kihota i njegovog konjušara Sanča Panse rado čitaju sve generacije. “Don Kihot” je ogledalo duhovnih zbivanja, ne samo Španije i renesanse, već ogledalo duhovnih zbivanja  svih zemalja i svih vremena. On pokreće mnoge teme koje su i danas aktuelne, teme kojima se bave mnogi, a to su: religija, prijateljstvo, pohlepa, sloboda, težnja ka materijalnom, iskrenost, bježanje od stvarnosti, fikcija, istina, herojstvo i mnoge druge teme  koje u svom romanu obrađuje Migel De Servantes.

Mnogi moderni romani su našli oslonac u “Don Kihotu”, tako da dosta godina kasnije govore o sličnim stvarima i sličnim junacima. Mnogi su kroz svoja djela protkali djelove Sančovog i Kihotovog duha da toga nijesu ni svjesni, mnogi su pisali o njima, tumačili njih i njihove postupke, između ostalih  Turgenjev, Franc Kafka, Ameriko Kastro, Šklovski i drugi. Ja u svom radu želim da prikažem Don Kihota i Sanča Pansu onako kako ih ja vidim, da napišem nešto o njihovim odnosima, pogledima na svijet, da ih na neki način upoznam sa onima koji će čitati ovaj rad, da ih uporedim sa nekim drugim književnim likovima i nekim narodima.

Sreten Marić piše “Evropa je u renesansi stvorila nekoliko mitova, reprezentativnih tipova modernog čoveka: Hamleta, Fausta, Don Huana, Don Kihota i Sanča Pansu. Od ovih pet dva su Servantesova.”1 Don Kihot je mršavi pedesetogodišnjak koji zahvaljujući čitanju velikog broja viteških romana, odluči da pobjegne iz svog pustog i ogoljenog života na drumove avantura. On želi promjene, želi bolji i drugačiji svijet, on se ne prilagođava, on je svoj.

U jednom dijelu romana Don Kihot kaže: „Ja znam ko sam“, on poznaje sebe, a to je sigurno jedno od najvećih dostignuća čovjeka, ali koliko mi poznajemo njega, koliko poznajemo Sanča, i koliko možemo upoznati sebe kroz lik Don Kihota i Sanča Panse? Mnogi koji tumače lik Don Kihota kažu da se on pojavljuje u dva stanja, kažu da je na početku i na kraju romana   normalan, dok je u ostalom  dijelu  romana  on lud.  Mišljenja  sam da  tim  epitetima ne možemo ograničiti lik Don Kihota, da je on mnogo više od toga.

Vjerovatno se svi koji su čitali ovaj roman, barem nekim dijelom mogu poistovjetiti sa likom Don Kihota, a jesmo li spremni o sebi suditi, pa reći da smo ludi ili normalni. U liku Don Kihota ima neke ludosti, kao i u svima nama. Erazmo Roterdamski u svojoj knjizi “Pohvala ludosti” kaže:

ljudski život uopšte nije ništa drugo do izvesna igra ludosti2 .

Takva ludost koja je svima potrebna da bismo preživjeli živi u Don Kihotu i oko njega, ona ga pokreće, daje mu snagu i volju, on je lud za ličnim idealima, on je ludo hrabar i ništa ga ne može spriječiti da uradi ono što je namjerio, on ludo voli svoju imaginarnu Dulsineju, ali i svog jedinog pravog prijatelja, saputnika, pomoćnika i savjetodavca Sanča Pansu. Don Kihot je lik koji živi svoju maštu, on gleda i vidi svijet samo svojim očima, on je drugačiji od ostalih,  ogorčen je na stvarnost, on ne živi samo u viteškim romanima koje je čitao, njegov život ispisuje romane.

Možda ludost Don Kihota možemo mjeriti sa Hamletovom ludošću, Hamlet glumi ludost da bi postigao ono što želi. Žašto onda ne razmislimo o tome da je možda i Kihot, koji je kako mnogi kažu na početku i kraju romana normalan, isto tako odličan glumac kao i Hamlet, pa glumi da bi život učinio zanimljivijim, da bi život sebi prilagodio, a ne da se prilagođava vremenu i ljudima.

Kad već poredim Kihota sa Hamletom, obojica su tragični junaci, onda želim da pomenem Emu Bovari, tragičnu junakinju realizma. Koliko je Kihot zaluđen viteškim, toliko je Ema ljubavnim romanima, i ona želi da živi život ispisan između korica  romana, i ona živi maštu, male su razlike između Kihota i Eme, i nakon toliko godina Kihotov duh živi u gospođi Bovari, a nema ni sumnje u to da je taj duh besmrtan.

Don Kihot ne laže kada priča o svojoj najvećoj ljubavi Dulsineji, ona u njemu postoji, ona jeste imaginarna , ali ne i lažna. Kihot postaje uzor zaljubljeničke odanosti, on ostaje vjeran svojoj imaginarnoj dami, njegova ljubav je prava i iskrena, jer njegova mašta ima težinu stvarnosti.Takva ludost, koja karakteriše Kihota fali Sanču Pansi, on u ovom romanu predstavlja protivtežu Don Kihotu.

Don Quijote je predstavnik viteštva, a Sancho predstavnik puka: jedan zastupa književnu učenost, a drugi seljačko mudrovanje; jedan govori sa stajališta ludosti, a drugi sa stajališta zdravog razuma, pa se tako, u posljednjim konzekvencijama, sve može shvatiti i kao sukob ideala i zbilje.3

Oni se razlikuju  i u fizičkom i u duhovnom smislu, takve suprotnosti su odlično iskorišćene za veoma zanimljive dijaloge stvarnosti i fikcije. Sančo u ovu priču ulazi kao siromašni i neobrazovani seljak, koji prihvata službu koju mu nudi “vitez i plemić” od Manče. Sančo želi materijalno bogatstvo, želio bi da se obogati,  i  da mu žena i dvoje  djece žive bolje, ali on ništa ne želi po svaku cijenu. On je mudar i ne ulazi glavom bez obzira u sukobe sa drugima, za razliku od Kihota.

Sančo Pansa je  junak ovog romana koji stalno napreduje, koji jasno uočava određene stvari, on trezveno gleda na svijet, kako se roman bliži kraju tako i Sančo postaje sve mudriji, on prelazi u prvi plan, pa se od polovine drugog dijela romana zapitamo, ko je glavni junak, Sančo Pansa ili Don Kihot. Njegova seljačka mudrovanja  prerastaju  u  prave  filozofske  mudrosti. Sančo  je  u romanu prikazan kao smiješan mudrac, a mudracima nije strano da budu smiješni, sam Sokrat, koji se smatra za prvog evropskog mudraca izgledao je veoma slično Sanču Pansi, mali rast, veliki  i  okrugli  stomak  dijelili  su  mudri  Sančo i Sokrat. Zbog   takvog  Sokratovog izgleda Aristofan ga je smjestio u jednu od svojih komedija.

Razgovori između Don Kihota i Sanča Panse nekada definitivno podsjećaju na razgovore pijanog i trijeznog čovjeka.  Don Kihot je izabrao najteži životni put, a Sančo ga slijepo prati. Njih dvojica su usamljeni u svijetu u kojem žive. Oni su “stranci” , slični su Mersou iz Kamijevog romana pa kao i Mersoa, ni njih niko ne razumije, jer su drugačiji i svoji.  Oni idu dalje, bore se, iako to Sančo ne prihvata rado on je sve sličniji Don Kihotu.

“Ruso i romantizam su otkrili značaj tog “biti drugačiji”, samo što su se oni njime ponosili, a Don Kihot je od toga umro”4.

Ta različitost ubija Kihota. Posljednje riječi Don Kihota zvuče kao da se kaje za sve što je činio, “Bio sam lud, sad sam zdrave pameti: bio sam Don Kihot od Manče, sad sam, kao što rekoh, Alonso Kihano Dobri.”5 Uprkos ovim riječima, kad bi se iz postelje digao, mislim da bi on bez sumnje ponovo bio lutajući vitez Don Kihot od Manče. On je lik koji je svjestan da njegova mudrost ne vrijedi bez ludila, i lik  koji po volji može biti lud i normalan.

Kihotova i Sančova lutanja ne bi bila ista kad bi samo jedan falio, oni se međusobno dopunjuju, oni postaju jedno. Don Kihot postoji da bismo razumjeli Sanča, a Sančo da bismo razumjeli Don Kihota. Oni su nerazdvojiva cjelina. Na njih možemo ustvari i gledati kao na jednu individuu, na jednu kompletnu ličnost, koja zna  da poleti visoko u oblake, a i da se drži čvrsto na zemlji. Kihotu je mnogo toga falilo dok  nije  našao Sanča Pansu, a roman se završava smrću Don Kihota,  jer  jedna  polovina  ličnosti ne  može   opstati   bez  druge, samo Sančo  nije  dovoljan.

Sličnu je stvar uradio Beket nekoliko vjekova kasnije sa romanom  “Moloa”, gdje je vrlo moguće da Moloa i Žak Moran čine jednu ličnost, samo  za razliku od Kihota i Sanča njih dvojica  ne  djeluju istovremeno. Sančo  i Kihot jedan  drugoga  vuku za rukav i guraju jedan drugoga  naprijed,  oni  lutaju  po  beskrajnim  prostranstvima  i  po  našim  mislima. 

Sančo Pansa  ima  potpuno  različite stavove  od  Don  Kihota, u  mnogim  situacijama  Sančo   Pansa predstavlja  glas razuma  koji  pokušava da Kihota, drugi dio ličnosti (alter ego) dozove  pameti, ali to mu rijetko  polazi za rukom. Nakon  što prijedlog  Sanča  Panse Don Kihot ne bi  poslušao, obojica bi stradali, onda bi Sančo malo gunđao, ali bi prihvatio stvari onakve kakve jesu, i popravljao ono što se da popraviti. Sančo Pansa u nekim djelovima romana pokazuje sposobnost služenja glavnim Kihotovim oružjem – maštom. To su vjerovatno periodi u kojima nema borbe ega, periodi u kojima pobjeđuje Kihot. Sve to nam ukazuje da je možda Migel De Servantes njih dvojicu vidio i predstavio kao jednu ličnost koja je cjelovita.

O odnosu Don Kihota i Sanča Panse nam dosta govori prethodni pasus, u kojem sam pisao o mogućnosti da su oni ustvari jedna ličnost. Na njihovom odnosu je izgrađen čitav Servantesov roman. Oni djeluju zajedno, jedan uz drugog, ali ponekad i jedan protiv drugog. Kroz njihovodnos se vidi sva složenostljudskih odnosa, to čitaocima može biti veoma poučno. Oni se vode različitim, ali podjednako neostvarljivim ciljevima, oni se suprotstavljaju mišljenju većinesanevjerovatnom upornošću.

Njih dvojica su povezani mnogim stvarima, oni su jedan drugome učitelj, savjetodavac, kritičar, zaštitnik, pa najzad i prijatelj. Njihov odnos je zasnovan na povjerenju, naklonosti i prijateljstvu. Oni tokom raznih dogodovštima upoznaju jedan drugoga, isto onako kako ih i mi upoznajemo  čitajući  roman. Oni su svjesni obostranih nedostataka, ali su uprkos svemu privrženi jedan drugome.Kako se roman bliži  kraju, to je odnos  Sanča i Kihota  sve prisniji i prijateljskiji.

Nekada su jedan drugome bili na smetnji, Sančo je nekadaplakao zbog Kihota, ali se i Sanču dešavalo da se nasmije  ponašanju  svog  gospodara,  zbog čega  ga  je  Kihot  opominjao. Iako znaju da se naljute  jedan  na  drugog,  iako  će  Don   Kihot nekada  vrijeđati  Sanča, a  Sančo  žestoko  kritikovati  Don Kihota, čak  prijeteći  da  će  ga napustiti,  i  da  će  se  vratiti  svome  domu.  Oni  su  svjsni  da  su  povezani  neraskidivim nitima, i da će tako biti.

Oni svoj prisni odnos i prijateljsku ljubav ne priznaju jedan drugome sve do trenutka  kada  Don Kihot bude umirao, neće jedan drugome priznati, ali će o tome govoriti drugima. Tako jednom prilikom razgovarajući sa vojvodom Don Kihot za Sanča kaže:

Ukratko reći, ja ga ne bih dao za drugog konjušara pa da mi pride dadu jedan grad.

Bez sumnje ove iskrene riječi Don Kihota dovoljno govore o njegovom odnosu prema Sanču. Dok Sančo u razgovoru sa vojvotkinjom o Kihotu kaže:

jeo sam mu hleb, volim ga, on mi to pripoznaje, dao mi je svoju ždrebad, a vrh svega ja sam veran čovek, pa tako ne može nas drugo rastaviti nego lopata i motika.

Ako nijesu jedna ličnost, onda su sigurno pravi i iskreni prijatelji, koji se vole, a pritom ne laskaju jedan drugome. Pa se pored svega ostalog na ovaj roman može gledati kao na roman o jednom velikom poznanstvu i prijateljstvu između ljudi različitih pogleda.

Martina Bižar u svojoj kritici na ovo Servantesovo djelo kaže:

Don Kihot kao lik ima mitsku vrijednost, da je on mitska ličnost koja je sposobna da se oslobodi svog tvorca i da živi život nezavisno od romana6.

Ja ni Sanča Pansu ne bih uskratio za mitsku vrijednost, sama mogućnost da jedan bez drugog ne bi ni postojali opravdava Sanča kao mitsku ličnost. Pa kad su kadri da žive nazavisno od djela, onda ih izmjestimo iz njega. Na Don Kihota i na Sanča Pansu, da žive u ovim “palanačkim krajevima” (o palanci piše Radomir Konstantinović u knjizi “Filozofija palanke”) ne bi drugačije gledali od onog čitaoca, koji djelo čita bez promišljanja.

Vjerovatno bi bili okićeni etiketom ludosti i zaostalosti. Pogledi palančana su uski, oni samo gledaju, a ne trude se da vide. Don Kihot i Sančo Pansa su prije svega ljudi jake individualnosti (izmjestio sam ih iz djela i na njih gledam kao na prave ljude). Njih dvojica imaju svoje ciljeve, i ništa ih ne sprječava da ih ostvare.

U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost7.

Sančov i Kihotov život sigurno ne liči na život jednog palančanina, naše ljude karakteriše mediokritet, ta osrednjost nam ne prestaje biti teret, ali mi je nikako ne primijećujemo i ne želimo da napredujemo. Ako želimo da  pronađemo  neku  sličnost između njih i palančanina, onda bi jedno možda mogli porediti Sanča sa početka romana i jednog stanovnika palanke, ali ne zaboravite da je Sančo dosta  napredovao, i da je od kritičara  dobio  zvanje  mudraca. Kako jedan prosječni palančanin gleda na performativnu umjetnost i umjetnika? 

U ovom vremenu i u našoj  palanci  na  Kihota i Sančabi sigurno gledali kao na performativne umjetnike, koje palanka bez razmišljanja odbacuje. Oni su ludaci koji zbijaju glupe šale, povređuju ljude, žele da ostvare neke svoje glupe ciljeve i misle da su interesantni , bile bi riječi stanovnika palanke. Oni i jesu umjetnici, Sančo Pansa i Don Kihot žive umjetnost, oni su slobodni, lutaju i šalju velike poruke.

Don Kihot i Sančo Pansa su sigurno neki od najsloženijih književnih likova, izrasli su u mitske ličnosti, izašavši iz djela. Sančo i Kihot još žive i sigurno su besmrtni. Oni su harlekini u rukama duha svih vremena.

Za P.U.L.S.E: Amar Mulabegović

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

.

1 Migel De Servantes, Oštroumni plemić Don Kihot od Manče I, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998. god., 23. str.

2 Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti, Plato Books, Beograd, 2012.god. , 57. str.

3Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.god., 139. i 140. str.

4 Migel De Servantes, Oštroumni plemić Don Kihot od Manče I, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998. god., 31. str.

5 Migel De Servantes, Oštroumni plemić Don Kihot od Manče II, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998. god., 539 . i 540.  str.

6 Parafraziran dio iz teksta Martine Bižar “ Mitska vrednost Don Kihotovog ludila” ,1972. god.

7 Radomir Konstantinović, Filozofija palanke, Otkrovenje, Beograd, 2004.god. , str 7.

.

Literatura:

  1. Migel De Servantes, Oštroumni plemić Don Kihot od Manče I, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998. god.
  2. Migel De Servantes, Oštroumni plemić Don Kihot od Manče II, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998. god.
  3. Portret književnog dela – Don Kihot, Dr Ljiljana Pavlović-Samurović, , Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1982. god.
  4. Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.god.
  5. Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti, Plato Books, Beograd, 2012. god.
  6. Radomir Konstantinović, Filozofija palanke, Otkrovenje, Beograd, 2004. god.
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Milun
Milun
7 years ago

“AMAR
ante portas!”

Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
7 years ago

Упечатљив чланак “Санчо Панса и Дон Кихот”, чија запажања ме враћају овој бесмртној књизи, употпунио бих са два запажања Хорхеа Луиса Борхеса.
За једног свог јунака Борхес је написао да је он “Алонсо Кихано који се није усусдио да постане Дон Кихот”. Јер Дон Кихот се постаје! “Одлучно се напушта удобност, сигурност, лаж и креће се на пут истине од које се не одустаје, која се не мења за лажни сјај. А цео наш живот се своди на тежње да се докопамо лажног сјаја. Да није злато све што сија треба схаватити док није касно, пре смрти. Да не би умрли опредељени за лаж и лишили се спаса.
Сви смешни неспоразуми чија је жртва Дон Кихот настају зато што он не одустаје од свог идеала и налази га свуда и на сваком месту, које је за готово све друге људе само сива садашњост. Он лепоту види и њу следи и не пристаје да се она гази, а људи духовно слепи, за које постоји само гњилост, сматрају га лудим што он иза пропадљиве садашњости види божанску суштину и то не прећуткује.”
(Одломак из књиге “Унутрашњи видици”)
О Санчу Панси, Борхес је приметио да он, иако се супротставља неразумним предлозима Дон Кихота и покушава да га дозове памети, ипак верује у њега. То увиђање недостатака и вера у Дон Кихота је снага и величина Санча Пансе, а и свих нас. Јер ми, читаоци, делимо осећања Санча Пансе и односимо се према Дон Кихоту на исти начин – дивимо му се, ма колико нам сулудо изгледао.
Заиста, Дон Кихот и Санчо Панса су неисцрпни извор духовитости и лепоте.

Dušan
Dušan
5 years ago

Odličan tekst, Baš volim da čitam Amarove tekstove. Zamolio bih ga, ako nađe za shodno, da napiše nešto i o Servantesovim “Uzornim novelama”. Nema ih kod nas u prodaji, mada sam našao na netu da je neka nova izdavačka kuća počela da izdaje Servantesove novele, u nastavcima:
http://sumatra.rs/product/slavna-sudopera-migel-de-servantes/
Slučajno sam naleteo na ovaj Amarov tekst, tražeći bilo šta o Uzornim novelama na netu…