Siouxsie and the Banshees

Siouxsie and the Banshees – Sredinom 70-tih, u eri glam i simfo roka, ničeg novog nije bilo na vidiku. Takozvani dinosaurusi rokenrola  suvereno su vladali i punili stadione i velike hale.  Fascinantno je bilo gledati grupe kao što su Yes, Genesis, Roxy Music ili Led Zeppelin. Muzička industrija je bila na svom vrhuncu,  i sve je bilo savršeno osim činjenice da se bendovi polako ali sigurno udaljavaju od svoje publike, ostavjajući ih negde u dalekim redovima stadiona gde su samo zamišljati kako njihovi idolli izgledaju izbliza. Nisu bili mnogo pristupačniji ni u intervjuima, pojavljivanjima, kako javnim tako i privatnim . Klincima je bilo sve teže da se indetifikuju sa nekim ko je tako daleko od njih. Bilo  im je potrebno nešto novo, nesto gde mogu ravnopravno da učestvuju.

Siouxie logo

Kao i mnoge živopisne priče i ova počinje na ulici, na ćoškovima Bromley-ja, poznatog dela Londona koji je kroz istoriju služio kao svojevrsna ulična pijaca sa širokim asortimanom robe koja se nudila prolaznicima.  Ekipa kasnije poznata kao ‘Bromley Contingent’  bila je grupa mladih koji će nešto kasnije potpuno redefinisati muziku modu i pop-kulturu, uopšte. Okupljali su se  oko menadžera Malcolm McLaren-a , bili inspirisani grupom Sex Pistols nosili su kreacije Vivienne Westwood i visili  uglavnom u jugo-istočnom Londonu tražeci mesto gde bi mogli da nastupe. Naravno, ‘znati svirati’ nije bilo neophodno. Neki od  poznatih članova Bromley Contigent  su bili Siouxsie Sioux, Jordan, Soo Catwoman, Simon ‘Boy’ Barker, Debbie Juvenile (née Wilson), Linda Ashby, Philip Salon, Alan Salisbury, Simone Thomas, Bertie ‘Berlin’ Marshall, Tracie O’Keefe, Steve Severin, Billy Idol i Sharon Hayman./

Bromley Contingent slika 1
Bromley Contingent

Septembra ’76.  godine Malcolm McLaren je u ‘Club-u 100’ u Oxford Street-u organizovao dvodnevni nastup na kojem će okupiti neke od najzanimljivijih imena britanske pank scene. The Clash , Damned, Sex Pistols, Buzzcocks  se već bili poznati u tim krugovima, ali  je to ipak bila slava  lokalnog karaktera. Iako je u  klubu  moglo da stane jedva nekoliko stotina duša,  danas bi verovatno i Vembli stadion bio mali da primi sve one koji se zaklinju da su te dve noći ‘bili’ na koncertima.  Diskografske kuće su naravno na vreme to prepoznale  i reagovale te uzele pod svoje ove bendove. Te dve svirke će definitivno promeniti način rada muzičke industrije i skrenuti tok istorije rok muzike. Sveža krv je krenula da napaja sve one koji su bili žedni novog zvuka.

Naravno,   Siouxsie Sioux  i Steven Severin su bili tamo i želeli su da nastupe. Morali su da ispune samo nekoliko uslova – da imaju grupu , da bend ima ime i da niko od članova ne svira u nekom bendu koji treba da nastupi. Mclaren je pitao za ime benda koje je Siouxie Sioux prolongirala do sutra veče kada su ona i Severin gledalil film ‘Cry of the Banshee’ (Banshee je vila vesnica smrti u irskoj mitologiji i kada čujete njen smeh ili poj kraj je već blizu) u kome je Vincent Price  bio u glavnoj ulozi.  Jedina dilema u vezi koncerta je bila ‘koju će pesmu da unakaze te večeri’, kako je Siouxie posle prepričavala. ‘She loves You’ The Beatles-a je bila  prva na spisku, ali su se kasnije ipak odlučili za Lords Prayer.

Tako se tada radilo, odeš na svirku i ako misliš da imas nešto da ponudiš, popneš se na binu, najčešće i silom, i pokažes da i ti možeš i znaš.To je i bila suština panka, verovatno poslednjeg pravog socijalnog pokreta u muzici.  Steven Severin je upoznao Siouxsie Sioux  na koncertu grupe Roxy Music u  Oktobru 1975. u Londonu. Nastavili su druženje po Bromley-u i njih dvoje će činiti nukleus grupe od početka  pa do samog  kraja delovanja sredinom 1996. Za svirku u ‘Club 100’  pronašli su  gitaristu Marca Pironi-ja i bubnjara John Simon Ritchie-ja, kasnije mnogo poznatijeg pod imenom Sid Vicious. Nisu znali da sviraju, nisu bili uvežbani, The Clash su im pozajmili studio na par sati pre svirke ne bi li nešto napravili. Nastup su osmislili kao svojevrsni performans  baziran na ‘Lord’s Prayer’. Posle 20 minuta sišli su sa bine i bend je bio rođen.

Banshees Sid Vicious Drums SLIKA 2
Banshees with Sid Vicious on drums

The Scream – vrisak koji su svi čuli

The Scream – vrisak koji su svi čul

Za prvi album ‘The Scream’ su dobili garncije od diskografske kuće Polydor da će imati potpunu umetničku nezavisnost u kreiranju materijala. Prilično su nerado prihvatili da im neko sa strane radi produkciju, ali to je bio možda i jedni uslov kompanije. Veoma perspektivni producent Steve Lillywhite, koji će kasnije raditi remek delo Petera Gabriela njegov treći album i još neke od ključnih U2 ploča oduvek je bio opsednut zvukom gitare i bubnja što i nije bila tako loša preporuka za bend koji snima svoj prvenac 1978. godine.

Album je izašao u Novembru, a njihov letnji singl ‘Hong Kong Garden’ je već bio na top listama. Banshees su na prvom albumu uz Siouxsie Sioux  i Stevena Severina činili i  John McCay -gitara i Kenny Morris- bubnjevi. Glasno, žestoko i strastno promovisan debi  već im je doneo reputaciju vrednu pažnje. Krenula su poređenja i razne etikete u kojima su se spominjali samo veliki bendovi i bitna imena. Kada vas na početku karijere opišu kao ‘nesto izmedju Can-Roxy Music i Velvet Underground’, onda to zaista budi maštu, ali i čini da očekivanja konzumenata i pritisak rastu kao blizanci.

Obrada  verovatno najžesće pesme koju su The Beatles ikada snimili ‘Helter Skallter’, te ‘Mirage’ i ‘Nicotine Stain’ su ostale trajno na koncertnom repertuaru benda. Sve stvari su ,uglavnom napisali Severin i McKay, a gitarista The Cure Robert Smith je povodom izlaska albuma u jednom kasnijem intervjuu rekao : ” Album je bio mnogo sporiji nego što su svi očekivali. Bila je to preteca Joy Division zvuka”.

Kasnije su mnogi muzičari radili obrade sa The Scream. Massive Attack cover pesme  ‘Metal Postcard’  ostaje zauvek kao delić besmrtnosti tog albuma, a može se čuti u rimejku filma ‘The Jackal’ iz ’97. godine. Ploča je dobila odlične kritike, a Banshees su  svirali u svim većim gradovima Velike Britanije, postali su koncertna atrakcija najviše zahvaljujući Siouxie Sioux i njenom imidžu. Kao rođena na bini ona je sa lakoćom vladala razularenom punk gomilom i predvodila Banshees na putovanju kome se nije mogao nasluti pravac i domet.

Join hands

Uz sve uobičajne bolesti drugog albuma, ovo je verovatno i najpotcenjenije Banshees izdanje. Vokal  je izvučen na rampu i ako je nešto došlo na svoje mesto na ovom  osporavanom ostvarenju to je boja glasa , koja će do kraja karijere činiti da Banshees budu jedan od najprepoznatljivijih bendova svoga vremena. Velika, ako ne i krucijalna stvar (posebno u to vreme) bila je da kada čujete bend na radiju odmah ga prepoznate i  bez promila sumnje mozete reći  “ovo su Banshees”.

Do kraja karijere taj isti vokal će biti brušen i doveden do perfekcije, a sama Siouxie Sioux će, uglavnom glasom, ali i stasom zaslužiti mesto primadone britanskog novog talasa.

Pesma ‘Poppy Day’ koja otvara album inspirisana je poemom “In Flanders Fields”, koja je napisana 1915. godine kao direktna asocijacija na događaje iz Prvog svetskog rata. Slede ‘Regal Zone’ i ‘Placibo Effect’ gde je rif gitare ove druge bila inspiracija nikad prežaljenim Joy Division za ‘Colony’, pesmu sa njihovog remek dela Closer. Ovo je ujedno drugi i poslednji album za gitaristu McKeya i bubnjara Morrisa , koji neposredno posle snimanja napuštaju bend i kako je Severin rekao u jednom od kasnijih intervjua : “To je bio momenat kada su on i Siouxie Sioux ostali na vetrometini, sami , razmišljajući da okončaju sa grupom”. Srećom istorija Banshees ima svoj nastavak pun preplitanja svetla i tame a prvom poglavlju naziv je

Kaledioskope

Siouxsie & the Banshees-Kaleidoscope
Siouxsie & the Banshees-Kaleidoscope

Kaleidoscope je sigurno jedan od najvažnijih momenta u karijeri za Banshees. Te 1980. ,ustalila  se, verovatno najbojla Siouxie and The Banshees postava. Došli su John McGeoch iz grupe Magazine i bubnjar Budgie iz Slits-a. Kasnije će ova dvojica sa lakoćom osvajati nagrade za najbolje instrumentaliste u svojim kategorijama, u karakterističnom glasanju publike na kraju svake godine. To je imalo veliki značaj, ako se uzme u obzir da su ,do tada, neprikosnoveni bili muzičari iz grupa kao sto su Yes, Genesis ili Pink Floyd. Puno važnije je bilo to da je nukleus grupe koji su činili Steven Severin i Siouxsie Sioux  najzad dobio muzičare koji će se jako dobro razumeti kako u studiju tako i na koncertima. Razna pomagala, sintisajzeri i ritam mašine su imale sve veću ulogu u kreiranju zvuka početkom 80-tih Steven Severin je nabavio svoje prve sinti igračke i ritam mašine , a većinu pesama sa Kaledioscope albuma je komponovao zajedno sa Siouxie Sioux i pre dolaska gore pomenutog dvojca.

Album otvara ‘Happy House’ koja je sa lakoćom stigla do 17. mesta  top liste. Zarazna, sarkastična pesma o idealnoj porodici gde je samo na izgled sve savršeno i na svom mestu učinila je da širi auditorijum najzad sazna za Banshees! Uspeli su da izboksuju, u to vreme  jednog od najtraženijeg producenta Nigel Gray-a, koji je  činio čuda sa grupom Police i postavio jedan sasvim novi zvuk kao reper. Naravno da sa Banshees nije mogao da se postigne takav komercijalni bum, ali bendu to i nije bilo potrebno i koliko god Nigel Gray bio važna karika u ovom projektu ipak je grupa zadržala svoj integritet. Zarazni rif na ksilofonu sa ‘Happy House’ već u sledećoj numeri usisava zlokobno zavodljiva ‘Tenant’ koja ostavlja bez daha.

Neki od naslova kao sto su ‘Christine’, ‘Desert Kisses’  ili  ‘Red Light’ ostaće trajni favoriti za mnoge fanove ovog benda, a još se uvek  dobro sećam  oglasa, u tada muzičkoj bibliji na ovim prostorima Džuboks-u, gde su pojedini plaćali Kaledioskope ‘suvim zlatom’, jer domaće diskografske kuće još uvek nisu imale dovoljno sluha za objavljivanje ovog  remek-dela.

Siouxsie & the Banshees-Juju
Siouxsie & the Banshees-Juju

Ako Banshees nešto nisu voleli to je bilo etiketiranje benda, guranje istog u razne  pomodne trendove . Predpostavljam da su se jako umorili od objašnjavanja da oni nisu nikakav ‘goth’ ili dark bend, ali sa albumom ‘Juju’ bilo je teško izbeći  takva poređenja. Jednostavno, te ’81. neverovatnom progresijom se uvećavao broj uglavnom beznačajnih bendova ,koji su se deklarisali kao ‘goth’ ili dark, a muzička industrija je ,naravno,  prepoznala veliki komercijalni potencijal svih koji su “bili okrečeni u belo i obučeni u crno”, kako je Severin kasnije objašnjavao.

Neverovatan nadolazak trenda koji će se nekako zalepiti i za Banshees, stvara horde ‘istih’ na koncertima gde je Siouxie Sioux u prvim redovima ispred sebe mogla da  vidi stotine svojih klonova. Predpostavljam da svakome, iole normalnom, to može samo smetati , jer ovde se , ipak nije radilo o rep ili nekoj popi-boy grupi.  Kako god , ‘Ju Ju’ je svakako jedno od najintigantnijih Banshees izdanja, njihov prvi konceptualni album. Mračna i teskobna atmosfera prožima kompletan materijal sa ove ploče. Banshees su zaronili duboko, ostavivši sintisajzere , ritam mašine i ostalu elektroniku sa  predhodnog Kaledioskope u studiju. Biće i organizam celog albuma su tako životni i gusti da ste mogli nožem da ga sečete,  a posebno je to bilo izraženo na koncertima.

 ‘Spelbound’, pesma koja otvara album i danas stoji kao alter-ego gitariste John McGeocha. Taj rif će kasnije pratiti  i nadživeti svog tvorca, pa kada je neko od  nadolazećih grupa hteo da objasni kako nešto zvuči, samo bi rekao ‘Spelbound’! i sve je bilo jasno. Gitara je sekla kao nož, dok su posebno našpanovani bubnjevi davali orijentalni ugođaj celoj ploči. Kada pogledate omot, na kome je reprodukcija afričke statue, a koju su videli u Horniman muzeju celina  koncepta postaje jasnija. Ređaju se ‘Sin in my heart’ ‘Arabian knigt’ i ‘Into the light’ sa jezivom ‘Nightshift’  i ‘Voodu Dolly’ na kraju koje će vas prikucati uz album jako dugo. Stihovi sa ‘Night Shift’ jasno određuju atmosferu i maršutu putovanja kojom vas  ovaj album vodi.

 ‘Fuck the mothers kill the others

 Fuck the others kill the mothers

 I’ll put it out of my mind because… I’m out of my mind with you

 In heaven and hell with you…”

slika 6.

Umorni, iscrpljeni od dugotrajne turneje, od ‘progona’ od strane već pomenutih goth i dark obožavaoca, grupa nije imala puno vremena da predahne. U toku ‘Ju Ju’ turneje, nastale su neke od pesama za sledeći album. Sve više su raspravljali o upotrebi gudača, intezivno su slušali ‘White Album’  i ‘Revolver’ Beatlesa i ‘Aftermath’ The Rolling Stonesa  i čitali Vijana i Kosinskog. Pesme kao što su  ‘Cascade’, ‘Painted Bird’ i ‘Green Fingers’  već su poprimale svoje obrise na turneji, na kojoj su Banshees  kao i svaki veliki bend svirali material koji još nije objavljen. Posle devet meseci na putu,  gotovo da su se telepatski razumeli , otišli su pravo u Abbey Road studio iz koga su inače izašle neke od najbitnijih ploča u istoriji savremene muzike.

A Kiss In A Dreamhouse  ili kada vas neko poljubi u snu

-slika 7.dreamhouse slika 8

Predivna, mračna, uzbudljiva, seksi, intrigantna, zavodljiva, tajanstvena, psihodelična i prostorna,  sa puno gudačkih aranžmana. I tako se može opisati ‘A Kiss In A Dreamhouse’, ali to sigurno nije dovoljno. Naslov albuma je inspirisan javnom kućom, koja je četrdesetih godina proslog veka bila jedna od atrakcija Holivuda. ‘Dreamhouse’  je bilo ime bordela i tamo ste mogli da upoznate  prostitutke koje su neverovatno ličile na filmske zvezde, ne slučajno, naravno. Šef kuće ih je primoravao na plastične operacije da bi sto više podsećale na holivudske zvezde ne bi li ove privukle što vise bogate klijentele. Ako vam se sve ovo čini poznatim verovatno ste gledali film ‘L.A.Confidental’ iz ’97.godine  ili ste bili u Holivudu  40-tih . Ovo je ipak album iz 1982!

Najkreativniji album grupe gde se kritika utrkivala ne bi li pronašla što više epiteta, a Banshees su ustoličeni kao najbolja psihodelična grupa post pank scene, ma šta to značilo. ‘Painted Bird’  inspirisana istoimenom delom Jerzy Kosińskog  (‘Der Bemalte Vogel’ u originalu) i dizajn omota pod uticajem Gustava Klimta već bude fantazije i pre nego da ste čuli ton. Album, čini se najviše pleni raznolikošću materijala. Rafinirana ‘Cascade’ zavodi svojim rifom na dvanestožičanoj gitari, vokal Siouxie Sioux nikad moćniji. Mike Hedges, inženjer zvuka, poznat kao producent visoko tiražnih The Cure ovde je bio samo u funkciji tehničkog lica koje je pomoglo da se nađe pravi ton, a  to samo govori koliko su Siouxie And The Banshees bili nezavisni i rešeni da sami , kao bend urade produkciju. To se kod mnogih pokazalo kao greška , ali ne i kod ovog benda.

Naime, kada bend snima, često ne može realno da sagleda i čuje sopstveni material, zato je uloga producenta nemerljiva. Mnoge grupe se pogube u sopstvenoj želji da zvuče kao ‘neko’ i dok na bini funkcionišu besprekorno, jer to i treba da je teren rok grupe , u studiju , koji nije njihovo prirodno stanište,  mnogi bendovi  jednostavno nestanu i zato je potrebna osoba koja će ih sprovesti kroz sve te skalamerije dok iz njih ne izvuče i poslednju kap života i kreatvnosti. U toku snimanja sve je teklo glatko, bend je funkcionisao kao savršeni organizam koji samo trenira za večni zivot. Gudači, pomalo renesansna atmosfera, tekstovi sa naglašenim seksualnim asocijacijama lagano vas uvode u oblik dekadencije kojoj se sa lakoćom prepuštate.

Naslov prvog singla ‘Slowdive’, čini se, najbolje opisuje pravac u kojem vas vodi ovaj album. Za preslušavanje istog je potrebno samo jedno uzimanje vazduha, kasnije ionako zaboravite da dišete. Možete zaroniti, poleteti ili se istopiti, agregatna stanja su ovde ionako samo stvar trenutka

-Can you see?

See into the back of a long, black car

Pulling away from the funeral of flowers

With my hand between your legs

Melting-

 Hyaena i povratak Roberta Smitha

-slika 9.

Još od ‘Join Hands’ albuma kada je Robert Smith frontmenen grupe The Cure ponudio svoje usluge dok ne nađu gitaristu  bilo je jasno da je on možda pravi izbor za Banshees,  gitarista koji samo igrom sudbine nije postao stalni član grupe. Posle sloma živaca prouzrokovanim enormnim količinama alkohola John McGeoch je morao da ode, a njihovi problemi sa gitaristima se nastavljaju kao u nekom danu mrmota. I pored veoma zgusnutog rasporeda sa svojim matičim bendom The Cure, Robert Smith uskače na upražnjeno mesto  i spašava Banshees turneju. Privatno,  jako dobar prijatelj sa Stevenom Severinom, sa kojim je imao  ‘The Glove’, više alter ego projekat , nego grupu.

Siouxie , Budgie and R.Smith

Još od ranih dana turneje za ‘Join Hands’ album, kada god je bio sa Banshees, moglo se osetiti koliko Robert uživa u svirci sa ovim bendom. The Cure su bili  puno komercijalnija i popularnija grupa, ali bilo je jasno na čijoj bini on vise želi da bude. Matični bend  mu je nudio svu slavu, pa ako hoćete i finansijsku satisfakciju koju nikada nije mogao da zamisli sa Banshees ,ali veoma je jasno da sav taj mitski staus koji ga  prati duguje mnogo više nastupima sa Banshees nego, posebno, kasnijim pop albumima The Cure. Robert nikada nijie krio svoju opčinjenost kako bendom Banshees tako i vokalom samom  Sioux Siouxie. Uticaj koji su oni kao bend izvršili na njega je bio nemerljiv i Robert je o tome rado govorio.

Magični , dvostuki živi album ‘Nocturno’ koji je snimljen na dva nastupa u Royal Albeth Hollu 1983.  najbolji je dokaz kako se Robert Smith savršeno uklapao u zvuk i  imidž benda. Gledajući praktično,  puno više je on trebao Banshees nego oni njemu, jer The Cure su bili na vrhuncu popularnosti kada  ih je Robert stavio na led ne bi li osetio još malo rajskog poja sa Siouxe And The Banshees. Da i bend veruje u njega postaje jasno kada su ponovo zajedno ušli u studio povodom njihovog šestog  albuma Hyaena.

SLIKA 10.

Pesma ‘Dazzle’  svojim stihovima: “swallowing diamonds, a cutting throat” ,koji su inspirisani filmom ‘Marathon Man’ (gde Laurence Olivier guta dijamante u nezaboravnoj sceni sa Dustin Hoffmanom) otvara album. Grandiozna, možda i najeksperimentalnija ploča grupe, sa Robert Smithom koji hirurški precizno tretira gitaru. Svaki ton je stavljen u funkciju benda. Duvači, gudači, bubnjevi Budgie-a i glas u tom trenutku već heroine britanske scene Siouxie Sioux čine celinu koja nije tako prijemčiva na prvo slušanje, već vas tera na još ,gde u svakom narednom otkrivate skrivene poruke, asocijacije i zagonetke koje treba rešiti. ‘Swimming Horses’ i ‘Bring Me the Head of the Preacher Man’ su kulminacija, a posebno ova druga sa scenama iz imaginarnog špageti vesterna i nezaboravnim stihovima:

‘They pluck the gold dust from his eyes

And pick his bones until they’re clean

The book of sorrows, the American dreams

Bring me the head of the preacher man’

Album nije imao klasičan singl, bar ne britansko izdanje, ali za američko trzište je ubačena ‘Dear Prudence’ The Beatles-a, koja je pogurala album na top listama .To je pesma koju je Lennon napisao za sestru Mie Farow, posle susreta u Indiji, kada su se Beatlesi zainteresovali za tranceditalnu meditaciju i posetili učitelja Maharishi Mahesh Yogi.

Tinderbox ili ulazak u srce oluje 

Slika 11

The Cure nisu mogli čekati još dugo da se Robert Smith vrati. Uspeh novog albuma ubrzao je odluku uvek visprenog menandžmenta da se krene na turneju, što je ponovo, po ko zna koji put otvorilo rak-ranu Benshees a to je odsustvo permanentnog gitariste. Ta bolest je postajala sve jača i to se odražavalo  na odnose unutar benda.

Siouxie Sioux i bubnjar Budgie su odavno bili u emotivnoj vezi praveći planove za svoj projekat The Creatures, a Steven Severin je sa druge strane pokušavao da pokupi razbijene deliće benda i stavi ih ponovo u funkciju. Dolazak, novog gitariste, John Valentine Carruthersa  iz opskurnog benda Clock Dva nije mogao da zaceli sva ta bolna mesta koja su već metastazirala u otvorene žive rane.

Nekako, kada god neki bend pokuša da se vrati u život odlazi u Berlin, u ‘Hansa by the Wall’ studio čuven, između ostalog, po snimanju  albuma ‘Heroes’ David Bowie-a i kao po pravilu materijal dobije neki jedinstveni, poseban zvuk obojen u sivo i protkan nekim od nezaboravnih momenata koji će se prikazivati u sekvencama decenijama kasnije. Bend je ovde ogolio formu. Raskošni aranžmani gudača i klavijatura su zamenjeni neverovatnim, na žalost jako podcenjenim radom na gitari, kako električnoj tako i akusticnoj. J.V. Carruthers je maestralno odsvirao  deonice, sakrivene duboko iza bubnja i vanvremenske bas gitare Stevena Severina ostavljajući  dovoljno prostora za ritual  Siouxsie Sioux i njen vokal.

Bend vozi kao da mu je to poslednja trka, kao gonjen đavolima na autostradi prema tornadu koji se može videti na omotu za koji je uzeta legendarna fotogafija  Lucille Handberg  iz 1927. ‘Candyman’, ‘Sweetest Chill’ i posebno  zlokobna ‘This Unrest’ su uvod u konačnu kataklizmu Pompeja 79. a.d. opisanu u ‘Cities in the dust’.

 “We found you hiding, we found you lying

Choking on the dirt and sand

Your former glories and all the stories

Dragged and washed with eager hands”

 

SLIKA 12.

Apokaliptične scene možda nisu doprinele komercijalnom uspehu, ali ‘Cities In the Dust’ je sigurno jedna od najkompletnijih pesama koje su Banshees napisali. Stigla je do 21. mesta na top listi i mnogi će zahvaljujući njoj prvi put, te 1986. čuti za bend. Tih godina je i analogna tehnika snimanja bivala sve  više potiskivana digitalnom, otvarajući neka nova, neistražena polja po kojima su Banshees uvek hrabro gazili, ne ustručavajući se da promene način rada i da se prilagode vremenu. MTV, Band Aid i personalni računari su neke od situacija koje će  kompletno promeniti ne samo muziku, nego i naše živote. Za Banshees to je bio trenutak da se vrate unazad i posvete pesmama i autorima koji su uticali kako na njih, tako i na mnoge od nas.

 Through The Looking Glass

slika 13.

U istoj postavi koja je snimila ‘Tinderbox’ Banshees snimaju svojevrsni omaž umetnicima koji su ih inspirisali i objavljuju kompilaciju obrada ‘ Through The Looking Glass’ koju karakteriše izvanredan izbor pesama, širokog spektra od autora kao sto su Kraftverk, preko Sparksa , Iggy Popa, Biiley Holiday, Doorsa, John Calea, Roxy Music pa do intrigantne i zavodljive teme iz crtanog filma ‘Knjiga o Dzungli’ gde zmija, piton Kaa pleše uz  svojevrsnu mantru ponavljajući :‘Trust In Me…just in me’.

Sveža, sa izvrsnim aranžmanima, snažnim duvačima i hitovima Sparksa “This Town Is Not Big Enough For Both Of Us” i “Passinger” Iggy Popa, za koju je ,legendarni pevač Stooges-a imao samo komplimente i oduševljeno prokomentarisao duvače i vokal Siouxe Sioux. Čini se, da je ipak  ‘Strange Fuit’ Billy Holiday pravi biser u ovom odušku koji je bend dao sebi svirajući neke od klasika i udarajući pečat svojim aranžmanima. Uglavnom je snimano uživo, onako sve odjednom kako bi se dobilo na autentičnosti. Producent Mike Hedges koji je do tada bio poznat po radu sa The Cure,  Mark Almondom i Associates, a kasnije sa La’s i U2,  odlično je uklopio brass sekciju i gudače sa bendom dajući posebnu patinu pesama.

Moje uspomene sa ove ploče sežu do neverovatno loše kopije PGP-RTS, koja je kao diskografska kuća izdavala neke bitne albume za domaće tržište, tada  1987. ,  i uspevala da uništi  mnoga remek-dela odvratnim otiskom na vinilu,  i to do te mere da do pojave diska nisam ni znao da postoje neki instrumenti u aranžmanima na ovom albumu, ali uskoro dolazi period kada će mi taj i takav PGP RTS nedostajati.

Peepshow ili jedan od poslednjih otkucaja srca

 SKLIKA 14.SKLIKA 15.

Ulazeći lagano u četvrtu deceniju života članovi benda su postepeno menjali svoj način izražavanja kroz pesme koje su poprimale obrise preživljenih iskustava. Brze, britke i žestoke numere su polako tokom karijere bivale sve više potisnute lagnim, višeslojnim, ne toliko direktnim udarima gitare i bubnja. Verovatno je takav pristup komponovanja doprineo da grupa po prvi put ima pet članova. Osim novog gitariste, Jon Klein-a, što više i nije bila neka novost kada je ovaj bend u pitanju, pridodat je i violončelista/multiinstrumentalista  Martin McCarrick koji je svojim gudačkim aranžmanima dodao svojevrsnu raskoš ionako grandioznim Banshees pesmama.

Steven Severin i Robert Smith su već radili sa njim na spomenutom projektu The Glove- ‘The Blue Sunshine’, a posle toga Martin, inače klasično obrazovani muzičar imao je zapaženu ulogu svirajući sa This Mortal Coil, Marc Almond-om i Brian Ferry-jem na viskotiražnom ‘Boys And Girls’ albumu ovog poslednjeg. Nisu mu odoleli ni Dead Can Dance i Wolfgang Press na možda svojim najboljim albumima  ‘Spleen and Ideal’ i  ‘Standing Up Straight’.

Snimajući Peepshow, Banshees svoju umetnost više artikulišu kroz pop nego rok muziku, ali bilo kakva odrednica nije dovoljno dobra da opiše zvuk benda, jednostavno ih morate čuti kroz razne periode u kojima su obuhvaćeni momenti koji će tek industrije radi dobiti svoj naziv ili ime.

‘Peek- a- Boo’, netipična Banshees pesma otvara album i izabrana je za prvi singl. Hip hop, iznenađujući momenti koji urađeni sa puno stila priliče ovom bendu. ‘Ornaments Of Gold’ je mogla da bude na bilo kome Banshees albumu. A pesme koje će sigurno ostati trajno u memoriji svakog Banshees fana zatvaraju Peepshow. To su ‘ The Last Beat of my Heart’ i ‘Raphsody’. Pune gudača, laganog ritma, prostrane, svelte, obe grandiozne lako su pronašle put u Banshees klasike, a čini se tek na koncertima dobijale na svoj besmrtnosti koja se na snimku naslućivala. Verzija ‘The Last Beat of My Heart’ sa koncetra na ‘Lallopaloza’ festivalu ostaje kao jedan od najupečatljivijih momenata Banshees karijere nudeći nešto iskonsko,  nešto keltsko, nešto …što se mora čuti.

 Superstition

slkika 16

Aktivnost  grupe The Creatures na koncertima i stalne trzavice unutar benda su uslovile tri godine pauze od poslednjeg ‘Peepshow’ albuma. Mnogi su već pomislili da se Banshees nikada više neće oglasiti novim studijskim izdanjem, ali ’91. godine se pojavljuje Superstition, netipičan Banshees album sa sjajnim singlom ‘Kiss Them For Me’. Siouxie Sioux je ponudila svež imidž, blistajući u jarko žutoj haljini na omotu. Ono što je prvo zaintrigiralo je upošljavanje Stephen Hague za producenta. On je već stekao slavu radeći sa New Order , Pet Shop Boys i OMD (Orchestral Manoeuvres in the Dark). Bilo je jasno da će elektronika biti presudni faktor u kreiranju novog Banshees zvuka. Gitarista Klajn je u jednom kasnijem intervjuu rekao kako mu je Siouxie skrenula pažnju da može da radi sta želi , ali da gitara nikako ne sme da zvuči uobičajno, rokerski. Očigledno je bilo da stari fanovi Banshees neće lako zavoleti ovaj album, ali, čini se da je  glavni cilj bio proboj na američko tržiste, pa makar cena bila  i semplovanje nekih plesnih ritmova.

Za one koji su se tek prvi put susretali sa bendom ovo je bila jako dobra ploča, ali mnogi će zameriti na materijalu koji je nekako zbrzan i nema koherentnost koja je bila karakteristična za ovu grupu. ‘Mrzećete ga ili voleti’, rekao je Steven Severin, ali pesme kao ‘Softly’ ili ‘The Ghost In You’ i dalje podsećaju da je bend  živ, a pomenuti ‘Kiss Them For Me’ im je obezbedio pozive na mnoge letnje festivale i turneju na koju je bend ubrzo krenuo.

Rapture ili poslednji album, Cale i razlaz 

slika 17

Taj poslednji album je , možda bio slamka spasa za koju su se Banshees hvatali ne bi li bend ostao na okupu. Bivalo je sve jasnije da Sioux želi da nastavi u pravcu The Creatures-a sa tadašnjim bubnjarem i dečkom Budgie-em i samo čudo je moglo spasiti bend od definitivnog dezintegrisanja. Naznake tog čuda su se pojavile u vidu  John Cale-a  člana legendarnih The Velvet Underground.  Otišavši u Pariz na izvođenje svog performansa na bubnjevima Badgie je  upoznao čoveka koji vodi poslove John Cale-u. Banshees su se mučili sa materijalom i tražili nekog spolja ko bi mogao da im pomogne u konačnom oblikovanju pesama.

Da kod onih najvećih i najgenijalnijih sve ide brzo i jednostavno potvrdio je i John Cale . Naime,  Banshees su mu poslali sedam pesama koje su do tada uradili i već sutradan dobili fax  da mu se sviđa to što su do tada snimili i da stiže u studio da završe posao. Bend je bio oduševljen, između ostalog i zbog prilike da radi sa jednim od svojih heroja, a obožavanje i poštovanje velvetnog gospodina iz Velsa je već bilo potvđivano sve češćim izvođenjem ‘Venus In Furs’ na koncertima. Angažovanje Cale je  pomoglo i Banshees su objavili još jedno predivno putovanje kroz ‘egzotična i opasna mesta’, kako će kritika opisati taj album. Kasnije će Steven Severin reći da bi ovo bio verovatno najbolji Banshees materijal da je John Cale od početka snimanja bio sa njima.

Pesme ‘Gazzer’, ‘Forever’, singl ‘O Baby’ i grande ‘Rapture’ ne nagoveštavaju da je ovo poslednji album grupe. Posebno su ponude da urade pesmu ‘Face to Face’ za film ‘Betman Return’ logično nagoveštavale da će grupa ostati na okupu i iskoristiti momentum, ali bivalo je sve jasnije da je Banshees ispuštala svoj poslednji krik koji lagano odlazi u fejd. Jednostavno, spontano, onako kako su i počeli, bend je prestao sa radom u proleće 1996. Siouxie je pozvala Severina, rekla mu kako je prestalo biti zabavno i predložila da svako ode na svoju stranu. Naravno, kad šefica ‘predloži’ podrazumeva se da je to zapovest i skoro dvadeset godina od nastanka Siouxie and The Banshees prestaju da postoje.

Steven Severin  je u kasnijim intervuima objašnjavao kako nije bilo ‘neophodno rasturiti bend kome je dobro išlo na turnejama’, ali da posle odluke glavnog i jednog vokala više nije bilo diskusije.

Da li je baš moralo tako da bude? Pa izgleda da jeste, svaki organizam ima svoj vek trajanja,  a Siouxie Sioux je imala veoma ozbiljan, kreativan i interesantan bend  The Creatures sa svojim dečkom, a kasnije i mužem Budgie-jem, a planirala je i neke solo projekte sa filharmonijom. Jednostavno rečeno bendu je došao prirodan kraj.

Da đavo nikada ne miruje dobijamo potvrdu 2002 g. kada se na iznenađenje muzičke javnosti Banshees ponovo okupljaju, kako su tada objašnjavali samo za potrebe turneje ‘The Seven Year Itch’.  Mnogi su se nadali  nastavku saradnje i nekom novom materijalu, ali od svega toga nije bilo ništa. Nukleus grupe Siouxie-Severin-Budgie je dobio dovoljno dobru finansijsku ponudu koju nije mogao da odbije i potpisao je ugovor samo za turneju koja će biti zabeležena kako na audio, tako i na video izdanju.

Ako je do tada i bilo neke sumnje, među članovima benda, da li je trebalo prekinuti saradnju na ovoj turneji  Banshees su dobili jasan odgovor da su doneli ispravnu odluku.”Nije bilo nimalo zabavno“- rekao je kasnije Severin. Neke stare rane  ponovo su bile otvorene i ma koliko je na izgled sve bilo savršeno, život iza bine, kao i stvrnost su bili  potpuno drugačiji. “Na kraju nismo dobili baš onoliko love koliko je bilo dogovoreno“- reći će Siouoxie Sioux kasnije i time potvrditi šta je bio pravi motiv okupljanja. Ako ništa drugo, publika je dobila odličan koncertni material, prvi živi album posle legendarnog Nocturna iz 1983. Kako muzički tako i vizuelno Banshees nisu razočarali i ovim izdanjem samo su ponovo podgrejali mit o bendu. Grupa je odala počast i preminulom George Harrisonu (2001) svirajući njegovu  ‘Blue Jay Vay’ koja je uključena na zvaničnu verziju albuma.

Dve godine kasnije, 2004-te izlazi neverovatni set, četvorostruki cd ‘Downside Up’, omaž B stranama singlova gde se može čuti koliko je ovaj bend u stvari genijalan. Nisam siguran koliko je još grupa sposobno da izbaci kompilaciju sa toliko raznolikog materijala koji je dvadeset godina punio isključivo onu drugu stranu singla, koju mnogi nikada i ne preslušaju. One ‘manje važne’  B strane singlova su u stvari dokazni materijal koliko je bend  raznolik i kreativan, jer ta poleđina nekog , uslovno rečeno hita, koji ne obavezuje na komercijalnost i ne trpi pritisak diskografskih kuća pokazuje koliko je neki bend maštovit i šta još ima da ponudi osim onoga što publika već  podsvesno očekuje. Ova kompilacija je jednako važna kao i bilo koji album benda, jer su ovde sakupljeni svi biseri koje možda niste primetili u dvadeset godina avanture poznate kao Siouxie And The Banshees. Dobili smo neverovatnih pedeset i pet pesama koje stoje svaka za sebe, kao spomenik jednom periodu u životu božanstvene vile Banshees, koja je u mitologiji poznata kao vesnica smrti, ali ako se ne uplašite njene pesme možete dobiti deo besmrtnosti ovog mitskog bića ali i benda, naravno.

downside up

The Creatures su nastavili da rade kao jedan krak organizma. Steven Severin očekivano je krenuo da komponuje muziku za filmove pokazujući svetu samo neke od svojih skrivenih talenata i trenutno je na turneji sa albumom ‘The Cabinet Of Dr. Calgari’, samo on, platno i njegove igračke. Siouxie Sioux  se sprema za veliki povratak na Meltdown festival (14. – 23. Jun), gde će nastupiti , između ostalih i Yoko Ono Plastic Band  i gde će po prvi put posle Lennonove smrti moći  da se čuje  kompletan ‘Double Fantasy’ album uživo. Patti Smith, Iggy And The Stooges i Marianne Faithfull su samo neka od imena koja će uveličati spektakl.

Za nabrajanje bendova i autora na koje su Siouxie And The Banshees uticali bi bio potreban još jedan tekst ovog volumena. Sigurno je da ne postoji nijedno značajnije ime iz sveta muzike i šire koje nije osetilo krik, dodir i šapat Banshees na svojoj koži. Da li će se desiti da neki menadžer ponovo uruči ponudu koju je teško odbiti da bi se integrisali rasuti delovi Banshees ne znam, ali teško je poverovati da ćemo ih ponovo videti zajedno na bini, posebno ne sa novim materijalom.

Siouxie

Ali ovde nema prostora  nezadovoljstvu bilo koje vrste, jer dobili smo avanturu na koju se odlazi samo jednom u životu i kao i kod svake prave povratna karta nije uračunata u aranžman.

za P.U.L.S.E: Žarko Čejović

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Bojana
Bojana
10 years ago

Bravo za temu, bravo tekst i hvala za podsećanje na ovaj sjajan bend!

Radoslav
Radoslav
8 years ago

Inteligentno, darovito,kreativno.Autor bi od ovih inovantnih, i u nas ne tako čestih tekstova,mogao da napravi knjigu koja bi, verujem, imala dobru prođu!

vlada
vlada
8 years ago

Majstore,
da te neznam rekao bi da si ovo nekom prepisao. Srećom, poznajem te dugi niz godine i čestitam na fantastičnoj obradi teme. Nastavi ako imaš mogućnosti sa još nekim tekstom pa sve to uveži u neku knjigu. Živ mi bio