Sjaj i rđa antičke Grčke

Sjaj i rđa antičke Grčke

Ali naivno poverenje prema tvorevinama fantazije nije isključivo obeležje čoveka sa ranog stupnja istorijskog razvitka; na izvestan način ono se iznova javlja kod svakog deteta, a takođe se održava i kod odraslih ljudi na odgovarajućem stupnju duhovnog razvoja. Otud ni civilizovano čovečanstvo nije bez svojih mitova.

Dragiša Živković, str 473., ROMANOV, Banja Luka, 2001..

Kao što Austrijanci i Mađari sa setom misle kako su nekada bili carevina, jugonostalgičari sanjare o negdašnjoj Jugoslaviji, Francuzi o Napoleonu, a pojedini Srbi o caru Dušanu, tako ljubav prema antičkoj Grčkoj (VIII – II v.p.n.e.) ujedinjuje ljubitelje lepog i uzvišenog: ona je mentalno utočište u vreme kada je kultura na listi prioriteta mnogih poslednja stanica. Pored brojnih grčkih mitova vremenom se formirao mit o antičkoj Grčkoj kao vremenu kulturne superiornosti i blagostanja..

Dela antičke Grčke ne samo da su od neprocenjive vrednosti već i najtešnje koegzistiraju sa savremenim dobom: struktura Ilijade je nešto na šta su se ugledali ne samo stvaraoci visoke kulture, već i prozaičnih akcionih filmova, Odiseja se naširoko koristi kao simbol, drame Eshila, Sofokla i Euripida igraju se u mnogim svetskim pozorištima i dan danas, artefakti iz atinskog arheološkog muzeja, od Agamemnonove maske do kipa boginje Atine, svakodnevno privlače turiste i plene lepotom, Platon i Aristotel su temelji filozofije, Pitagora, Heraklit, Tukidid bitna su imena antičke nauke. Na planu politike Grčka se uzima kao preteča demokratskog društva. Stara Grčka ne zastareva, ona je uvek aktuelna.

No, ako zagrebemo malo iza tog sjaja može nam nos nažuljati vonj rđe. Sve ovo u prethodnim pasusima jeste tačno, ali sve ima svoju senku.

Vreme antičke Grčke je vreme dugogodišnjih ratova. Tada su vođeni Grčko-persijski ratovi (499 p.n.e. – 449 p.n.e.), Peloponeski rat (431 p.n.e. – 404 p.n.e.), osvajanja Aleksandra Makedonskog… Ako je prvo i osnovno ljudsko pravo pravo na život, onda možemo reći da je to doba vreme intenzivnog kršenja osnovnog ljudskog prava.

Oni koji nisu ubijeni postajali su robovi. Te eto kršenja još jednog od osnovnih ljudskih prava – prava na slobodu. Društvo antičke Grčke je bilo robovlasničko društvo. Paradoksalno je da je u toj i takvoj Grčkoj nastala demokratija. Miloš Đurić kaže (Istorija Helenske književnosti, Miloš Đurić, str. 17, Dereta, Beograd, 2003)

Alexander1256

Robovlasnički poredak, kroz koji je helensko društvo prošlo u svim njegovim etapama, i razvitak društvenih klasa bili su podloga na kojoj se razvilo celokupno opšte kulturno nadgrađe helenskog robovlasničkog društva..

Antička Grčka je bila androfilna sredina gde je značaj žene sveden na ništicu. Podrazumevalo se da su samo muškarci misleća bića. Jedini primeri slavljenja žene su bile boginje i životi žena na ostrvu Lezbos gde je Sapfo otvorila školu za žene. To kulturno preimućstvo je nastalo tako što su muškarci sa ostrva Lezbos izginuli, te su žene ostale same. A kad već pominjem Lezbos i moderne „mitove“, valja napomenuti i to kako je pesnikinja Sapfo u subkulturnim lgbt krugovima simbol lezbejstva (i sam naziv lezbejka/lezbijka etimološki duguguje ostrvu Lezbos), dok nas jedni izvori uče da je bila biseksualna, odnosno da je imala odnose i sa muškarcima i sa ženama i da je život okončala tako što se ubila skočivši u more sa litice zbog toga što joj voljeni muškarac i to mornar Faon nije uzvratio ljubav, a drugi izvori da je takođe bila biseksualna, udata, majka, umrla u starosti prirodnom smrću. Kako god, lezbejka nije bila, ali upkos tome danas je simbol za žensko-ženske ljubavne odnose.  U Antologiji stare helenske lirike (priredio Marko Višić, Oktoih, Podgorica, 2000.) zastupljeno je mnoštvo pesnika, a samo nekoliko pesnikinja. Pored Sapfo tu su Kleobulina, Korina, Praksila, Erina, Anita, Nosida. Izuzevši Sapfo, pomenutim pesnikinjama u Antologiji je objavljeno, zbirno, svega 132 stiha. U Istoriji helenske književnosti, Miloš Đurić nijedno poglavlje ne posvećuje ženskim stvaraocima sem Sapfo (mada ovlaš pominje pojedine kada govori o lirici), ali tu nije reč o konspiraciji, već o tome da ne može posvetiti poglavlje nekom ko ni ne postoji, odnosno čiji značaj je efemeran. Žene nisu bile stvaraoci, nisu bile ni tragičari ni komičari, ni filozofi, ni naučnici, nisu imale pravo učestvovanja u političkom i javnom životu, nisu ni glumile u pozorištu (ženske likove su, takođe, glumili muškarci).

Sintagma „grčka ljubav” odnosi se na homoseksualnu ljubav, jer se veruje da je Helada bila tolerantna prema homoseksualnosti. Tadašnje prihvatanje odnosa dva muškarca bilo je više sociološke prirode nego emotivno-seksualne sa izuzecima koji potvrđuju pravilo. Platon u Gozbi naziva dva ljubavnika ljubavnik i ljubimac. Kao što sam napomenula, muškarci su smatrani kao neprikosnoveno superioran pol. Društvo muškaraca bilo je duhovni klan, a veze između starijih muškaraca i mlađih imale su značenje inicijacije (u odraslu dob) gde se mlađi predaje svom učitelju u svakom smislu pa i u fizičkom i na taj način posredstvom seksualnog odnosa „dobija” od svog učitelja pamet, snagu i ostale duhovne karakteristike. Ono što je kontroverzno je to da su često ljubavnici bili zreli muškarci, a ljubimci rečnikom današnjice maloletnici. Takvi odnosi su u staroj grčkoj bili ne samo dozvoljeni, već i podsticani. Te tako kao što se danas ljudi venčavaju, zapošljavaju, imaju naloge na društvenim mrežama, tada je bilo uobičajeno da muškarci osim što su se ženili, stvarali porodice i bili očevi, neguju i erotske odnose sa drugim muškarcima i to prvo kao ljubimci dok su u pubertetu, a kasnije kao ljubavnici. Današnjim rečnikom taj odnos bi mogli označiti kao delikventan upravo zbog razlike u godinama ljubavnika i ljubimca, odnosno, zbog toga što je ljubimac često maloletno lice. Platon u Gozbi kaže kroz usta Pausanije (Dereta, Beograd, 2002):

Jer ovi ne ljube dečake dok su još deca, nego kad se već počnu dohvatati pameti, a to se dešava onda kada im brada probija..

Sve ovo navodim kako bih pokazala da je sintagma „grčka ljubav“ još jedan savremeni mit i neprecizno određenje i da se najčešće koristi kako bi označila ljubavni odnos dva odrasla muškarca, a da istini odgovara i jedna druga strana koja se zanemaruje.

plato

Starogrčka mnogobožačka religija se nije mešala brutalno u život pojedinca na način kako su to činile hrišćanske religije, ali je nametala dehumanizujući rol-model počevši od Zevsa koji je, da bi zadržao svu vlast za sebe, progutao trudnu suprugu, Posejdona koji iz obesti razbija lađe trozupcem, Here koja se svetila suparnicama sa kojima je bludničio njen muž Zevs… Miloš Đurić o bogovima kaže u Istoriji helenske književnosti, na stranama 75-76 govoreći o Homeru da njegovi bogovi

nisu drugo nego slika kako sjaja i moći, ideala i vrline, tako nagona i poroka. (…)Odnos vrhovnog boga prema ostalim bogovima jeste slika odnosa starešine roda prema ostalim članovima roda, i taj odnos može da se osniva kako na pravdi tako i na nepravdi. (…)Osobine kojima se bogovi uzdižu iznad ljudi jesu veće izobilje života, besmrtnost i moć, ali i ne i viša moralna usavršenost..

Govorimo o društvu koje je ostavilo ono najvrednije u umetnosti i nauci, sa jedne strane, i o mizoginom društvu koje najgrublje krši ljudska prava, sa druge strane. Dok su jedni ginuli i ubijali, drugi besplatno radili, treći su stvarali. Da li je neophodna društvena nejednakost u onom najekstremnijem vidu – gospodar i rob – da bi načinili kulturno-superiorno društvo? Da li je neophodno da građa za umetničko delo budu ljudske kosti?

Kad prođe vreme ostaju samo dela, nedela i brojke. Ostaju mitovi, Ilijada, Odiseja, Persijanci, Okovani Prometej, Antigona, Car Edip, Medeja, Žabe, Himna Afroditi, Agamemnonova maska, Partenon, Država, Gozba, Poetika, Zapisi o Temistoklu, Pitagorina teorema, Hipokratova tipologija ličnosti, ali i sto godina rata, ubijanja, trgovina belim robljem i mizoginija. Istina je kao glava Janusa (on je imao dva lica) i kao takvu je treba prihvatiti da bismo bili intelektualno pošteni prema minulim vremenima, ali i prema sebi samima i vlastitim mitovima.

Za P.U.L.S.E Aleksandra M. Lalić

Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

9 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
saschaein
7 years ago

O filosofiji pričati demokratski ni ne ide. Demokratija je u filosofiji dekadencija. A šta je čovjek i šta je ljudsko pravo, tu nam se još teško odlučiti, osim ako ne pitamo samog Boga ili Božansku Mudrost Sofiju, ne racio (niži praktični um) i ne ideologiju (upakovano mišljenje). Ovi glavni filosofi Stare Grčke su aristokratski orjentisani, gdje aristokratsko znači vrsno po prirodi, uzvišeno i lijepo do Uma (Nousa) i Najvišeg Dobra, ne po nasljeđu već individualno od Duše do Duše, po upodobljenju. Svi imaju mogućnost tome težiti i u tome se može biti jednak. Što se rata tiče Grci su se uglavnom branili i filosofija samo u tom smislu i odobrava vojsku odbrambenu.

Sa aspekta demokratije ili narodskog mišljenja, mnjenja, filosofija ne vrijedi pet para, to je uvijek tako i bilo. Narodu treba, kao što kažu, hljeba, zabave i slično, misleći pritom na prosječna čovjeka u mnjenju i koji funkcioniše isključivo racionalno. Svako Dublje mišljenje ljudima je teret. Daj im šoping i TV. Demokratiju nisu filosofi označili kao valjano društvo već kao dekadenciju, pad, s demokratijom je Sokrat osuđen na smrt, Platon je prodan u roblje, a Aristotel (Makedonac) im je umakao. Zato, posmatrajući filosofiju kroz prizmu demokratskih vrijednosti mi mašimo stvar. Filosofija je Ljubav svojevrsna.

Što se Slobode tiče filosofski, ona nije u praktičnom činjenju, nije spoljašnja ili praktična, već je u unutrašnjosti skrivenog Bića čovjeka, Sloboda se ostvaruje u ličnoj borbi pojedinca za Ono Najuzvišenije u kvalitetu postojanja u Sebi, a to ne znači egoizam. Slobodan se može biti i u zatvoru, jer je aktivnost filosofa unutrašnja ostala sasvim slobodna čak i ako posluša spolja. S tim u vezi je grčka theoria kao gledanje u samu Suštinu stvari, što je i najviši oblik djelanja, blizak Božanskom, kako su takve odlike Nepokretnog Pokretača, bogova i samog Boga, na koncu i Onog još iznad, Jednog.

Osim što su bile boginje i kraljice, princeze i vječita inspiracija ratniku, bilo je žena filosofa, čak i u Platonovoj Akademiji, bilo je Sveštenica i svih drugih, a njihovo skrivanje doprinjela je i nadolazeća era religije hrišćanstva – muška religija. Koliko vidim Žene su nekad, ipak, bile veće, u to grčko doba, i te kako. A i muškarci. Jedino smo tehnološki iznad, ali to nije ono suštinsko jer život može time biti promašen. Itd.

Darko
Darko
7 years ago

Poenta teksta je da drevno društvo ne odgovara današnjim standardima jednakosti? Veoma interesantno i revolucionarno! Moglo je i znatno kraće, recimo ovom mojom prvom rečenicom 😀

Aleksandra M. Lalić
7 years ago

Nije stvar u današnjim standardima jednakosti, već u današnjem romantičnom pogledu velikog broja ljudi na period drevnog društva kao na nešto idealno, a da se previdi ono loše što je, takođe, bilo deo tog istog društva. Ponovljene zablude dovele su do toga da antička Grčka postane mit modernog doba.

saschaEin
7 years ago

Filosofija i umjetnost se ne bave standardima već Vječnošću
bave se Umom, Ljepotom i Ničim što zadire u Božansko čak i više od tog, u Ono. Nepromjenljive ,,stvari” su uvijek iste, i nisu uopšte stvari i tome slično. Čovjek je potpuno prirodno isti.

Katarina Ristić Aglaja

Antički koncept demokratije je bio taj da probrana manjina treba da koriguje većinu – ali pitanje je pre svega po kom kriterijumu se ta elita odabirala. Tiranija je bila estetički državotvorni princip koja se po tadašnjih platonskim shvatanjima poklapala sa etikom. U nju su bile uključene i pojedine žene (polu-boginje) ali ne i robovi. U predolimpijskoj Grčkoj žene s ekstrasenzornim sposobnostima su imale vodeću ulogu u društvu, kao prekognitivni glas unutar te probrane manjine. Imale su i kasnije, kada se pojavio otac-tiranin, ali prikriveno. Koreni svega toga su (- pored religije starog Egipta, čiji je osnov bio u ideji zagrobne demokratije, svečanom opticaju pravednih duša, poretku Ma’at -) u pelaškom borejizmu i tračkom orfizmu. Nemački autor Erwin Rohde je, između ostalih, napisao izvrsnu studiju o religiji & mitologiji & kultovima predhomerovske Grčke, pod naslovom – “Psyche – kult duše i vera u besmrtnost kod starih Grka”. Naime, sa Homerovom erom, prvobitna predstava o besmrtnosti individue (nesvodive monade pred-uklopljene u brikolaž sve-svetske monade, pitagorejsku dis/harmoniju sfera) se gubi. A upravo je to onaj zaboravljen (pra)-osnov demokratije.

SaschaEin
7 years ago

Zar neko treba da se pita oko stvari u koje se ne razumije, a danas je robova više nego u antici, i žene danas nisu nimalo moćnije nego onda. No, svi hoće da se pitaju, čak bi bili i predsjednici i predsjednice. O državi diskutuju folk zvijezde, sportisti (gladijatori) i ostali robovi. Ropstvo je na svim stranama, ali se tako danas to ne zove, prikriva se. Nema ni filosofa da to kritikuju. Svi su robovi, čak i oni dobro plaćeni. Muškarci pogotovo. Žene ugrožavaju tek same sebe, jer su moćnije u drugom smislu nego što sebi priznaju. Da bi čovjek takvo što shvatio mora se značajno uzdići u Umu ili u Duhu, Ljepoti, Dobroti, da kažem u ime filosofske tradicije. Ne pita se danas aristokratija, jer je nema, ili je vrlo malo ima, nažalost, niko se ne pita ili ne znamo ko se pita, a odlučuje čulna evidencija o istinitosti svijeta, odlučuju strasti i afekcije, odlučuje takođe novac kojeg može imati bilo ko. Aristokratija znači kvalitet, pa dozvoljeno je svima da se vaspitaju, obrazuju, školuju, vježbaju, promišljaju, da vole, itd.
Dakle, zar bilo ko može da odlučuje o najbitnijim stvarima života u zajednici, a i oko pitanja odnosa prema ostatku prirode? Da bilo ko u konačnici definiše život i svrhu. Zar je čovjek samo šaraf na nekoj prostoj mašini? Vašarski svijet. Npr. kad bi i ovaj sajt bio u smislu da se svak pita o sadržaju i uređivanju, kad bi se svakakvi komentari zadržavali, izgubio bi isti na svojoj vrsnosti, pa u tom smislu aristokratičnosti, koju mu moramo priznati. Nije slučajno urednik ili vlasnik ovog sajta arhitekta. I da li znate šta sve jedan arhitekta mora da zna? Arhitekturu Svemira. Čovjeka. Do samog Boga.
I konačno, još jednom pitanje: Gdje postoji demokratija? Nigdje. To je fora. U staroj Grčkoj to je potpuna degradacija društva. To već imamo pa tako da demokratski niko nije u problemu.

Katarina Ristić Aglaja

Postojanje ropstva u staroj Grčkoj smatralo se usudom Bačene Kocke – koju su duše smrtnika u preinkarnacijskom stupnju dobijale od Suđaje Lahese, kćeri Anankine, pri Nebu Nadmesečevom – čija se plutajuća ravnoteža obrtnog vretena sfera održavala odbacivanjem broja suvišnih (poltrona). I taj zli usud (kob slučaja) je važio samo za jedan ovozemaljski život obespravljenog smrtnika. Jer nakon fizičke smrti taj isti rob ponovo zadobiva mogućnost biranja svog života, dakle, reciklira se početna mogućnost Bacanja Kocke – i to po tablici novoizabranog života. “Neće sudbina vas kockom birati, nego ćete vi kockom birati sudbinu.” (reči Moire Lahese, “Mit o Eru”, deseto poglavlje Platonove “Države”). U tom smislu je ropstvo kolateralna šteta, cena preuspostave antičkog polisa, jer je proizišlo kao posledica jednom učinjenog i Anankom zapečačenog promašenog izbora jedinke, i to izbora koji-se-ponavlja do stupnja samospoznaje (samostojnosti) bića.