Ulogujte se / Kreirajte profil

Spinoza – sudbina filozofa

Što je filozofija i od kakve je zapravo moguće koristi suvremenom čovjeku, da­nas baš i nije previše očito i razumljivo. No, ako je izučavamo s malo skromnosti, uspjet ćemo u njoj vidjeti izvorni duh potrage za mudrošću. To znači mijenjati se, usprkos neizvjesnosti i strahu, razvijajući nutarnji život i vlastite kriterije u skladu s prirodom ljudskog bića. Zato je neophodno prihvatiti stav da filozofija nije samo “mišljenje o mišljenju”, već putovanje i uspinjanje prema mudrosti univerzalnog humanizma, tj. ljudskom potencijalu, te da upravo kroz nastojanje na ispravljanju sebe i suradnji s drugima možemo izgraditi bolji i sretniji svijet.

Imajući ovo na umu, moći ćemo lakše prihvatiti i razumjeti sve kontradikcije i sporenja oko značaja i vrednovanja života i djela filozofa Barucha de Spinoze. U svojoj Povijesti zapadne filozofije, Bertrand Russell o njemu duhovito i pomalo ironično konstatira sljedeće: Spinoza je od svih velikih filozofa najplemenitiji i najdostojniji lju­bavi. Intelektualno su ga neki od njih nadmašili, ali etički ih sve nadilazi. Prirodna je posljedica toga što su ga još za života, a i stotinu godina nakon smrti, smatrali za užasno zlog čovjeka.

Spinozina kuća u Rijnsburgu

Baruch de Spinoza je rođen 24. studenog 1632. godine u Amsterdamu, u imućnoj židovskoj obitelji podrijetlom iz Portugala. Odgajan u duhu Talmuda, studira židovsku filozofiju i teologiju s namjerom da postane rabin. Također izučava skolastičku filozofiju, a dolazi u kontakt i s protestantizmom. Njegovo djelo Teologijsko-politička rasprava izaziva burne reakcije – zbog u njemu iznesenih shvaćanja prirode Boga i tumačenja biblijskih knjiga, odmah je po izlasku iz tiska zabranjeno, a sam Spinoza 27. srpnja 1656. godine ekskomuniciran iz židovske zajednice. Protiv njega je ustala gotovo sva intelektualna i teološka zajednica, potvrdivši veliku povijesnu istinu kako je ono što je istinito i ispravno većinom u suprotnosti s mišljenjem većine – što je zaključio i Sokrat propitujući Atenjane o tome tko je najmudriji čovjek, spoznavši na kraju kako je to onaj najsvjesniji svog neznanja. Nakon ovih događaja, koji su se odvili u Nizozemskoj koja u XVII. stoljeću slovi za najslobodniju zemlju u Europi, Spinoza prihvaća ime “Benedikt” (latinski ekvivalent imena “Baruch”), te se posvećuje studiju kartezijanske filozofije. Živi u različitim dijelovima Nizozemske, vodi povučen život, te umire od tuberkuloze 21. veljače 1677. godine.

Sinagoga portugalskih Židova u Amsterdamu

Što može čovjek više u životu dobiti, nego da mu se Bog/Priroda otkrije?

J. W. Goethe u Spinozinu čast

U svojoj Teologijsko-političkoj raspravi Spinoza tumači Bibliju na do tada neuobičajen način zbog čega ga osuđuje i kršćanska zajednica. Tako je u Nizozemskoj, kao i u cijeloj Zapadnoj Europi, došao na glas kao najgrešniji i najopasniji čovjek i otpadnik, “inkarnacija Sotone” i “princ ateist”. Spinoza je u tom djelu stavio pod upitnik spoznajnu vrijednost starozavjetnih proroka, vjeru kao jedini put i način spoznaje Boga, izabranost židovskog naroda u odnosu na ostale, Sveto Pismo kao autentičnu Božju riječ lišenu povijesnog konteksta. Želio je dokazati kako je spoznaja Boga nešto čemu svatko inherentnim “naravnim svjetlom” razuma može težiti, što isključivo ovisi o njemu samome. Pobožnost ili bezbožnost sadržana je jedino u djelima, a ne u objavljenoj religiji, tj. vjera bez djela je mrtva. Spinoza razlikuje bit filozofije od biti vjere. Cilj vjere je samo poslušnost spram Boga i pobožnost, a cilj filozofije jest Istina. Filozofija i teologija tako su nužno odvojene jedna od druge.

Descartes

Dalje izvodi zaključke vezane uz politiku, gdje tvrdi da je nemoguće svoju moć, a time i svoje pravo, prenijeti na drugoga. Nitko ne može svoju sposobnost slobodnog razmišljanja i prosuđivanja prenijeti na drugoga niti ga na to može prisiliti. Konačna svrha države jest sloboda. U njoj bi ljudi trebali imati mogućnost razviti sve svoje sposobnosti služeći se slobodnim umom, a da se pritom međusobno ne nadmeću u mržnji, bijesu i prijevari, niti da se jedni prema drugima nepravedno odnose. Ona podrazumijeva slobodu filozofiranja, mišljenja i govorenja sve dok se to čini umom, a ne s namjerom da se u državu uvodi nešto utemeljeno isključivo na nečijem autoritetu.

Utjecaji na filozofiju Barucha de Spinoze

Majmonid

Spinoza je bio uvjeren u duboko jedinstvo i univerzalnost ljudskog razuma i ljudske kulture te u postojanje objektivne istine. Stoga eklektički prihvaća mnoge i prividno različite utjecaje dajući im osobni pečat, stvarajući tako jednu izuzetnu sintezu. Dubina i autentičnost Spinozine filozofije utemeljena je na izvorima i prethodnicima koji su i sami u svom vremenu ostavili traga nastojeći ne samo promijeniti svijet, već svojim primjerom potaknuti druge na spoznaju i promjenu sebe. Stoicizam, kao temeljna Spinozina inspiracija, vidljiv je kroz cijelu njegovu Etiku. U učenju o strastima i nagonima kao glavnim ljudskim pokretačima ističe potrebu za samodisciplinom kao temeljem humanosti, jer upravo neumjerene strasti i nagoni čovjeka tjeraju u bezumlje, nasilje, otuđenost i ropstvo. Njegov kozmopolitizam koji se zasniva na idealu čovjeka-mudraca koji je u sebi nadišao strah, mržnju i zavist, te ostvaruje slobodu kroz iskazivanje hrabrosti, dobrote, razboritosti i samilosti, potpuno je u duhu Seneke i Marka Aurelija. Bio je odlučan kritičar skolastičke filozofije zbog toga što je zauzela podređen položaj u odnosu na teologiju (filozofija kao sluškinja teologije). Nastavljajući se na prethodnike Renea Descartesa i Francisa Bacona, Spinoza pokušava afirmirati novu metodu spoznaje koja bi omogućila daljnji razvoj i primjenu ideja u duhu ondašnjeg vremena, vremena koje iznova otkriva trajnu čovjekovu čežnju za rušenjem ograničenja i slobodom duha. Na Spinozu je ujedno bitno utjecala židovska filozofija i mistika u najboljem značenju svoje izvornosti i univerzalnosti. U jednom pismu upućenom Heinrichu Oldenburgu, tajniku Royal Societyja, Spinoza o tome piše: Zapravo smatram da je Bog imanentan, a ne vanjski uzrok svih stvari. Zajedno sa Sv. Pavlom, i možda svim starim filozofima, tvrdim, mada na jedan drugačiji način, da sve postoji i živi u Bogu, i usuđujem se reći da je to bila izvorna misao svih starih Židova, ukoliko se smije zaključivati iz tradicija koje su pretrpjele tolike promjene.

Spinozino djelo Načela filozofije Renéa Descartesa

Spinoza je usvojio učenja istaknutih židovskih mislilaca srednjega vijeka, Solomona ibn Gabirola (1021.-1058.), Abrahama ibn Ezre (1089.-1164.), te Majmo­nida (1135.-1204.) koji je svojim stavovima snažno utjecao na Spinozu. Naime, Majmonid je tvrdio da su duboke istine starozavjetnih knjiga neshvatljive i nepristupačne ograničenom ljudskom razumu; prezirao je religiozno praznovjerje i otvoreno se borio protiv antro­pomorfizma koji je uvijek pouzdan znak da se čovjek udaljio od Prirode i Boga. Majmonid smatra da se najviše Dobro može ostvariti jedino putem spoznaje i usavršavanja čovjeka, koji mora biti svjestan da mu je svjetlo razuma dano ne zato da bi se udaljio od Boga, nego da bi mu se približio i spoznao duboke tajne Prirode i Boga.

Velik je utjecaj na Spinozu imao i Judah Leon Abravanel (1465.-1523.), poznati predstavnik europskog renesansnog platonizma, koji u svome Dijalogu o Ljubavi razliku između ljubavi i želje uspoređuje s razlikom između istinske spoznaje Dobra i lažnog, površnog znanja.

Seneka

U duhu Platonove filozofije i Plotinove mistike Abravanel govori da je svijet proizašao iz Boga (Tvorca, Prauzroka) i da se preko Duha ponovo vraća, reintegrira u jedinstvo zajedno s Izvorom, tj. Bogom, te se tako kroz uzdizanje duha u čovjeku povezuju Tvorac i Svijet. Najvažnije za čovjeka na tom putu uzdizanja jest upravo spoznaja i iskustvo Dobra kroz snagu ljubavi povezane s višim razumom-intuicijom, a što nam osvjetljava put i omogućava da, bez obzira na sva iskušenja, ostanemo ljudi i ne pretvorimo se u ogorčene žrtve i promatrače nepredvidljivih životnih okolnosti. Spajanje ljudske duše s Bogom, koji predstavlja najviše Dobro za čovjeka, izvor je najuzvišenijeg blaženstva i označava način života koji je nama danas teško razumljiv, za što plaćamo veliku cijenu u enormnom povećanju kako pojedinačne tako i kolektivne otuđenosti i nesreće na svim razinama.

Leon Abravanel: Dijalog o Ljubavi

Kad se govori o odlučujućem i neospornom utjecaju Descartesa na Spinozu, treba naglasiti i važnu razliku između njih dvojice. Nasuprot kartezijanskom intelektualizmu i racionalizmu, Spinoza je više ukorijenjen u metafizici te duboku moralnost vidi kao osnovu povezanosti čovjeka s transcendentnim izvorom Prirode, smatrajući da ga to može dovesti ne samo do spoznaje Istine već i do spoznaje najvišeg Dobra, a samim tim i do sreće, nutarnjeg mira i slobode. Pojednostavljeno rečeno, Descartes je ljude svog vremena nastojao naučiti kako će misliti, dok je Spinoza smatrao da je važnije pomoći ljudima naučiti ispravno živjeti. Spinoza razlikuje tri vrste ljudske spoznaje: razumsku (ratio), čulnu (imaginatio), te najuzvišeniju, intuitivnu spoznaju (scientia intuitiva) koja predstavlja neposredan uvid u bit stvari. Najviše Dobro i najvišu vrlinu vidi u spoznaji i djelovanju pod vodstvom razuma, odnosno intuicije putem koje se može spoznati Boga, tj. Prirodu kao jedinstvenu cjelinu i tako spoznati sebe, svoju dužnost i svoje mjesto u svijetu. Dok je Descartes pod intuicijom smatrao neposredno shvaćanje ideja na jasan i razgovijetan način, Spinoza intuiciju vidi kao neposredno poniranje u pravu stvarnost, praćeno sviješću o potpunom spajanju s tom stvarnošću.

Značaj i utjecaj Spinoze

Pojam panteizam pripisuje se engleskom filozofu Johnu Tolandu (1670-1722.) koji ga je koristio kako bi opisao Spinozinu filozofiju. Označava jednu od najstarijih i najbogatijih filozofskih tradicija, a govori o koncepciji svijeta prema kojoj je Bog shvaćen kao supstancijalno, korijensko i temeljno jedinstvo svijeta, odnosno kao cjelina svih vidljivih i nevidljivih suština i pokretača tog jedinstvenog Svijeta-Prirode. Spinoza svoje učenje iznosi geometrijskom metodom. Inspiriran Descartesovom metodom u izgradnji geometrije, i on polazi od definicija i osnovnih tvrdnji (aksioma) kako bi čistom dedukcijom dokazivao filozofske tvrdnje (teoreme). Sma­trao je da egzaktnost i logičnost koje geometrija nosi u sebi vrijede i za zakonitosti koje postoje u kozmosu, tj. stvorenom i uređenom svijeta.

ETIKA
O moći razuma, ili o ljudskoj slobodi

Postavka XLI
I kad ne bismo znali da je naš duh vječan, ipak bismo smatrali moralnost i religioznost za nešto najvažnije, kao i apsolutno sve što smo u četvrtom dijelu pokazali da pripada jačini volje i plemenitosti.

Naime, izgleda da vrlo mnogi ljudi misle kako su slobodni utoliko ukoliko smiju slušati svoju požudu, a da se utoliko odriču svoga prava ukoliko su primorani živjeti prema propisu božanskog zakona. Dakle, oni moralnost i religioznost, i uopće sve što se odnosi na jačinu duha, smatraju teretom, za koji se nadaju da će ga poslije smrti zbaciti, i da će primiti plaću za svoje ropstvo, naime, za moralnost i religioznost. Ali ne samo ta nada nego također i poglavito strah da ne budu poslije smrti kažnjeni strašnim kaznama, pobuđuje ih da žive prema propisu božanskog zakona, ukoliko to dopušta njihova slabost i njihova nemoćna duša. A kad se u ljudima ne bi nalazili ta nada i strah, i kad bi, naprotiv, oni vjerovali da duhovi propadaju s tijelom, i da nesretnima, iscrpljenima teretom moralnosti ne preostaje nikakav dalji život – onda bi se oni vratili svome prijašnjem načinu životu, i željeli bi sve urediti prema svojoj požudi, i više bi željeli da se pokoravaju prevrtljivoj sreći nego sebi. – Ovo mi ne izgleda manje besmisleno nego kad bi netko – zbog toga što ne vjeruje da će svoje tijelo dobrom hranom vječno održati – radije htio da se nasiti otrovima i smrtonosnim supstancijama; ili kad bi netko, zato što vidi da duh nije vječan ili besmrtan, radije želio biti bezuman i živjeti bez razuma: ovo je toliko besmisleno da jedva zaslužuje spomen.

Prema Baruh de Spinoza, Etika, Beograd, 1983.

Kritički osvrt na Spinozino djelo i njegove ideje, kako suvremenika tako i neposrednih slijednika, sadržavao je optužbe za vulgarni libertinizam, podmukli deizam i, najčešće, izravni ateizam, te je bio proglašavan za najopasnijeg protivnika morala i religije. Premda upravo Spinozina filozofija svojim panteističkim duhom traži od nas svijest o sudjelovanju u obogotvorenom svijetu čiji smo dio te čije potencijale posjedujemo kako na vidljivom tako i na nevidljivom planu, ona će naići na osudu od strane institucionalnog monoteizma.

Strah od onoga što je Spinoza podučavao i zastupao vidljiv je iz teksta kojim ga židovska zajednica u Amsterdamu ekskomunicira u dvadeset četvrtoj godini života. Ekskomunikacija je popraćena prokletstvom kojemu je po žestini malo sličnih u povijesti.

Optužba za ateizam od vodećih mislilaca toga doba povezana je s dominantnom predodžbom tog vremena, duboko ukorijenjenom u monoteizmu još od srednjeg vijeka, o antropomorfnom Bogu kao velikoj personi izdvojenoj od Prirode i Svijeta, a toga kod Spinoze definitivno nema. Kod njega se ističe stalan i nepromjenjiv poredak koji vlada u prirodi, njeni univerzalni zakoni i uzročna povezanost njenih kreacija kako na materijalnom tako i na racionalnom i inteligibilnom planu, potpuno jedinstvo Prirode i Boga. Istovremeno, Spinoza je bio beskrajno daleko od toga da Boga u doslovnom smislu izjednači s materijalnim stvarima koje se opažaju osjetilima, oživljavajući tako prastaru viziju živog Kozmosa u kojem nema duha bez materije niti materije bez duha. Kad Spinoza tvrdi da se blaženstvo i sreća za čovjeka sastoje u intelektualnoj ljubavi prema Bogu, to možemo prepoznati kao način života u kome čovjek svim svojim snagama teži uskladiti svoj život s arhetipskim izrazima božanskog, tj. s dobrim, lijepim, pravednim i istinitim.

Najveći utjecaj Spinoza je ostavio na klasičnu njemačku filozofiju – Kanta, Hegela, Fichtea, Schellinga, a preko njih na Goethea, najvećeg njemačkog pjesnika. Vodeći mislioci njemačkog prosvjetiteljstva te filozofi Hegel i Schleiermacher pomogli su da se sa Spinoze skine anatema nepopravljivog ateista i da se dublje razumije njegov panteizam kao učenje o jedinstvu čovjeka, prirode i Boga, učenje koje zaslužuje najdublje poštovanje upravo zbog toga jer priziva prihvaćanje odgovornosti i sudjelovanje samog čovjeka u takvom međusobno povezanom svijetu.

Povijesno gledano, svijet su više promijenili izuzetni i predani pojedinci spremni suočiti se s ma­njim ili većim životnim izazovima i iskušenjima, nego velike mase ljudi. Oni su često žrtve nerazumijevanja mase koja se užasava svake promjene i panično bježi od spoznaje sebe u bezbrojne oblike banalnosti i izvanjskosti. Zato je biti filozof u istinskom smislu, tj. živjeti ono što se uči, prvenstveno to primjenjujući na sebi, vrlo zahtjevna i odgovorna služba i stoga ni ne može biti ma­sovno popularna.

U skladu s duhom vremena XVII. stoljeća i rastućim odu­ševljenjem i optimizmom za obnovom prava ljudskog razuma i kritičnošću prema autoritetima prošlosti te predrasudama i zablu­dama mentaliteta srednjeg vijeka, Spinoza pridonosi svojim odlučnim i beskompromisnim stavovima u kojima promovira oslobađajuću i prosvjetiteljsku snagu zdravog razuma i prirodne težnje pro­svijetljenosti ljudskog uma. S druge strane, odbacuje temelje materijalizma, tj. cjelokupno osjetilno iskustvo kao površno, iluzorno i nestvarno koje samo pothranjuje naše strasti i naše neznanje.

Filozofski ideal, kojeg je Spinoza svojim životom autentično afirmirao, vidljiv je i u završnim riječima njegove Etike:

Mudar čovjek, uko­liko se takvim smatra, jedva poznaje duhovni nemir, ali budući da je svjestan sebe, i Boga, i stvari, nekom vječnom nužnošću nikada ne prestaje postojati, nego uvijek posjeduje istinski duhovni mir. Ako put na koji sam ukazao da vodi prema tome, izgleda previše težak, ipak se mo­že naći. Doista, nužno mora biti teško to što se tako rijetko pronalazi. Zar ne bi bilo moguće, kad bi nam spasenje bilo nadohvat ruke i kad bi ga nalazili bez truda, da bi ga gotovo svi zapo­stavljali? Ali sve što je savršeno, isto je tako teško kao što je i rijetko.

Autor: Branko Zorić

Nova Akropola

Jedan komentar na tekst Spinoza – sudbina filozofa

  1. Aleksandra M. Lalić

    26/08/2017 at 10:49

    Spinozin panteizam blizak je mom shvatanju boga. Verujem da je bog “poli”, a ne “mono”. On je zbir svih nas živih i umrlih, a ne starac sa bradom. Atomisti nas uče da je sve deljivo. Dugo se mislilo da je atom najmanja mera, ali onda su naučnici dokazali i da atomi imaju svoje delove, protone i neutrone i na današnjoj civilizacijskoj tački za najmanju meru važi kvark. Možda sutra naprave optička sredstva kao neki mikro-mikroskop pa otkriju i da je kvark deljiv. Priroda, ljudi i ljudska dela i nedela su božiji kvarkovi. Bog je celina i zbir.Kada živimo u skladu sa sopstvenom (i opštom) prirodom i dajemo maksimum u onome što radimo a da pri tome ne ugrožavamo druge onda smo bogougodni. Ne vidim zašto bi bogu bilo milo da sam nesrećna i da patim?! Filozofija i umetnost nam jačaju um i pomažu da dostignemo tog apstraktnog boga, ma šta on bio. Funkcije filozofije su mnogostrane, ali njen terapijski efekat je najvažniji, a o njemu su govorili mnogi pa i Vitgenštajn i antički filozofi. Filozofija nam pomaže da pronađemo sebe u sebi. Filozofija je filozofija. Filozofija je psihoterapija. Filozofija je metod. Filozofija je religija. Filozofija je Spinoza. Filozofija su ljudi. Filozofija je bog.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *