Quantcast

Ulogujte se / Kreirajte profil

Starac i more – F.C Arsenal

Teško da je te večeri, drugog marta 2002., bilo nesretnijeg čovjeka od Nikosa Dabizasa. Bješe to magarčenje kakvo se još moglo vidjeti samo u crtanima o Tomu i Jerryju i Ptici trkačici. Trik, vrhunac improvizacije i snalažljivosti, iz glave i stopala holandskog meštra zbog kojeg je naivni Dabizas nepovratno zaveslao u prazno. Taj potez, ta igračka minijatura ilustracija je i svojevrsna paradigma cjelokupne Arsenalove igre tih godina. Lepršavost i elegancija kakvu je Arsenal demonstrirao na travnjacima Premiershipa nije bila mnogo ispod bljeska kreativnost kojim je Dennis Bergkamp posramio grčkog stopera.

Londonski klub je od kraja devedestih do sredine dvijetisućitih (uz Deportivo kao eventualnu iznimku) igrao vjerovatno najljepši nogomet u Europi. I jako efikasan uz to. Nekome se može učiniti pretjeranim insistiranje na “ljepoti” igre kao važnom kriteriju, ali to je stav koji bih se usudio braniti pred svakim. Dosadna, troma, defanzivna igra neće privući nikoga. Takav stil se može respektirati, uvažiti, ali teško da će zbog toga neko kasniti u školu ili odgoditi susret sa djevojkom. Naravno, ako je takva igra bez rezultata tj. bez posljedice, sve pada u vodu i cijela priča se svodi na nivo šarlatanstva i cirkusa. Međutim, to ovdje nije slučaj. Arsenal je tih godina, za generaciju sa kraja osamdesetih, bio jedan od najatraktivnijih klubova. Prema tome i jedan od najomiljenijih. Tim je imao balans zrelosti i talenta, lepršavosti i sistematičnosti. Sa tri engleska prvenstva i četiri FA kupa, Arsenal je bio dominantna nogometna pojava. Dakle, šampionski tim. Tim kome je titula Lige prvaka nedostajala za definitivno upisivanje u elitno društvo europskih megaekipa. Tako se naslov teksta i detalj sa utakmice protiv Newcastlea fino uklapaju u širu sliku ove priče: Bergkampov boravak u Arsenalu (1995-2006) otprilike se poklapa i sa zlatnom erom tog kluba, a njegovi elegantni potezi i atraktivna rješenja na mikroplanu podudarna su sa stilom igre Arsenala u tom periodu.

Ono šta se sa Arsenalom dešavalo posljednjih desetak i kusur godina može se objasniti kroz dvije ključne tačke: pristanak na prosječnost i geslo “naredne sezone ćemo…” Deset sezona za redom u ligi klub nije uspio dogurati dalje od trećeg mjesta. Sedam sezona u Ligi prvaka (2010.-2017.) ne dalje od osmine finala. Redovno učešće u elitnom natjecanju, četvrto i poneko treće mjesto koji su to omogućavali, te ekonomska produktivnost i solventnost bili su dovoljni vlasnicima i Wengeru. Vremenom je taj koncept prešao i na navijače; doduše ne tako direktno i otvoreno, njima je ipak trebala neka vrsta utješnog i motivacionog “naredna godina je naša”. U siženoj osnovi poznatog Hemingwayevog romana je priča o starom ribaru koji, na putu do obale, malo po malo ostaje bez svog velikog ulova. U tom smislu, naslov ovog teksta funkcioniše kao figura metonimije, a Wenger i njegov Arsenal postaju simboličke paralele starca i mora. Drugim riječima: Arsenal je tim koji je od šampionske postao tek konkurentna i simpatična momčad, i pomirio se sa tom pozicijom. O uzrocima i razlozima da se pričati mnogo, iz raznih uglova i kroz svakakve kontekste, međutim, sasvim pojednostavljeno, stvari funkcionišu po principu: trošiš novac – dovodiš vrhunske igrače (i struku) – ostvaruješ vrhunske rezultate. Wenger je u posljednjih desetak godina doveo DVA vrhunska nogometaša: Alexisa Sancheza i, eto, Mesuta Ozila. Nešto su ranije napravili dvije odlične kupovine sa mladim Van Persijem i, tada tinejdžerom, Cescom Fabregasom. Postali su tačno onakav klub kakvi su bili igrači koje su kupovali: talentirano, obećavajuće, fino – ali uvijek nešto fali. Gael Clichy, Juan Antonio Reyes, Mathieu Flamini, Samir Nasri, Gervinho, Olivier Giroud, pa ni Aaron Ramsey i Theo Wallcot jednostavno NISU igrači koji mogu činiti okosnicu šampionske momčadi. Ovo dosadno nabrajanje bilo je neophodno kako bi se naglasilo Arsenalovo (Wengerovo) bezuspješno traganje za vrhunskim nogometašem i uporno potpisivanje prosječnih ili malo iznad toga.

Dok su se drugi klubovi pojačavali i masno plaćali transfere, Arsenal se oslonio na Wengerov “dobar sluh” za talente. Normalno je da valjda sve ekipe nakon odlaska velike generacije moraju proći kroz period rekonstrukcije i nešto slabijih rezultata. Sa Arsenalom je razlika u tome što oni, nakon odlaska Colea, Bergkampa, Vieire, Piresa, Henryja, nisu posezali za igračima jednakog (pa ni približnog) kvaliteta, već su uporno dovodili polutalente od kojih je Wenger potom trebao napraviti vrhunske nogometaše. Izuzeci su Robin Van Persie i Cesc Fabregas, mada je drugi prethodno prošao Barceloninu omladinsku školu La Masiu. Arsenal jeste zadržao nešto od prepoznatljivosti i atraktivnosti koja ga je krasila u šampionskoj eri, ali su trajno izgubili ono što je neophodno za kontinuitet visokih rezultata: defanzivni kvalitet i timsku kompaktnost. Nešto čega jedan Chelsea, Juventus ili Atletico Madrid imaju na pretek i bez čega je moderni fudbal na visokoj razini nezamisliv. Arsenal je ostao ekipa koja igra ofanzivno, koja relativno lako dolazi u gol šanse, ali kojoj i niskoplasirani timovi Premiershipa mogu komotno zabiti, a oni malo stabilniji nerijetko! otkinuti bodove. Wenger za tih desetak godina jeste potpisao dva odlična nogometaša, međutim oba izrazito navalna. Odbrambenu liniju Adams, Keown, Dixon, Winterburn, nasljedili su (pa i nadmašili) Cole, Campbell, Toure i potcjenjeni Kamerunac Lauren. Defanzivne zadatke, pored povijesno značajnog Patricka Vieire, ispunjavao je odlični Gilberto Silva, te izuzetno upotrebljivi Edu i iskusni Ray Parlour. Na tim pozicijama Arsene Wenger nikada nije pronašao adekvatne zamjene. Ma koliko pažnje i minuta dobijali, Gibbs, Clichy, Vermalen, Arteta, Coquelin, Flamini jednostavno nisu nogometaši tog kalibra. Drugim riječima – Wenger nije dovodio prave igrače. Za četvrto mjesto u Engleskoj i prolazak grupe faze Lige prvaka sasvim dovoljno, ali za dalje od toga, za iskorak, ipak ne. Kuriozitet je u tome što su uprava, trener (a valjda i navijači) time sasvim zadovoljni. Arsenal odavno, sa izuzetkom Sancheza, nema igrača kvaliteta jednog Colea, Vieire, Bergkampa, Henryja. Postao je klub koji tromo jaše na magarcu, umjesto da juriša na konju. Ironično, magarac jeste simbol održivog razvoja i ekonomske produktivnosti jer zahtijeva malo, a vraća višestruko.

Najzvučniji Arsenalov transfer za narednu sezonu je Alexandre Lacazette koji je iz Lyona prešao za 53 milona eura. On bi, sa svojih dvadesetak golova, trebao podići efikasnost tima i skupa sa Sanchezom formirati vjerovatno najopasniji napadački dvojac na otoku. Drugo važno pojačanje je Sead Kolašinac, stameni i prodorni lijevi bočni koji je u klub došao bez obeštećenja. On bi konačno mogao biti igrač koji će Arsenalu dati na čvrstini i pojačati defanzivni kvalitet. Dovođenje Kolašinca za sada se čini kao vrlo dobar posao, ali vrijeme će pokazati.  Vrijeme će pokazati i kako će sve skupa funkcionisati na terenu, ali ako se mora dati prognoza, onda Arsenalov magarac opet neće dokasati do cilja. Najdalje dokle se može, uz dozu sreće i uvjet da se sve dobro posloži, biće treće mjesto. Tradicionalno četvrto je realnije. Za stvarni napredak i eventualno konkuriranje za titulu Arsenalu bi trebala (barem) još dva ovakva pojačanja. Iduće sezone čeka ih sjajno organizirani i izbalansirani Chelsea, izrazito efikasni i talentirani tim Tottenhama, a čini se i da United ponovo dobija konture snažne i dominantne momčadi. Tu je i City sa Guardiolom. Klopp nije bez ambicija…

Teško da se, barem u fudbalskim okvirima, neko osjetio poniženo kao navijači Arsenala nakon što ih je, početkom marta ove godine, iz Lige prvaka Bayern izbacio sa ukupnih 10-2. Njihov klub bio je bespomoćan i posramljen taman kao Nikos Dabizas petnaest godina ranije. Svakom početku imanentne su nove mogućnosti, a samim tim i nova očekivanja. Stoga se prethodna teza o konačnoj poziciji u narednoj sezoni može učiniti previše skeptičnom, nekome i neobjektivnom. Arsenal i dalje važi za veliki klub, i nije pretjerno reći da je u svom zlatnom period igrao ljepše i atraktivnije nego Tottenham danas. Baš zbog toga Arsenalu trebaju promjene. Igračke itekako, trenerske vjerovatno. Iza svake lepršave i plodotvorne ofanzivne igre stoje visoka timska koherentnost i kvalitetni odbrambeni mehanizmi. To se ponekad i ne primijeti na prvu, ali je komponenta bez koje nema vrhunskih i kontinuiranih rezultata. Arsenal i Arsene Wenger duže od deset godina nemaju odgovor na taj problem. Kako sa istrošenog i mlitavog magarca uzjahati na hitrog i snažnog vranca?

za P.U.L.S.E: Omar Brkan

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *