Ulogujte se / Kreirajte profil

Sukob civilizacija

 1. Nastupajući obrazac sukoba

Svjetska politika ulazi u novu fazu, a intelektualci nisu oklijevali namnožiti vizije onoga što će se dogoditi – kraj povijesti, povratak tradicionalnim suparništvima između nacija-država i pad nacija-država pod suprostavljenim silama plemenstva i globalizma, među ostalima. Svaka od ovih vizija hvata aspekte stvarnosti koja dolazi. Ipak, sve one previđaju ključni, zaista, središnji aspekt onoga što će globalna politika postati u nadolazećim godinama.

Moja postavka je da temeljni uzrok sukoba u ovom novom svijetu neće biti ni prevladavajuće ideološki ni prevladavajuće ekonomski. Velike podjele među ljudskom vrstom i prevladavajući izvor sukoba biti će kulturni. Nacije-države ostati će najmoćniji igrači u svjetskim zbivanjima, ali glavni sukobi globalne politike pojavit će se između nacija i grupa različitih civilizacija. Sukob civilizacija će dominirati globalnom politikom. Nestabilna razgraničenja među civilizacijama postati će bojišnice budućnosti.

Sukob između civilizacija biti će zadnja faza u evoluciji sukoba u modernom svijetu. Kroz stoljeće i pol nakon što se sa Westphalskim Mirom pojavio moderan međunarodni sustav, sukobi zapadnog svijeta vodili su se uglavnom između prinčeva – careva, apsolutnih monarha i konstitutivnih monarha koji su pokušavali proširiti svoje birokracije, svoje vojske, svoju trgovačku ekonomsku snagu i, najvažnije, teritorij kojim su vladali. U procesu su stvorili nacije-države, a počevši sa Francuskom Revolucijom, glavne crte sukoba bile su između nacija, prije nego između prinčeva. U 1793., kako je R. R. Palmer rekao, “Ratovi kraljeva bijahu gotovi; ratovi nacija bijahu počeli.” Ovaj uzorak iz devetnaestog stoljeća trajao je do kraja Prvog Svjetskog Rata. Tada, kao rezultat Ruske Revolucije i reakcije na nju, sukob nacija ustupa mjesto sukobu ideologija, prvo između komunizma, fašizma-nacizma i liberalne demokracije, a nakon toga između komunizma i liberalne demokracije. Tijekom Hladnog Rata, ovaj potonji sukob postao je utjelovljen u borbi dviju supersila, od kojih ni jedna nije bila nacija-država u klasičnom europskom smislu i od kojih je svaka definirala svoj identitet u pojmovima svoje ideologije.

Ovi sukobi između prinčeva, nacija-država i ideologija, bili su u prvom redu sukobi unutar Zapadne civilizacije, “Građanski ratovi Zapada,” kako ih je William Lind nazvao. To je bilo točno, kako za Hladni Rat tako i za svjetske ratove te za ranije ratove sedamnaestog, osamnaestog i devetnaestog stoljeća. S krajem Hladnog Rata, međunarodna politika izlazi iz svoje zapadne faze, a njezino središte postaje interakcija između Zapada i ne-zapadnih civilizacija i među ne-zapadnim civilizacijama. U politici civilizacija, narodi i vlade ne-zapadnih civilizacija prestaju biti objekti povijesti kao mete zapadnog kolonijalizma te se pridružuju Zapadu kao njezini pokretači i oblikovatelji.

413179

2. Priroda civilizacija

Tijekom Hladnog rata svijet je bio podijeljen na Prvi, Drugi i Treći svijet. Te podjele više nisu bitne. Sada je mnogo smislenije zemlje razvrstati ne prema njihovim ekonomskim sustavima ili razini ekonomskog razvoja, već radije u pojmovima njihove kulture i civilizacije.

Na što mislimo kada govorimo o civilizaciji? Civilizacija je kulturni entitet. Sela, regije, etničke grupe, narodi, religijske grupe, svi oni imaju posebne kulture na različitim razinama kulturne raznolikosti. Kultura sela u južnoj Italiji je možda drugačija od sela u sjevernoj Italiji, ali oba sela će dijeliti istu zajedničku talijansku kulturu, koja ih razlikuje od njemačkih sela. Isto tako, europske zajednice dijelit ce zajedničke kulturne značajke koje ih razlikuju od arapskih ili kineskih zajednica. Međutim, Arapi, Kinezi i Zapadnjaci nisu dio ni jednog šireg kulturnog entiteta. Oni ustanovljuju civilizacije. Civilizacija je dakle najviše kulturno svrstavanje ljudi i najšira razina kulturnog identiteta koje ljudi imaju, izuzevši ono što ih razlikuje od drugih živih vrsta. Ona je određena objektivnim zajedničkim elementima, kao što su jezik, povijest, religija, običaji, institucije, ali i subjektivnom samo-identifikacijom ljudi. Ljudi imaju razine identiteta: stanovnik Rima može sam sebe definirati, u različitim stupnjevima intenziteta, kao Rimljanina, Talijana, katolika, kršćanina, Europljanina, Zapadnjaka. Civilizacija kojoj pripada je našira razina identificiranja sa kojom se on intenzivno identificira. Ljudi mogu, a to i čine, redefinirati svoje identitete i, kao rezultat, sastav i granice civilizacija se mijenjaju.

Civilizacija može uključivati velik broj ljudi, kao što je to slučaj sa Kinom (“civilizacija koja se pretvara da je država,” kako je to rekao Lucian Pye), ili vrlo mali broj ljudi, kao Anglofoni Karibi. Civilizacija može uključivati nekoliko nacija-država, kao što je slučaj sa Zapadnom, Latinoameričkom i Arapskom civilizacijom, ili samo jedan, što je slučaj sa Japanskom civilizacijom. Civilizacije se očito miješaju i preklapaju, te mogu uključivati i podcivilizacije. Zapadna civilizacija ima dvije glavne varijante, europsku i sjevernoameričku, a islam ima svoje arapske, turske i malajske poddjelove. Bez obzira na to, civilizacije su entiteti sa vlastitim značajem, a iako su crte koje ih razdvajaju rijetko oštre, one su stvarne. Civilizacije su dinamične; one se dižu i padaju; one se dijele i spajaju. A kao što svaki student povijesti zna, civilizacije i nestaju te bivaju pokapane u pijesku vremena.

Zapadnjaci običavaju misliti kako su nacije-države najvažniji igrači u globalnim poslovima. Međutim, one su to bile samo nekoliko stoljeća. Širi dosezi ljudske povijesti bile su povijesti civilizacija. U svojoj Studiji Povijesti, Arnold Toynbee je identificirao 21 veliku civilizaciju; samo šest od njih postoji u suvremenom svijetu.

Samuel Huntington, Harvard Univeristy's Albert J. Weatherhead University Professor. Staff Photo Jon Chase/Harvard University News Office

Samuel Huntington, Harvard Univeristy’s Albert J. Weatherhead University Professor.
Staff Photo Jon Chase/Harvard University News Office

3. Zašto će se civilizacije sukobiti

Civilizacijska će pripadnost u budućnosti bivati sve važnija, a svijet će u velikoj mjeri biti oblikovan međudjelovanjem sedam ili osam velikih civilizacija. Te civilizacije uključuju Zapadnu, Konfucijansku, Japansku, Islamsku, Hinduističku, Slavensko-Pravoslavnu, Latinoameričku i vjerojatno Afričku civilizaciju. Najvažniji sukobi budućnosti pojavit će se duž nestabilnih granica koje ove civilizacije razdvajaju jednu od druge.

Zašto će ovo biti slučaj?

Prvo, razlike među civilizacijama nisu samo stvarne; one su osnovne. Civilizacije se jedna od druge razlikuju poviješću, jezikom, kulturom, tradicijom i najvažnije, religijom. Ljudi različitih civilizacija imaju drugačije poglede na odnose između Boga i čovjeka, pojedinca i grupe, građanina i države, roditelja i djeteta, muža i žene, kao i različite poglede na relativnu važnost prava i odgovornosti, slobode i autoriteta, jednakosti i hijerarhije. Ove razlike rezultat su stoljeća. One neće brzo nestati. One su daleko temeljnije nego razlike između političkih ideologija i političkih režima. Razlike ne znače nužno i sukob, a sukob ne znači, nužno, nasilje. Ipak, kroz stoljeća, razlike između civilizacija prouzrokovale su najduže i najnasilnije sukobe.

Drugo, svijet postaje sve manje mjesto. Interakcije između ljudi različitih civilizacija su u porastu; ove interakcije u porastu jačaju civilizacijsku svijest i svijesnost o razlikama između različitih civilizacija te o istovjetnostima unutar jedne civilizacije. Sjevernoafričko doseljavanje u Francusku stvara otpor među Francuzima i, istovremeno, prihvatljivost doseljavanja “dobrih” europskih katoličkih Poljaka. Amerikanci tako negativnije reagiraju na Japanska ulaganja nego na velika ulaganja iz Kanade i europskih zemalja. Slično tome, kako je Donald Horowitz istaknuo, “Ibo može biti … Owerri Ibo ili Onitsha Ibo u Istočnoj pokrajini Nigerije. U Lagosu (glavni grad Nigerije, op. p.), on je jednostavno Ibo. U Londonu, on je Nigerijac. U New Yorku, on je Afrikanac.” Interakcije između ljudi različitih civilizacija poboljšavaju civilizacijsku svjest ljudi, koja, zauzvrat, okrepljuje razlike i neprijateljstva što se protežu, ili se drži da se protežu, duboko natrag u povijest.

Treće, u čitavom svijetu procesi ekonomskih modernizacija i socijalnih promjena odvajaju ljude od starih lokalnih identiteta. U većini svijeta religija se pokrenula popuniti ovu prazninu, često u obliku pokreta koji su označeni kao “fundamentalistički”. Takvi se pokreti mogu naći u Zapadnom Kršćanstvu, Judaizmu, Budizmu i Hinduizmu, kao i u Islamu. U većini zemalja i većini religija ljudi koji su aktivni u fundamentalističkim pokretima su mladi, visoko obrazovani, stručnjaci iz srednje klase, profesionalci i poslovni ljudi. “Posvjetovljenje svijeta”, kako je George Weigel primjetio, “je jedna od prevladavajućih društvenih činjenica u životu kasnog dvadesetog stoljeća.” Oživljavanje religije, “la revanche de Dieu,” kako je to označio Gilles Kepel, pruža osnovu za identitet i predanost koja nadmašuje nacionalne granice i ujedinjava civilizacije.

Četvrto, rast civilizacijske svijesti pojačan je dvostrukom ulogom Zapada. Na jednoj strani, Zapad je na vrhuncu moći. Međutim istovremeno, a možda i kao posljedica toga, među ne-zapadnim civilizacijama pojavljuje se fenomen povratka korijenima. Sve se više može čuti spominjanje trendova okretanja prema unutra i “Azijanizacije” u Japanu, kraja Nehruova naslijeđa i “Hinduizacije” Indije, sloma Zapadnih ideja socijalizma i nacionalizma i stoga “re-Islamizacije” Srednjeg Istoka, a sada i rasprava o pozapađivanju protiv Rusijanizacije u zemlji Borisa Jeljcina. Zapad se na vrhu svoje moći suočava sa ne-Zapadom koji sve više ima želju, volju i sredstva da oblikuje svijet na ne-Zapadne načine.

U prošlosti su elite ne-Zapadnih društava obično činili ljudi koji su bili najpovezaniji sa Zapadom, koji su bili školovani na Oxford-u, Sorbonne-i ili Sandhurst-u, i koji su upili zapadne stavove i vrijednosti. Istovremeno, stanovništvo u ne-Zapadnim zemljama je često ostajalo duboko prožeto domaćom kulturom. Ali, sada se ovi odnosi obrću. Odzapađivanje i podomaćivanje elita pojavljuje se u mnogim ne-zapadnim zemljama, dok u isto vrijeme zapadne, obično američke, kulture, stilovi i navike postaju sve popularniji među narodnim masama.

Peto, kulturne osobine i različitosti su manje promjenjive i dakle manje podložne kompomitiranju i rastakanju od onih političkih i ekonomskih. U bivšem Sovjetskom Savezu, komunisti mogu postati demokrati, bogati mogu postati siromašni i siromašni bogati, ali Rusi ne mogu postati Estonci i Azeri ne mogu postati Armenci. U klasnim i ideološkom sukobima ključno je pitanje bilo “Na kojoj si strani?”, a ljudi su mogli birati i mijenjati strane, te su to i činili. U sukobu između civilizacija, pitanje je “Tko si?” To je datost koja se ne može promijeniti. A kao što znamo, od Bosne do Kavkaza do Sudana, pogrešan odgovor na to pitanje može značiti metak u glavu. Čak i više od etničke pripadnosti, religija pravi oštru i ekskluzivnu razliku izmežu ljudi. Neka osoba može biti polu-Francuz i polu-Arapin te čak istovremeno biti stanovnik dviju zemalja. Biti polu-katolik i polu-musliman je puno teže.

Konačno, ekonomski regionalizam je u porastu. Razmjeri međuregionalnog dijela ukupne trgovine između 1980. i 1989. porasli su sa 51 posto na 59 posto u Europi, 33 posto na 37 posto u Sjevernoj Americi. Izgledno je da će u budućnosti važnost regionalnih ekonomskih blokova nastaviti rasti. Sa jedne strane, uspješni ekonomski regionalizam će pojačati civilizacijsku svjesnost. Sa druge strane, ekonomski regionalizam može uspjeti samo kada je ukorijenjen u zajedničkoj civilizaciji. Europska Unija počiva na zajedničkom temelju europske kulture i zapadnog kršćanstva. Uspjeh Svjevernoameričke Zone Slobodne Trgovine ovisi o usklađivanju koje je trenutno u tijeku u kulturama Meksika, Kanade i Amerike. Japan, kao kontrast tome, susreće teškoće u stvaranju usporedivog ekonomskog entiteta u Istočnoj Aziji, iz razloga što je Japan jedinstveno društvo i civilizacija. Koliko bi god snažne trgovačke i ulagačke sa ostalim Istočno Azijskim zemljama Japan razvio, njegove kuturne razlike sa tim zemljama koče, a možda i sprječavaju, njegovo promicanje regionalne ekonomske integracije nalik na one u Europi i Sjevernoj Americi.

S druge strane, zajednička kultura očito olakšava brzo širenje ekonomskih odnosa između Narodne Republike Kine i Hong Konga, Tajvana, Singapura i prekomorskih kineskih zajednica u drugim azijskim zemljama. Sa krajem Hladnog Rata, kulturne istovjetnosti sve više nadvladavaju ideološke razlike te se kontinentalna Kina i Tajvan približavaju jedno drugome. Ako su kulturne istovjetnosti nužan uvjet za ekonomsku integraciju, glavni istočnoazijski ekonomski blok budućnosti će za središte imati Kinu. Zapravo, ovaj blok polako već dolazi u postojanje. Kako je Murray Weidenbaum primjetio,

    “Unatoč trenutnoj Japanskoj dominaciji u regiji, azijska ekonomija temeljena na Kini brzo izranja kao novo središte industrije, trgovine i financija. Ovo strateško područje sadrži značajne tehnološke i proizvodne mogućnosti (Tajvan), izvanredne poduzetničke, marketinške i uslužne sposobnosti (Hong Kong), dobru komunikacijsku mrežu (Singapur), ogroman bazen financijskog kapitala (svo troje) te vrlo veliku obdarenost zemljom, resursima i radnom snagom (kontinentalna Kina)…. Od Guangzhoua do Singapura, od Kuala Lumpura do Manile, ova utjecajna mreža–često temeljena na proširenjima tradicionalnih klanova–biva opisivana kao kralježnica istočnoazijske ekonomije.”

(1)

Kultura i religija također čine temelj Organizacije Ekonomske Suradnje (Economic Cooperation Organization), koja okuplja deset ne-arapskih muslimanskih zemalja: Iran, Pakistan, Tursku, Azerbejdžan, Kazahstan, Kirgizstan, Turkmenistan, Tadžikistan, Uzbekistan i Afganistan. Jedan pokretač oživljavanja i proširenja ove organizacije, osnovane 1960. od strane Turske, Pakistana i Irana, jest shvaćanje vođa ovih nekoliko država kako nemaju prilike postati prihvatljivi Europskoj Zajednici. Slično, Caricom, Centralnoameričko Zajedničko Tržište (Central American Common Market) i Mercosur počivaju na zajedničkim kulturnim temeljima. Međutim, pokušaji da se izgradi širi Karipsko-Centralnoamerički ekonomski entitet koji bi premostio Anglo-Latinsku podjelu, do danas nisu uspjeli.

Kako će ljudi definirati svoj identitet kroz etničku i religijsku pripadnost, tako je vjerojatnije da će odnose sa ljudima druge etničke ili religijske pripadnosti gledati u pojmovima “mi” protiv “njih”. Kraj ideološki definiranih država u Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu dozvoljava tradicionalnim etničkim identitetima i netrpeljivostima izbiti u prvi plan. Razlike u kulturi i religiji stvaraju razlike oko političkih pitanja, a to se proteže od ljudskih prava do doseljavanja, od razmjene i trgovine do okoliša. Od Bosne do Mindanaa, zemljopisna bliskost omogućava sve više teritorijalnih zahtjeva. Najvažnije, pokušaji Zapada u nametanju svojih vrijednosti demokracije i liberalizma kao univerzalnih vrijednosti, u održavanju svoje vojne prevlasti i širenju svojih ekonomskih interesa, dovode do opasnosti da druge civilizacije odgovore protumjerama. Kako će vlade i grupe bivati sve manje u stanju dobiti potporu za osnivanje koalicija na bazi ideologije, tako će sve više pokušavati dobiti potporu pozivanjem na zajednički religijski i civilizacijski identitet.

Sukob civilizacija se tako pojavljuje na dvije razine. Na mikro-razini, duž nestabilnih granica između civilizacija susjedne grupe se trve, često nasilno, za kontrolu teritorija i jedni drugih. Na makro-razini, države iz različitih civilizacija natječu se za relativnu vojnu i ekonomsku moć, bore se za kontrolu međunarodnih institucija i trećih strana te se nadmeću u promicanju svojih posebnih političkih i religijskih vrijednosti.

Clash_of_Civilizations_map

4. Rasjedne granice između civilizacija

Kao žarišta kriza i krvoprolića, nestabilne granice između civilizacija zamjenjuju političke i ideološke granice Hladnog rata. Hladni rat počeo je kada je Željezna Zavjesa politički i ideološki podjelila Europu. Nestankom Željezne Zavjese, završio je Hladni rat. Ali, kako je nestala ideološka podjela Europe, tako su se ponovo pojavile kulturne podjele između zapadnog kršćanstva sa jedne te pravoslavnog kršćanstva i islama sa druge strane. Kako je to predložio William Wallace, najznačajnija podjela u Europi bi mogla biti istočna granica zapadnog kršćanstva u godini 1500. Ova crta ide uz sadašnju granicu Finske i Rusije te baltičkih država i Rusije, presjeca Bjelorusiju i Ukrajinu odvajajući većinski katoličku zapadnu Ukrajinu od pravoslavne istočne Ukrajine, skreće zapadno da bi odvojila Transilvaniju od ostatka Rumunjske i konačno prolazi kroz Jugoslaviju, gotovo točno granicama koje sada odvajaju Hrvatsku i Sloveniju od ostatka Jugoslavije. Naravno, na Balkanu se ova crta podudara sa povijesnom granicom Habsburškog i Otomanskog carstva. Narodi sjeverno i zapadno od ove crte su protestantski ili katolički; oni su dijelili zajednička iskustva europske povijesti – feudalizam, Renesansu, Reformaciju, Prosvjetljenje, Francusku Revoluciju, Industrijsku Revoluciju; oni su općenito ekonomski razvijeniji od naroda sa istočne strane; oni se mogu nadati sve većoj uključenosti u zajedničku europsku ekonomiju te učvršćenju demokratskih političkih sustava. Narodi istočno i južno od ove crte su pravoslavni ili muslimanski; oni su povijesno pripadali Otomanskom ili Carističkom carstvu te su bili samo neznatno dodirnuti oblikujućim događajima u ostatku Europe; oni su općenito ekonomski manje razvijeni; mnogo je manje vjerojatno da će razviti stabilne demokratske sustave. Kao najznačajnija crta podjele u Europi, baršunasta zavjesa kulture zamijenila je Željeznu Zavjesu ideologije. A kako su događanja u Jugoslaviji pokazala, to nije samo crta razlika; povremeno, to je i crta krvavog sukoba.

Sukob duž nestabilnih granica između zapadne i islamske civilizacije traje vec 1,300 godina. Nakon osnutka islama, arapska i maurska pomicanja prema zapadu i sjeveru stala su tek kod Toursa (Francuska, op. p.) u godini 732. Od jedanaestog do trinaestog stoljeća Križari su, s privremenim uspjehom, pokušali vratiti kršćanstvo i kršćansku vladavinu u Svetu Zemlju. Od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća, Turci Osmanlije su preokrenuli ravnotežu snaga, proširili svoj utjecaj preko Bliskog istoka i Balkana, osvojili Carigrad i dvaput opsjeli Beč. U devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću, kako je Osmanlijska snaga okopnila, Britanija, Francuska i Italija ponovo su uspostavile zapadnu kontrolu nad većinom Sjeverne Afrike i Srednjeg Istoka.

Nakon Drugog Svjetskog Rata, Zapad se počeo povlačiti; kolonijalna carstva su nestala; manifestirao se arapski nacionalizam, a zatim i Islamski fundamentalizam; Zapad je postao energetski vrlo ovisan o zemljama Perzijskog Zaljeva; naftom bogate muslimanske zemlje postale su bogate novcem i, kada su to poželjele, bogate oružjem. Dogodilo se nekoliko ratova između Arapa i Izraela (stvorenog od strane Zapada). Francuska je u Alžiru vodila krvavi i nemilosrdni rat, kroz veći dio 1950-ih; Britanci i Francuzi napali su Egipat u 1958.; slijedeći te događaje, američke snage vratile su se u Libanon, napale Libiju te se uključile u razne vojne susrete sa Iranom; Arapski i Islamistički teroristi, podržani od strane barem triju Bliskoistočnih vlada, upotrijebili su oružje slabih i minirali Zapadne zrakoplove i instalacije te oteli Zapadne taoce. Ova vojna između Arapa i Zapada kulminirala je u 1990., kada su Sjedinjene Države poslale veliku vojsku u Perzijski Zaljev, kako bi neke arapske zemlje obranili od agresije drugih arapskih zemalja. Kao posljedica, planiranje NATO-a sve je više usmjereno na moguće prijetnje i nestabilnosti duž njegove “južne granice.”

Nije vjerojatno da će ovo stoljetno vojno međudjelovanje Zapada i Islama oslabiti. Naprotiv, ono bi moglo prerasti u zarazu. Zaljevski Rat je nekim Arapima donio ponos zbog toga što je Sadam Husein napao Izrael i odupro se Zapadu. Također je mnogim Arapima donio osjećaj poniženja i ozlojeđenosti zbog vojne prisutnosti Zapada u Perzijskom Zaljevu, zbog smlavljujuće vojne premoći Zapada te zbog njihove vlastite nesposobnosti oblikovanja vlastite sudbine. Mnoge arapske zemlje, uz one izvoznike nafte, dosižu razine ekonomskog i društvenog razvoja na kojima autokratski oblici vladanja postaju neprikladni, a pokušaji uvođenja demokracije jačaju. Neka su se otvaranja u političkim sustavima Arapa već pojavila. Ovim otvaranjima najviše su se okoristili Islamistički pokreti. Ukratko, u arapskom svijetu, Zapadna demokracija jača protu-Zapadne političke snage. Ovaj bi fenomen mogao biti prolazan, ali on u svakom slučaju usložnjuje odnose između Islamskih zemalja i Zapada.

Ti su odnosti također usložnjeni i demografijom. Spektakularni rast populacije u arapskim zemljama, posebno u Sjevernoj Africi, doveo je do povećanog doseljavanja u Zapadnu Europu. Nastojanja Zapadne Europe u smanjivanju unutrašnjih granica izoštrila su političke osjetljivosti u osnosu na taj razvoj. U Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, rasizam sve više pokazuje svoje lice, a politička reagiranja i nasilje prema arapskim i turskim doseljenicima od 1990. postaju sve rašireniji.

Na obje strane, na međudjelovanje Islama i Zapada gleda se kao na sukob civilizacija. “Slijedeći sukob” Zapada, primjećuje M. J. Akbar, indijski musliman, “definitivno će doći iz muslimanskog svijeta. Potez Islamskih naroda od Magreba do Pakistana, to je ono područje sa kojeg će započeti borba za novi svjetski poredak.” Bernard Lewis došao je do sličnog zaključka:

Suočeni smo sa djelovanjem i raspoloženjem koje daleko nadilazi razinu pitanja, politika i vlada koje ih izvršavaju. Ovo je ništa manje nego sukob civilizacija–možda iracionalna, ali zasigurno povijesna reakcija drevnog protivnika našeg židovsko-kršćanskog nasljeđa, naše svjetovne sadašnjosti te svjetskog širenja obojeg. (2)

Povijesno, drugo veliko nesprijateljsko međudjelovanje arapske Islamske civilizacije bilo je sa paganskim, animističkim, a sada sve više i kršćanskim crnim narodima juga. U prošlosti, ovo neprijateljstvo bivalo je sažetno u slici arapskih trgovaca robljem i crnih robova. Ono se zrcali se u tekućem ratu između Arapa i crnaca u Sudanu, u borbama između pobunjenika podržanih od strane Libije i vlade u Čadu, napetostima između pravoslavnih kršćana i muslimana na Rogu Afrike te političkim sukobima, opetovanim pobunama i nasiljem između muslimanskih i kršćanskih zajednica u Nigeriji. Izgledno je da će modernizacija Afrike i širenje kršćanstva povećati vjerojatnost sukoba duž ove nemirne granice. Simptomatičan glede pojačavanja ovog sukoba govor je pape Ivana Pavla II u Khartoumu, u siječnju 1993., kada je napao djelovanja sudanske islamističke vlade protiv lokalne kršćanske manjine.

Na sjevernoj granici islama, eruptirao je sukob između pravoslavnih i kršćanskih naroda, što uključuje pokolj u Bosni i Sarajevu, provrelo nasilje između Srba i Albanaca, loše odnose između Bugara i njihove turske manjine, nasilje između Oseta i Inguša, neprekidan međusobni pokolj Armenaca i Azera, napete odnose između Rusa i muslimana u Središnjoj Aziji, razmještanje ruskih vojnika u svrhu zaštite ruskih interesa na Kavkazu i u Središnjoj Aziji. Religija pojačava oživljavanje etničkih identiteta i ponovno stimulira ruske strahove o sigurnosti njihovih južnih granica. Ovaj koncept je dobro primjetio Archie Roosevelt:

Velik dio ruske povijesti leži u borbi Slavena i turskih naroda na njihovim granicama, borbi koja seže unatrag sve do osnivanja ruske države, prije više od tisuću godina. U tisućugodišnjem sukobljavanju Slavena sa njihovim istočnim susjedima leži ključ razumijevanja ne samo ruske povijesti, već i ruske naravi. Da bi se razumijele ruske stvarnosti danas, potrebno je usvojiti koncept velikih turskih etničkih grupa, koje su zaokupljale Ruse kroz stoljeća.(3)

I drugdje u Aziji je sukobljavanje civilizacija duboko ukorijenjeno. Povijesni sukob mislimana i hindusa na podkontitnentu očituje se ne samo u suparništvu između Pakistana i Indije, već i u jačajućem religijskom razdoru između sve militantnijih hinduskih grupa i značajne indijske muslimanske manjine. Uništavanje džamije Ayodhya u studenom 1992. dovelo je na površinu pitanje da li će Indija ostati svjetovna demokratska država, ili će postati hinduistička država. U istočnoj Aziji, Kina ima značajne teritorijalne nesuglasice sa svojim susjedima. Provodila je okrutnu politiku prema budističkim Tibetancima, a provodi i sve okrutniju politiku prema svojoj tursko-muslimanskoj manjini. S krajem Hladnog rata, temeljne razlike između Kine i Sjedinjenih Država ponovno su se nametnule, u područjima poput ljudkih prava, trgovine i širenja naoružanja. Nije vjerojatno da će se ove razlike ublažiti. Kako je u 1991. izjavio Deng Xaioping, “novi hladni rat” između Kine i Sjedinjenih Država je već u tijeku.

Isti izraz bivao je primjenjivan i za sve teže odnose između Japana i Sjedinjenih Država. Ovdje, kulturna razlika pogoršava ekonomski sukob. Ljudi na svakoj strani optužuju drugu stranu za rasizam, ali, barem što se tiče američke strane, antipatija nije rasna, već kulturna. Osnovne vrijednosti, stavovi, uzorci ponašanja ova dva društva bi teško mogli biti različitiji nego što jesu. Ekonomska pitanja između Sjedinjenih Država i Europe nisu manje ozbiljna od onih između Sjedinjenih Država i Japana, ali ta pitanja nemaju jednaku političku naglašenost i emocionalni intenzitet, a iz razloga što su razlike između američke i europske kulture mnogo manje od onih između američke civilizacije i japanske civilizacije.

Međudjelovanja civilizacija vrlo se razlikuju u stupnju, u toj mjeri da je vjerojatno kako će neka biti obilježena i nasiljem. Između američkih i europskih podcivilizacija zapada, te između njih i Japana, očito je kako prevladava ekonomsko natjecanje. Međutim, na euroazijskom kontinentu, širenje etničkih sukoba, u svom sktremu okarakterizirano kao “etničko čišćenje”, nije bilo posve nasumično. Ono je bilo najčešće i najnasilnije između grupa koje pripadaju različitim civilizacijama. U Euroaziji, povijesno nemirne granice između civilizacija još jednom su u plamenu. Ovo je posebno točno duž granica polumjesecolikog bloka islamskih naroda, od zapada Afrike do središnje Azije. Nasilje se također pojavljuje između muslimana, sa jedne strane, te pravoslavnih Srba na Balkanu, židova u Izraelu, hindusa u Indiji, budista u Burmi i katolika na Filipinima. Islam ima krvave granice.

hqdefault

5. Okupljanje civilizacija: sindrom bratske zemlje

Grupe ili države koje pripadaju jednoj civilizaciji, a koje su se uplele u rat sa ljudima iz neke druge civilizacije, prirodno pokušavaju dobiti podršku drugih članova svoje civilizacije. Kako svijet nakon Hladnog rata evoluira, civilizacijsko zajedništvo, kako je H. D. S. Greenway nazvao sindrom “bratske zemlje,” zamjenjuje promišljanja političke ideologije i tradicionalne ravnoteže snaga kao osnova suradnje i udruživanja. Ovo je, u postupnoj pojavi, moguće opaziti u post-hladnoratovskim sukobima u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni. Nijedan od navedenih sukoba nije bio potpuni rat između civilizacija, ali je svaki uključivao elemente okupljanja civilizacija, za što se činilo kako postaje sve važnije kako se sukob nastavlja, i što može pružiti obećanje budućnosti.

Prvo, u Zaljevskom ratu jedna arapska država napala je drugu, a zatim je ratovala protiv saveza arapskih, zapadnih i drugih država. Iako je samo nekoliko muslimanskih vlada otvoreno podržavalo Saddama Huseina, mnoge arapske elite privatno su navijale za njega, a osim toga bio je jako omiljen među velikim djelovima arapske javnosti. Islamski fundamentalistički pokreti do jednoga su podržavali Irak, prije nego li od zapada poduprte vlade Kuvajta i Saudijske Arabije. Jasno odbacujući arapski nacionalizam, Saddam Husein je izričito pozvao na pomoć u ime islama. On i oni koji su ga podržavali pokušali su definirati rat kao rat između civilizacija. “Ovo nije rat protiv Iraka,” snimio je Safar Al-Hawali, dekan islamskih studija na sveučilištu Al-Qura u Meki, na vrpcu koja je naširoko kružila. “Ovo je Zapad protiv islama.” Ignorirajući suparništvo između Irana i Iraka, glavni iranski vjerski vođa, Ajatolah Ali Khamnenei, pozvao je na sveti rat protiv Zapada: “Borba protiv američke agresije, pohlepe, ciljeva i politika smatrat će se džihadom, a bilo tko ubijen na tom putu je mučenik.” “Ovo je rat,” ustvrdio je Jordanski kralj Husein, “protiv svih Arapa i svih muslimana, a ne samo protiv Iraka.”

Okupljanje značajnih djelova arapskih elita i javnosti iza Sadama Huesina prisililo je one arapske vlade koje su bile u anti-iračkoj koaliciji da primire svoje djelovanje i ublaže javne izjave. Arapske vlade suprostavile su se ili udaljile od slijedećih pokušaja zapada u primjeni pritiska na Irak, uključujući nametanje zone zabrane letenja u ljeto 1992. i bombardiranje u siječnju 1993. Zapadno-sovjetsko-tursko-arapska anti-iračka koalicija iz 1990. je do 1993. postala gotovo isključivo koalicija zapada i Kuvajta protiv Iraka.

Muslimani su zapadna djelovanja protiv Iraka uspoređivali sa neuspjehom zapada u zaštiti bosanskih muslimana od Srba i nametanju sankcija Izraelu zbog kršenja rezolucija UN-a. Zapad je, navodili su, koristio dvostruka mjerila. Međutim, svijet civilizacija u sukobu neizbježno je i svijet dvostrukih mjerila: ljudi jedno mjerilo primjenjuju na njima bratske zemlje, a na druge primjenjuju drugačije mjerilo.

Drugo, sindrom bratske zemlje pojavio se i u sukobima na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Armenski vojni uspjesi u 1992. i 1993. potakli su Tursku na veću podršku svojoj religijskoj, etničkoj i vjerskoj braći u Azerbejdžanu. “Mi smo turski narod i imamo iste osjećaje kao i Azerbejdžanci,” rekao je 1992. jedan tuski službenik. “Mi smo pod pritiskom. Naše novine pune su fotografija zvjerstava i pitanja jesmo li još uvijek odlučni naganjati politiku neutralnosti. Možda bismo Armeniji trebali dati do znanja kako joj je u susjedstvu velika Turska.” Predsjednik Turgut Ozal se složio, primjetivši kako bi Turska trebala barem “malo prestrašiti Armence.” Turska će, ponovo je 1993. priprijetio Ozal, “pokazati zube.” Mlažnjaci turskog Vojnog zrakoplovsta izvodili su izviđačke letove duž armenske granice; Turska je zaustavila pošiljke hrane i zrakoplovne letove prema Armeniji; također je zajedno sa Iranom objavila kako neće prihvatiti cijepanje Azerbejdžana. U svojim zadnjim godinama postojanja, sovjetska vlada podržavala je Azerbejđan zbog toga što je imao vladu u kojoj su dominirali bivši komunisti. Međutim, padom Sovjetskog Saveza politička razmatranja ustuknula su pred religijskim razmatranjima. Ruske jedinice borile su se na strani Armenaca, a Azerbejdžan je optužio “rusku vladu za zaokret od 180 sutpnjeva,” prema podršci kršćanskoj Armeniji.

Treće, imajući na umu sukobe u bivšoj Jugoslaviji, zapadna javnost očitovala je prema bosanskim muslimanima suosjećanje i podršku, u užasima koje su pretrpjeli od ruke bosanskih Srba. Međutim, razmjerno malo zabrinutosti je izraženo prema hrvatskim napadima na muslimane i sudjelovanju u cijepanju Bosne i Hercegovine. U ranom stadiju jugoslavenskog raspada, Njemačka je, u neobičnoj demonstraciji diplomatske poduzetnosti i snage, potakla drugih 11 članova Europske Zajednice na slijeđenje primjera u priznanju Hrvatske i Slovenije. Kao posljedicu odlučnosti pape u pružanju snažne podrške dvjema katoličkim zemljama, Vatikan ih je priznao čak i prije Zajednice. Sjedinjene Države su slijedile Europu. Tako su se vodeći igrači zapadne civilizacije svrstali iza svojih sureligijaca. Slijedno tome izvješteno je kako je Hrvatska primila značajne količine oružja od srednjeeuropskih i drugih zapadnih zemalja. S druge strane, vlada Borisa Jeljcina pokušala je ići srednjim putem koji bi vodio računa o pravoslavnim Srbima, ali Rusiju ne bi udaljio od zapada. Međutim, ruske konzervativne i nacionalističke skupine, uključujući mnoge zakonodavce, napale su vladu zbog toga što nije otvorenija prema podršci Srbima. Do rane 1993. nekoliko stotina Rusa služilo je u srpskim snagama, a kružili su i izvještaji o isporukama ruskog oružja Srbiji.

S druge strane, islamske vlade i skupine kudile su zapad zbog nepomaganja Bošnjacima. Iranske vođe zatražile su od muslimana iz svih zemalja da Bosni pruže pomoć; kršeći embargo na oružje UN-a Iran je Bošnjake opskrbio ljudstvom i oružjem; od Irana podržane libanonske skupine poslale su gerilce da uvježbaju i organiziraju bošnjačke snage. U 1993. je izviješteno kako se u Bosni bori gotovo 4000 muslimana iz više od dvadeset islamskih zemalja. Vlade Saudijske Arabije i drugih zemalja su se našle pod sve većim pritiskom fundamentalističih skupina iz svojih vlastitih društava, koje su tražile veću podršku Bošnjacima. Do kraja 1992. izvješteno je kako je Saudijska Arabija Bošnjacima dostavila znatna sredstva za oružje i druge potrepštine, što je značajno povećalo njihove vojne sposobnosti naspram Srba.

U 1930-ima španjolski građanski rat izazvao je intervenciju zemalja koje su politički bile fašističke, komunističke i demokratske. U 1990. jugoslavenski sukob izazvao je intervenciju zemalja koje su muslimanske, pravoslavne i zapadno-kršćanske. Ova paralela nije prošla neprimjećeno. “Rat u Bosni i Hercegovini s osjećajne strane postao je jednak borbi protiv fašizma u Španjolskom građanskom ratu,” primjetio je jedan saudijski urednik. “One koji su poginuli smatra se mučenicima koji su pokušali spasiti svoju braću muslimane.”

Sukobi i nasilje će se isto tako pojaviti između država i grupa unutar iste civilizacije. Međutim, vjerojatno je da će takvi sukobi biti manjeg intenziteta i manje vjerojatnosti širenja nego sukobi između civilizacija. Zajedničko članstvo u civilizaciji smanjuje vjerojatnost nasilja u situacijama u kojima bi se ono inače pojavilo. U 1991. i 1992. mnogi su bili uzbunjeni mogućnošću nasilnog sukoba oko teritorija između Rusije i Ukrajine, posebno oko Krima, crnomorske flote, nuklearnog oružja i raznih ekonomskih pitanja. Međutim, ako je civilizacija ono što je bitno, vjerojatnost sukoba između Ukrajinaca i Rusa trebala bi biti niska. Radi se o dva slavenska, ponajprije pravoslavna naroda, koji su stoljećima održavali bliske odnose. Unatoč svim razlozima za sukob, već su 1993. vođe ovih dvaju zemalja uspješno pregovarale i deaktivirale probleme između dviju zemalja. Dok je drugdje u bivšem Sovjetskom Savezu bilo ozbiljnih borbi između muslimana i kršćana, a i mnogo napetosti i nešto sukkoba između zapadnih i pravoslavnih kršćana u baltičkim državama, između Rusa i Ukrajinaca nasilja uopće nije bilo.

Okupljanje civilizacija do danas je bilo ograničeno, ali u porastu i jasno je kako ima potencijal mnogo daljnjeg širenja. Kako su se sukobi u Perzijskom zaljevu, na Kavkazu i u Bosni nastavili, položaji naroda i pukotina među njima sve više su bili duž civilizacijskih crta. Političari populisti, religijski vođe i mediji našli su u tome snažan način poticanja masovne potpore i pritiska na neodlučne vlade. U nadolazećim godinama, lokalni sukobi sa najvećom vjerojatnošću prerastanja u velike ratove biti će oni u Bosni i na Kavkazu, duž rasjednih granica između civilizacija. Slijedeći svjetski rat, ako će ga biti, biti će rat između civilizacija.

5RH7j

6. Zapad protiv svih

Zapad se sada u odnosu na druge civilizacije nalazi na neobičnom vrhuncu moći. Njegov supersilni protivnik nestao je sa karte svijeta. Vojni sukobi izmedu zapadnih država su nezamislivi, a zapadna vojna moć nema ozbiljnog protivnika. Uz iznimku Japana, zapad nema ni ekonomskog izazivača. Dominira međunarodnim političkim i sugurnosnim institucijama, a sa Japanom i međunarodnim ekonomskim institucijama. Globalna politička i ekonomska pitanja učinkovito rješava direktorat Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske, ekonomska pitanja direktorat Sjedinjenih Država, Njemačke i Japana, od kojih svi među sobom održavaju neobično bliske odnose, tako isključujući manje i uglavnom ne-zapadne zemlje. Odluke donesene u Vijeću Sigurnosti UN-a ili u Međunarodnom Monetarnom Fondu, a koje odražavaju interese Zapada, svijetu se predstavljaju tako kao da odražavaju želje svjetske zajednice. Sama fraza “svjetska zajednica” postala je kolektivni eufemizam (zamjena za “Slobodan Svijet”) koji bi djelovanjima koja odražavaju interese Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila trebala dati globalnu legitimnost. (4)Kroz MMF i druge međunarodne ekonomske institucije, Zapad promiče svoje ekonomske interese i drugim narodima nameće ekonomske politike koje nalazi prikladnim. U bilo kojoj anketi ne-zapadnih naroda, MMF bi bez sumnje dobio podršku ministara financija i nekolicine drugih, ali i jasnu negativnu ocjenu gotovo svih drugih, koji bi se složili sa Georgyjem Arbatovom, a koji je službenike MMF-a okarakterizirao kao “neo-Boljševike koji vole iznuđivati novac od drugih, nametati strana i nedemokratska pravila ekonomskog i političkog ponašanja i gušiti ekonomsku slobodu.”

Zapadna dominacija Vijećem Sigurnosti UN-a i njegovim odlukama, remećena samo povremenim suzdržavanjem Kine, rezultirala je legitimacijom UN-a zapadnom korištenju sile kako bi se Irak potjerao iz Kuvajta te uništavanju iračkog sofisticiranog oružja i sposobnosti da takvo oružje proizvede. Isto tako, rezultirala je i djelovanjem bez presedana, kada su Sjedinjene Države, Britanija i Francuska natjerale Vijeće Sigurnosti da od Libije zatraži izručenje osumnjičenika za rušenje zrakoplova Pan Am 103, a zatim, kada je Libija odbila, nametne sankcije. Nakon pobjede nad najvećom arapskom vojskom, zapad nije oklijevao proširiti utjecaj u arapskom svijetu. Zapad učinkovito koristi međunarodne institucije, vojnu moć i ekonomske resurse kako bi vodio svijet na način koji će omogućiti njegovu prevlast, zaštititi njegove interese i promicati njegove političke i kulturne vrijednosti.

U najmanju ruku, tako ne-zapadnjaci vide novi svijet, a njihovo gledište je u značajnom dijelu ispravno. Dakle, razlike u moći i nastojanja na vojnoj, ekonomskoj i institucionalnoj moći su jedan izvor sukoba između Zapada i drugih civilizacija. Razlike u kulturi, a to znači razlike u osnovnim vrijednostima i vjerovanjima, drugi su izvor sukoba. V. S. Naipaul je tvrdio kako je zapadna civilizacija “univerzalna civilizacija” koja je “prikladna za sve ljude.” Na površinskoj razini, zaista je mnogo od zapadne kulture prodrlo u ostatak svijeta. Međutim, na nešto osnovnijoj razini, zapadni koncepti suštinski se razlikuju od onih koji prevladavaju u drugim civilizacijama. Zapadne ideje individualnosti, liberalizma, konstitucionalizma, ljudskih prava, jednakosti, slobode, vladavine zakona, demokracije, slobodnog tržišta, odvojenosti crkve i države, često imaju vrlo malo rezonancije u islamskoj, konfucijanskoj, japanskoj, hinduističkoj, budističkoj ili pravoslavnoj kulturi. Zapadna nastojanja na širenju takvih ideja zauzvrat stvaraju reakciju protiv “imeprijalizma ljudskih prava” te ponovnog potvrđvanja urođeničkih vrijednosti, kao što je moguće vidjeti u podršci mlade generacije ne-zapadnih kultura religijskom fundamentalizmu. Sama pomisao kako bi “univerzalna civilizacija” mogla postojati je zapadna ideja, izravno u opreci sa jednostranošću većine azijskih društava i njihovog naglašavanja onoga što ljude razlikuje jedne od drugih. I zaista, autor pregleda 100 komparativnih studija vrijednosti u različitim društvima zaključuje kako su “vrijednosti koje su na Zapadu najvažnije, u ostatku svijeta najmanje važne.” (5) U političkom carstvu ove razlike se, naravno, očituju u naporima Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila u poticanju ljudi na prihvaćanje zapadnih ideja koje se tiču demokracije i ljudskih prava. Moderna demokratska vlada nastala je na Zapadu. Kada se razvije u ne-zapadnim društvima, obično je rezultat zapadnog nametanja ili kolonijalizma.

Središnja os svjetske politike u budućnosti će vjerojatno, kao u frazi Kishorea Mahbubanija, biti sukob “Zapada i Ostalih” i u odgovoru ne-zapadnih civilizacija na zapadnu moć i zapadne vrijednosti. (6) Vjerojatno je kako će ti odgovori biti kombinacija tri oblika. Na jednoj krajnosti, ne-zapadne države, poput Burme i Sjeverne Koreje, pokušati će voditi politiku izolacije, kako bi svoja društva izolirali od zapadnog proboja ili “korupcije” te će se, u stvari, isključiti iz sudjelovanja u globalnoj zajednici pod zapadnom dominacijom. Međutim, cijena ovoga je visoka i malo je država koje su se odlučile isključivo na tu opciju. Druga alternativa, ekvivalent “hvatanja priključka na željezničku kompoziciju” u teoriji međunarodnih odnosa, pokušaj je priključenja Zapadu i prihvaćanja njegovih vrijednosti i institucija. Treća je alternativa pokušaj “uravnotežavanja” Zapada razvijanjem vlastite ekonomske i vojne snage te protuzapadnom suradnjom sa drugim ne-zapadnim društvima, uz istovremeno čuvanje urođeničkih vrijednosti i institucija; ukratko, modernizacija, ali bez pozapađivanja.

region-united-states

7. Rastrgane zemlje

Kako se u budućnosti ljudi međusobno budu razlikovali po civilizacijama, zemlje sa velikim brojem ljudi iz različitih civilizacija, poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, kandidati su za raspad. Neke druge zemlje imaju visok stupanj kulturne homogenosti, ali su podijeljene oko pripadnosti jednoj ili drugoj civilizaciji. To su rastrgane zemlje. Za njih su svojstvena vodstva koja svoje zemlje žele učiniti članicama Zapada, ali su povijest, kultura i tradicija njihovih zemalja ne-zapadni. Najočitija, izvorno rastrgana zemlja je Turska. Turska vodstva iz kasnog dvadesetog stoljeća slijedila su Ataturkovu tradiciju te su Tursku definirali kao modernu i svjetovnu, zapadnu narod-državu. Ona su sklopila savezništva sa Zapadom u NATO-u i Zaljevskom Ratu; ona su zatražila članstvo u Europskoj Zajednici. Međutim, istovremeno su djelovi turskog društva podržavali buđenje Islama te su tvrdili da je Turska u svom temelju bliskoistočno muslimansko društvo. Uz to, dok su turske elite definirale Tursku kao zapadno društvo, elite Zapada su Tursku odbijale prihvatiti kao takvu. Turska neće postati članicom Europske Zajednice, a pravi razlog tome, kako je rekao predsjednik Ozal, “je taj što smo mi muslimani, a oni su kršćani, ali oni to ne žele reći.” Odbacivši Meku, a zatim bivajući odbačena od strane Bruxellessa, gdje Turska gleda? Taškent bi mogao biti odgovor. Kraj Sovjetskog Saveza daje Turskoj priliku da postane vođa oživjele turske civilizacije koja uključuje sedam zemalja, od granica Grčke do granica Kine. Ohrabrena od Zapada, Turska ulaže napore da sama oblikuje svoj vlastiti identitet.

Tijekom proteklog desetljeća Meksiko je zauzeo položaj donekle sličan položaju Turske. Jednako kao što je Turska napustila svoju povijesnu suprostavljenost Europi te joj se pokušala priključiti, tako je i Meksiko prestao definirati sebe kroz suprostavljanje Sjedinjenim Državama te umjesto toga pokušava imitirati Sjedinjene Države i priključiti se Sjevernoameričkoj Zoni Slobodne Trgovine (North American Free Trade Area). Meksički vođe su se uključile u veliki posao ponovnog definiranja meksičkog identiteta te su započele korijenitu ekonomsku transformaciju, koja će, konačno, voditi i korijenitim političkim promjenama. U 1991. godini, visoki savjetnik predsjednika Carlosa Salinasa de Gortarija detaljno mi je opisao sve promjene koje je Salinasova vlada poduzimala. Kada je završio, primjetio sam: “To je vrlo dojmljivo. Čini mi se, da ono što pokušave učiniti jest preobražaj Meksika iz latinoameričke u sjevernoameričku zemlju.” On me je pogledao sa iznenađenjem, te uzviknuo: “Točno! Upravo je to ono što pokušavamo učiniti, ali, naravno, to nikad ne bismo javno rekli.” Kao što njegova primjedba daje za naslutiti, u Meksiku, jednako kao i u Turskoj, značajni dijelovi društva se opiru redefiniciji identiteta svoje zemlje. U Turskoj, europski orijentirane vođe radile su geste prema islamu (Ozalovo hodočašće u Meku); tako i meksičke sjevernoamerički orijentirane vođe moraju raditi geste prema onima koji Meksiko smatraju latinoameričkom zemljom (Salinasov Ibero-Američki susret u Gualdalajari).

Povijesno, Turska je bila najdublje rastrgana zemlja. Za Sjedinjene Države, Meksiko je najbliža rastrgana zemlja. Globalno, najznačajnija rastrgana zemlja je Rusija. Pitanje da li je Rusija dio Zapada ili vođa zasebne slavensko-pravoslavne civilizacije, uvijek se ponovo pojavljuje u ruskoj povijesti. To pitanje bilo je zamagljeno pobjedom komunista u Rusiji, koji su uvezli Zapadnu ideologiju, prilagodili je ruskim uvijetima te u ime iste te ideologije izazvali Zapad. Dominacija komunizma prekinula je povijesnu raspravu između pozapađivanja i rusificiranja. Kako je komunizam propao, Rusi se ponovo suočavaju s ovim pitanjem.

Predsjednik Jeljcin usvaja zapadna načela i ciljeve te pokušava Rusiju učiniti “normalnom” zemljom i dijelom Zapada. Međutim, i ruska elita i ruska javnost podijeljeni su oko ovog pitanja. Među umjerenijim protivnicima, Sergej Stankevič tvrdi da bi Rusija trebala odbaciti “Atlantski” smjer, koji bi za nju značio “postati europskom, postati dijelom svjetske ekonomije na brz i organiziran način, postati osmim članom Sedmorke te stavljanje posebnog naglaska na Njemačku i Sjedinjene Države kao dva dominantna člana Atlantskog saveza.” Iako odbacije i ekskluzivno Europsku politiku, Stankevič i pored toga tvrdi da Rusija mora dati prioritet zaštiti Rusa u drugim zemljama, naglasiti svoje turske i islamske veze te promicati “bitnu preraspodjelu naših resursa, naših izbora, naših veza i naših interesa u smjeru Azije, u smjeru istoka.” Ljudi ovog uvjerenja kritiziraju Jeljcina zbog podređivanja ruskih interesa interesima zapada, zbog smanjenja ruske vojne snage, zbog propuštanja podržavanja tradicionalnih prijatelja poput Srbije te zbog guranja ekonomskog i političkog preustroja koji šteti ruskom puku. Značajka ove opće sklonosti je i nova simpatija prema idejama Petra Savitskyja, koji je 1920-tih tvrdio kako je Rusija jedinstvena euro-azijska civilizacija. (7) Ekstremniji među ovima iznose i mnogo sirovije nacionalističke, protuzapadne i protusemitske stavove te potiču Rusiju da obnovi svoju vojnu snagu i uspostavi jače veze sa Kinom i islamskim zemljama. Poput svoje elite, podjeljen je i ruski narod. Istraživanje mišljenja u europskoj Rusiji u proljeće 1992. otkrio je kako 40% javnosti ima pozitivan stav prema zapadu, a 36% negativan. Kao što je bila kroz većinu svoje povijesti, Rusija je i ranih 1990-ih istinski rastrgana zemlja.

Kako bi redefinirala svoj civilizacijski identitet, rastrgana zemlja treba ispuniti tri uvjeta. Prvo, njezina politička i ekonomska elita općenito treba davati podršku i biti entuzijastična prema ovom kretanju. Drugo, njezina javnost mora pristati na redefiniciju. Treće, dominantne skupine u civilizaciji primatelju trebaju biti voljne prihvatiti preobraćenika. Kod Meksika su ova tri uvjeta u velikoj mjeri ispunjena. Kod Turske, u velikoj mjeri su prisutna prva dva uvjeta. Kod ruskog pridruživanja zapadu, nijedan od uvjeta nije jasno prisutan. Sukob između liberalne demokracije i marksizma-lenjinizma bio je sukob između ideologija, koje su, usprkos velikim razlikama, očito dijelile krajnje ciljeve slobode, jednakosti i napretka. Tradicionalna, autoritarna, nacionalistička Rusija mogla bi imati potpuno drugačije ciljeve. Zapadni demokrat mogao je voditi intelektualnu raspravu sa sovjetskim marksistom. Sa ruskim tradicionalistom, to bi bilo gotovo nemoguće. Ako bi, nakon što su se prestali ponašati kao marksisti, odbacili liberalnu demokraciju i počeli se ponašati poput Rusa, a ne zapadnjaka, odnosi između Rusije i zapada ponovo bi mogli postati udaljeni i konfliktni. (8)

hqdefault

8. Konfucijansko-islamska veza

Prepreke ne-zapadnih zemalja u pridruživanju Zapadu značajno se razlikuju. One su najmanje za latinoameričke i istočnoeuropske zemlje. One su veće za pravoslavne zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. One su još veće za muslimanska, konfucijanska, hinduistička i budistička društva. Japan je za sebe uspostavio jedinstven položaj pridruženog člana Zapada: prema nekim gledištima jest na Zapadu, ali očito nije u značajnim razmjerima od Zapada. One zemlje, koje se iz razloga kulture i moći ne žele ili ne mogu pridružiti Zapadu, natječu se sa Zapadom razvijajući vlastitu ekonomsku, vojnu i političku moć. One ovo čine promičući svoj unutrašnji razvoj i surađujući sa drugim ne-zapadnim zemljama. Najistaknutiji oblik ovakve suradnje je konfucijansko-islamska veza, koja se pojavila zbog suprostavljanja interesima, vrijednostima i moći Zapada.

Gotovo bez iznimke, zemlje Zapada smanjuju svoju vojnu moć; pod Jeljcinovim vodstvom jednako je i u Rusiji. Međutim, Kina, Sjeverna Koreja i nekoliko zemalja Srednjeg istoka značajno proširuju svoje vojne sposobnosti. One to čine kroz uvoz oružja iz zapadnih i ne-zapadnih izvora, kao i razvijanjem vlastitih vojnih industrija. Jedna posljedica toga je pojava onog što je Charles Krauthammer nazvao “Države Oružja,” a Države Oružja nisu države Zapada. Druga posljedica je promjena definicije kontrole naoružanja, a ta kontrola je koncept i cilj Zapada. Tijekom Hladnog Rata glavna je svrha kontrole naoružanja bila uspostaviti stabilnu vojnu ravnotežu između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika i Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. U nakon-hladnoratovskom svijetu glavni cilj kontrole naoružanja je sprječavanje ne-zapadnih društava u razvoju vojnih sposobnosti koje bi mogle zaprijetiti interesima Zapada. Zapad ovo pokušava postići kroz međunarodne sporazume, ekonomski pritisak i kontrole prijenosa naoružanja i tehnologije oružja.

Sukobljavanje između Zapada i konfucijansko-islamskih država zadržava se uglavnom, iako ne i jedino, na nuklearnim, kemijskim i biološkim oružjima, balističkim raketama i drugim sofisticiranim sredstvima za isporuku tih oružja, kao i sustavima za navođenje, obavještavanje i drugim elektroničkim sredstvima za postizanje tog cilja. Zapad promiče neproliferaciju kao sveobuhvatno pravilo te neproliferacijske sporazume i inspekcije kao sredstva za ostvarivanje tog pravila. Također prijeti i raznolikim sankcijama protiv onih koji promiču širenje naprednih oružja te nudi neke pogodnosti za one koji to ne čine. Pažnja Zapada se usredotočava, što je shvatljivo, na one narode koji su stvarno ili potencijalno Zapadu neprijateljski.

S druge strane, ne-Zapadni narodi ističu svoja prava na nabavu i razvoj kojeg god oružja kojeg nalaze potrebitim za svoju sigurnost. Oni su također usvojili, do kraja, istinitost odgovora indijskog ministra obrane na pitanje o najvažnijoj lekciji Zaljevskog Rata: “Ne borite se sa Sjedinjenim Državama osim ako nemate nuklearno oružje.” Na nuklearno oružje, kemijska oružja i projektile, gleda se, vjerojatno pogrešno, kao na potencijalna sredstva za izjednačavanje sa nadmoćnom konvencionalnom moći Zapada. Kina, naravno, već ima nuklearno oružje; Pakistan i Indija imaju sposobnost da ga razviju. Čini se da ga Sjeverna Koreja, Iran, Irak, Libija i Alžir pokušavaju nabaviti. Visoki iranski dužnosnik je izjavio da bi sve Muslimanske države trebale nabaviti nuklearno naoružanje, a predsjednik Irana je u 1988. godini navodno izdao nalog za razvojem “napadačkih i obrambenih kemijskih, bioloških i radioloških oružja.”

Od središnje važnosti za razvoj protu-zapadnih vojnih sposobnosti je stalno povećanje vojne moći Kine, kao i sredstava za stvaranje vojne moći. Potpomognuta spektakularnim ekonomskim razvojem, Kina brzo povećava svoje vojne troškove i energično napreduje u modernizaciji svojih vojnih snaga. Ona nabavlja oružja od bivših država Sovjetskog Saveza; ona ona razvija dalekometne rakete; 1992. je testirala jedno-megatonsku nuklearnu bombu. Ona razvija sposobnosti za projekciju moći, dobavljajući tehnologiju za nadopunu gorivom u zraku i pokušavajući nabaviti nosač aviona. Njezino vojno jačanje i nametanje suvereniteta nad Južnokineskim morem izaziva višestranu vojnu utrku u Istočnoj Aziji. Kina je isto tako i veliki izvoznik naoružanja i tehnologije oružja. Ona je u Libiju i Irak izvezla materijale koji bi mogli biti iskorišteni za proizvodnju nuklearnog oružja i nervnih plinova. Alžiru je pomogla izgraditi reaktor pogodan za istraživanje i proizvodnju nuklearnih oružja. Kina je Iranu prodala nuklearnu tehnologiju, za koju američki službenici vjeruju da može biti iskorištena isključivo za stvaranje oružja te se čini da je Pakistanu isporučila dijelove za rakete dometa 300 milja. Sjeverna Koreja već neko vrijeme ima program nuklearnog naoružanja, a Siriji i Iranu je prodala napredne rakete i raketnu tehnologiju. Smjer toka oružja i tehnologije za proizvodnju oružja općenito ide iz Istočne Azije na Srednji istok. Međutim, nesto toka postoji i u suprotnom smjeru; Kina je rakete Stinger dobila iz Pakistana.

Tako je zaživjela konfucijansko-islamska vojna povezanost, osmišljena kako bi među svojim članovima promicala nabavu oružja i tehnologija oružja potrebnih za suprostavljanje vojnoj moći Zapada. Možda će potrajati, a možda i neće. Međutim, trenutno je to, kako je Dave McCurdy rekao, “odmetnička pogodba, vođena proliferatorima i njihovim sponzorima.” Tako se pojavljuje novi oblik natjecanja u naoružanju, između konfucijansko-islamskih zemalja i Zapada. U staromodnoj utrci u naoružanju svaka je strana razvijala vlastita oružja, kako bi postigla ravnotežu ili nadmoć nad drugom stranom. U ovom novom obliku natjecanja u naoružanju jedna strana razvija svoja oružja, a druga strana pokušava ne postići ravnotežu, već ograničiti i spriječiti taj razvoj oružja, istovremeno smanjujući svoje vlastite vojne sposobnosti.

Samuel_P_Huntigton1

9. Posljedice za zapad

Ovaj članak ne tvrdi da će civilizacijski identiteti zamijeniti sve druge identitete, da će nacije-države nestati, da će svaka civilizacija postati jedinstven i koherentan politički entitet, da se grupe unutar civilizacije neće sukobiti te da će se čak i boriti. Ova studija zagovara hipotezu da su razlike između civilizacija stvarne i važne; civilizacijska svijest je u porastu; sukobi između civilizacija zamijenit će ideološke i druge oblike sukoba kao dominantni oblik; međunarodni odnosi, povijesno predstava rezervirana za Zapadnu civilizaciju bivati će sve više odzapađivani te će postati igra u kojoj su nezapadne civilizacije sudionici, a ne samo objekti; uspješne političke i ekonomske međunarodne institucije vjerojatnije će se razviti unutar civilizacija nego između civilizacija; sukobi između grupa unutar različitih civilizacija će biti učestaliji, duži i nasilniji od sukoba između grupa unutar istih civilizacija; nasilni sukobi između grupa iz različitih civilizacija su najvjerojatniji i najopasniji izvor eskalacije, koja bi mogla voditi globalnim ratovima; glavna os svjetske politike biti će odnos između “Zapada i Ostalih”; elite u nekim rastrganim nezapadnim zemljama će pokušati svoje zemlje učiniti dijelom Zapada, ali će u većini slučajeva putem naići na velike prepreke; središnje žarište sukoba u neposrednoj budućnosti biti će između Zapada i nekoliko islamsko-konfucijanskih zemalja.

Ovo nije zagovaranje poželjnosti sukoba između civilizacija. Ovo je, jednostavno, postavljanje opisnih hipoteza o mogućem izgledu budućnosti. Ako su ove hipoteze vjerodostojne, potrebno je razmotriti njihovo značenje za politiku Zapada. Ove implikacije bi trebalo podjeliti u kratkoročne prednosti i dugoročne prilagodbe. Očito je da je u kratkoročnom interesu Zapada promoviranje veće suradnje i jedinstva u svojoj vlastitoj civilizaciji, posebno između njezinih europskih i sjevernoameričkih komponenti; priključivanje Zapadu društava Istočne Europe i Latinske Amerike čije su kulture bliske Zapadnoj; promoviranje i održavanje suradničkih odnosa sa Rusijom i Japanom; sprječavanje eskalacija lokalnih unutarcivilizacijskih sukoba u velike unutarcivilizacijske ratove; ograničavanje povećanja vojnih moći konfucijanskih i islamskih država; ublažavanje smanjivanja vojnih sposobnosti Zapada i održanje vojne prevlasti u Istočnoj i Jugozapadnoj Aziji; iskorištavanje razlika i sukoba između konfucijanskih i islamskih država; podržavanje grupa u drugim civilizacijama koje simpatiziraju zapadne vrijednosti i interese; ojačavanje međunarodnih institucija koje odražavaju i legitimiraju interese i vrijednosti Zapada i promicanje uključivanja nezapadnih država u te institucije.

U dužem razdoblju bile bi primjenjene i druge mjere. Zapadna civilizacija je i zapadna i moderna. Nezapadne civilizacije su pokušale postati moderne, a bez da postanu zapadne. Do danas, to je uspjelo samo Japanu. Nezapadne civilizacije će nastaviti pokušavati dosegnuti bogastva, tehnologije, vještine, strojeve i oružja, sve što je dio bivanja modernim. Također će pokušati pomiriti ovu modernost sa svojim tradicionalnim kulturama i vrijednostima. Njihova relativna ekonomska i vojna snaga prema Zapadu će se povećati. Stoga će se Zapad sve više morati prilagođavati ovim modernim nezapadnim civilizacijama, čija se moć približava moći Zapada, ali čije se vrijednosti i interesi značajno razlikuju od onih Zapada. Ovo će od Zapada zahtjevati da održi svoju ekonomsku i vojnu moć, potrebnu za zaštitu svojih interesa naspram interesa tih civilizacija. To će, međutim, od Zapada zahtjevati i razvijanje dubljeg razumijevanja temeljnih religijskih i filozofskih pretpostavki drugih civilizacija te načina na koje ljudi u tim civilizacijama vide njihove interese. To će zahtjevati ulaganje napora u prepoznavanje elementata istovjetnosti između Zapada i drugih civilizacija. U doglednoj budućnosti neće biti univerzalne civilizacije, već će postojati svijet različitih civilizacija, od kojih će se svaka morati naučiti suživotu sa drugima.

Samuel P. Huntington

Izvor 


(1) Murray Weidenbaum, Greater China: The Next Economic Superpower?, St. Louis: Washington University Center for the Study of American Business, Contemporary Issues, Series 57, February 1993, pp. 2-3.

(2) Bernard Lewis, “The Roots of Muslim Rage,” The Atlantic Monthly, vol. 266, September 1990, p. 6o; Time, June 15, 1992, pp. 24-28.

(3) Archie Roosevelt, For Lust of Knowing, Boston: Little, Brown, i988, PP 332-333.

(4) Almost invariably Western leaders claim they are acting on behalf of “the world community.” One minor lapse occurred during the run-up to the Gulf War. In an interview on “Good Morning America,” Dec. 21, 1990, British Prime Minister John Major referred to the actions “the West” was taking against Saddam Hussein. He quickly corrected himself and subsequently referred to “the world community.” He was, however, right when he erred.

(5) Harry C. Triandis, The New York Times, Dec. 2S, 1990, p. 41, and “Cross-Cultural Studies of Individualism and Collectivism,” Nebraska Symposium on Motivation, vol. 37, 1989, pp. 41-133.

(6) Kishore Mahbubani, “The West and the Rest,” The National Interest, Summer 1992, pp. 3-13.

(7) Sergei Stankevich, “Russia in Search of Itself,” The National Interest, Summer 1992, pp. 47-51; Daniel Schneider, “A Russian Movement Rejects Western Tilt,” Christian Science Monitor, Feb. 5, 1993, pp. 5-7.

(8) Owen Harries has pointed out that Australia is trying (unwisely in his view) to become a torn country in reverse. Although it has been a full member not only of the West but also of the ABCA military and intelligence core of the West, its current leaders are in effect proposing that it defect from the West, redefine itself as an Asian country and cultivate dose ties with its neighbors. Australia’s future, they argue, is with the dynamic economies of East Asia. But, as I have suggested, close economic cooperation normally requires a common cultural base. In addition, none of the three conditions necessary for a torn country to join another civilization is likely to exist in Australia’s case.


TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *