Ulogujte se / Kreirajte profil

‘Sunčana strana ulice’ – najbolji dvostruki album domaćeg roka

Ta, 1981. godina bila je zlatna i posljednja velika godina jugoslavenskog novog vala. Sve ono što se u začecima punka i novog vala kuhalo 1978. i 1979. godine, nakon Titove smrti u svibnju 1980., a posebice tijekom 1981. godine svom je snagom prokuljalo “iz podruma i s krova”.

Reći kako se prostor slobode stvorio fizičkom smrću Tita bilo bi prejednostavno. Niz je drugih faktora utjecao na uspon novog vala od undergrounda Ljubljane, Rijeke i Zagreba, uskoro i Beograda, do glazbe za široku publiku i tržišnog fenomena koji je promijenio čak i Bijelo dugme, koje je u samo sezonu, dvije postalo zastarjelo.

[youtube]vcZ3wDsMoMg[/youtube]

Država na rubu

Prije svega, to su bili talentirani pojedinci opijeni londonskim punkom i novim valom koji su u gotovo gerilskim uvjetima počeli osnivati prve bendove i održavati prve koncerte. Drugi faktor bila su “omladinska glasila” kao što je bio Polet koja su prigrlila zametke ovdašnjih punk i novovalnih bendova i tretirali ih onako kako je nove bendove u to isto vrijeme u Britaniji tretirao New Musical Express.

Treći faktor bila je pojava klubova poput Lapidarija i Kulušića, dotiranih državnim novcem. Igor Mirković u knjizi “Sretno dijete”, prema tezi Srđana Sachera, taj proces opisuje riječima: “rock’n’roll je tada dospio u sfere državne umjetnosti, na manje očit, ali prilično sličan način na koji su to bili film, kaališta i veliki simofnijski centri – dakle, dotirane kulturne sfere koje će nestankom socijalizma i pojavom nemilosrdnih mehanizama tržišta zapasti u goleme probleme”.

U istoj knjizi možete naći i citat iz tada vodećeg britanskog rock magazina Melody Maker: “Činjenica da se u državi na rubu propasti punk ipak tolerira dobar je znak. Na kraju krajeva, snaga države djelomično ovisi o stupnju dopuštene društvene kritike – ako ništa drugo, jugoslavenski sastavi nisu doživjeli sudbinu njihovih čeških istomišljenika, čiji su napori bili nagrađeni tako što su ih stavili iza rešetaka”.

Naravno, nije bilo sve dozvoljeno. Glazbenici i njihovi urednici jednostavno su znali dokle se s kritikom može ići. Radilo se, dakako, o autocenzuri.

Usto, najveći dio punk i novovalnih bendova usredotočio se na lijevu kritiku tadašnjeg socijalizma i bunt protiv dosade i sivila u gradovima, a ne na kritiku iz pozicije nacionalizma i klerikalizma koja nigdje na svijetu punk i novovalnim bendovima kao izrazito ljevičarskim glazbenim pokretima baš i nije bila bliska, osim i krugovima oko skinheadskih, odnosno Oi! punk bendova.

Sve ovo, naravno, ne umanjuje ljepotu, hrabrost Johnnyja B. Štulića i veličinu “Sunčane strane ulice” Azre kao jednog od najboljih (dvostrukih) albuma bivše Jugoslavije. Urednik albuma Siniša Škarica kaže kako “Sunčana strana ulice” stoji uz bok najboljim dvostrukim albumima poput “Rivera”, “London Callinga”, “Exile On Main Street” ili “White Albuma”.

Dolazio je na ta snimanja, snimao i neke prateće vokale i to je bila “čista zabava, od uvodne ‘041’ pa do ‘Odlazak u noć’, a čim je donio master trake u Jugoton, igrom slučaja je navratio Bregović i kad ih je čuo, ostao je bez teksta”.

Inferiorno Dugme

Imao je i zašto. Bijelo dugme u to vrijeme, premda još vrlo popularno, bilo je posve inferiorno Azri, Filmu, Prljavcima, Pankrtima, Parafima, Idolima, Orgazmu, Šarlu i drugim novovalnim bendovima. Ako je na manje sastave još i mogao odmahnuti rukom, rastuća popularnost Azre diljem Jugoslavije počela je ugrožavati teren na kojem je Bijelo dugme gotovo pa imalo monopol ili ga je donekle dijelilo s Parnim valjkom i tada također rastućom popularnošću Riblje čorbe.

No, Azra i Johnny bili su neka druga, mnogo važnija priča. Dragan Kremer u Džuboksu je Štulića proglasio “Gubic-begom”, velikom gubicom domaćeg rocka, i ustvrdio: “‘Sunčana strana ulice’ neosporno je jedno od vrhunskih ostvarenja domaćeg novog vala, a i rock’n’rolla u Jugoslaviji.

Po položaju koji u tim oblastima zauzima, može se slobodno usporediti s ‘London Caling’. Sličnosti nisu beznačajne: obje ploče donose svojim tvorcima proširirivanje izraza, instrumentalizacije, vraćanje u šezdesete (ili napredovanje od korijena na koje je punk doveo), a obilje dugih tekstova su istinski promišljen, a ipak spontan angažman nabijen osjećajima. I Azra i Clash mogu u takvom izdanju poslužiti kao primjer uključivanja u ozbiljna društvena zbivanja”, zaključuje Kremer pa izravno uspoređuje “Spanish Bombs” s “Poljskom u mom srcu”, a pjesmu “London Calling” sa “041” i “Grad bez ljubavi” te “Lover’s Rock” s “Fa-Fa-Fa”.

Nepobitno, Dugme je bilo out, Azra je bila in, a Štulić postao najveći pjesnik, gotovo mesija jugoslavenskog rocka čiju karizmu tada nije bilo bedasto usporediti s karizmom Springsteena ili onom Dylana u 60-ima.

Želja da Zagreb postane London u malom nekako je postajala sve legitimnija, a generacije kojima su godine prošle u dosadi i učmalosti provincijskoga grada sada su odjednom mogle punim plućima uživati u plodovima uzavrele rock’n’roll scene za koju se govorilo da je najinteresantnija istočno od Londona.

Čak i da te usporedbe nisu bile na mjestu, mi koji smo tada bili srednjoškolci i večeri trošili po Studentskom centru, Kulušiću, Lapidariju i Jabuci, te se muvali oko Zvečke i Kavkaza, imali smo dojam da ne odrastamo bitno drukčije od naših vršnjaka u Manchesteru ili Berlinu.

Kontrolirani pritisci

Danas nije više lako detektirati koliko su pritisci na Azru i ostale bendove jugoslavenskog novog vala bili stvarni, a koliko se samo puhalo na hladno, no činjenica jest da je trebalo imati hrabrosti da se napišu i objave pjesme poput “Kurvinih sinova” i “Nemoj po glavi D. P.”, “Poljske u mom srcu” ili “Nedjeljnog komentara”, koja je svjetlo dana ugledala tek u live verziji na trostrukom “Ravno do dna”.

– ‘Sunčana strana ulice’ nije imala problem, ali na ‘Ravno do dna’ smo u dogovoru s tadašnjim direktorom Jugotona Mirkom Bošnjakom ispisali cijeli niz fusnotica uz pojedine pjesme jer smo njušili mogući pritisak zbog pjesme ‘Nedjeljni komentar’. Pa smo njoj dodijelili fusnoticu ‘lokalnim bogovima’, a onda i ‘Kurvinim sinovima’ fusnotu ‘imperijalizmu i hegemoniji’.

Nisam siguran je li pritisak dolazio od Šuvara ili se danas svi pritisci njemu pripisuju zbog tada aktualne Bijele knjige ili njegove tadašnje pozicije Sekretara za kulturu – kaže Siniša Škarica, urednik u Jugotonu tada izravno zadužen za albume Azre i drugih rock bendova.

– Ako je bilo neke cenzure, bilo je autocenzure. Johnny je uživo pjevao ‘Rusi dolaze’, a na studijskoj verziji ‘Kurvinih sinova’ pjevao je ‘oni dolaze’.

Danas mi se ‘Nedjeljni komentar’ ne čini ništa paprenijim od ‘Poljske u mom srcu’ ili ‘Nemoj po glavi D. P.’. Službena je politika vjerojatno imala neko, ne baš pozitivno mišljenje o tim pjesmama, ali nije radila pritiske.

Daleko od toga da hrabrosti nije bilo, ali i ta igra s cenzorima i politikom davala je aureolu Johnnyju kao čovjeku većem i važnijem od sistema koji će se za koju godinu početi neumitno i nepovratno urušavati. Kraj 80-ih danas mi se čini kao možda najveću slobodu koju sam iskusio u životu. Jesmo li danas slobodniji nego 1989.?

Aleksandar Dragaš

Jutarnji list

“Казуј робе, откуда си, из племена којега си?Ја се зовем Ел Мухамед, из племена старих Азра,што за љубав живот губе и умиру када љубе”Хајне

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *