Ulogujte se / Kreirajte profil

Sunčani inferno Lordana Zafranovića

“Kroz cijeli život i svoj stvaralački vijek”, kaže Zafranović, “umjetnik nosi kao neki ishodišni žig takozvane primordijalne slike, prizore koji mu se prvi urezuju u svijest i podsvijest, tim slikama on se stalno vraća”… I dalje: “Završeni film djeluje na gledatelja onolikim intenzitetom koliko je unutarnje energije autor uspio utisnuti na filmsku vrpcu, projicirat u kadrove kao i svoj osobni naboj.”

Lordan 1

Interesantne teze ako ništa drugo, a ono jer gotovo idealno “dešifriraju” osnovne značajke Zafranovićeva opusa, ustvari njegovog temeljnog filmskog nazora.

Najprije najtješnju organsku povezanost sa zavičajnim mediteranskim pejzažom, ne samo u ambijentalnom, ikonografskom, nego i u dramsko, simbolskom vidu: s prostorom čiji ekstremno izražajni prirodni elementi (goruća sunčana bjelina i duboke sjenke kao i njena suprotnost, beskraj morske pučine naspram limitiranosti kopna) poprimaju na ekranu značajke elementarnih kategorija postojanja i pokretačkih sila (Biće i Ništavilo, Eros i Thanatos, nebesko i pakleno, zemaljsko i svemirsko) što ovim filmovima daje u isti mah raskošno izvanjsko ruho i zbunjujuću oniričku dubinu. Estetski vrlo “konkretni” po ljepoti i upečatljivosti ambijenta, ti su filmovi na poetskom planu krajnje “apstraktni”, ponajprije po tajnim sferama do kojih poniru slikom, pokretom i zvukom.

Lordan 2

Mediteranski pejzaž je sveobuhvatni nazivnik Zafranovićeva filmskog opusa i životnog nazora: bez obzira javlja li se na ekranu kao konkretno egzistencijalni, simbolički produljeni ili mitski univerzalizirani model (pa konkretni scenografski motivi, kopno, more, postaju znamenja svemirskog beskraja i sitnoće po njemu rasutih planeta, dok obala označuje granično područje, “prijelaznu zonu”, sudbinski prag preko kojeg se s ovostranoga, konkretnog, zakoračuje u onostrano, pojmovno). Snaga i značaj Zafranovićeve ekranske realnosti uvijek dijelom počivaju na vrijednostima toga osnovnoga modela: većim dijelom, ipak, rastu iz silovitosti autorove vizije, iz onog što Zafranović naziva personalnom energijom koju umjetnik emitira u svoje djelo, utiskuje u gradivni materijal.

Od ranih majstora, iz amaterskog perioda (Dnevnik, 1964) ili prvih profesionalnih sezona (Poslije podne – Puška, 1967), preko srednjometražnih ulijetanja u usijani eksterijer (Ave Marija, 1970) i sablasni interijer (Prvi valcer, 1971), do ratne trilogije, centralnoga segmenta Zafranovićeva opusa (Okupacija u 26 slika, 1978 / Pad Italije, 1981 / Večernja zvona, 1986), provlači se ta specifična vizualna i duhovna energija kao i zaštitni znak autora, kao njegov karakteristični rukopis. Naravno, takvo orkestriranje ekstrema (prirodnih elemenata na slikovnom planu i simboličkih kristalizacija na duhovnom) uvijek dijelom, zahvaljujući svojoj stihijnosti, izmakne cizeliranju cjeline, što rezultira uzbudljivom neujednačenošću većine Zafranovićevih djela, onda monumentalnim savršenstvom u rijetkim trenucima ravnoteže.

Odatle, konačno i neumitnost različita, često suprotna reagiranja na takve domete, višestruko provokativne, čak iritantne: oko Zafranovićevih filmova redovno se započinju oštre polemike, bivaju izrečeni oprečni sudovi. Ali kako god reagirali na njegove radove, reagirat ćemo svom raspoloživom snagom – nitko tu ne ostaje ravnodušan ili neumiješan.

Lordan 3

I eto nas kod sljedeće karike Zafranovićeva življenja i stvaranja. Poput svih autentičnih, duhom slobodnih sineasta bivše Jugoslavije i on će neprestano iskakati iz reda odnosno “pravila ponašanja” propisanih u kino proizvodnji komunističke, jednopartijske države. Oko njegovih djela (kao i kod Makavejeva, Saše Petrovića, Mimice, Žike Pavlovića i drugih) bit će neprestanih rasprava, svađa, skandala. S razlogom, jer ti filmovi zbilja ne pripadaju “službenom” organizmu jugokinematografije, jer ugrožavaju njen ideološki red i dogmatski mir. No, čim proširimo analitičku vizuru pa takva djela i opuse sagledamo u okviru evropske kinematografije, sve se sređuje i dolazi na pravo mjesto.

Dokaz? Da, prisjetimo se specifičnoga poglavlja mediteranskih produkcija (talijanska i jugoslavenska prije svega) koje šezdesetih i sedamdesetih odjednom otvara temu pomalo iznenađujuću za to vrijeme – temu i problem fašizma, skopiju lokalnog razrastanja tog zla u godinama Drugog svjetskog rata. Otvara se poglavlje: Vatroslav Mimica (Kaja, ubit ću te!, 1967), slijede Visconti (Sumrak bogova, 1969), De Sica (Vrt Finzi-Continijevih, 1970), Fellini (Amarcord, 1973), Liliana Cavani (Noćni portir, 1974), Pasolini (Salo ili 120 dana Sodome, 1975) i Bertolucci (Dvadeseto stoljeće, 1976), na što se Zafranovićeva ratna trilogija (1978-1986) prirodno i organski nadovezuje.

Ranko Munitić

Lordan 4

Mediteran je oduvijek imao svoje svjetlo i svoj mrak. Lordan Zafranović majstorski oslikava zlo kroz dalmatinske vizure, uz snažne, krajnje emocije.

Kako sam ističe, svi njegovi filmovi su jedan te isti film koji radi čitavog života: počinju široko, otvoreno, sa svom ljepotom koju može donijeti svijet u kome živimo, onda ih puni određenim problemima i taj se isti idilični prvi pejzaž toliko izmjeni, da ga je teško prepoznati na kraju.

“Okupaciju u 26 slika” bazira prema motivima knjige Mate Jakšića: “Dubrovnik ’41”. Rapsodija sunca, mora, mraka, zemlje, filmska priča koja plijeni univerzalnom porukom o nemirenju sa zlom, u bilo kojem obliku se ono očitovalo. Propitivanjem individualnog i kolektivnog zla, sa vrhuncem u sceni pokolja u autobusu.

Lordan Zafranović je provokativan i vizualno vehementan autor (blizak slikarstvu). Njegov sunčani inferno ispunjen je vjerom: zločin i kazna, dvije sestre naše moralnosti, u jednom trenutku moraju se sresti.

Za P.U.L.S.E  Anamnesis / Ex Filmofili

5 komentara na tekst Sunčani inferno Lordana Zafranovića

  1. Anamnesis

    01/04/2010 at 13:47

    Istaknut ću još jedan dojmljiv film iz opusa Lordana Zafranovića, intimna komorna drama ljubavne tematike “Ujed anđela”. Film atmosfere, sa silovitom završnicom (spolni akt anđela i svjetioničareve žene, Frojdova psihoanaliza, “O Fortuna” Carla Orffa) koji kulminira spajanjem erosa i thanatosa, usporedivim s “Carstvo čula” Nagise Oshime.

    http://www.youtube.com/watch?v=hrML6s1wNHk

    Lordan Zafranović (za “Globus”):

    Proglašavali su me rigidnim katolikom i filmskim klerikalcem, staljinistom, antihrvatom, lijevim i desnim neprijateljem, a bojim se da će to ponovo učiniti, jer diletanti u filmskoj profesiji nisu u stanju razgovarati o filmovima, nego uvijek razgovaraju o ideologiji. Oni su nesposobni i nedaroviti, ali uvijek fenomenalno organizirani.

  2. Boban Savković

    01/04/2010 at 13:54

    🙂
    Hvala, Anamnesis

  3. Skaramush

    01/04/2010 at 14:45

    Tekst je pogodio u samu srž Lordanove umjetnosti.

    Susreti erosa i tantosa, mora i kopna, plime i oseke, zločina i kazne.

    Ekspresija čula, stilizovani rat sa demonima! To je za mene Zafranovićeva filmografija.

    Đavolji advokat pred ideološkim vjernicima i humanista pred armijom novopečenih patriota.

    Stilista, iznad svega. Njegovi filmovi se dešavaju u (kao što reče Arsen u jednom svom stihu) “aritokratskoj noći”.

    Smještena između sjekire i mandoline, kurvi i svetica, bola i olakšanja, Mediterana i novog svijeta, Zafranovićeva filmografija kuca kao srce izgnanika koji se krije od rulje. I čeka priliku da skine okove.

    Inspirativan tekst Anamnesis!

  4. Denis

    16/05/2015 at 21:52

    Da li neko može da mi kaže gde i kada je ovaj tekst Ranka Munitića štampan? Bilo prvi put ili kasnije. Hvala unapred.

  5. Boban Savković

    16/05/2015 at 23:45

    Pokušajte da se raspitate na stranici http://exfilmofili.blogspot.com/. Inače o prijateljstvu Zafranovića i Munitića imate tekst ovde: http://www.danas.rs/danasrs/kultura/lordan_zafranovic_shvatio_sam_da_su_svi_nasi_filmovi_bili_uzalud.11.html?news_id=299686

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *