Ulogujte se / Kreirajte profil

Suština pozorišta

Onaj ko zna ne govori.

Onaj koji govori ne zna.

.

Lao Ce

.

– Sutre o teatru –

1. Pozorište je igra zvuka, tijela i duše. Pozorište – to je sam čovjek. Ali ne bilo kakav čovjek. Čovjek koji osmišljava duhovika, mudaraca, Boga.

2. Pozorište je nalik mudracu koji sjedi pored pute i zatvorenih očiju sagledava unutrašnje puteve moći. Tim putevima su naišli ljudi. Na licu nepoznatog im mudraca polako se raspoznavao nježni sfumato izraz utopljen u beskrajni mir trenutka. Odjednom su shvatilu da mudrac, ustvari, nije, da je to bila samo sijenka koja ih je navela da shvate – da i oni nisu; u tmini bejahu preobraženi u ništa. Tu počinje i završava se pozorište.

3. Pozorište je prst koji pomaže ljudima da otkrije gdje se istina nije sakrila.

4. Onog trenutka kada ljudi zaborave prst, kao i mudraca pored pute, tada shvataju da je istina oduvijek bila tu. Tada shvataju – iluzija, maya, je spolja. Shvataju da ni put nije postojao.

5. Pozorište nije ni istina, ni iluzija. Pozorište je simbol prolaza, žrtve. Kroz njega prolazi nijema riječ koja ima mogućnost spiranja nečistoće i pretvaranja čovjeka u stanje vječnog blaženstva. Dakle, pozorište je svojevrsni katalizator.

6. Pozorište djeluje sa pozicije spoljašnjeg da bi ukazalo na unutrašnje. Spoljašnje predstavlja periferiju (koja predstavlja sve ono što je stvorilo društvo; nataložene slike koje nikad nisu i neće biti svježe i nove, već uvijek stare i oronule), u vidu nataloženih emocija nesvjesne prirode, dok unutrašnje predstavlja istinu, centar (označava sjeme istine koje je prekriveno okoštalom opnom iluzija; centar – to smo mi, naše biće, naše istinsko prelivanje bezgranične svijesti u moru praideja koje su nedjeljive i ostvarene bezgraničnim mogućnostima; to je intuitivna spoznaja koja dopire kroz religijsku moć čovjeka), beskrajnu svijest, u vidu ispunjene praznine, kao pojave koja se ne da izreći, već samo doživjeti.

7. Pozorište se ne ostvaruje kroz istinu, već kroz svijest o njoj.

8. Svijest o periferiji je izlazak na put; svijest o centru je odredište. U pozorištu centar ne postaje odredište, već samo slika, tj. predstava o njemu; to on postaje van njega, pozorišta, u pojedinačnom životu gledaoca. U krajnjem cilju, odredište i nije odredište, već kvantni skok u beskonačno.

9. Pozorište vrši raspakivanje periferije. Cilj raspakivanja periferije je ukazivanje na centar. Pozorište ima zadatak da slijedom funkcija u mrak unese svjetlost.

10. Pozorište pleše u mraku, držeći u rukama svjetiljku. Ta svjetiljka je žižak koji predstavlja istinu. Njim pozorište raspaljuje periferiju. Pod tim podrazumijevamo raspakivanje, raslojavanje, sagorijevanje spoljašnjeg. Pozorište je, time, plamen.

11. Zakon i sila u pozorištu su ukazivanje na unutrašnje koje se reflektuje u spoljašnjem u vidu razumljivom spoljašnjem, tj. društvu.

Tu počinje igra,

Tu počinje predstava,

Tu počinje pozorište.

12. Da bi recepcijent ostvario put ka razumijevanju unutrašnjeg potrebno je koristiti sredstva, odnosno oruđe spoljašnjeg. U to ulaze najsuptilnija sredstva koja pripadaju društvu, tj. spoljašnjem, a koja vječno teže unutrašnjem – poput poezije i muzike.

13. Pozorište ima dvostruk značaj: u otkrivanju misterije sjemena u čovjeku i kao podstrekač u osvjanju istinske ljubavi koja je bila zarobljena unutar sjemena.

14. Otkrivanje o postojanju „sjemena mogućnosti” da izraste u drvo ili cvijet, i osvješćavanje da to drvo postaje dio bezgranične ljubavi vaseljene jeste ujedno i simbol slobode o udahnuću duše od strane oca, sinu koji se preporađa. Pozorište na taj način učestvuje u drugom rođenju.

15. Pozorište vrši istovremeno i funkciju izbavljenja iz nesvjesnog, i funkciju ukazivanja na svijest, kao mogućnost čovjekovog spasa u ljubavi i slobodi. Do susreta ova dva fenomena ne dolazi, samo se ostvaruje uticanje jednog u drugi – otkrovenje utiče u osvješćavanje.

16. Otkrovenje nikad nije očigledno, ono je rezultat misterije koju pozorište usvaja, a osvješčavanje je prirodni odliv otkrovenja u okean beskonačnog. Misterija je doživljaj koji drži ključ osvješćavanja. Šifra za dobijanje tok ključa otkriva se u unutrašnjem pronicljivom pogledu gledaoca, bljesku beskraja u tami, u mirisu svjetlosti, percepciji duše, ranjivosti srca, svijest da je kap postala okean, zagonetki – gdje se pri pronalasku nje same krije i odgovor.

17. Pozorište – to je predstava o istinskom stanju bića, to je čisti izvor iz koga teče potok simbola, alegorija, parabola, kao, ujedno, i svijet praideja koje nisu propadljive. One bitišu u svojoj čistoći i beskonačnosti. Te praideje su iskonsko dobro beskonačne svijeti, neuprljane i onda kada prolaze kroz periferiju – taj lavirint kod koga se ne traži izlaz, već ulaz u samo središte. Jedino takvo pozorište je moguće.

18. Pozorište je potencijalno ogledalo unutrašnjeg. Potencijalno, zato što pozorište ne može samo sebe odrediti i usmjeriti. Njegov kvalitet se nalazi u oku gledaoca. Ono je ogledalo unutrašnjeg onog trenutka kada recepcijent na tom ogledalu otkrije misteriju unutrašnjeg, bljesak svijesti. Pozorište otkriva iluziju periferije i ukazuje na istinu, kao put do ostvarivanja slobode. A recepcijent osviješćava ili ne; zato je pozorište moguće ili ne. Vjerovatno kada jednom izađete iz sale pomislićete da je kuhinjski lonac manje mastan od pozorišnog u kome se krčkaju salve pohotnog smijeha, likovi plave krvi i patetične boli; osjetićete zagušljivost, zapar i smrad, a kao začin – bezgranično razmetanje praznine između reditelja i glumca; reći ćete: „Ovo je šala, besramna igra, mora! Sve ovo podsjeća na ludu na rošlama! Avaj, bejaše nekad!“ Zapravo, samo jedno zavisi od pozorišta da bi dobilo svoj pravi identitet: da osjeća, da se igra. To je dvoje. Ostvarivanje trećeg pozorište procvjetava – svijesti.

19. Pozorište ide ka sjemenu. Sjeme je istina. Odnos sjemena i cvijeta u njemu je ljubav, a sam cvijet koji se rascvjetao je sloboda. Osvješćavanjem sjemena ispod naslojenih slika prošlosti i emocionalne nataloženosti omogućuje sjemenu da postane epicentar koji će pri svijeti o svom postojanju početi da podrhtava sve ono što predstavlja periferiju. Upliv periferije ka izvoru svijesti dolazi do preobražavanja sna o postojanju realnosti o beskonačnom bitisanju blaženstva i istine. U tome je tajna pozorišta: da prirodnom nepogodom ostvari pozitivni rezultat. Pozorište je pozitivno kroz negaciju – u tome je njegov paradoks. Trenutak bljeska svijesti – usljed odliva nataloženih slika – da postoji sjeme kao mogućnost rascvjetavanja se događa samo kod recepcijenta. Sjeme je oduvijek bilo realnost, ali istovremeno i misterija. Pozorište je misterija koja nosi klicu realnosti.

20. Pozorište ide unazad, a ne unaprijed. Za raslojavanje nataloženih slika prošlosti potrebno je ostvariti ne-znanje, a ne znanje. Pod ne-znanjem podrazumijevamo istinsko znanje. Ne-znanje nije kompatibilno sa znanjem; ono je suprotno od njega. U ne-znanju je klica svjesnoti, inteligencije, intuitivne spoznaje. Ono nije sposobno da se iskaže, već da se doživi. To je unutrašnje ostvarenje. Tu se nalazi sjeme mogućnosti za ponovno uspostavljanje bića.

21. Pozorište je ukazivanje na to da je periferija, odnosno spoljašnje, san, sjeme prisustvo, u kome postoji cvijet kao mogućnost ljubavi i slobode.

22. Pozorište je, dakle, čovjek u kome čovjeka nema.

.

Fotografije iz privatne kolekcije fotografkinje Ranke Delić iz Sarajeva.

Za P.U.L.S.E Mladen Kokošar

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *