Svesni animus u ženi

Svesni animus u ženi – Nikad niste sreli nekoga kao što je ona. Zvuči kao preambiciozna izjava, znam, ali dozvolite da je prikažem. Ako ste čitali slučajno neki od mojih pređašnjih tekstova, znate da ja ne volim tehnikalije stručnih reči i da više volim moje drage primere u prijateljima i neprijateljima. Dozvolite sada da shvatite psihičku pretnju koju moja prijateljica predstavlja, nešto nejasno za većinu, nešto što ukazuje da smo svi mi i dalje veoma zavisni jedni od drugih i uplašeni.

Čemu druge reči, recite mi, ako one ne menjaju i ne izazivaju našu krhku staklenu stvarnost?

Pogledajte ovu rečenicu koju ste upravo pročitali… Ne znam zašto kada pišem o mojim emocijama i opisima sve zvuči kao blaga laž. Kao da mi neki muškarac govori “Ne lupaj gluposti!”… Možda je to stvar ovog jezika našeg, možda je on sam stvoren da liči na laž kada se priča o osećanjima…

Ali ipak… Krenimo bar nekako…

Imam utisak da golim telima ležimo na tom providnom tankom staklu i svesni smo ga, ali zamišljamo da je to samo ono bezopasno filmsko staklo i da nas dole čeka polje mekane trave… Nešto prirodno i udobno, nešto negujuće, kao što smo i mi sami takvi.

"Pressure" Victor Komannov
“Pressure” Victor Komannov

“Ja zaista ne znam zašto ljudima smetaju homoseksualci.” reče jedna zgodna i bučna devojka udarajući nesvesno po svom staklu. “Pa ja imam druga koji je gej, i on sasvim normalan, ima dobar posao, ima svog dečka, funkcioniše kao i svi ostali ljudi i super mi je drugar. Zaista ne znam zašto ljudima toliko smetaju!”

“A da li si ti ikada imala strejt muškarca za prijatelja?” reče moja Animus prijateljica. “Ali mislim, PRAVOG prijatelja, ne ‘ćao-ćao’ prijatelja…”

Oprostite, nisam postavila pozornicu. Treba opisati moju prijateljicu koja pita upravo… Ima dugu crvenu kosu sa crnim, nešto debljim dredovima. Hladan stabilan pogled, veoma je zgodna, ali to se nikada ne bi moglo proceniti po njenoj odeći koja je blago nemarno navučena u većini slučajeva. Ima lice lepe ženske tinejdžerke iako je u kasnim dvadesetim i nosi pirsing u nosu i jednoj obrvi. Prvi put sam je srela u autobusu. Nismo progovorile ni reči tada, jer svi su bili zapanjeni i zabrinuti za retrivera koji je podleteo pod autobus i izašao nekim čudom nepovređen na drugu stranu… Ja sam tada mnogo više bila zapanjena hladnoćom, disciplinom i potpunom nezainteresovanošću jedne lepe devojke koja je sedela u šelijevkama i gledala direktno ispred sebe. Nije se ni pomerila dok je čitav autobus uzdisao, uključujući i mene… Ona inače svira kontrabas u orkestru i bas gitaru u hard rok bendu, koji se verovatno i raspao do dana današnjeg. Bavi se simfonijskim komponovanjem i u zadnje vreme je i više nego posvećena njemu.

Sedele smo tako u separeu sa obojenim osvetljenjem sa još petoro devojaka i sve smo prebirale po prošlostima jer se nismo videli dugo vremena. Nikako se ne sećam kako sam je nagovorila da dođe na to druženje ali sedela je pored mene ipak i osećala sam se kao i uvek što se osećam pored nje – u nekom opštem sigurnom vođenju plesa. Šta god da bi rekla ili uradila, uvek je to bilo tačno i, moram se usuditi reći, prilično moćno. U ovom stadijumu našeg druženja, već smo sve na drugom-trećem koktelu i vatra razgovora je već prirodno blago nasilna, što je uvek potreban začin za naše sastanke.

“Ne, stani. Zaustavi se tu, nemoj odgovarati, svi znamo da nikad nisi imala muškog prijatelja a da on nije pokušao da te kresne i da ga ti nisi inspirisala na to. Ti si nesposobna da komuniciraš sa muškarcima, a lečiš to tako što hvališ gejeve koji ti nisu seksualna pretnja… I misliš da si posebna u tome, a ima vas toliki broj…” reče, a njena kosa dobi još jaču boju jarko crvene jer se osvetljenje u separeu promenilo od zelene ka žutoj svetlosti. “Vau… danas sam baš raspoložena…” reče.

Klaus Kampert
Klaus Kampert

“Vidim.” javi se bučna drugarica, i već po tonu smo znali da se sprema teža svađa. “Ti nikada nisi razumela slobodu izbora, ne krivim te.”

“Misliš na gej kulturu gde muškarci biraju druge bez skoro imalo truda i ulaze u bliskost bez čitavih rituala na koje ih žena testira i koji su bolno zajebani i teški i naporni i šta sve ne? Nisam sigurna da baš želiš da se ta kultura proširi…” zastade sada malo i onda kao da se setila ideje kako da postavi bolje eksere na sarkofag… “Zapravo… Šta misliš da se podrže aseksualni. Jesi’ čula za njih?”

Morate znati njihovu istoriju sada. Ove dve divlje duše su se svađale još od prvog razreda srednje škole i ostatak nas je uvek uživao u njihovim bitkama. Bučna devojka je bila najzgodnija u razredu, i pobeđivala je prve dve godine igrajući na kartu vidljive popularnosti, ali moja prijateljica je imala dar pravog strpljenja i dar za iskreni uspeh koji je i dan danas inspiriše. I dan danas je se sećam kako u tamnoj šminci i suznih očiju zapisuje ono što će se odigrati deset godina kasnije. Ta osveta jedne male gotičarke nije bila osveta samo prema jednoj osobi. To je bila kalkulisana kulturološka prozivka, hirurški zahvat iskustva i bunta prema starenju većinskog polja magnetičnosti koji je neminovno vukao sve nas…

“Aseksualni su oni muškarci koji tvrde da im ne treba partner uopšte. Oni kažu da su devojke nezanimljive, dosadne i da su im draže igrice, filmovi i serije na netu. Kažu mnogo je lakše otići na porno sajt i pogledati neki od milion klipova gde one to jako jako dobro rade i verovatno bolje od većine žena… Neki od njih i plaćaju pratnje da ne bi ispali drugačiji i da bi se uklopili. Što njih ne podržiš da izađu da prave parade i traže svoja prava da prestanu da ih šikaniraju kao čudne?”

Bučna drugarica je sada bila namrštena a pogled joj je bio više molećljiv nego besan. Ćutala je.

“Ja znam zašto,” nastavi crvena ciljajući nepogrešivo “ti znaš, a i ostali naslućuju. Šta bi takvi muškarci uradili sa tvojim cenjenim sistemom vrednosti?”

Zatim usledi nekoliko većih eksera, tu negde blizu njene lepe ispeglane smeđe kose.

“Znaš ti muškarci danas uglavnom znaju šta neće, ti aseksualni… Oni neće žene. A šta ti hoćeš u životu? Čime se ti zapravo baviš ovih dana? Završila si psihologiju kao i hiljade drugih zgodnih devojaka koje su se natripovale da kao vole da pomažu pričom i sada ne rade ništa ili pomažu u nekim agencijama za bedne pare. Jel’ to to?” ovo je čak i mene bolelo jer sam i ja završila psihologiju i bila u bolnijoj egzistencijalnoj krizi tada. Posle mi se izvinila.

“Mnoge se usavršavaju, završavaju dodatne kurseve i putuju, otvaraju i ulažu u svoje terapeutske ordinacije, a šta ti radiš? Kukaš o gejevima i nepravdi jer projektuješ svoju nesposobnost da nađeš pravog muškarca za sebe? On se neće pojaviti. Nikada. Razumeš li ti to?”

Patrick Demarchelier
Patrick Demarchelier

Kada sam slušala o ulogama koje je delio čuveni Erik Bern, on ih je delio na one sa ulogom žrtve “drvena noga” i na one koji progone “čekiće”. Čekiću je sada ostao poslednji ekser, a stari gusar se plašio samoće i mraka.

Pogledala sam je i rekla tiho “Nemoj.” ali bilo je kasno.

“Imam ideju.” reče, a oči joj se najednom suziše kao u revolveraša iz onih starih vesterna “Zašto ti ne bi otišla da glumiš u porno filmovima? Svi znamo da imaš taj govor tela, a danas tamo ne uspeva svako. To skoro da više nije tabu. Znaš li da svakog trećeg meseca tamo pristiže po pet novih devojaka, istih kao ti. Mnoge od njih su školovane i harizmatične, a žele da uspeju. To je prilična konkurencija zar ne? Jel bi smela da probaš? Pazi, ja pokušavam da shvatim šta je to što ti dobro radiš… To definitivno nije psihologija. Možda drugorazredno zavođenje, ne baš Šenon Tvid materijal, više ‘Došao sam da vam popravim šporet i trebaće vam veći ključ.’ Slažeš se?” ali ona nije mogla da odgovori… Bila je na ivici plača.

Činilo se da se čitavo naše malo društvo upravo mimoilazi u mislima između neutralne bezosećajnosti, straha i želje za utehom tada… Mislim da su te Reči sa velikim R pogodile više nas, pre nego samo jednu lepu smeđu devojku…

“Kako možeš tako da pričaš”, reče konačno spasilac u našem društvu, treća devojka čija priča nije za ovu priliku bitna, “pa mi žene moramo da se držimo zajedno! Pogledaj šta si uradila…”

“Žene u patrijarhalnom društvu su se držale zajedno u strahu. Ovo više nije to društvo, sem ako ne želiš namerno da ono to bude.” reče crvenokosa i nastavi da gleda ispred sebe ne obraćajući pažnju na cmizdrenje preko puta nje…

Vatromet se ubrzo potom završio, neko je klovnovski podigao atmosferu iz tišine i vratili smo se lažljivim šalama dok nam je svima bubnjalo u ušima.

Kasnije, posle svega toga, u momentima rastanka moja bučna drugarica me je pitala kako mogu da se družim sa takvom osobom kao što je ona i zašto pobogu?

…I tada zastadoh i zagledah se negde između njenih stopala, pokušah da sumiram sve iz naše poslednje Večeri sa velikim V u jednom osećanju, u jednoj rečenici.

“Ona je muškarac kojeg nikada nisam imala.” rekoh i pozdravih se sa njom. Nije se ni otpozdravila.

…Da li su nam oproštene greške koje pravimo svesno zarad nas samih, na kraju? Na samom kraju svega? Zar nije sladak taj poraz? Mnogo slađi od pravog stvora na dve noge, sa šarmom i inteligencijom i sposobnošću da zavede i odnese u nepovrat?

Svi mi imamo naše kompenzacije… Samo… Da li se ponositi njima ili se stiditi sopstvenog poraza?

A sačekajte molim vas, možda želim i nešto drugo sem svega toga? Nešto novo i hrabro?

“Ni slučajno.” reče hladni glas žene u meni…

Ako njega izgubim, šta će mi ostati?

Za P.U.L.S.E: Jovana Stefanovski

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

6 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Ace of hearts
Ace of hearts
7 years ago

Koliko jednostavno genijalan tekst, ako je najvećim delom zasnovan na realnom događaju kao što osećam da jeste, onda život imitira umetnost: 3 devojke koje savršeno prenose u ljudski lik puku čulnost, hladni racio i na kraju ljubav koja ne poznaje koncepte i granice ni prvog ni drugog. Gađa i glavu i dušu, svaka čast!

Ace of hearts
Ace of hearts
7 years ago

Ok, sad sam pročitao sve tekstove u dahu, drago mi je da ovo nije one-hit-wonder, i mogu da kažem da sam zaljubljen u Jovanino pisanje. Obično mi se to dešava sa mrtvim piscima (bližnji me optužuju za nekrofiliju), ali samo zato što ne nailazim često na aktuelne autore s kojima bih se ovako saživeo. Nivo dubine razumevanja stvari i iskrenosti, pre svega prema sebi, mi je fascinantan, ali čini mi se da ti pojmovi koreliraju, mada i oni koji stvari kapiraju nisu spremni da ih izgovore/napišu, a to je nužno. Nužno jer tek kada se misli pretvore u dela verbalizacijom počinju zaista da utiču na naše živote i na društvo koje je u 21. veku ”oslobođeno” samo OD toga da bude ono što jeste.
Pretplaćujem se na dalje tekstove, a ako autorka poželi da izađe (iz anonimnosti), plaćam pivo!

Pulsovac
Pulsovac
6 years ago

Da li je ovaj tekst prvi korak degradacije PULSE-a, tj. svojevrsno okretanje ka VICE-u?

Boban Savković
Admin
6 years ago
Odgovor korisniku  Pulsovac

Sigurno ne

Aleksandra M. Lalić
6 years ago

Volim tekstove lišene raznoraznih “izama”, koji sadrže iskustvo i lično(st), makar akteri bili izmišljeni. Takvi tekstovi deluju životno i stvarno. Na kraju krajeva, istorija književnosti obiluje “izmišljotinama i lažima”, ali neke knjige volimo. Kao u sceni iz Kusturičinog filma Podzemlje, kad Natalija (Mirjana Joković) kaže Marku (Miki Manojlović): “Marko, kako ti lepo lažeš”, gde je akcenat na lepoti, a ne na laganju. I zato mogu da kažem da je tekst Svesni animus u ženi lep i pitak tekst koji drži pažnju.