Ulogujte se / Kreirajte profil

Tajne veze: Bergman – Fasbinder

Zamislite psihijatra i pacijenta koji negdje na sredini sesije zamijene mjesta. Bergman i Fasbinder. Ribari duša.

Bergman – psihoanalitičar koji pokušava da pronađe u djetinjstvu izgubljenu vjeru u Boga, autoritet, ljubav, prijateljstvo… Fasbinder – psihopatolog koji prati raspadanje identiteta: ličnog i nacionalnog.

Literarno gledano, Bergman je dijabolični Čehov čiji se junaci u jednom od činova nisu vratili iz svoje omiljene šetnje po šumi, a Fasbinder je alter-ego Dostojevskog u njegovim kreativno najemotivnijim stanjima – pred napade epilepsije.

Stilisti 5

“Sedmi pečat”, u kome grupa artista ima samo jedan cilj: da igrom odgodi dolazak Smrti, dosljedan je prolog Bergmanove filozofije, zato što Kosač uznoseći smrtnike na nebo čini ono što oni sami ne mogu – oslobađa ih straha i tako im ponovo vraća ljudskost. Smrt kao psihoterapeut!

“Persona”, priča o podvojenoj ličnosti, izgleda kao da je izdeklamovana u vidu niza fusnota na psihijatrijskom kauču. Duhovni striptiz nakon kog maestro može da sklopi knjigu snimanja i pošalje je svom psihologu. Ako je nešto prećutano, dovoljno se nageti kroz dva nebeskoplava okna Liv Ulman.

“Djevičanski izvor”, “Krici i šapati”… emotivni autoput kojim ovaj filmski esejista i bukvalno odlazi u lično progonstvo na svoje ostrvo, odakle će pasionirano nastaviti da naslijepo igra (izgubljenu) partiju šaha protiv Kosača.

Stilisti 6

Sva nemoć da se povjeruje u stalnost emocija i lojalnost ljudi prosto pulsira u jednostavnim i potresnim slikama “Prizora iz bračnog života”. Lice Erlanda Jozefsona govori samo jednu stvar: “Ništa ne razumijem, jer ne vjerujem.”

Jozefson tu nije ništa drugo do preslikana figura samog Bergamana koji je još kao dječak prestao da vjeruje u svijet u kome se zatekao – onda kada je išetao iz svog luteranskog oklopa i zalutao u Čehovljevoj šumi punoj glasova junaka koji se uzalud traže.

Bergmanovski beskrajno dugi kadrovi sa fokusom na lice osobe kojoj se junaci ispovijedaju govore o nastojanju autora da se skloni u tuđi identitet i sa strane odgleda svoj, već pripremljeni, nervni slom.

Liv Ulman, Maks fon Sidou, Bibi Anderson i Erland Jozefson samo su posuđene glumačke rekvizite ovog nježnog diktatora autorskog filma, koji se ne bavi ličnostima već njihovim strahovima.

Stilisti 7

Fasbinder, za razliku od Bergmana, ne traži ostatke ljudskosti sa distance, u sjeni prividne emotivne sterilnost. On bukvalno kopa po džepovima i dušama živih mrtvaca kao što prosjak prebire po kontejnerima iz kojih se širi miris davno upotrebljenih jela.

Gotovo satanska potreba da analizira ljude koje je društvo pobacilo, nastojeći da kroz njihov slom sazna nešto o svom porijeklu i budućnosti, navela je ovog sado-impresionistu da snimi ili da učestvuje u stvaranju morbidno velikog broja filmova.

Zvanično – radilo se o psihoterapiji. Nezvanično – Fasbinder je grčevito odlagao samoubistvo.

Boja njegovog svijeta uvijek se na kraju razloži na dvije: bijelu i crnu. Bijelo kao Marija Braun u doba bezrazložne nade. Crno kao njen debeli crni američki ljubavnik u doba bezrazložne sreće.

Mislim da je (meni najdraži) Fasbinderov film, kod nas preveden kao “Strah jede dušu”, ključ za cjelokupnu filmografiju ovog suicidnog parahumaniste.

Njemica stara šezdesetak godina, potomak porodice Hitlerovih fanova, isfrustrirana socijalom, prošlošću i blizinom smrti i Alžirac mlađi od nje, ruiniran svojim “problematičnim” porijeklom u zemlji aveti koja postoji voljom drugih i socijalnom skrajnutošću, ulaze u vezu koja simbolizuje nemoguće – pomirenje erosa i tanatosa.

Kraj ovog filma i cinično banalna smrt zauvijek razdvaja dva bića, koja su ujedno i dva svijeta ili dvije Njemačke – ona koja umire kao lažni mesija i ona koja se rađa kao (napredno) kopile! Taj film za mene je nezaobilazan za početak svakog razgovora o autoru koji je vratio marginalce tamo gdje su bili u doba velikog filmskog maga Čarlija Čaplina.

Stilisti 8

Potiranje identiteta kao kazna za naslijeđene grijehe i samodestrukcija kao izlaz iz brloga nacionalne i lične patologije stvorili su umjetnika koji proces truljenja duše, iz dana u dan, iz filma u film, prati pasionirano kao naučnik duboko uronjen u svoj eksperiment.

I u ostalom nizu emocionalnih horora: “Ljubav je hladnija od smrti”, “Lola”, “Veronika Fos”, “Berlin Aleksanderplac”… doktor Fasbinder pravi svog mister Hajda, koji ima samo jednu namjenu – da zadavi svog oca i odmah umre za njim.

Avaj. Čudovišta oduvijek fasciniraju publiku. A Fasbinderovo čudovište je remek-djelo (auto)mazohizma.

Jednim okom požudno gledajući maestralno tijelo Hane Šigule u rukama američkog okupatora, ne mogu a da ne priznam da je tajna moje najveće filmske more riješena još u djetinjstvu: sanjam da sam smislio genijalan manevar za matiranje Kosača u “Sedmom pečatu”, ali čim povučem figuru shvatim da mi je upravo Kosač izdiktirao potez.

Ne biram svojevoljno između ove dvojice velikih parapsihologa filma, već, kao što je i normalno kada su oni u pitanju, odlučuje veća količina straha.

Za P.U.L.S.E  Skaramuš / Ex Filmofili

8 komentara na tekst Tajne veze: Bergman – Fasbinder

  1. Anamnesis

    28/04/2010 at 15:35

    Poetika crnila, strahova, poniženja, beznađa…

    Pesimizam spram ljudskog roda…

    Odraz u ogledalu kojeg najmanje poznajemo, a najviše se bojimo – našeg vlastitog lica, nas samih…

    Tajna (mračna) veza Ingmara Bergmana & Rainera Wernera Fassbindera.

    Bergman je izgubio vjeru u svijet koji polako tone u posvemašnji očaj, u šutnju… Fassbinder je razotkrio patologiju njemačkog poratnog društva, integraciju u zajednicu i socijalni uspjeh plaćen patnjom (šutnjom duša).

    Bergman je bio u berlinskom paklu 1923. godine s američkim Židovom Abelom Rosenbergom, u zraku se osjećao strah – začelo se zlo, koje će nakon 10 godina napustiti “Zmijsko jaje”… Fassbinder je u “Berlin Alexanderplatzu” obračunao s nacističkom ideologijom i ikonografijom, izvrgnuo ih ruglu.

    Na Fassbinderovo: “Strah nije dobar. Strah jede dušu.” – riječi kojima marokanski gastarbajter Ali umiruje svoju ljubav, postariju njemačku čistačicu Emmi… Bergman bi mu odgovorio: pričekaj gluho doba noći, “Vučje doba” – nepodnošljivi čas tjeskobe, košmarni san ili nesanicu, samoća u tišini s najcrnjim strahovima i avetima / slikar Johan Borg se tada “izgubio”, nije ga uspjela prizvati ni trudna supruga Alma.

    Ingmar Bergman je moj omiljeni psiholog: svi njegovi filmovi imaju slojevito značenje, istražuju ponore ljudskih duša. Slikar najzanimljivijeg pejzaža – ljudskog lica.

    Strah od smrti bila mu je trajna inspiracija. Kroz crnilo probijala se nada, utjeha…

    Tokom posljednje večere u zamku, nijema djevojka iz “Sedmog pečata” pogledat će Smrt u oči i (po prvi puta) progovoriti: “Svrši se!” – uzvik Krista na križu. Prelazak kamere s njenog spokojnog lica, na probuđeno lice Mije (Marije) obasjano jutarnjom zrakom sunca… mala obitelj nastavit će put, izbjegavši ples smrti.

    Otac Tore, čiju kćer na putu za crkvu u šumi siluju i ubiju “tri pastira” (dok poganska polusestra skrivena promatra), povratit će izgubljenu vjeru (nakon bijesa osvete / tri kruga mržnje) u “Djevičanskom izvoru”… ispod nevine glave Karin poteći će izvor, znak s Neba.

    Bergman je pogled u sebe: strahovi i žudnje, lice bez maske, ogoljena duša, trenutak istine, smisao postojanja, spoznaja konačnosti.

    Zvanično – sjajan tekst Skaramuše. Nezvanično – dijelim s Bergmanom & Fassbinderom pesimizam spram ljudskog roda.

    P.S.
    Oba su autora pokazala duboki interes za žene / središnji karakteri koji pokreću dramu.

  2. Skaramush

    28/04/2010 at 20:26

    “Bergman je izgubio vjeru u svijet koji polako tone u posvemašnji očaj, u šutnju… Fassbinder je razotkrio patologiju njemačkog poratnog društva, integraciju u zajednicu i socijalni uspjeh plaćen patnjom (šutnjom duša).”

    Apsolutno tačno! Ta nemogućnost komunikacije (ili njen izostanak) koja ljude vodi u beznađe i bezdušje sjajno je u “Izgnanstvu” obradio i Zvjagincev!

    “Ingmar Bergman je moj omiljeni psiholog: svi njegovi filmovi imaju slojevito značenje, istražuju ponore ljudskih duša. Slikar najzanimljivijeg pejzaža – ljudskog lica”.

    Taj pejzas Anamnesis (tajnovit poput Mjesecevog) opsesivan je lajt motiv u svim njegovim filmova. Ta ekspresija lica uvijek odzvanja u usima u svakom Bergamnovom filmu. Muzika skoro da i nije potrebna!

    “Fassbinder je razotkrio patologiju njemačkog poratnog društva, integraciju u zajednicu i socijalni uspjeh plaćen patnjom (šutnjom duša).”

    Uradio je to na tako zastarasujuce jak nacin da ja nesto slicno u njemackom (a bogami i “sire) filmu poslije njega nisam vidio!

    Traganje za emocijama (osjecaj sa saucesce, samilost, milosrdje…) koje su danas demode, “nekorektne” ili skrajnute blebetanjem o ljudskim pravima, u koje moze stati sve i nista, ovu dvojicu filmskih ajkula cini vjecno aktuelnim.

    Uostalom, aa nije straha ne bi bilo umjetnosti.

    I da, žene su kos Bergmana i Fasbindera – pokretači. I to žene koje imaju lice Mjeseca i srce lava. Liv Ulman i Hana Šigula, recimo.

    Njihove oci lice na Sunce! Uvijek griju.

  3. Snežana Moračić

    28/04/2010 at 21:55

    hm, interesantna veza.
    mislim da bi bojan ovde mogao da se nadoveze sa fassbinderom i ‘njegovim’ sirkom.

    interesatno je i kako ih doživljavamo potpuno različito.
    JA fassbindera kao hard core heavy metal muzičara genija, koji svoju paranoicnost i nesigurnost skriva lancima, kožom i tetovazom i debljinom; buntovnika ,kontraverznu, emocionalno nezrelu osobu, koji se najviše borio protiv demona u sebi i uništava svoj život brzo i sistematično na pozornici koja se zove život… a bergmana kao simfoniju – kao kompleksnu i zahtevnu muzi;ku formu, egocentričnog analitičara tamnih kutova mračne i bolesne ljudske psihe, složenih i komplikovanih osećanja, sa severnjačkom, hladnom suzdržljivosću. oporavljeni bolesnik.

    dok je kod fassbindera morbidnost i poremećenost otvorena i sirova, udara pravo u stomak,onesvesti…kod bergmana je mučna i podla, i spora kao smrt.

    bergman je sa umerenim životom doživeo skoro 90-tu, fassbinder je sa neumerenim
    životom jedva izgurao 37. radio je brzo, haotično, kao svi koji nesvesno ili svesno osećaju da nemaju dovoljno vremena.

  4. Bojan

    29/04/2010 at 14:59

    Bih, rado, ali i za Fasbindera i ostatak tog narastaja autora (okvirno Hercog, Slendorf…) mi treba onako zesce podsecanje. Davno videh te njihove filmove i vise ih znam kao stavke u filmskoj istoriji nego kao reditelje koji su nesto aktivno priustni u nekom mom filmskom folderu. Mislim, moram to uradim, a do tada, samo citam na temu :wink:.

    Nego, oftopik, kad pomenusmo vec ovu trojicu. Mogao bi neko da se pozabavi Persijem Adlonom ako ga poznaje ozbiljnije, on je malo skrajnutiji od njih a uradio je neke dobre filmove

  5. Anamnesis

    29/04/2010 at 20:34

    Divlje jagode

    Sara: “Gledao si se u zrcalo, Isak? Ne? Onda ću ti pokazati na što si nalik. Ti si stari pajac koji će uskoro umrijeti i koji se straši. Ja imam cijeli život pred sobom. Vidiš, ipak sam te uspjela povrijediti.”
    Isak: “Ne, nisam povrijeđen.”
    Sara: “Da, povrijeđen si jer ne podnosiš istinu. Pogledaj se još jednom u zrcalu. Ne, ne odvraćaj pogled.”
    Isak: “To toliko boli.”
    Sara: “Ti koji si umirovljeni profesor, trebao bi znati zašto to boli. Ali ti to ne znaš. Jer iako znaš gomilu stvari, u osnovi ne znaš ništa.”

    Jesenja sonata

    “Treba naučiti živjeti, vježbam to svakoga dana. Moja najveća zapreka: ne znam tko sam; onda pipam poput slijepca. Kad bi me netko volio takvog kakav sam, možda bih se usudio pogledati u lice.”

  6. Anamnesis

    29/04/2010 at 20:36

    Sedmi pečat

    Vitez: “Želim znati. Ne želim vjerovati. Ni pretpostavljati. Nego znati. Želim da mi Bog pruži ruku, da mi otkrije svoje lice, da mi govori.”
    Smrt: “Ali on šuti.”
    Vitez: “Dozivam ga u noći, ali ponekad je to kao da nema nikoga.”
    Smrt: “Možda nema nikoga.”
    Vitez: “Onda je život bezrazložan strah. Nitko ne može živjeti sa Smrću ispred očiju a znajući da je sve ništavilo.”
    Smrt: “Većina ljudi ne misli ni na Smrt ni na ništavilo.”
    Vitez: “Jednog dana se ipak nađu na krajnjem rubu života i gledaju prema Noći.”

    Albertus Pictor: “Smrt igra šah” (freska iz srednjovjekovne crkve u blizini Stockholma)

    http://www.danielmitsui.com/sitebuildercontent/sitebuilderpictures/tabykyrka.jpg

  7. Skaramush

    29/04/2010 at 22:08

    Da, taj strah, pogled u smrt, to je ono sto ledi lica Bergamanovih likova!

    Otuda kod njega taj dramski stil. Taj replički način izražavanja. Ta zagledanost u mrak…

    Citati koje si navela Anamnesis baš o tome govore. I svaki je drama za sebe u drami…Majstorski!

    I da, kao sto je napisala Snezana, Fasbinder jeste morbidan,ali njegova gotovo isljednicka disciplina dok slika raspad duse cini je fascinatnom!

    A Bojana mogu samo da podrzim u nastojanju da ponovo odgleda ova dva majstora!

  8. Filmovi

    09/02/2012 at 10:07

    Fasbinder-Bergman, jako zanimljiv tekst, nikad mi ne bi palo na pamet da povezem ta dva autora. I njihov stil rada je totalno drugaciji. Bergman je spor, Fasbinder je hiperaktivan. Odlicna analiza filma Sedmi pecat Skaramus. Juce sma napisao konacno tekst za mene najbolji Fasbinderov film. Satan’s Brew

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *