Quantcast

Ulogujte se / Kreirajte profil

Tamjan – miris bogova

Dlijetom se odlomi siva, poput papira tanka kora drveta iz čijih se “rana” izlučuju mliječno bijele kapljice smole – suze koje se u dodiru sa zrakom stvrdnu i postanu prozirno zlatne boje. Smola dobivena prvim zarezivanjem se odstranjuje. Drugo zarezivanje, nekoliko tjedana poslije, još uvijek daje smolu slabije kvalitete. Tek trećim zarezivanjem dobiva se tražena kvaliteta. Na taj tisućama godina nepromijenjeni način sabire se u Somaliji, južnom dijelu Saudijske Arabije, Jemenu, Omanu i sjeverozapadnoj Indiji mirisna smola – tamjan.

Na samom rubu pustinje rastu okupani žarkim suncem gajevi niskog drveća iz roda Boswellia. Iz daljine podsjećaju na grmlje. Postoji desetak vrsta tamjanova drveta. Opće su im karakteristike neparno perasti listovi te mali cvjetovi skupljeni u cvatove od dvaju do pet cvjetova. Plod im je koštunica. Uz samu biljku vezana je zanimljiva pojava: pri visokim temperaturama drveće se štiti izlučivanjem gustih smolastih para koje na suncu svijetle poput plamena, što nalikuje gorućem grmu koji je Mojsije vidio na brdu Sinaj.

Najkvalitetniji tamjan na svijetu dobiva se od skromnih stabala koji rastu na uskom pojasu gdje Omanska pustinja graniči s planinama Dhofara. Iako je poznato da se u Kristovo doba iz tog područja izvozilo više od tri tisuće tona tamjana godišnje, danas se sabire svega nekoliko tona.

Arabia Felix

O zemlji koja se prostirala na području današnjeg Jemena i dijela Omana govorili su brojni antički autori nazivajući je Arabia Felix – zemlja zlata, tamjana i začina. Zahvaljujući svom izuzetno povoljnom strate­škom položaju na ulazu u Crveno more, bila je raskrižje drevnih trgovačkih putova. Njezine velike prijestolnice bile su Sirvah (Shabwah), Marjab (Marib, Ma’rib) i Salalah, u čijem se zaleđu nalazi spomenuta planina Dhofar, a koji Marko Polo spominje u XIII. stoljeću kao grad blagostanja. Važno središte na Putu tamjana bio je i čuveni otok Sokotra oko kojeg su u antici ispletene brojne legende.

U starim se knjigama kao stanovnici tih bogatih gradova južne Arabije navode Manejci, Katabane i Hadramaute, a kao vrsni vodiči karavana i sjajni pomorci spominju se Sabejci (u Knjizi kraljevaopisuje se posjet legendarne kraljice od Sabe Jeruzalemu i njezino darivanje kralja Solomona zlatom i tamjanom). Osim što su bili vješti trgovci, uspjeli su i pustinju učiniti plodnom, pa grčki povjesničari toga doba bilježe da su uzgajali mnoge plemenite kulture te mnoštvo svakojake stoke. U prilog tome govore i ostaci kanala za navodnjavanje i spremišta za vodu. Grci nadalje spominju da je unutrašnjost zemlje prekrivena gustim šumama u kojima raste i tamjansko i mirtino drveće, palme, kalmus, cimet i druge biljke. Otac povijesti, Herodot, kaže da je mornare s brodova koji su jedrili u blizini osvježavala prava struja zdravog miomirisa što ga je vjetar donosio s kopna.

Svoje su bogatstvo stanovnici Arabie Felix ponajviše imali zahvaliti tamjanu – smoli koja se u svim zemljama tadašnjeg svijeta koristila u obredne i svjetovne svrhe. Egipćani, Grci, Feničani, Babilonci, Rimljani i ostali drevni narodi bili su prisiljeni od njih kupovati suze tamjana. Budući da tamjanovo drveće ne raste samo na tom području, već i u Somaliji i Indiji, kulturni svijet antike pokušao je naći putove i mogućnosti izravnog dodira s tim zemljama i tako izbjeći monopol Sabejaca. Nabava tamjana bila je povod za putovanje Egipćana u zemlju Punt, plovidbu Feničana u Ofir, grčke prodore do Indije…

S obzirom na to da je Saba u to doba bila zatvoreno carstvo – poput Tibeta kasnije – razumljivo je da su se oko Arabie Felix ispredale legende. Vjerovalo se da arapske ptice čuvaju stražu kod cimeta, a krilate zmije kod tamjana. Za glavni se grad Marjab, kojeg nije vidio ni jedan Grk, vjerovalo da je mjesto bajoslovnog bogatstva.

Put tamjana

Kod svih naroda staroga svijeta tamjan je bio izuzetno tražen, što je dovelo do razvoja raširene mreže trgovačkih putova koji su povezivali južni dio Arabije, otkud je dolazila ta dragocjena sirovina, s Mezopotamijom, Sirijom, Izraelom, Egiptom, Grčkom i Rimom. Na tim karavanskim putovima razvila su se brojna trgovačka središta od kojih je najvažnija bila Petra nabatejska. Najznačajnija ruta se kod Petre dijelila u dva pravca: istočni je vodio u Damask, a sjeverni je završavao u Gazi. Karavani s devama trebalo je nekoliko mjeseci da kroz negostoljubive pustinjske predjele prijeđe dug put do Sredozemlja. Put je bio naporan zbog pustinjskih uvjeta, ali i opasan zbog pljačkaša, jer se uzduž tih trgovačkih ruta trgovalo i začinima i dragim kamenjem iz Indije. Put tamjana bio je na svom vrhuncu u VIII. stoljeću pr. Kr., gubi značaj na prijelazu u novu eru, a sasvim je pao u zaborav otkrićem pomorskog puta za Indiju u XVI. stoljeću.

Tamjan kroz povijest

Najstariji poznati zapis o upotrebi tamjana u Egiptu potječe iz XV. st. pr. Kr., a pronađen je u grobnici kraljice Hatšepsut. Zapis govori o njezinoj ekspediciji u zemlju Punt (vjerojatno obala Somalije) koja je trebala nabaviti tamjan. Tamjan je bio izuzetno važan u vjerskim obredima kao što su to bili svakodnevni obredi u čast boga Sunca Amona-Ra ili u posmrtnim obredima jer se vjerovalo da se duše mrtvih penju na nebo u oblaku tamjana. Tamjan je služio suzbijanju neugodnih mirisa i tjeranju zlih duhova. Također se vjerovalo da miris tamjana predstavlja prisutnost bogova jer je miris smatran božanskim atributom, a istodobno je bio i znak zahvale bogovima.

U Babilonu se upotrebljavao za vrijeme obreda, molitvi i izricanja proročanstava. U Bibliji tamjan se spominje dvadeset i dva puta.

Jahve još reče Mojsiju: “Nabavi mirodija: natafe, šeheleta i helebene. Od ovih mirodija i čistoga tamjana, sve u jednakim dijelovima, napravi tamjan za kađenje, smjesu mirodija kakvu pravi pomastar, opranu, čistu, svetu. Od toga nešto smrvi u prah i jedan dio stavi pred Svjedočanstvo, u Šator sastanka, gdje ću se ja s tobom sastajati. Držite ovu mirodiju presvetom!”
(Izlazak 30,34 – 36)

Tri kralja daruju Isusa mirom, zlatom i tamjanom, a njegova upotreba u euharistijskoj ceremoniji simbolizira uzdizanje molitvi vjernika.

Štovatelji boga Šive u Indiji pale tamjan kao obredni dar božanstvu, kao i budisti prigodom svojih vjerskih svečanosti, ali i dnevnih obreda. U Kini se tamjan palio u slavu predaka i kućnih božanstava, a u Japanu prisutan je u šintoističkim obredima. U staroj Grčkoj i Rimu tamjanovo drvo i smola spaljivali su se kao žrtveni dar i kao zaštita od demona.

Upotreba tamjana

Iako nas sama riječ tamjan podsjeća na hramove i crkve, već od samih početaka koristio se i kao farmakopejsko i kozmetičko sredstvo te kao sastojak parfema. Upotrebljavao se kao smola ili eterično ulje koje se dobivalo destilacijom biljne smole.

Bez obzira na to radi li se o smoli ili o ulju, tamjan karakterizira duboko opuštajuće i smirujuće djelovanje na živčani sustav; ublažava napetost i tjeskobu, produbljuje i usporava disanje te povećava koncentraciju. Razumljiva je stoga njegova česta upotreba pri meditacijama i u svetištima. Paleći tamjan stari su Egipćani pročišćavali zrak u bolesničkim sobama. Pougljenjena smola tamjana usitnjena u prah zvan kohl koristila se pri iscrtavanju očiju tako prepoznatljivih na mnogim slikama i skulpturama egipatske umjetnosti.

Plinije Stariji govori o odlikama tamjana i označava ga kao protuotrov za biljku kukutu, dok ga Avicena preporučuje za niz tjelesnih oboljenja.

Na ljekovite odlike tamjana ukazuje i brončana kutija za ljekarije iz rimskog razdoblja pronađena kod Nina. Ono što je čini posebnom u svijetu, njezin je sadržaj. U njoj su, naime, pronađene tri pilule čiji su bazični sastojci olovni karbonat i tamjan. Da se radi o lijeku, potvrđuje s jedne strane točno određen omjer tvari u piluli (čija je ukupna masa 0,627 g, odnosno 1 rimski obolus), a s druge strane količina olovnog bjelila koja se nalazi unutar terapeutskih granica. Pretpostavlja se da su se pilule upotrebljavale peroralno kod probavnih smetnji, a pri vanjskoj uporabi kao prašak za posipanje rana. Poznato je da tamjan pomaže pri zacjeljivanju ožiljaka, čireva i rana te popravlja stanje kože sprečavajući nastanak i produbljivanje bora. Također pomaže pri liječenju cistitisa, infekcija dišnih puteva poput kašlja, bronhitisa, astme te stimulira izlučivanje želučanih sokova.

Što još reći o tamjanu čiji se dim svakodnevno uzdiže u slavu bogova na velikim svetkovinama i kućnim oltarima? Palili su ga u Babilonu u čast boga Marduka, u Indiji u slavu boga Šive, u Srednjoj Americi upotrebljavali su smolu kopala, nezaobilazan je bio u Grčkoj, Rimu… Molitve na raznim jezicima mnogih civilizacija iz davne i bliske prošlosti uzdizale su se i uzdižu se put neba u mirisnom oblaku tamjana.

Autor: Svjetlana Pokrajac

Nova Akropola

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *