Odnos etike i estetike – “The Elephant Man”

Odnos etike i estetike u filmu The Elephant Man Dejvida Linča

Kao da je to moje normalno stanje, a ne bolest ili mana, tako da sam naposletku izgubio volju da se borim protiv tog stanja. –.

(F. M. Dostojevski, Zapisi iz podzemlja).

…mučnina me nije ostavila i ja ne verujem da će me uskoro ostaviti; ali ja je više ne podnosim, nije to više neka prolazna bolest ni neki prolazan napad: to sam ja. –.

(Žan-Pol Sartr, Mučnina).

Najpre, iz dužnog poštovanja prema potencijalnim čitaocima, mora se otvoreno priznati i reći da će se naglasak – iako naslov ovog rada ukazuje na problem odnosa etike i estetike u filmu „The Elephant man“[1], sada već kultnog američkog reditelja Dejvida Linča – ipak staviti na probleme etičke prirode. Jednostavno, o problemima estetike će se svakako govoriti s tim što se rad uglavnom neće na njima bazirati.

Samim tim, mi već sada moramo opravdati naslov. U filmu „The Elephant man“ postoji duboka veza između etike i estetike i tu vezu – hteli mi to ili ne – nikako ne možemo negirati, ili, još bolje, raskinuti. Svaki pokušaj raskida te i takve veze u startu bi doveo do zanemarivanja temeljnih problema filma. Zbog toga i radi toga, naslov će ostati nepromenjen.

The-Elephant-Man-3

Dalje, trebalo bi naglasiti da se mi u ovom radu nećemo baviti tehničkim stranama filma,  kritikama filma, kao ni (detaljnim) prepričavanjem istog osim na onim mestima na kojima autor oceni da je nešto tako zaista neophodno. Ukratko, preporučljivo je pogledati film radi boljeg razumevanja problema kojima ćemo se u nastavku ovog teksta baviti. Bez poznavanja filma, ovaj rad nema onaj značaj koji bi po zamisli autora trebalo da ima.

Rečenica koja bi mogla biti od značaja za razumevanje lepote i ideje filma, a uzeta iz filma samog, glasi Life is full of surprises [2] – i ona takva kakva je – u neku ruku – jeste i lajtmotiv filma. Iz navike da živimo po jednom određenom šablonu, često nametnutom, zapravo ne primećujemo koliko lepote ima u ovoj prostoj i, moglo bi se reći, sasvim bezazlenoj rečenici. Međutim, kada se dogodi nešto na šta nismo nailazili u svakodnevnom iskustvu, svi mi imamo običaj da kažemo nešto nalik na „život je pun iznenađenja“.

Džon Merik je, nažalost, još od svog rođenja imao tu nesreću da svakodnevno potvrđuje svu istinitost i surovost ovog „život je pun iznenađenja“. Njegova majka je, sticajem neverovatnih okolnosti, u toku trudnoće zadobila teške telesne povrede na nepoznatom afričkom ostrvu. Povrede joj je zadao slon i ona je rodila gotovo potpuno deformisano dete – Džona Merika, ljudsko biće koje je zbog svojih telesnih nedostataka i deformiteta bilo prikazivano u londonskoj reviji nakaza pod imenom „The Elephant man“. Sasvim slučajno, čuveni londonski hirurg Frederik Trivs, saznaje za taj slučaj i praktično „iznajmljuje“ Merika od njegovog vlasnika Bajtsa, sa ciljem da ga u bolnici detaljno ispita. Nakon što je uvideo da Merik, poznatiji kao „Čovek slon“, nije imbecil kao što je prvenstveno mislio, on odlučuje da ga zadrži u bolnici te se, zbog takve odluke, vrlo brzo sukobljava sa vlasnikom „nakaze“, Bajtsom, koji od Merika praktično živi, prikazujući ga u cirkusu kao svoju glavnu atrakciju.

elephant man poster

Već ovde se otvara jedan od ključnih etičkih problema – problem zlostavljanja drugog ljudskog bića (radi vlastite koristi). Bajts, vlasnik Džona Merika, izdržava sebe tako što naplaćuje gledanje – prema njegovim rečima – najveće nakaze na svetu – Čoveka Slona. Naravno, vreme u filmu nije vreme današnjice, radnja je smeštena krajem XIX veka, ali bez obzira na istorijsko – socijalne prilike toga vremena, postojale su, i dalje postoje, problemi slične vrste. Jedan od aktuelnih primera su deca,  kod nas uglavnom pripadnici manjina, naročito deca romske manjine, koja su često rođenjem osuđena da prose po ulicama, ne svojom voljom, već voljom nadređenih, bilo da su u pitanju njihovi roditelji ili neko sasvim drugi. Pitanje koje se nameće glasi: „ko ima za pravo nadrediti sebe u odnosu na bilo koga drugog“? I odgovor je, čini se, veoma prost – niko. Međutim, iako teoretski sve to veoma dobro zvuči, prilično se razlikuje od našeg delanja u svakodnevici. Zapravo, pokazuje se da su mnogi od nas svakodnevno osuđeni na jednu vrstu bekstva od slobode ne bi li preživeli. Pokazuje se da pitanje slobode nije neko apstraktno, teoretsko pitanje, već da je pitanje slobode zapravo potpuna suprotnost toga – to je jedno konkretno i praktično pitanje svake individue u društvu u kakvom smo se, samim činom rođenja, nužno našli. „Mnogi ljudi u nekim razdobljima svoga života postupaju poslušno, rutinski, konformistički, ponavljajući se. Krajnje nepovoljni životni uslovi mogu do te mere da ih slome da ne bude mnogo slobode čak ni u njihovim snovima.“[3] Ali šta je sa ljudima koji su ne u nekim, već u svim razdobljima svog života potpuno izgubili svoj identitet i postali oruđa u tuđim rukama? Postupaj tako da u svakom trenutku možeš hteti da maksima tvoje volje postane opšti princip svim ljudima, glasi otprilike formulacija kategoričkog imperativa koji je postavio Imanuel Kant. Zapravo, nije li kod Kanta svaki čovek (svako umno biće) cilj po sebi? Ne treba li da sa svakim (pa i sa nama samima) postupamo tako da ga uzimamo jedino kao cilj a nikada samo kao sredstvo? Nije li naša dužnost kao umnih bića da postupamo moralno ispravno? Kant bi svakako odgovorio potvrdno. Međutim, kao što smo već pomenuli, u praksi svakodnevice i u kontekstu različitih životnih ne-prilika sve to izgleda znatno drugačije jer retko se kada da ostvariti etički ideal u surovoj realnosti koja nas okružuje.

U trenutku kada je doktor Trivs odlučio da primi Merika kao pacijenta, mislio je, kao što je već naglašeno, da je Merik potpuni imbecil ali se vremenom pokazalo upravo suprotno. Merik je, štaviše, bio izuzetno inteligentan momak što je naročito zbunjujuće s obzirom na to da je njegov telesni deformitet bio, jednom rečju, zastrašujući. Dakle, Merik je mogao da govori – i to više i kvalitetnije od očekivanja i najvećeg medicinskog optimiste. Na pitanje doktora Trivsa zašto ranije nije govorio Merik je rekao:

Bojao sam se da govorim. [4]

.

imagesOn se bojao da iskaže svoje misli, jer tamo gde je proveo svoj život, nikome nije bilo stalo da čuje šta on misli, niti da li uopšte i može da misli. Zbog toga je zaključio da je situacija ista i u bolnici u kojoj se našao. Sve ovo je doprinelo da, vremenom, sebe poistoveti sa životinjom najniže vrste. Međutim, doktor Trivs se, kao čovek i kao doktor, iskreno bio zainteresovao za njega, pa je i situacija polako počela da se menja. Merik se oslobodio straha i počeo je da razmišlja i da govori. Veoma značajnu stvar koju saznaju doktor Trivs i njegov stariji kolega, doktor Kar Gom, je ta da Merik zna određene delove Biblije napamet, a da ga pritom nisu oni naučili. Džon Merik je u prošlosti čitao Bibliju a određene delove je znao naizust. Tako se dolazi do jednog značajnog saznanja a doktor Trivs i doktor Kar Gom se još više zalažu za njega i za njegov trajni boravak u bolnici. Međutim, nakon što je vest o nekakvom čoveku slonu koji se nalazi u bolnici dospela do šire javnosti, određeni ljudi iz znatiželje posećuju Merika kako bi ga videli, čisto hvale radi, a novine postaju pune članaka o njemu, članaka u kojima se Merik uglavnom ismeva i izvrgava ruglu. Na takvu situaciju, doktoru Trivsu skreće pažnju glavna medicinska sestra. Ona mu stavlja do znanja činjenicu da ljudi u Merika „ponovo zure“. Snužden istinom koja mu je rečena, doktor Trivs se pita da li je on uopšte dobar čovek, jer, čini mu se, radi isto što i Bajts, Merikov nekadašnji vlasnik. Supruga mu iznosi argumente da stvari ne stoje tako, već radikalno drugačije, radikalno bolje. I zaista, primarno pitanje sada i jeste da li Bajts i doktor Trivs rade, u suštini, jednu isti stvar? Činjenica jeste da je doktor Trivs primio Merika u bolnicu više radi lične slave nego zbog njega samog. Međutim, to je bilo na početku, to je bilo a priori, u trenutku kada Trivs uopšte nije znao kako izgleda tzv. čovek slon a još manje kakav je iza onoga što se da videti. Dalje, valja se setiti i činjenice da je doktor Trivs, kada ga je prvi put ugledao, zaplakao. Sve ovo navodi na zaključak da doktor Trivs i Bajts ne delaju isto, već, naprotiv, stoje na dve različite strane morala. Da bismo ovo još snažnije potkrepili argumentima, pozvaćemo se na Eriha Froma i knjigu Bekstvo od slobode gde on u jednom delu pravi vrlo eksplicitnu razliku uzmeđu dva osnovna tipa autoriteta na taj način što razlikuje autoritet od koga mi imamo i autoritet od koga mi nemamo nikakve koristi. Tu se daju dva primera – autotitet učitelja u odnosu na učenika i autoritet gospodara u odnosu na roba. Ipak, kakva je razlika? From kaže da tu postoji jedan neverovatno veliki jaz i da ova dva autoritativna čoveka stoje na suprotnim stranama reke Stiks, ako mi dozvolite analogiju. Ako bliže sagledamo ciljeve ovih autoriteta u odnosu na podređenu osobu, videćemo da se oni suštinski razlikuju zbog toga što autoritet učitelja ima za cilj da učenika poduči, da ga napravi sličnim sebi te što su učitelj i učenik bolji, to je sve manja razlika između njih. Što više učitelj podučava učenika, to se sve više gubi razlika između njih i oni vremenom postaju jedno. Na drugoj strani, stvari stoje potpuno suprotno – što je gospodar zadovoljniji svojim robom, to je rob u gorem položaju. Ukoliko se rob ipak pobuni i uspe da neke od svojih zahteva ostvari, utoliko je bolje po njega a gore po gospodara. Ovde vidimo da je odnos obrnuto srazmeran, dok u autoritativnom odnosu učitelja i učenika nije tako. Učenik slušajući učitelja sve više napreduje dok rob slušajući gospodara sve više nazaduje.

Sve ovo možemo prebaciti na relaciju Trivs – Bajts i upoređujući njihov odnos u tretiranju Džona Merika, uviđamo da je doktor Trivs sa Merikom u relaciji „učitelj – učenik“ a vremenom ta relacija sve više postaje relacija „prijatelj – prijatelj“ dok je Bajts prema Meriku konstantno u relaciji „gospodar – rob“. Setimo se da je Bajts Merika, pored toga što ga je zlostavljao i od njega javno zarađivao, često i tukao, ni zbog čega konkretnog. Naravno, Bajts se pravdao time da je Merik nesposoban da se sam stara o sebi te da ga on čuva, ali to je ništa drugo do loše pokriće.

sherlocklondonnight

Što se tiče Merikovog odnosa prema životu u bolnici, on je bio veoma srećan u novim okolnostima, zanimao se praveći maketu katedrale (čiji se vrh video kroz prozor njegove sobe) i na taj način provodio svoje vreme. Čitanje Biblije, pravljenje makete katedrale, čitanje Romea i Julije sa čuvenom londonskom glumicom koja mu je došla u posetu jednom prilikom i poklonila svoju potpisanu sliku – sve ovo ispunjavalo je Merika u potpunosti i pokazivalo jednu njegovu drugačiju stranu, njegovu pravu stranu, umetničku stranu, stranu u kojoj je Merik umetnik i ljubitelj umetnosti, stranu u kojoj je on ljudsko biće, stranu u kojoj on nije Čovek Slon već Romeo, kako mu je to glumica jednom prilikom rekla.

Sada dolazimo do zaključka da Merik, i ljudi poput njega, nisu zlostavljani ni zbog čega drugog do zbog svog fizičkog izgleda, zbog svojih fizičkih odstupanja od „normalnih ljudi“ koji su imali tu sreću da se rode onako kako se čovek obično i rađa. Ujedno, dolazimo do samog naslova ovog rada – odnos estetike i etike, odnos ružnog i dobrog? Nije li Džon Merik stradao i bio diskriminisan na svim poljima života samo zato što je ružan, ili, zvanično, samo zato što je „nakaza“? Autorov  odgovor je, na našu duboku žalost, potvrdan. Pitanje koje sada možemo postaviti glasi – nije li ovaj film na neki način paradigma zbivanja po ovom pitanju? I opet, jeste. Ukratko, koliko smo puta samo, u mislima ili u delima, umanjili značaj siromašnih ljudi, invalida, ružnih ljudi, slepih, gluvih, isuviše gojaznih ljudi, isuviše niskih ljudi. Koliko samo predrasuda i diskriminacije u startu? A nije li svako od nas mogao da bude Džon Merik? Valjda nas sudbina nije poštedela samo zbog toga da bismo, gordo i oholo, bili u nadređenom položaju u odnosu na ljude sa invaliditetom bilo koje vrste?!

Piter Singer sa pravom smatra da postoje određene vrste invaliditeta relevantne za određene sudove kao i određene vrste invaliditeta irelevantne za određene (vrednosne) sudove. Na primer – ukoliko kao poslodavci tražimo vozača automobila u startu moramo odbaciti invalide, kao i slepe i gluve ljude. Ovakva vrsta rasuđivanja zapravo ne dovodi ni do kakve diskriminacije jer, u samoj tehničkoj strani, u ovom slučaju postoje nepremostive prepreke. Međutim, ukoliko tražimo, npr. učitelja šaha – invalidi (koji su dobri šahisti) su u potpunosti konkurentni. Ovde nečiji stepen invaliditeta zapravo ne može da bude argument i, ukoliko neko ne bi zbog toga postao učitelj šaha, napad za diskriminaciju je na mestu jer je diskriminacija više nego očigledna.

the elephant man

Ovim radom autor apeluje na sve nas, apeluje da preispitamo svoje stavove i svoje predrasude koje smo skloni da gajimo prema ljudima sa invaliditetom, da se aktivno angažujemo, bez predrasuda, i da, konačno, učinimo nešto po tom i na tom pitanju.

Setimo se onoga „Tat twam asi[5]“ ili one Floyd-ovske „I am you and what I see is me[6]“.

„E, znam i ja te vaše filozofije! Znam ja, ako ćeš, i „zemlja jesi, u zemlju otideši“! Ali daj ti, brate, štogod u živa usta! … to je strašno pogledati! Dovde odsečeno – a čovek hoće hleba! Pa sad zar da prosi? … Bre, da je meni vlast, ja bih znao šta bih radio! Ja bih lepo iz kuće u kuću. Uđem unutra – sedi gazda i jede pitu od oraha … A kamo onome onde s nogom? – „A šta me se on tiče?“ – „Ha, ne tiče te se je li? Daj ovamo, doktore! … Dede, seci! Secite mu nogu ovde… Sad vidi kako je onome onde!“[7].

Ovaj tekst čuvenog srpskog pripovedača, Laze Lazarevića, iako konkretno oslikava problem sa kojima se suočavaju ratni invalidi, ipak veoma dobro pokazuje probleme sa kojima se susreću gotovo svi invalidi, pa bilo da su oni ratni ili ne.

Zbog toga moramo promeniti pristup problemu i odmah ćemo uvideti mnoštvo rešenja. Ako budemo čekali da se ljudi sa invaliditetom, poput Merika u filmu, razderu na sav glas: „Ja nisam slon. Ja nisam životinja. Ja sam ljudsko biće“[8], tada će, bojim se, biti kasno.

Nikada, nikada ništa umreti neće.

Potok teče, vetar duva,

oblak plovi, srce kuca.

Ništa neće umreti ! [9]

.

Za P.U.L.S.E Ivan Vučković

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

.

[1] Čovek slon

[2] Život je pun iznenađenja (eng.)

[3] Mihailo Marković, Sloboda i praksa, Zuns, Beograd, 1997 god., strana 16

[4] The Elephant man, 49 – ti minut.

[5] To si ti (ind.)

[6] Ja sam ti i ono što vidim sam ja.

[7] Laza Lazarević, Pripovetke, Sve će to narod pozlatiti, Evro, Beograd, 2007 god., strana 173

[8] The Elephant man, 1 h 42 min.

[9] The Elephant man, pesma na kraju filma.

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments