The Revenant – Sirovo i surovo predstavljeno

The Revenant – Da razjasnimo odmah na početku najvažniju stvar koja vas sve najviše zanima – da li to konačno to (misli se na Leovu (Leonardo DiCaprio) glumu u ovom filmu i tog toliko željenog Oskara). Razočaraću vas u startu. To nije to! Leonardo Di Kaprio neće ni ovaj put dobiti Oskara. Nisam nimalo sarkastična, cinična ni ironična, zaista to mislim, iako se naravno, negde duboko u sebi, potajno nadam da grešim. Ovo što sledi nije kul fazon – fraza, najiskrenije to mislim. Ne mora Leo da zasluži tu nagradu, Oskar treba da zasluži ovakvog Lea, jer ovo što je pružio ovim performansom nije nešto što se brzo zaboravlja. Ostavio je dubok glumački utisak koji će se još dugo prepričavati, odglumio je ulogu svog života, iako će sigurno snimiti još dosta kvalitetnih filmova i odigrati isto toliko odličnih uloga, ali ovo je ta uloga koja je jednom glumcu sve.

Ali ništa od toga nije važno. Oskara će verovatno pokupiti Fasbender za Steve Jobs-a ili će ga oni bilmezi iz Akademije dati Ijanu MekKelenu kao omaž za sve što je do sada odglumio. Čak i da bude tako, neće biti nezasluženo jer se radi o dva sjajna glumca i dve sjajne uloge, ali će Leo kao i obično ostati zakinut na ušrtb toga. Dodela će biti predvidljiva kao što je već dosta ustaljeno i naviknuto poslednjih godina od te manifestacije, ali šta je – tu je. Leonardo Di Kaprio jednostavno ima glumačke principe od kojih ne odstupa i on ne glumi podobne karaktere koji će se svideti Akademiji. On je samo jednom glumio takvu ulogu – setimo se filma What’s Eating Gilbert Grape i to je njemu bilo dosta. Od tada bira samo uloge koji mu predstavljaju pravi glumački izazov i isključivo bira uloge da budu prvenstveno upečatljivo RAZLIČITE (karakterno) i na neki poseban način – nesvakidašnje.

The-Revenant-2-768x432

Glumio je on i poznate likove (Džordana Belforta u Vuku, Kralja XIV, Frenka Ebignejla, Hauarda Hjuza, kontroverznog Edgara Huvera, pa čak i velikog Getsbija) koji su bili dovoljni da zarade te Oskar nominacije, ali to nije to. Nijedan od navedenih likova nije imao neki fizički ili mentalni nedostatak (da ne kažem poremećaj ili deformaciju) koji se traži ili, da se baš grubo izrazim, stanje koje je u datom trenutku in. Valjda je izbegavao da glumi likove nad čijom sudbinom/putem/čemugod će se milioni sažaljevati i čija će utopijski ispričana priča od trnja do zvezda inspirisati druge i kod kojih se najbolje prolazi. On jeste slinio i u Vuku sa Vol Strita (btw, jedna od najboljih scena u tom filmu), ali to slinjenje nije isto kao kada slini Edi Redmejn u filmu o Stivenu Hokingu. U ovom filmu Leonardo Di Kaprio glumi osvetnika i pobednika – oba u jednom i, na neki način, baš zbog toga što ne inspiriše na onaj najpodmukliji i najniži patetični način koji se traži, neće osvojiti zlatnu statuu. Ma koliko dobro odglumio izabran lik, a mislim da nije mogao bolje.

The Revenant je priča o američkom istraživaču i lovcu na krzna Hjuu Glesu (Di Kaprio). On se 1820-ih godina zajedno sa svojim sinom koji je poluindijanac sa majčine strane priključuje timu lovaca i plaćenika pukovnika Endrjua Henrija (Domhnall Gleeson) u ekspediciju u neistražene delove američke divljine gde još obitavaju ostaci opasnih indijanskih plemena. Nakon što ga napadne medved i jedva ostane živ ostatak ekipe počinje da negoduje zbog zadržavanja jer ga moraju vući sa sobom. Napokon se dogovore da neki ostanu sa njim dok ne umre, a ostali da nastave zacrtani put. Članovi ekspedicije koji su dobrovoljno ostali sa njim – Džon Ficdžerald (Tom Hardy) i Džim Bridžer (Will Poulter) gube strpljenje što Hju nikako ne umire, nadajući se da će priroda pobrinuti za njega i da će konačno izdahnuti. Ali…

The-Revenant-3

Nakon što sam rekla par reči o radnji filma, da krenemo. Sa jakim i svežim, možda presubjektivnim utiskom, ali nikako sa analizom filma. To ostavljam pametnijima i sposobnijima. Nego, da li ste ikada gledali film koji vam iscrpi svu energiju koju imate i koji vam ukrade svu vašu pažnju? Koji je toliko bremenit i za gledanje i svariti, film koji jednostavno isisa sav život iz vas kao vampir? Ja jesam i to od istog režisera, Injarita (Alejandro González Iñárritu) – Biutiful, ali je gospodin Injaritu otišao ne korak, nego deset koraka dalje sa ovim filmom. Napravio je film koji konstantno isisava život iz vas, ali vi uprkos tome ne prestajete da gledate. Ne možete da odvratite pogled. Film jeste težak, na momente čak i pretežak (posebno vizuelno) i iscrpljujući do krajnjih (filmskih) granica, ali The Revenant jeste sve ono što mislite i očekujete da bude i šta god da vam uzme tokom svog podužeg trajanja, na kraju vam vrati (kvalitetno utrošenih dva sata i trideset minuta vremena) i to sa duplim kamatama kojima se niste nadali.

Iako je Di Kaprio prva zvezda filma bez ikakve sumnje, mene je možda čak Injaritu oduševio više, kao nikad do sad. Gledala sam sve njegove filmove i u par tekstova na sajtu sve je već rečeno o njegovoj majstorskoj režiji, ali nikada nisam gledala ovakav njegov rad sa kamerom. Injaritu nam tokom trajanja čitavog filma konstantno, u isto vreme, približavanjem kamere daje do znanja da je ovo samo film, da nije stvarno, a opet, istovremeno, udaljavanjem kamere (kadra) daje nam na znanje kako realistično i verodostojno može neka situacija da se snimi ili predstavi.

Pravi primer za to je scena sa medvedom koja je verovatno nešto najbolje i najoriginalnije što je snimljeno do sad u svetu filma. Ne pričam o realnosti situacije i slično, pričam o načinu na koji je snimljena – dah na kameri i medveda i lika koga Leo igra. Ili scena smrzavanja. Ili scena sa konjem. Ili scena otkopavanja. Ili poslednja scena koja je esencija Injarituove režije tj. vrhunac ovog filma. Najjednostavnija scena, snimljenja na najjednostavniji način, ali po mom mišljenju možda i najmoćnija scena u filmu, odglumljena sa takvom lakoćom da pomislite da i neko dete, neki rendom amater to može odglumiti. Varate se, to prejednostavno, a opet nikad bolje samo može da odglumi Leonardo Di Kaprio, a da režira Alehandro Gonzalez Injaritu – da izgleda tako kako izgleda i da ima takav efekat kakav ima. Svakako, sve pohvale idu i majstoru fotografije i kinematografije Emanuelu Lubeckom (Emmanuel Lubezki), verovatno najboljem čoveku u svom poslu danas.

The-Revenant-4

Film je zasnovan na istinitim događajima. O životu pravog Hjua Glasa se malo zna, a jedno je sigurno – da je preživeo napad medveda koji ga je skoro ubio. Iako se isključivo taj događaj veže za ime Hjua Glasa, Injaritu je sklepao film sa još dosta akcentovanih dešavanja (zasnovanim na indicijama) koje je razvio na takav način da pomislite da se sve prikazano zaista tako odigralo. Ako ćemo o činjenicama – nije sve baš bilo tako. Srećom, nećemo o činjenicama jer one nisu uopšte nikakav bitniji faktor ako govorimo o kvalitetu samog filma, a samo o tome je ovde reč. Takođe, striktno je navedeno da je film samo JEDNIM DELOM ZASNOVAN NA ISTINITIM DOGAĐAJIMA (Majkl Panke, autor knjige o Glasu), a da ne se ne referiše sav i sve prikazano na pravi život Hjua Glasa. I tu je Injaritu ispao pošten i dosledan i sa uredno potpisanim Pankeom i sa kolegom scenaristom Markom L. Smitom odradio perfektan scenario koji odiše nekom sirovom poetičnošću, ako uopšte mogu tako da se izrazim. Osim toga, iako je ovo prvenstveno survival (bio) drama, film je napet od početka do kraja i ima taj wind triler i stalnu dinamiku, a to sve struji tokom celog filma, samo se jačina napetosti tog strujanja menja zavisno od situacije.

Ljubav možda jeste najplementija emocija na svetu i pokretač svega, ali nije stalno i uvek najjača emocija. Nekada mržnja može (a povremeno i mora) da donese mnogo više, da bude mnogo efektnija. Kombinovana sa besom i gnevom, potpomognuta motivom OSVETE jednako je preživljavanju glavnog junaka u ovom filmu. Kada se nađete u horor situaciji, a ne možete ništa da učinite, ama baš ništa, totalno ste bespomoćni, a pred vašim očima vam oduzmu jedino do čega vam je stalo – ljubav u vama umire i zaista umre tog trena. Pojave se nove emocije koje zamene dotadašnje i koje jedino mogu da vas kasnije ožive da nastavite dalje. Našem junaku je jedino takav put (emocija) bio moguć.

All I had was my boy…but he took him from me.
All I had was my boy…but he took him from me.

Sve navedene emocije je Leonardo Di Kaprio odglumio u ovom filmu istim intenzitetom. Plus neke koje nisam navela – očaj, samilost, okrutnost, pravdoljubivost i druge. Ljubav prema sinu, ljubav prema ženi. Mržnju, gnev, bes prema onima koji su ga izdali. Leonardu Di Kapriu se zamera (pogotovo u poslednjih pet godina) kako je konstantan i statičan u glumi. Nikako se ne slažem, ali ne mislim više da pišem u njegovu korist i da pojedine uveravam kako greše, mislim da je bolje da pustim da otkriju kako je gluma u ovom filmu – skup svih ranijih uloga u jednom. Da se ne lažemo, maestralan je tokom čitavog filma i akcenat je stalno i isključivo na njemu. U par scena nadilazi sam sebe. Kao u spomenutoj sceni sa medvedom, a imamo jednu kasnije – koja je potpuni opozit navedenoj – sa konjem koja će biti mnogo više komentarisanija od one sa medvedom jer je kontroverznija i spornija. Scena ustajanja iz mrtvih je toliko uspešno odglumljena, prljavo uverljivo. Ako krenem sa ovim nabrajanjem, neću nikako stati, tako da ovde povlačim granicu.

Svakako, ni Tom Hardi ne zaostaje sa odličnom glumom za Leom. Zamislite film u kome Hardi ne mumlja i priča kristalno jasno. Ne morate da zamišljate, konačno je došao sebi u ovom filmu. Ima par momenata gde se vrati i pomislite neće valjda opet, ali glas se opet iskristališe. Svakako, jasnoća je bitna, ali je ona ništa bez uverljivog performansa. Hardi opet nije podbacio u svom. Imam osećaj da bi on pre podbacio u nekom projektu gde se sve oslanja na njega i njegovu glumu, nego u ovakvom gde glumi sporednijeg (ali drugog najbitnijeg) lika. Lično mislim da se u poslednje vreme tu bolje snalazi i da možda treba stremiti ka spuštanju jačine svoje glume jer postiže kontraefekat, ma koliko se trudio (npr. premlako u Legend, Child 44). Hardijev pogođen izgled i njegova ogavna prljavština lika i kosa koja opada nisu mogli biti bolje usaglašeni i zato imamo jednu od najbolje odigranih rola dotičnog. O ostalim glumcima imam takođe reči hvale, ali neću ih ponaosob nabrajati, mislim da sam dovoljno (i previše) o glumi napisala.

The-Revenant-7-768x433

Imam osećaj, pretpostavljam zapravo, da se film neće svideti velikoj većini. Većina nas voli lepe filmove, ugodne oku, tečne, gledljive, pitke – bez obzira na ozbiljnost tematike. Ovaj film sve to nije, nego baš sve suprotno. Čak i da se dese sve te silne kritike – jedno niko ne može da ospori, a to je nepobitni, suvi KVALITET filma koji neće nestati sa godinama i sa stalnim iznovnim gledanjem, štaviše samo se može pojačati.

Sirovo ispričano, surovo predstavljeno, nimalo ugodno za oko (lepi/ugodni trenuci su retki u filmu, ali ih ima par) od prve minute filma, majstorski režirano, briljantno odglumljeno i sa perfekcionizmom koji izbija iz svakog kadra. Ne bih vas više zadržavala ovom pomalo napornom pričom, morate pogledati i saživeti se sa sudbinom glavnog junaka da bi osetili i delić onoga što vam ovim tekstom pokušavam dočarati i preneti. Iskreno se nadam da ćete prepoznati kvalitet bar upola kao ja.

Autor: Suzana Bunić

Filmske recenzije 

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Biljka
Biljka
8 years ago

Film je fenomenalan! Od muke i napetosti nisam registrovala vreme trajanja. I meni je prva misao bila da je ovo Di Kaprijeva zivotna uloga, i da je nemoguce da jos vise sam sebe prevazidje. Moja preporuka je POGLEDATI OBAVEZNO!!!

Utisak
Utisak
8 years ago

Reč prejedinstveno ne postoji u srpskom jeziku, kao ni iznovni, survival ili rendom. Da je reč o pismenom zadatku, crveneo bi se od ispravki. Ovo je još jedan tužan primer kako nam se jezik kvari i izobličava.

suzy q
suzy q
8 years ago

Na svu sreću , tekst nije pismeni zadatak. Riječi kao što su survival ili rendom mogu i da se prevedu ali su ostale u “izvornom” obliku ,a postale su i zaštitini znak autorke (poneka strana riječ, izraz da razbije kolotečinu u recenzijama!). Iznova jeste vrsta kroatizma ali autorka recenzije dolazi iz BIH gdje su konstitutivna sva tri naroda i tako da se potkrade greška. Ili dvije, čak i pronađene četiri. Da napomenem -sajt za koji pišem jeste renomiran i sve ali ja nisam profi recenzent niti stremim ka tome. U svakom slučaju , hvala na primjedbama, ispraviće se u budućnosti.
p.s. Da li postoji mogućnost da komentator prokomentariše film ili samu recenziju u okviru utiska pogledanog ili će i dalje tražiti gramatičke nenamjerne greške ? Zaista tužni primjer koliko je sve na ovim društvenim mrežama otišlo kvragu (da ne kažem dođavola!).

Danilche
Danilche
8 years ago

Slažem se da su utisci autorke teksta u trenutku pisanja bili (pre)jaki i (pre)svježi, i da nisu “možda presubjektivni”, nego svakako. Trebalo je da sačeka par dana, ovako sve više liči na salvu nekritičkih pohvala zaluđenog fana koji nije pogledao dovoljan broj filmova da bi mogao da dobro piše o istima (ne kažem da je to zaista tako, nego da tekst ostavlja takav utisak). Povratnik je lijep i oku ugodan film, tečan, gledljiv i pitak. Nije ništa “teži” od prosječnog holivudskog parnjaka, a, bogami, ni originalniji. Nije Inarituov najboqi, a kamoli Leonardov (iako je na kraju ipak dobio željeni kipić). Mislim da ga se (filma) već krajem ove godine više niko neće sjećati, a za koju godinu će pasti u potpuni zaborav.