The Rolling Stones: Exile on Main Street

Ljudi su se pojavljivali, nestajali, dolazili novi. Nikome se nije znalo prezime, nije se znalo ko je ko’, seća se Robert Grinfild/Robert Greenfield koji je bio u  vili Nelkote/ Villa Nelkote da intervjuiše Kita Ričardsa/Keith Richards za magazin Rolling Stone.

Jednom je na ručku bilo 16. gostiju. Ručak je trajao 3 i po sata. Bio je to neskladan skup likova.

Dešavala se neka vrsta spontane, vrlo specijalne, kreativnosti. Probudite se u tri sata ujutru,  sve što vam je potrebno bilo je tu, spremno. Živeli smo taj album’, izjavio je izvršni direktor muzičke kuće Atlantic Records, Maršal Čes/Marshall Chess.

 

Posle neprijatnog dogadjaja na besplatnom koncertu u Altamontu/1969/ Rolingstonsi/The Rolling Stones su u narednih 18. meseci pokušavali da stvari dovedu na svoje mesto. Osnovali su svoju muzičku kuću, izdali  studijski album Sticky Fingers i planirali veliku američku turneju za 1972. godinu. Da bi izbegli plaćanje takse u Engleskoj preselili su se na jug Francuske.

Leta 1971. u glamuroznoj, harizmatičnoj, elegantnoj vili Nelkote, iz 19.veka, nalik Versaju/Versailles/ sa 16 soba, na Azurnoj obali /Cote d’Azur/, skrivena  palmama i čempresima, samo 6.5 kilometara istočno od Nice i 9.5 kilometara  jugozapadno od Monaka, iznajmio je Kit Ričards  aprila 1971. za $2.500 mesečno. Sastali su se Mik Džeger/Mick Jagger, Mik Tejlor/Mick Taylor, Čarli Vots/ Charlie  Watts, Bil Vajmen/Bill Wyman, Niki Hopkins/Nicky Hopkins, Bobi Kiz/ Bobby Keys, Jan Sjuard/Ian Steward…i naravno, Kit Ričards  da snime novi materijal za dupli album Exile on Main Street.

Za vreme II svetskog rata u vili Nelkote, koja je poznata i pod imenom Chateau Amicitia /prijateljstvo na latinskom/ bio je smešten Gestapo. Vila još uvek ima podnu ventilaciju za grejanje u obliku kukastog krsta od mesinga.  Ričards i njegova tadašnja muza i majka njihove dece, Anita Palenberg/ Anita Pallenber,/ se nisu mnogo dvoumili oko kupovine vile koja je imala prekrasan pogled na naselje i zaliv Villefranche Bay. Prostrane mermerne stepenice vodile su na malu šljunkovitu plažu. Nije prošlo mnogo vremena, vila se pretvorila u nešto izmedju prostora iza bine za presvlačenje  i  polu-upropašćenii hotelski apartman.

Studio za snimanje je bio smešten u podrumu, a dodatnu struju su ilegalno koristili iz obližnje železničke stanice. Odličan kuvar je vodio računa o hrani, a u vili je pored članova grupe i njihovih devojaka i porodice, živelo i mnogobrojno tehničko osoblje.

 ‘Imali su fantastičnog kuvara. Sto sa raznovrsnom i egzotičnom hranom je izgledao kao umetničko delo, a Kit bi tražio pržena jaja’, seća se inžinjer za zvuk, Endi Džons/Andy Johns.

Kada bi temperatura prešla 30C, probe su održavali u pidžamama ili donjem vešu. Skupina koja se muvala po vili bila je impresivna : Tei Sautern/Terry Southern, Grem Parsons/Gram Parsons, Džon Lenon/John Lennon, Bobi Kiz/Bobby Keys, saksofonista koji je naučio Kita kako da uživa u bacanju nameštaja kroz prozor, Staš Klosovski/Stash Klossowski, sin  slikara Balthusa, Erik Klepton/Eric Clapton, čak i muzička grupa iz nekog plemena iz Bengala, Tomi Veber i Suzan ‘Pus’ Korijat/ Tommy Weber i Susan ‘Puss’ Coriat, dileri droge iz Marseja/Marseille/, sitni prevaranti koji su pokrali polovinu nameštaja i drogu, obožavateljke/groupies/ novinari, članovi familije sa decom… Bilo je i provala, ukradeno je nekoliko gitara.

Grem Parson i Kit Ričards bili su vrlo bliski prijatelji što Miku nije uopšte odgovaralo. Grem je imao veliki uticaj na Kita kako u muzičkom tako i u privatnom životu, pogotovu su bili odličan tandem u uživanju svih mogućih droga.

‘Prvi put sam sreo Grema 1968. kada su Byrds imali koncert u nekom klubu, mislim da se zvao Blazes. Bili su mi poznati zbog pesme Mr.Tambourine Man, a i imali smo neke zajedničke koncerte u Kaliforniji. Kada sam otišao iza bine da se pozdravim i video Grema, to je bila ‘ljubav na prvi pogled’, jednostavno smo kliknuli. Ponovo sam ih video kada su prolazili Londonom na putu za Južnu Afriku. ‘ Čoveče, mi tamo ne idemo’, rekao sam. Bili su pod sankcijama i embargom. Tog trenutka Grem je napustio Byrds, zauvek. Pošto nije imao gde da ode, preselio se kod mene,’ seća se Kit.

‘Mick i Grem se nikad nisu sprijateljili, najviše zato što su Stonsi bili zatvoreni, poput plemena. A u isto vreme Mik je slušao pažljivo i pratio šta Grem radi. Mik je imao ‘uši’. Dok smo radili na albumu , nas trojica bismo improvizovali Henka Vilijamsa/Hank Williams dok smo čekali ostatak grupe da stigne. Grem je imao najveći mogući repertoar kantri/country muzike koji se može zamisliti. Nikada mu nije manjkala pesma.’

 ‘U neku ruku, to je kao izgubljena ljubav. Grem je imao sve što biste poželeli kod jednog pevača i kompozitora. Bilo je zadovoljstvo biti u njegovom društvu, uživanje sa njim svirati. I kako je taj kučkin sin znao da rasplače devojke. Ne znam još nijednog muškarca koji je uspeo da rasplače matoru, tvrdog srca, kelnericu u Palomino kluba u L.A.’

‘ Sve je imao. Strašno mi nedostaje.’ / Parson je 1973. preminuo od prekomerne upotrebe droge u hotelskoj sobi Joshua Tree, Kalifornija, imao je 26.godina/.

Francuski fotograf, Dominik Tarle/Dominique Tarle, imao je tu sreću da provede šest meseci u najpoznatijoj vili u kojoj su se pored snimanja održavale i danonoćne žurke, opijanja uz alkohol i drogu i sve to hronološki zabeležio svojim fotoaparatom.

Režiser Stefan Kijahk/Stephen Kijak je snimio 2010. godine dokumentarni film Stones in Exile, hroniku dogadjaja iz 1972. sa snimanja albuma Exile on Main St koji je prikazan na kanskom festivalu. Želeo je da poseti čuvenu vilu koja je već godinama obavijena misterijom. Sadašnji vlasnik je odbio svaku saradnju, što se nekako uklopilo u završno poglavlje u Exile On Main St priču. Svako od tada prisutnih imo je svoju priču i svoj doživljaj. Istina je, ipak, ostala iza zatvorenih vrata.

Kako objasniti muziku koja se teško razume na prvo slušanje? Exile On Main Street može da deluje kao kakofonija nepovezanih zvukova i različitih stilova /gospel, bluz, boogie, koketiranje sa c&w/, haotičan album sa teško razumljivim stihovima u kome Mikov glas u nekim pesmama ne dominira, medjutim, posle nekoliko slušanja počinjete da prepoznajete i shvatate tu dekadentnu atmosferu  Stonsa iz tog vremena. I da, album nije za svakoga.

1971. Rolingstonsi su bili sasvim drugačija grupa. Čovek koji je osnovao grupu, Brajan Džons/Brian Jones je već umro. Danas se muzičari u kasnim dvadesetim smatraju relativno mladim, ali 1971. 28.godišnji roker je bio vrlo star. Rolingstonsi su se osećali starim kada su snimili ovaj album, i pronašli su utehu u bluzu.

‘Exile On Main Street nikada se nije ni smatrao remek-delom , ali je svakako zabeležio duh Stonsa u tom periodu: jeftino piće, skupe droge i prolazne žene. ‘Seks, droge i rokenrol’ nigde nije bolje izražen nego u Exile’, izjavio je Stiv Huk/Steve Hook, DJ na radiju 95.9 WRAT-FM.

‘Bio je to period kada se droga koristila nekontrolisano’, rekao je Tejlor.

‘Ali, stvari su se završile bez problema’, nadovezao se Vajmen.

‘Nikome iz grupe, znate, ne samo meni, nikome se album nije dopadao kada je snimljen i izdat,’ izjavio je Tejlor. ‘Mislili smo da nije dobar.’

‘Ljudi kažu da je to najverovatnije najbolji album koji smo snimili’, rekao je Vajmen kroz smeh, ‘ali nije glamurozan ni na koji način’.

Kritičari danas svrstavaju Exile On Main Street u Top 100 Rock Albuma svih vremena.

[youtube]mVuKzEDnUUQ[/youtube]

Za P.U.L.S.E/ Snežana Moračić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Mihajlo Simić
10 years ago

uz SF, Exile je najbolji stones album. kao neki best b-sides svih vremena. neuhvatljiv za obično uho.