Ulogujte se / Kreirajte profil

Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa

Kazuj robe, otkuda si, iz plemena kojega si?… Ja se zovem Štulić Johnny, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube.

Johnny-1

Kompilacija iz tekstova: Kraj rockerskog zavjeta & Sumrak idola, Aleš Debeljak (x)

Kada sam se 1986. iz Amerike morao vratiti u Jugoslaviju, nisam znao da će se godinu dana poslije iz pečalbarstva u Nizozemskoj u zemlju policijske grubosti i ljudske apatije vratit veliki prorok rocka, Johnny Štulić. Iako je na hrvatskom pjevao o istim stvarima kao Lou Reed, njegov je hrapavi glas bio nevjerojatno dosljedan u svojoj ustrajnosti na individualizmu, što u razdoblju diskretnog šarma vojničkih čizama uzrokuje samo bolnu ranu. Ne mareći za modu jednodnevnih mušica, svako trendovsko usmjeravanje bilo mu je strano. Zato nam je bio najbliži. Nije obećavao silazak nebesa na Zemlju, nego je svijet opisivao kao Swedenborgov pakao, koji navlači maske nebeskih idola.

Kada je pjevao o noćnim lutanjima labirintom loše osvijetljenih gradskih ulica i opisivao one što su zbog pripadnosti društvenim ili duhovnim manjinama postajali meta neprijateljstva i predmet ideološke mržnje, kad nas uvjerava u demonski paradoks suvremenosti, po kojem je kretanje između melankolije i nostalgije normalno stanje čovjeka, uvijek je izlazio iz asketskog i načelnog uvjerenja da je najlakša alternativa i najlošija, te da iza svoje riječi treba stati cijelim tijelom.

S vidika poznih osamdesetih godina čini mi se da su to egzistencijalni habitusi prošlosti, do kojih izgubivši povijesno i kulturno sjećanje nemamo pristupa. Na svojstven način sam to osjetio kad je Johnny Štulić s Azrom došao u ljubljansku festivalsku dvoranu, gdje ga je dočekala razrijeđena i podsmješljiva publika. Jer, promijenio se temeljni pogled na svijet, koji sedamdesetih godina obilježava rezignirani povratak u zasebnost i ironiju, dok osamdesetih izbijaju kolektivističke utopije i cinizam kao osnovno sredstvo komuniciranja s drugima.

Novi oblici društvenosti koji pokušavaju potvrditi pravo na razliku, pretežno su marginalnog značaja, dok yuppijevski odgovor na zaoštravajuću socijalnu kompeticiju predstavlja bezobzirnu surovost, u kojoj se nužno mora izgubiti osobna nota. Zato upravo anarho-individualistički okvir Loua Reeda i Johnnyja Štulića ukazuje se za izvrsnu kritiku otvorenog nasilja do drugačijeg, za kritiku skorojevića, koji svoj karijerizam i ne skrivaju iza maske ironično iskrivljenih usana, već ga prostodušno izražavaju s moćnom dozom cinizma, artikuliranog u devizi: “Za mene je tako najbolje!”

Johnny 2

Mislim da je očaj zbog tog gubitka pokušao izraziti moj prijatelj kad je negdje u drugoj polovici koncerta skočio na podij i Štuliću na uho zavapio da ga volimo i da je najveći. Unatoč tome, ne mogu se oteti otrežnjavajućem dojmu da ni mojem prijatelju ni Johnnyju to nije pomoglo da se vrati ona ljubav o kojoj Denis de Rougemont u svojoj knjizi “Mitovi ljubavi” kaže da tek po njoj “nešto je kao što je, da zbog nje opstoji kretanje i oblik, ono bliže i ono udaljeno, svijet i osoba, želja, trpljenje i radost”. To je bio koncert na kojem je osamljenog pojedinca slušalo mnoštvo osamljenih pojedinaca.

Nije stvar da se nismo dobro zabavljali. Duhovito i uznemirujuće postkoncertno putovanje od boce do jointa završilo se u ranim jutarnjim satima. Ali nije riječ o tome. Riječ je o tome da konačni gubitak orijentacije, kakav osjećamo sada, više ne zna za razliku između egzistencije na jednoj i uloge na drugoj strani, jer poznaje samo mogućnosti izbora između različitih uloga, tj. blefiranja kao načina života. Zato je za osobno opredjeljenje potreban napor, s kojim je možda moguće imati svijest o svojoj čežnji i želji, i ne prepustiti se voluntarističkom projektu Partije, Nacije, Države – iako nude socijalnu promociju.

Izvrsne rockerske vizije Lou Reeda i Johnnyja Štulića jasno pričaju o radikalnosti te bezuvjetne slobode i individualizma, koji se opire “teroru novoga” s kojim bjesnilo kulture s tekuće trake stvara osjećaj da je pripadnost povijesnom trenutku već sama po sebi vrijednosno pozitivna kad si priskrbi četvrt sata TV-slave. S vidika prednosti koju ima u umjetnosti egzistencijalni moment pred socijalnim i nacionalnim, s transhistorijskog vidika u kom je moguće prepoznati umjetničko djelo kao prostor osobnog i istovremeno univerzalnog iskustva, jesu pjesnički opusi Lou Reeda i Johnnyja Štulića, legitimni dijelovi zapadne umjetničke tradicije kao Kafkine novele, Flaubertovi romani i Bartokove kompozicije. U pjesmama te dvojice glazbenika nemamo samo horizontalnu vezanost za aktualno vrijeme i prostor već i vertikalno sudjelovanje u sumnji i drskosti europskog duha, koji omogućava da umjetnine prežive svoje vrijeme i govore – ako unekoliko pojednostavim – sub specie aeternitatis. Zato individualizam tih pjesama utjelovljuje onu priču koja je vjerojatno jedino vrijedna da je živimo, iako traži veliku cijenu. Još veću cijenu.

Johnny 3

Ubrzo nakon početka rata na proputovanju iz Amerike nakratko sam ostao u Parizu. Čekajući metro u napola praznim hodnicima začuo sam poznati napjev, iz nekog drugog vremena, iz nekog drugog svijeta. Prišao sam bliže. Zagledan preda se tamnokosi momak otužna pogleda, sa zgužvanom kapom na podu ispred sebe, svirao je gitaru. Nitko od rijetkih prolaznika nije se zaustavio. Zašto barem netko ne stane? Trgnuo sam se. Prepoznao sam lirsku baladu, koja mi je jednom davno pomogla izraziti nevolje bolesnoga mladenačkog srca. U hipu me obuzela nježno bolna nostalgija, zasuo me val ganutosti, a glas uličnog pjevača nestvarno se odbijao od zidova. Poslušajte, pozorno poslušajte pjesmu koju je pjevao moj nesretni rođak:

Netko me voli

sanja o meni

gleda me kradom

ali ne znam tko,

netko me voli

dok lutam gradom

prelazi cestu

isto kao i ja,

zavirujem u gomilu

promatram svijet

netko me traži

ali ne znam gdje,

netko me voli

dušu mi nudi

netko je stranac

isto kao i ja,

produži dalje

neonska sjeno

izdaje te

želja u očima,

večeras se ponovo

raspitaj za mene

stavi ruke u džepove

i kreni u noć.

Coleridge u svojoj knjizi “Biographia Literaria” kaže da “ne ona pjesma koju pročitamo, nego ona kojoj se vraćamo posjeduje izvornu snagu”. Izrazitom sentimentu Štulićeve pjesme: “Ljudi samoće”, ne vraćam se samo ja. Njoj se vraćamo svi koji se tražimo po kolodvorima, aerodromima i čekaonicama svijeta u beznadnoj žudnji za sugovornikom, čije sjećanje poznaje isti rites of passage, što su se na različitim prostorima bivše Jugoslavije odvijali u istom ritmu zato što smo zaneseno slušali iste rockere i čitali iste pisce, čija su imena za većinu Zapadne Europe ostala neizgovorljiva, a nama su značila treptavu svjetlost u prodoru političkog obskurnatizma.

Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa.

Za P.U.L.S.E  Anamnesis / Ex Filmofili

6 komentara na tekst Tko ne zna što je izgubio, nije izgubio ništa

  1. Anamnesis

    27/01/2010 at 07:53

    LJUBLJANA – NEW YORK (1993.)

    Djetinjstvo jugoslavenstva zauvijek je nestalo. A mi upravo stoga pozornije slušamo sto puta odslušanu recitaciju o individualnoj zgodi, u kojoj se zbog nepredvidivih obrata povijesti danas razotkriva metafora našeg kolektivnog usuda:

    Ne daj se, Ines, ne daj se godinama,
    … dodirni me ispod stola koljenom,
    generacijo moja, ljubavnice.

    Prijateljica na izlizanom kauču pored mene pritajeno grca. Suzdržane suze na njezinom prerano sazrelom licu dokaz su da nam zajednički doživljaj blago patetične pjesmice, kojom su se momci po provincijskim prijestolnicama od Karavanki do Vardara nekoć drhteći udvarali svojim djevojkama, sada znači onaj izbor po srodnosti, zbog kojega “lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva” nisu prolazan povijesni dokument, nego magična šifra koja otključava ulaz u utočište između vječno mladih predjela duha… u kojima ćemo uvijek biti kod kuće.

  2. Skaramush

    27/01/2010 at 10:34

    Ljudi samoce je jedna od najboljih Dzonijevh pjesama! Razgovarati o Dzoniju znaci razgovarati o poeziji, filozfiji, socijali, anarhiji, o zemlji koje vise nema, o snovima koje su imale generacije i generacije.

    Ovaj pjesnik marginalaca i usamljenih i slobodnih ljudi, cije su pjesme uvijek sifrirane za one koji razumiju takvu poetiku, obiljezio je moju mladost. Postao, ne samo muzicki, simbol mog pogleda na svijet, ljubav, pravdu….

    Tvoja tema Anamnesis pruza mogucnost za vatromet ideja koje kao licnosti nismo ostvarili a mogli smo ili smo sprijeceni..

    Dobar dio Dzonijevih pjesama osjecam kao intimna pisma. Zato je i ovo intimna tema.

    Koja se izuzetno mnogo tice usamljenih ljudi koji se traze.

    I nalaze!

    “Hej stari sjeti se i reci mi nesto o njoj
    hej stari plati gem prijatelj si moj…”

  3. Skaramush

    27/01/2010 at 17:00

    Dok smo se zivjeli pod “staklenim zvonom socijalne sigurnosti (makar nerealne) i ideala koji su bili potentni uprkos svojoj rigidnosti, u svijetu u kome su nakon slatkih 60/tih nasih oceva i majki, prolazile nostalgice i umjetnicki bogate 70-te, Dzoni je pjevao o crnoj slutnji rasapa.

    “..Slabo igras bakice, strah od smrti, loše sjećanje”, “Lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti…”, “Kad mrtvi fazani lete”…

    O marginalcima koji su mozda jedini imali sta da ponude, ali, buduci da su antikolektivni, nisu imali sanse..(Čera, Miki…)

    O nama koji cemo (p)ostati tek prazne ideje i raspukle ljusture nekog prošlog cvata (“Zamisli da brdo slika putuje svemirom. Mozda ne razumijes, ali volim te..”)

    O nestanku ideala i camotinji buducnosti (“Moje drustvo ordinira za sankom…Ono niti jeca niti galami – zuri u prazno i truli..Ja sada idem iz ovih stopa da se bacim direktno u Savu”)..

    Dzoni je bio kamencic u cipeli boljeg zivota.Potsjecanje na gore u ljudima skriveno iza licemjerja potrosenih ideala.

    A onda, kada je doslo do rasapa – Dzoni je nestao. Otisao je u bolje drustvo – anticko!

  4. Anamnesis

    28/01/2010 at 07:43

    Johnny je bio iskren, pjevao je život koji je živio. Davao je svoje srce, dušu, svoj pogled na svijet / ono što voli i ono što ga boli.

    Nije radio zbog lovorika: “Ništa mi više nije važno, našao sam dobar bend, želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve”.

    Većina likova iz njegovih pjesama pokupljeni su s tadašnje pozornice na potezu: Blato-Zvečka-Kavkaz (tzv. “bermudski trokut” – mjesto sastajanja, okupljanja generacija) ili su posvećene starim poznanicima prije Azre.

    Ono što je za novi val bila Zvečka, za Johnnyja Štulića i njegovu ekipu bili su Mali Kavkaz, Corso i Blato: “Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze, za šljakere što loču ko pesi, studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para”.

    Uvijek svoj, u angažiranim tekstovima savršeno je dijagnosticirao sve boleštine društva, slao jasnu socijalnu poruku. Vizionar, jedan od rijetkih koji je predvidio što će se za svega koju godinu po njegovom odlasku u Nizozemsku, dogoditi na ovim prostorima… “veliki prasak”.

    Štulić je postao persona non grata u Hrvatskoj, obilježen kao državni neprijatelj: “Ja sam rođen samo za to da budem šonjo, da me šutiraju naokolo kao zvijer, da me svaka kreatura gazi pošto joj se digne i da glupo proživim svoj vijek”.

    Svim plemenima s ovih prostora poručio je… svoju domoljubnu pjesmu napisao sam davno i zove se BALKAN: “Jednog dana nema me, da nikada ne dođem, prijatelje koje znam, ne poznajem kad prođem”.

    Johnny Štulić najkarizmatičnija je ličnost hrvatskog i ne samo hrvatskog rock’n’rolla. Njegov odlazak označio je kraj izrazito urbanog ozračja Zagreba osamdesetih, kraj “sunčane strane ulice” – prostora raznolikosti (ponosito sred Balkana), koji je oblikovao naše individualne svjetove.

    Kada odlutam mislima u prošlost, jedna pjesma se sama po sebi nametne – minijatura “041”. Vinjeta u koju je Johnny ukoračio: “Kada Zagreb izranja iz sna, nema više frikova”.

  5. Skaramush

    28/01/2010 at 10:20

    Kada je Stulic odlazio, pred sam pocetak “velikog praska”, u nekom intervjuu je otpisao: “Necu se ja ganjat po kukuruzima, odoh da pravim satl!”.

    Tako su sa njim otisli i Krvava Meri, Marina (Ona sada nista ne zeli o nicem nema sud…), Emilija (Baj baj emilija, momci su na obali!..

    Ostao je “Zivot 24-karatnog razocarenja”, “Usamljenih ljudi”, Andjela koji dolaze…U magli je ostala Viena (Isao sam u Vienu, da pronadjem svoju djevu…), Ona koja vuce moje (nase)niti “i cini nase sne”..

    Dzonijeva slava nije tek slava nekog rokera koji je pjevao o strahovima i ljubavima. To nije bila paronoja, jer u potsvijesti znali smo da: “Mrtvi fazani” ne lete!

    Paradoks je sto Dzonija danas ne svojataju oni koji su oduvijek voljeli ono sto je pjevao i pisao – to cine oni koji su naknadano progledali.

    Razlog je taj sto ljudi vjeruju da su bolji nego sto jesu…

    “To sto sam bio do sad crna zemlja pokriva
    to sto bih bio nebo zna pa nek odgonetava..”

  6. Dejan

    02/01/2017 at 15:43

    Hvala na divnim komentarima Skaramus.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *