Tom Mejn i beskrajno polje arhitekture

Tom Mejn i beskrajno polje arhitekture

„Ja sam arhitekta sa neuništivim apetitom za postavljanje pitanja. Arhitektura je beskrajno polje i u vezi je sa svakom drugom zamislivom disciplinom. Zato nikad ne možete u potpunosti da uspete kao arhitekta. To je beskrajno. Danas, sa sve većim razmerama projekata, raste i njihova kompleksnost, morate se kontinuirano upoznavati sa novim beskrajnim poljima znanja. Raditi i na području medicinskih nauka, i velikih univerzitetskih kompleksa, sa raznolikim urbanim strukturama… to je beskrajno. Zahteva razumevanje specifičnosti i istraživanje ideja koje se generišu arhitekturom. Arhitektura je samo odgovor, ona konkretizuje svet, čini stvari posebnima. Organizuje ih, a proces organizacije formira ponašanje i čini da ljudi misle kako rade, kako uče…”

Ili žive…

… ili žive, naravno.


Smatraju Vas buntovnikom u arhitekturi.

Imam reputaciju lošeg momka. Kad sam dobio Prickera, bio sam u Madridu, i pročitao u novinama Čiko malo Tom Mejn. To na španskom otprilike znači nevaljalo dete, tamo je to omiljeni izraz i odnosi se na decu… Tipičan izraz… A tada sam već imao preko 60 godina. Moja žena me i danas zadirkuje što su me sa 60 godina zvali lošim momkom. A mislim da sam, u stvari, dobar momak. Postavljam pitanja, a ljudi ne vole uvek da budu pitani, dok ja insistiram na tome da se stvari kažu direktno. Negde sam to pokupio, jako sam dosadan kad uđem u neki problem, ne želim tek tako da popustim, možda to radim onako kako to rade advokati. Ne prihvatam ne kao odgovor. Volim da dobro promislim svaki problem, ali, arhitektura – arhitekti se sa mnom neće složiti, to važi za SAD – arhitektura je u Americi nekad veoma pasivna aktivnost. Neko odlučuje, ne vi, a treba to da projektujete. Odatle dolazi taj loš momak. Ja ne vidim arhitekturu kao pasivnu, ona je za mene veoma aktivna profesija. Želim da učestvujem u donošenju odluka, jer je to u vezi sa svrhom i intencijama moga posla kako politički, tako i socijalno i kulturološki. Ne zanima me da prihvatim formu i budem odvojen od stvarnog značenja arhitekture. Želim da budem u vezi sa svrhom arhitekture. A kako sam stariji, sve sam gori. Ako arhitektura ima značenje, a ima – u našim svakodnevnim životima, želim da budem uključen, da to bude u skladu sa namenom kuće koju projektujem, jer u suprotnom stilizujem, samo sam dekorater – nemam ništa protiv tog zanimanja – ali ne želim to da budem. Mislim, a to u najmanju ruku važi za SAD, da sam postao poznat kao dosadan čovek – postavljam pitanja koja imaju veze sa svrhom mog posla.


Kako biste uporedili iskustvo projektovanja u Evropi sa načinom rada u Americi?

Mislim da postaje sve sličnije.


Što nije dobro?

Verovatno ne. Evropa ima dugu arhitektonsku tradiciju. Arhitekta je ovde poštovaniji nego u mojoj kulturi, ali i to se menja. Sada u Americi arhitektima raste cena, a u Evropi im status pada, pa dolaze na isto. Što baš i nije dobro. Moj prvi veliki projekat bio je u Austriji, za Hipo banku. Dobio sam potpunu umetničku slobodu, što nije uobičajeno u Americi. Projektovao sam veliku zgradu i to je shvaćeno kao urbani čin u izgradnji grada. Bilo je mnogo interesantnih inovacija. Bio sam u uključen u građenje veoma moderne, (tehnološki) savremene zgrade. Ekonomski uslovi, program, funkcija.. sve to je kao i uvek diktirao klijent, ali ekspresija je bila arhitektonska. To bi bilo veoma teško u SAD. Bilo je to dobro iskustvo. Kad sam bio jako mlad rečeno mi je: „Znaš, arhitekti počinju veoma kasno”. Dobio sam prvi veliki projekat u kasnim četrdesetim, što je uobičajeno. A pre toga sam se žalio prijateljima, Frenku Geriju i drugima, međutim kada bih im rekao da imam 40 godina – tešili bi me da sam još mlad. Sećam se, prijatelji su mi rekli da ću dobiti prvu porudžbinu u Evropi, a ne u Americi. I, moj prvi posao je bio u Evropi. Uobičajeno da mladi arhitekti Amerike, ako su dobri i jaki, prvi veliki projekat dobiju ovde, u Evropi.


Vašu arhitekturu bih nazvala „moderna na spidu”. Moderna, i onda se nešto dogodi…

Zanima me dinamična, energična arhitektura koja je nekakva paralela prirodi današnjeg društva, arhitektura koja radi na ekstremno visokoj energiji i kompleksnosti. Zanima me konflikt, brojne teme koje nalaze svoj put u arhitekturi. To nije jednoznačno, napunjeno je idejama i one odražavaju tenziju i vezu između stvari. Manje sam zainteresovan za objekte, a više za vezu između njih. Razumem o čemu govorite, ima tu energije. Vidim arhitekturu kao veoma ljudski čin, kao ekspresiju energije, a na tlu je, mrtva je, materija koja se ne pomera… Ponekad se pomera – u našem slučaju… Energija mi je veoma važna, zgrada komunicira, živa je i iskazuje elementarnu želju za životom, potrebu za glasom i iskazivanjem tog glasa. U isto vreme, to je i pripadanje. To je strašno važno. Ne zanimaju me zgrade ikone, objekti kao ego komadi, koliko god da kažu da je to lična stvar. Zanimaju me veze, totalna uklopljenost u grad, u lokaciju, socijalna i kulturna povezanost, namena, spoj sa raznim temama koje su u vezi s namenom… To jeste kompleksna aktivnost.

Važno je da klijent bude deo procesa

Potrebni su Vam komplikovani klijenti ili…
Niko mi ne treba. Ne vidim sličnost među svojim klijentima. Poprilično su različiti. Ima klijenata koji razumeju vaš rad i odmah stupaju u dijalog sa vama. A ima i klijenata koji apsolutno nisu arhitektonski obrazovani. Kad pobedimo na konkursu tad o svemu treba diskutovati. Mislim da tek tada to ima veze sa mnom. Ceo život sam podučavao druge. Počeo sam sa 28, tada sam otvorio svoj biro („Morphosis”), potrošio sam mnogo vremena, onoliko koliko je mojim klijentima bilo potrebno da razumeju. To je najdosadnija stvar u arhitekturi, jer to nisu moje zgrade. Ja sam arhitekta i radim sa kolektivnim klijentom. Nekad je to jedna osoba, a sve češće ih je više. Najvažnije je da na neki način postanu deo procesa, da razumeju tok rada. Novi posao ne počinjem sa idejom. Često me klijenti pitaju šta imam na umu, koja je moja ideja, a ja im kažem da nemam ništa, da je moja glava prazna, nula. Kažem im da hoću da razumem o čemu se radi. Tako počinje uključivanje, kroz pitanja, dijalog o onome što se trenutno dešava i onome što predstavlja generativnu stvar, što reprezentuje ideje. Postavljam pitanja, učestvujem u rešavanju različitih tipova problema, urbanističkih, funkcionalnih. Važno je da klijent bude deo tog procesa. Put od tačke A do tačke B nije prav, već vijugav. Arhitektura uvek vijuga, ne zna se odmah sledeći korak, u stalnim je promenama. Ako neko nije uključen u to, promene su mu neshvatljive, dok onaj koji je uključen razume te probleme, razume njihovu prirodu i to vodi određenim putem. I kada se dođe u ćorsokak, mora se naći izlaz. Zavisi od klijenta hoće li vam dati „carte blanche” i pustiti vas da radite kako mislite, ili će biti aktivno uključen.

Kako birate saradnike, arhitekte sa kojima radite u svom birou?
Rad je uvek zajednički. Vrlo retko ponudim neku skicu. Počinjemo razgovorom, u timu, i svi učestvuju. Pre mnogo godina imao sam običaj da na predavanjima govorim mi, umesto ja, jer ne mogu da kažem otkud je došla ideja. Naravno, ja sam direktor, usmeravam studio… ali sve ostalo je deo procesa. Nemoguće je zabeležiti ko je kada šta rekao, projekat napreduje i to napredovanje je konstantno pod kritikom. Kad nešto pogrešimo – kritikujemo, popravimo i nastavljamo… Kritika je fluidna. Ne snimamo, nije nam to ni važno, važno je biti skoncentrisan na posao, a on je saradnički i sastoji se od neprestane rasprave.

U Evropi postoji kategorija socijalnog stanovanja i ima dugu tradiciju. U Americi nije tako?
Socijalno stanovanje ne postoji u SAD. Postojalo je nešto slično, posle Drugog svetskog rata, ali kratko. Mojoj generaciji te stvari nisu poznate. Naš biro bio je pozvan da uradi projekat za socijalno stanovanje pre pet godina u Madridu. Mislim da ne postoje specijalizovani arhitekti – još uvek smo svi opšte prakse – tako da za mene socijalno stanovanje, iako nikad pre nisam to radio, nije različito od ostalih poslova. Postavljam pitanja kao i kada rešavam neki drugi problem. O načinu kako ljudi žive i kako organizuju svoje zajednice. Za socijalno stanovanje je posle Drugog svetskog rata u socijalističkim zemljama bio prihvaćen ortodoksni modernizam, onaj koji je direktno dolazio od Korbizijea i programa moderne. To je išlo ka institucionalnoj prirodi kutije za stanovanje sa specifičnim karakteristikama jednostavne organizacije prostora, uniformnosti i ponavljanja. Priroda arhitekture je bila neutralizovana, nedostajalo je javnih prostora i relacija javno-privatno, odnosa prema ulici, prema gradskom životu koji se sav odvija na ulici. Ono što je u San Francisku autoput, ovde su ulice i kafei. Mislim da mogu da napravim mapu beogradskih ulica i kafea i da bi to bila veoma interesantna, humana infrastruktura, sasvim drugačija od one u San Francisku. Tu bi bila sadržana i moja kritika teorije socijalnog stanovanja s početka 20. veka. Da li je to još uvek živa ideja, da li je još izazovna… posebno ako je reč o jednoobraznosti i sličnosti stambenih blokova? Bilo je izuzetaka, korisna je to stvar bila u svoje vreme. Ali sto godina je prošlo i neophodne su promene, dorade, popravke. Bilo bi loše da ostane „status quo”. Mora biti nekakvih kritika koje će voditi do sledećih projekata. Novi Beograd je verovatno najveća kontinuirana površina moderne arhitekture u Evropi.

Arhitekti se sada bore za opstanak

Da li je Beogradu potrebno čudovište, zgrada nekog veoma poznatog arhitekte?
Jednostavan odgovor bio bi ne. Pitanje je mnogo šire i u vezi je sa vašim viđenjem prirode budućnosti Beograda. Kako ćete definisati grad u ovom veku, kakva je njegova uloga u Evropi u upoređenju sa gradovima slične veličine, kako će proširiti svoju egzistenciju. Šta je Beograd, šta će postati, kakvi su mu ekonomski i kulturni resursi..? Kad je reč o kulturnim resursima – grad je mesto kulture, a to uključuje i arhitekturu. Može li to biti jedno arhitektonsko zdanje? To mora biti mesto gde će arhitektura reprezentovati suštinu kreativnosti, arhitektura simbolizuje kulturu kao jedna od umetnosti, u velikoj razmeri, ona daje gradu dinamiku, vibrantnost… Sve to arhitektura može. To je verovatno više urbani nego arhitektonski nivo, no ideja da se grad sastoji od pojedinačnih objekata arhitekata je loša ideja. Istina, svaka zgrada ima svog arhitektu, i sam se hvatam u tu zamku. Upravo dolazim iz Pariza, tamo smo dobili konkurs. Traže od nas da napravimo ikoničnu zgradu, ali ne verujem da se to može. Zgrada je zgrada, samo jedna u velikom i važnom gradu, ali to nije suština problema, to ne rešava problem. Stvar je mnogo kompleksnija i šira. U vašem slučaju morate da redefinišete odnos prema reci, da iskoristite sve prednosti koje vam pruža neverovatno dobar položaj. To je već korišćeno u prošlosti – na reci je bila industrijska luka, rekom se prevozilo, a sada su se stvari promenile i grad se mora pomeriti prema ivicama. To se više ne postavlja kao pitanje. Biće to veoma dobar prostor za stanovanje i za javnu namenu. To će veoma promeniti prirodu grada. Mora se mnogo uraditi da bi se uopšte razumelo kakvi su odnosi istorijskog i modernog dela grada. Mora se naći kompatibilnost i veza između te dve stvari.

Kako reagujete na kontekst?
Upravo završavamo zgradu u Njujorku, na veoma je dobrom mestu, ugaoni blok. Ne volim da radim na praznom prostoru, ne volim tabulu razu. Najzanimljiviji su oni komplikovani projekti, a istorijski deo grada uvek pruža mnogo informacija i materijala s kojima se može raditi, mislim na ideje. To ne znači da sve izgleda isto. U vezi je sa prostorom, organizacijom, razmerom. To znate čim vidite. Ne znam Beograd. Vidim mešavinu raznih objekata od kojih su mnogi uništeni u Drugom svetskom ratu pa obnovljeni. Došao sam iz Pariza. Gradimo La Defance. Bio sam na sastanku, bio je i Sarkozi. Sarkozi hoće da izgradi novu liniju metroa obodom Pariza i da sagradi novi grad okolo. Pariz će ostati istorijski grad, sa ogromnim prihodom od turizma – to čini njihovu ekonomiju, a na ivicama će biti veliki novi grad. Zanimljiva ideja, ali ima veze samo sa Parizom. Unutra je netaknut stari grad, a okolo se gradi novi. Sasvim suprotno je u Londonu, koji integriše moderni grad u staro jezgro. Potpuno drugačiji model. Takva pitanja treba postaviti i ovde. La Defance je na obodu grada. Na svakoj krajnjoj stanici javnog transporta planira se bitno povećanje gustine stanovanja. A danas se jako vodi računa o odnosu infrastrukture i gustine stanovanja. Kad idete od kuće na posao, što je taj put kraći to je bolje. To je danas sve. U velikim gradovima to je suština. Ne znam kako će to kod vas biti rešeno, čini mi se da će to biti neka vrsta mešavine starog i novog. Ali će biti potrebno još diskusija na tu temu. Kada se ekonomske prilike poprave i intenzivira poslovni deo grada, razgovaraće se o ovom odnosu, a odluka će biti primarno politička. Mislim da će to biti kontinuirana integracija novog i starog i to će biti priroda novog grada i prilika za nove veze.

Osećate li ekonomsku krizu?
O, da. Nestaju projekti, ne znam kako je ovde, ali u Americi je velika kriza, 40% arhitekata nema posla. Odmah po diplomiranju na UCLA mislim da ni jedan od mojih studenata nije dobio posao. Teška su vremena za arhitekte, čini mi se da će trajati još godinu-dve. Ovo je globalna kriza i niko nema pojma kako će se stvari odvijati, na potpuno smo novoj teritoriji. Nije kao što je bilo 90-tih godina 20. veka u Japanu, SAD i pomalo u Evropi. Ovog puta je apsolutno globalno. Prijatelj s kojim radim u Španiji kaže da je tamo veoma teško, Francuska je slabo, najveći deo Evrope je u krizi. Arhitekti se sada bore za opstanak.

Da li će se posle ovoga mnogo toga bitno promeniti?
Dovoljno sam star, pa se sećam 1973, naftne krize, tek što sam osnovao biro, 1984, bio sam još dovoljno mlad, radio sam u akademskim krugovima i nisam osetio krizu, ali sam je definitivno osetio 1991. Sad imam relativno sreće jer radim po celom svetu i neke sam poslove tek počeo, pa osećam krizu nešto manje nego ranije, ali… Vratiće se opet… ne možemo kontrolisati izgradnju. U svetu se gradi više-manje kao i u Njujorku, a i u Kini je isto. Prvo je sve vrlo aktivno, preteruje se sa gradnjom, a onda ona opada, zaustavlja se, pa počinje ispočetka, pa se previše gradi… Odvija se u ciklusima. Nema politike, u pitanju je privatni sektor i nema kontrole koliko se tržište pregrejalo, a danas skoro u svim gradovima sveta se gradi bez kontrole. Privatni sektor nema mehanizam da ublaži ili uspori ekstreme te sinusoide. I to dotiče sve arhitekte. Kad ste stariji i imate svoj posao, kažete: „OK, dešava se ovo svakih 10 godina”. Treba da budemo toga svesni, a dosta je indikatora koji pokazuju da ovo ima veliki uticaj na vrednost nekretnina, ogroman. Tako je u Njujorku, Los Anđelesu…

Arhitektura nije ono što radim, arhitektura je ono što jesam

Niste umorni od arhitekture?
Ne, svake godine je sve bolje. Volim arhitekturu, volim sve što je u vezi s njom. To je fantastično, a nije lako. Studenti misle da je to projektovanje, a to je samo desetina posla, ostalih devet desetina su rad.

… težak posao…
Da, težak posao. Posao koji nije baš zabavan. Pragmatičan posao. U krajnjoj liniji arhitektura je kao večno dete. Napraviš nešto i gledaš to, i nikad sve nije kako treba, jer ni ne može biti, ali ipak ponosni smo na to. Prolaze godine i pomalo se umorite. Idem u Njujork i na putu tamo, moraću u London. Pozvani smo da učestvujemo na konkursu za ambasadu. Onda opet idem u Njujork, i jedva čekam da se vratim jer hoću da dovršim posao koji radim već pet godina. I to je ludo, i mislim: o Bože, projektovao sam je, evo zgrade, velika je, i srećan sam, u Njujorku je, u sred Njujorka. Jako sam srećan što sam se tvrdoglavo držao ove profesije kad sam bio mlad. Potroši se mnogo vremena, ali… Arhitektura nije ono što radim, arhitektura je ono što jesam.

Nalazite da je arhitektura seksi?
Ako govorimo o seksipilu ne bih išao tako daleko, ali kao što ste rekli mora se uložiti težak rad, što definitivno nije seksi. Izgleda više seksi nego što jeste. Delovi u kojima uživate, ne znam da li bih ih baš nazvao seksipilnim, ali shvatam o čemu govorite. To je onaj kreativni deo kad realizujete svoje ideje, a ako uspete, a to se ne dešava uvek, ako pobedite u mnogim bitkama da biste proizveli nešto na šta ste ponosni i za šta ste možda čak i nagrađeni, to je lep osećaj.

Olovka ili samo kompjuter?
Samo kompjuter, ali sam jedini u birou koji crta ponešto, iako sve manje i manje. Moj posao je kao pravljenje filma – režiram. Ponekad nešto skiciram, pogledam nešto u kompjuteru i pomislim da odlično izgleda, može se nešto promeniti, razgovaramo o tome. Više ne crtate, gradite u kompjuteru. Bitna je to razlika, gradite i to radite virtuelno, a stvarno je. Linija je tačno ono što jeste, precizna, kao i zgrada. I kad sve postavite trodimenzionalno, sve je tamo, možete da posmatrate iz svih mogućih uglova, možete da okrećete, menjate, da radite na tome iz različitih perspektiva. To je jedna od ogromnih promena u arhitekturi, a desila se u poslednjih 10 godina. Danas projektujemo u tri dimenzije, ne u dve, ne crtamo, gradimo trodimenzionalni model. Arhitektura se potpuno promenila u tom pogledu. Mlada generacija… niko od njih ne zna da crta, ni da piše rukom. Na tastaturi su od svoje pete godine.

Čuveni danski arhitekta Arne Jakobsen govorio je svojim saradnicima: „Ja crtam mekom olovkom idejni projekat, a vi ga razrađujete”.
Stara škola. Arhitektura se razumevala kroz renesansnog čoveka. Nije postojao pojam renesansne žene. Takav arhitekta je iščezao već šezdesetih godina. „Morphosis”, „Coop Himelblau”… Svi smo ista generacija i dolazimo iz Arhigrama. Bili smo prvi rani radikalni arhitekti, vrlo svesni da to nije aktivnost jedinke. Više je kao film. Pisac scenarija, režiser, dobar režiser, snimatelj, montažer… svi su oni neophodni za dobar film. Nije dovoljna jedna osoba. Arhitektura je komplikovanija od toga da jedan čovek sedi sam i nešto skicira. Moja generacija je postavila kao prioritet da ako imaš problem moraš ga rešiti. Postavljaš pitanja, istražuješ, shvataš da ima mnogo lica i mnogo različitih dimenzija, i da je nemoguće uraditi sve sam. Možeš imati neke inicijalne ideje, ali one samo pokreću proces, nisu definitivne. I kad ja postavljam ideje, a još to radim, počinje proces i retko koja se moja ideja probije. Menja se, razvija u nešto što se bazira na različitim postavljenim pitanjima koja dolaze iz različitih smerova, iz urbanizma, ekologije, funkcije, tehnologije izvođenja… sve to učestvuje u oblikovanju.

Da li ste srećni?
To je filozofsko pitanje. Možete li biti sretni u ovom svetu? Imam fantastičnu porodicu, sretan sam s njom, imam lep život. Arhitektura nije dovoljna, morate imati život. Imam svoje momente.

DaNS

za “P.U.L.S.E” oprema teksta Boban Savković

Tekstovi o arhitekturi na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments