Ulogujte se / Kreirajte profil

“Provincija je dom okrutnosti” – Prikaz knjige ‘Ugljik na suncu’ Ivana Vidaka

Zašto se Stevica Čatalinac pretvorio u svinjče? Tim pitanjem se otvara fascinantna zbirka kratkih priča koje vješto portretiraju svakodnevno u životu jednog (ili možda bilo kojeg) sela.

Naslovnica hrvatskom izdanju

Zbirka pripovijedaka Ugljik na suncu Ivana Vidaka donosi osam pripovijetki: Parabola, Berti Foks, Nokturno, Dičji grobovi, Nevidljivi čovjek, Konc-logos, Odrasli i djeca, Ništa lijepo, koje uokviruje priča o skupini (nedokučivo prvo lice množine) koja dolazi u selo u pokušaju da sazna zašto se Čatalinac pretvorio u svinjče. Obilaze sokak i razgovaraju s babama da bi uskoro saznali sve o svakome iz sokaka ali ništa ili malo o Stevici. Ukotvljena u taj okvir, svaka priča postaje prozor u vrijeme i prostor lika ali i sela, evocirajući subjekte tipične za provinciju (gdje god se ona nalazila) i ostavlja čitatelja da balansira između površine i dubine privatnih svjetova. Pripovjedač, sada onaj u trećem licu, vješto izmaknut iz fokusa, daje mogućnost selu da priča na način da naizgled kaže sve a, ipak, ono ključno prešuti.

Događaji su prikazani na način da stimuliraju čitateljevu imaginaciju i uvode ga u igru vremena i prostora koje nastanjuju likovi istovremeno i bolno neobični (u odnosu na krutu normu sela) i vrlo svakodnevni. Bila to Manda i njezin sin Gustaf koji je doživio nervni slom pa se sada prvi put po povratku iz bolnice pojavljuje u javnosti na nedjeljnoj misi, Marin stari momak koji se iživljava nad seoskim maloumnikom, Daša seoski mesar i alkoholičar ili Joška Komparoš itd. likovi su izvrsno psihološki portretirani, prikazani živo i uz svu dubinu identiteta koji se gradi kroz istovremeno prihvaćanje i grčevito odbacivanja nametnutih uloga. Čitatelj (pre)poznaje sve te Mande, Marine, Daše i druge ali su mu oni istovremeno i vrlo upečatljivi i novi jer je autor uspješno izbjegao stereotipizaciju.

Karakterizaciji likova doprinose i elementi lokalnoga govora tzv. „šokačka ikavica“ kojom progovaraju likovi i koja postaje i mogućim okvirom kroz koji se može promatrati i tumačiti prikazano, svojevrsnim komentarom kako ga donosi jedan od likova:

„Nećemo se vriđat. Al ti kažem da se lipe stvari kod nas ne izgovaru. Možda se mislu, al u našem divanu nema riči s kojima bi se one mogle reć (…)“ (str. 94.)

S druge strane, selo i stalna mjesta života na selu (ljetna popodneva u seoskoj krčmi, svinjokolja, ribolov, malonogometni turnir, kupanje na rijeci, samoubojstva itd.) kao i lokaliteti koji oblikuju život – poput atara, Dunavca, šume… sve se jače probijaju u prvi plan stvarajući atmosferu u kojoj priroda i život naprosto jesu dok ljudi (p)ostaju tek sitnice koje su se zatekla u njima. Prostor je uvijek ograničen, vrijeme beskrajno i tromo a priroda konstantna pozadina na kojoj se ocrtavaju likovi pa atmosfera koju Vidak odlično dočarava evocira Drenje Luke Bekavca.

Iako je ovo Vidakova prva knjiga, proza u njoj je majstorska. U značenjski nabijenim rečenicama uspio je prikazati zamršenost i kompleksnost odnosa koji se grade oko raznih osi. Vješto nijansira raspoloženja, svakodnevnu brutalnost i grubost provincije a istovremeno ostajući distanciran ne zapada u optuživanje. Opisi su mu svježi i ludički bilo da govori o „vrisku probuđene šume“ (str. 37.), Marinu koji „je sjedio isključivo sam (…) utopljen u tjeskobu misli da bi se svaki čas moglo dogoditi nešto užasno.“ (str. 25.), Tonči Floberu „koji se ni po čemu nije volio izdvajati: ni mišlju, ni riječju, ni djelom, ni propustom.“ (str. 9.) ili pak o „Isusu u zlatni gaća.“ (str. 7.). Priče su prožete inteligentnim humor koji će vas istovremeno nasmijati i rastužiti.

Od šume i vode, tromog ljeta, atara, seoskog luđaka, noći provedene u pecanju ribe, prelaska kompe i odlazaka iz sela – svi i sve je upleteno u gusto tkivo sela i priče.

Vidak je ovim djelom u suvremenu hrvatsku prozu unio neke nove momente štokavskoga narječja no ovo se djelo nipošto ne može svesti pod „dijalektalno“ ili „manjinsko“. Spomenuti lokalni govor tek će znalci prepoznati kao „šokačku ikavicu“ a biografija pisca (koji je porijeklom iz Vojvodine) ukazat će na malo šokačko selo u Bačkoj. No, točan lokalitet ionako nije važan jer je ovo priča o svakoj provinciji koja je, kako kaže autor, dom okrutnosti. Tako svaka mala zajednica održava i proizvodi sebe upravo kroz stroge uloge koje se ne mogu izbjeći i kroz ograničenost identitetâ koje nudi. Izmicanje toj sputanosti i neka suštinska sloboda mogu se (možda?) postići tek odlaskom iz nje ili odlaskom duboko u sebe. Dimenzije vremena i prostora, realnoga i magijskoga na kraju se stapaju u jednu točku – točku sela. Priča je to o nama.

Tko god bili „mi“ koji smo ostali sjediti „na jednoj drvenoj klupčici pored Komparoševe kolibe. I tresli smo se od znatiželje. Čekali smo cilu noć. I cili dan. Eto. Još smo tu.“ (str. 100.)

Naslovnica srpskom izdanju

Ovo su priče o smrti, okrutnosti, ludosti, alkoholizmu, ljubavi koje će vas inspirirati, začuditi i dirnuti. No, prije svega, to su priče o životu – jer:

„Život? Šta je to život? Uzmeš ugljenik i ostaviš ga da odstoji na suncu par milijardi godina. To je sve. Nikaka filozofija.“ (str. 65.)

Za P.U.L.S.E: Marina Balažev

(Prisustvo Ivana Vidaka se očekuje uskoro na festivalu “Pisci u fokusu” u Subotici)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *