Ulična fotografija – žanr uviđanja

Ulična fotografija – žanr uviđanja

If you can smell the street by looking at the photo, it’s a street photograph.

– Bruce Gilden

Bruce Gilden / Magnum Photos

Kroz definisanje ulične fotografije, kao jednog od nekoliko fotografskih žanrova, dotaći ću se urbanog prostora kao nezaobilazne asocijacije ove teme.[1] Time ću napraviti sintezu pojmova kojim operiše urbana antropologija, a u kontekstu vizuelne komunikacije.

Različito produkovane informacije nose drugačije komunikacijske kodove, te zahtevaju različite metodičke i teorijske pristupe istraživanju. Zbog toga je jasno promišljanje fotografskih žanrova važno za antropološku analizu.

Fotograf i urednik  poznatog foto-bloga Eric Kim street photography blog,  jedan od tekstova posvetio je definisanju normi ulične fotografije.[2] Jedna od karakteristika ulične fotografije prema ovom autoru jeste skrivenost („it has to be candid“). Ulični fotograf ne traži dozvolu od fotografisanog subjekta. Za razliku od ulične fotografije koja mora biti skirivena, dokumentarna fotografija nastaje često u saradnji sa fotografisanim subjektima. Ulična fotografija je zbog toga iskrena na drugačiji način od socio-dokumentarističke fotografije. Ona ne svedoči nužno o  istini događaja (the truth), već sugeriše uviđanje o nekoj istinitosti. Tako ulična fotografija na svojstven način postaje kritičar društva. Stavovi Erika Kima i fotografa Evangela Costadimasa slažu se povodom skrivenosti kao norme ulične fotografije, dok se  razilaze u stavovima po pitanju prisustva ljudi na uličnoj fotografiji. Eric Kim smatra da ulična fotografija zadržava svoju karakterističnu naraciju i bez prisustva ljudi u kadru, dok Costadimas tvrdi da ulična fotografija mora u kadru imati ljude, jer je čovek i njegov život tema žanra. On kaže sledeće:

When we say candid, we mean the subjects are not aware of being photographed right at the instant the shutter is tripped. They may well become aware of it a split second later, for example if camera flash was used, but at the moment of capture, they were still in their natural state, unaware that they were being photographed. Street Photographs must therefore always contain people. [3]

Smatram da ulična fotografija može da saopšti o svakodnevnom životu ljudi i da sugeriše uviđanje čak i prikazom prazne ulice ili napuštenog dela grada, obrušene zgrade ili izloga prodavnice. Prostor u kojem čovek provodi vreme reprezentuje proces aktivnosti i reflektuje promene u kretanju i angažovanju čoveka u njemu. Ranije sam skrenula pažnju na to da zadatak ulične fotografije nije da prenese i posvedoči o istinitosti događaja. Ona na dosetljiv način sugeriše uviđanje i kritikuje stvarnost ili je pak ismeva. Ako prazna ulica sa jednom prigušenom svetiljkom i crnim mačetom u ćošku sugeriše na sentimentalnost, melanholiju i odumiranje grada ili asocira na jezivost mraka koji se ne može izbeći, onda je zadatak ispunjen. Na primer, jedan od pionira ulične fotografije, Ežen Atže, često je fotografisao puste ulice starog Pariza 1900-tih. [4]

Objašnjavajući distinkciju između dokumentarne i ulične fotografije, Evangel Costadimas naglašava subjektivnost fotografskog prikaza žanra ulične fotografije, te je na taj način približava poetskom i umetničkom načinu saopštavanja o životu:

Street Photography is completely subjective whereas documentary photography must by definition be objective. One creates a reality the other attempts to present reality. Street Photography is all about realising “a truth” compared to Documentary photography which is all about making us aware of  The Truth. [5]

Sledeća norma ulične fotografije prema Eriku Kimi jeste javni prostor (private vs public places). Odnos privatnog i javnog prostora dugo je proučavana i važna antropološka tema. Urbani gradski prostor poput ulica, parkova, šoping molova, ali i zatvorenih prostora poput podzemnih železnica, metroa, autobusa, vozova i slično, jesu sfera javnog slobodnog kretanja. Upravo nabrojani prostori često su bili inspiracija slavnih uličnih fotografa (pogledati: Evans Voker, Brus Dejvison, Robert Frenk i Kris Marker). Fotografije ovih genija ulične fotografije odlikuju se zajedničkom sentimentalnom linijom, uglavnom crno-belog prikaza urbanizovane sredine i modernog, ali izolovanog i otuđenog čoveka u takvom okruženju.

Brus Dejvison, 1980. Iz kolekcije Subway.

In this “grim, abusive, violent, and often beautiful reality of the subway,” he wrote, “we confront our mortality, contemplate our destiny, and experience both the beauty and the beast….Trapped inside” the moving train, “we all hang on together” ( Bruce Davison).

U devetnaestom veku  centar fotografije postaje grad i društveni procesi u njemu. Danas, pored zadivljujućih tehnoloških mogućnosti, uz studijsku opremu i finansiranje skupih fotografskih projekata, tiha i skrivena ulična fotografija, koja svoje studijske uslove pronalazi na otvorenim ulicama, ipak se vodi kao ona koja najviše saopštava i komunicira sa posmatračima. Ulična fotografija manifestuje svakodnevne brige nošene u fizički deljenom prostoru između anonimnih idividualaca. Fotografije postavljene jedna pored druge, prikazuju fragmentisane urbane identitete koji zajedno čine sinhronizovano jedinstvo.

Bruce Gilden / Magnum Photos

.

Garry Winogrand, World’s Fair, New York City, 1964

.

Joel Meyerowitz

Za P.U.L.S.E Venesa Mušović

Tekstovi o fotografiji na portalu P.U.L.S.E

.

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments